Osvrt na knjigu "Novskoj s ljubavlju. Prilog kulturnoj povijesti jednoga od mojih zavičaja"

Hrvatski književnik i diplomat Đuro Vidmarović (Piljenice, 1947.) jedan je od rijetkih naših vodećih ljudi od pera koji za sebe smatra da ima tri zavičaja i stoga ima obvezu svakome od njih posvetiti pažnju. Ta tri njegova zavičaja su: zapadna Slavonija (teritorij bivšeg kotara Novska), Lonjsko polje i Moslavina. Naime, on je rođen u Piljenicama, selu uz rijeku Pakru u Općini i Župi Lipovljani, dakle u Slavoniji. Rano djetinjstvo proveo je kod djeda i bake na ušću rijeke Pakre u Trebež, nedaleko od Lonje, što znači gotovo u središtu Lonjskog polja. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Ilovi i Kutini, tako da je i Moslavina odredila njegov ljudski i intelektualni identitet.

Kutini, odnosno Moslavini, posvetio je zbirku poezije i tri toma književnih prikaza i osvrta pod zajedničkim naslovom Moslavina oživljena. Lonjskom polju zahvalio se knjigom o Stjepanu Radinoviću, pučkom pjesniku i povjesničaru iz Kraljeve Velike, knjigom Lipovljani i Lonjsko polje te monografijom (kao suautor) rodnog sela Piljenica.

Đuro Vidmarović: Novskoj s ljubavlju. Prilog kulturnoj povijesti jednoga od mojih zavičaja, „Antiphon“, Županja, 2025.

Posljednju i autorski, možda, najznačajniju svoju knjigu posvetio je Novskoj pod pjesničkim naslovom Novskoj s ljubavlju. U „uvodnom slovu“ Vidmarović piše: „Kako ovo djelo izlazi 2025. godine, navršit će se četrdeset godina koliko se dugo Novska i ja volimo javno. Ne znam koliko je još živih svjedoka toga doba. Ova okrugla obljetnica obvezala me sakupiti većinu članaka, crtica, književnih prikaza i jedan esej koji sam kroz to vrijeme na tu temu napisao.“ U nastavku autor ističe: „U Novsku se iz Piljenica odlazilo kao u ‘veliki grad’. Ondje se nalazila ekonomska škola u kojoj su se obrazovali naši prvi srednjoškolci. Do tada su rijetki odlazili u Pakrac na preparandiju ili u Požegu na gimnaziju. U Novskoj sam 1974. položio vozački ispit.“

Svoj uvod Vidmarović zaključuje stanovitim objašnjenjem namijenjenim zavičajnim čitateljima:

„Kako bih izbjegao moguće nesporazume i dileme, u knjigu sam uvrstio književne i historiografske prikaze radova koji su korespondirali s ondašnjim političkim i ideološkim sustavom. Moram se zahvaliti tadašnjem uredniku Novljanskog vjesnika koji nikada nije intervenirao u moje tekstove, bilo usmeno bilo pismeno. Imali smo različite ideološke koncepcije, ali ih on nije smatrao preprekom. (…) Iz sadržaja je vidljiv moj odmak od sadržaja pojedinih priloga u nekim člancima i polemikama s autorima lijeve orijentacije. Nastojao sam nastupati akademski i tolerantno, kako je kasnije govorio dr. Franjo Tuđman, u duhu pomirbe, ali nikada se ne odričući svoga etničkog i konfesionalnog identiteta. Npr. Gabro Vidović objavio je neka djela koja nisam želio verificirati, kao npr. Kurir s Psunja. Nakon demokratskih promjena odlučio sam se kao saborski zastupnik susresti s njim, tada gospodinom u visokim godinama. Prihvatio je novu Hrvatsku kao svoju državu i umro mirno kao lojalan građanin. Zahvaljujući uredniku Severu, mogao sam književno vrjednovati djelo Gabre Vidovića, ali i slobodno prikazati radove naših svećenika Josipa Lončara i Ignacija Fostača, kolege Željka Voborskog, Kazimira Oreškovića i drugih katoličkih intelektualaca. U to vrijeme stjecao sam i prva diplomatska iskustva“, zaključuje Vidmarović.

Autorica predgovora knjizi Novskoj s ljubavlju poznata je novljanska profesorica Mirjana Lončar. Ona je svoj predgovor naslovila: „Novska zaslužuje ovu knjigu“. U svome tekstu prof. Lončar piše: „Naslovom svoje knjige, Novskoj s ljubavlju, naš književnik Vidmarović odao je priznanje gradu koji je nekada bio političko središte u vremenu njegove mladosti, a kasnije je postao mjesto u kojem žive njegovi prijatelji i za koje je trajno emocionalno vezan. U knjizi je riječ i o činjenici koja se u široj javnosti malo poznaje, a to je povijest kulturnih događaja u Novskoj te objavljenih povijesnih i publicističkih djela vezanih uz Novsku sadržajem ili životom autora.“

Đuro Vidmarović više od 40 godina pratio je knjige koje su objavljivane u Novskoj i kulturna zbivanja u Novskoj te ih je u obliku ove svojevrsne antologije predstavio javnosti.

Zapravo, u toj antologiji sadržan je gotovo cijeli njegov kreativni život.

Prvi rad koji je objavio nosi naslov Između babine grede i Pariza, a u njemu su sljedeći književni prikazi:

Matko Pejić: Evropske skitnje, Znanje, Zagreb, 1985. i Matko Pejić: Skitnje, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985.

Profesorica Lončar dotiče se i autorova rođenja i djetinjstva: „Naime, kako sam ističe, on je sretan čovjek jer ima tri zavičaja uz koje je bilo emocionalno, bilo obiteljski, bilo obrazovno duboko vezan. Rođen je u Piljenicama gdje je proveo dio života i po tome je Slavonac, konkretno zavičajnik zapadne Slavonije, novljanskoga kraja; rano djetinjstvo proveo je na Trebežu, gotovo u središtu Lonjskog polja, i taj je prostor svojim biološkim, hidrološkim, zoološkim i zemljopisnim karakteristikama odredio njegovu životnu biofilnost; i konačno, temeljnim obrazovanjem pripada Ilovi, odnosno Kutini, čime se vezao uz Moslavinu.“ U nastavku autorica ističe: „Većina tih prikaza prilagođena je tjednim novinama i čitateljskoj publici onoga vremena. Međutim, njegove ocjene i pristup pojedinim književnim djelima nisu zahtijevali, ni nakon demokratskih promjena, promjenu rakursa ili doradu. Autor je inzistirao na njihovoj izvornosti jer upravo ta izvornost također pripada povijesti i dio je naše lokalne književne povijesne memorije.“

Prof. Lončar svoj predgovor zaključuje riječima: „Prigoda je spomenuti kako je Đuro Vidmarović po osnovnome pozivu povjesničar, što se osjeća u nekoliko prikaza i ocjena historiografskih djela vezanih uz Novsku“.

Kako je već navedeno, knjiga Novskoj s ljubavlju počinje prikazom dviju knjiga Matka Pejića: Evropske skitnje i Skitnje, obje objavljene 1985. godine.

U prikazu ovih knjiga Vidmarović, između ostalog, piše: „To znači da Skitnje iz 1967. nisu ništa manje europske, premda govore o našoj topici, epici, psihologiji, geologiji, kulturi, rađanju i umiranju… Dapače, Evropske skitnje treba dovoditi u vezu s domaćim putopisima kako bi se pratio proces razvoja jednog književnog izraza. Usuđujem se ustvrditi da u čisto književnom obliku Evropske skitnje nisu nadmašile Skitnje iz 1967.“

Vidmarović je uvrstio prikaz Pejićevih knjiga zbog toga što Pejić u putopisu opisuje i mjesta novljanskog kraja, kao npr. Piljenice, Lipovljane, Plesmo, Banovu Jarugu, Brestaču, Staru Subocku, Novsku, Paklenicu, Čaglić, Rajić, Rogolje, Čaprgince, Žuberkovac, Lađevac, Okučane, Smrtić, Medare, Dragalić, Jasenovac, pa sve do Stare Gradiške, Broda, Mitrovice, Zemuna i Pančeva te rijeke Pakru, Strug i Savu.

Zbirka pjesama Prkosište Gabrijela Vidovića objavljena je 1985. u Novskoj. U svom prikazu autor Vidmarović ističe: „Pjesme su sadržajno određene, geografski i toponomastički locirane, pjesnikovim živim ili mrtvim suborcima posvećene, a namijenjene ne samo da podsjete one koji su ih čitali u ratu već i generacijama koje kroz njih mogu lakše sagledati našu NOB-u.“

Vidmarović je 1987. objavio kraći tekst o slikaru Petru Orliću iz Krapja, do tada malo poznatom u rodnom kraju. Naime, retrospektiva radova ovog umjetnika priređena je u nekadašnjoj zagrebačkoj galeriji Ulrich i bila je iznenađenje jer je slikar bio, kako piše autor, „totalno u zaboravu“.

„Saznavši da je P. Orlić iz našeg kraja, pohitao sam u galeriju Ulrich, pomalo srdit na samoga sebe što ništa ne znam o umjetniku. Iz prigodnog i vrlo ukusnog kataloga Petra Stošića saznao sam o slikarevu životu i razlozima njegove anonimnosti.“ U zaključku Vidmarović ističe: „Zanatski je ovaj slikar iznad prosjeka, a kao crtač spada u sam vrh našeg slikarstva. Njegova snaga i silovitost bijahu, izgleda, i osobina slikareva karaktera, zbog čega je izabrao zaborav, ali nije odstupio od vlastitog puta.“

Pod naslovom „Od Piljenica do Društva naroda u Ženevi“ Vidmarović je prikazao izložbu radova Branimira Petrovića koja je povodom 100. obljetnice rođenja održana u zagrebačkoj galeriji Ulrich u studenom 1988. godine. Ovaj velikan naše umjetnosti pao je u potpuni zaborav i tako bi ostao da ga nije oživio akademik Matko Pejić. U katalogu akademik daje Petroviću najvišu ocjenu: „Petrović je hrvatski Daumier. U svijetu je na rang-listi najboljih karikaturista svog doba kao što su Forain, Sem, Cappiello, Rouveyre ili David Low.“

Poznati hrvatski književnik Tito Bilopavlović rođen je u Novoj Gradiški, ali je intelektualno formiran u Novskoj. Stoga ga je Vidmarović uvrstio u svoju knjigu prikazavši njegov roman Otmica Labinjanki (1988.). O toj knjizi piše: „Bilopavlović uspješno daje karakteristike vremena poslijeratnog sa svim njegovim utopijama, nelogičnostima, tenzijama, nadanjima i mladenačkim snovima. Konture su ocrtane oštro i nije teško prepoznati likove i scene.“

Pokojni književnik i teatarski čovjek prof. dr. Tomislav Durbešić objavio je 1989. knjigu pod naslovom Eto tako. Vidmarović je svoj prikaz naslovio „Ljubav i Hamletovo zrcalo“. Uvrstio je Durbešićevu knjigu u svoju zbirku Novskoj s ljubavlju zbog toga što je Durbešić mnogo i pozitivno pisao o Slavku Batušiću, velikom imenu hrvatskog teatra i kulture, rođenom u Novskoj 1902., a umrlom u Zagrebu 1979. godine.

Najpoznatiji književnik, a domaći sin, jest Željko Knežević iz Gornjeg Rajića. Vidmarović je prikazao njegovu pjesničku zbirku Pod zidom, Zagreb, 1988. U prikazu je naglasio: „Posljednja zbirka Željka Kneževića zrelo je djelo čvrste poetske strukture, okrenuto jezičnom mediju kao izvoru i uviru svake poezije, to je pjesništvo stečene ljudske mudrosti i savladanih lirskih impulsa do mjere koja im ne dopušta rasap smislenog obzora, a dopušta rezonancu s ljepotom u njezinu neponovljivom višeglasju. Pjesnik je prevladao niz ranijih ograničenja, oslobodio se utjecaja i vlastitog nedohoda da bi smiren i ispunjen snažnom unutarnjom grmljavinom potražio metajezičko, odnosno područje u kojem vlada lirsko nad-ja, područje transcendencije kao čuđenja i kao čeznutljivog nedohvata“.

Sljedeći prikaz može u današnje vrijeme biti možda, za neke, zbunjujući. Naime, pod naslovom „Djelo trajne vrijednosti“ Vidmarović je književno prikazao knjigu Stanka Koraća Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj. Učinio je to zbog toga, kako sam ističe, što se u knjizi navode književna imena srpske nacionalnosti koja pripadaju novljanskom kraju, djelom ili rođenjem. Prvi među njima je Sima Lukin Lazić, rođen u Bosanskom Brodu 1863., dok je sahranjen u Rajiću 1894. godine. Ne zna se zbog čega je završio u Rajiću i je li rodbinskim vezama bio vezan uz ovo selo. Ovaj srpski autor smatra se rodonačelnikom srpske megalomanske i mitomanske historiografije.

Sljedeći na popisu su Kosta Milutinović, Đuro Dimović, rođen u Jasenovcu 1882., i Emil Petrović, koji je u romanu Neznani junak pisao o novljanskom kraju.

Slijedi Petar Pecija Petrović, istaknuti srpski glumac i pisac rođen 1899. godine. Među navedenima je i Milivoj Bosanac, rođen u Rajiću 1905. godine.

Vrlo je poticajan Vidmarovićev prikaz članka „Između sjećanja i svjedočenja“ u kojem je opisao knjigu Rajić i okolina u narodnooslobodilačkoj borbi. U svome prikazu, zbog vremena u kojem je tekst nastao, Vidmarović je dao i hrabru kritičku opasku:

„Nažalost, tekstovi sjećanja nisu ujednačeno pisani, zbog čega ima ponavljanja, nadopunjavanja, interpolacija i primarnih povijesnih izvora. Mnogo je toga ostalo nedorečeno, neobrađeno, zaboravljeno, pa možda i prešućeno. S druge strane, ima i pretjerivanja kada se određenom ideološkom i nacionalnom bojom prekriva cijelo selo, što je oblik improvizacije te vodi u neistinu i, ljudski gledano, nepravdu.“

U sličnom polemičkom tonu prikazao je knjigu Hrvoja Vrgoča Novska, Kutina, Ivanić Grad i okolni krajevi. Priručnik za učenike, koju je Vidmarović prikazao pod naslovom „Nepotpuno poznavanje zavičaja“. U prikazu je naveo velik broj netočnosti koje knjiga sadrži.

Naš čuveni povjesničar Ive Mažuran objavio je 1988. vrijednu knjigu Popis naselja i stanovništva 1698. Vidmarovićev prikaz nosi naslov „Dragocjeni povijesni izvori“. Mažuran u svojoj knjizi opisuje i novljanski kraj. U prikazu Vidmarović ističe sljedeće:

„Prof. Mažuran dokazao je ovim popisom stravičnu sudbinu Slavonije u vrijeme krvavih sukoba između 1683. i 1699. Na početku rata u Slavoniji je živjelo oko 200.000 žitelja, a 1696. popisano ih je tek 40 tisuća, što znači da je pokrajina izgubila oko 80 % populacije. Ovakav demografski gubitak nije zabilježen nigdje u Europi.“

Novljanski župnik Josip Lončar objavio je više zbirki svojih pjesama. Prvu od njih, Eremitana (Novska, 1988.), Vidmarović je prikazao u Novljanskom vjesniku 17. siječnja 1989. Za Lončarevu poeziju Vidmarović piše: „Eremitana je na momente teško prohodna knjiga koja se teško može razumjeti bez odgovarajućeg stručnog znanja o problemu koji autor afirmira. Pjesnik se promijenio ili se razočarao u poeziji ili se prepao njezine slobode.“

Poznati povjesničar Josip Horvat autor je rado čitane knjige Preživjeti u Zagrebu. Dnevnik 1943.–1945. (Zagreb, 1989.). Vidmarović ga uvrštava u svoju knjigu zbog toga što je Horvat napisao zanimljive dijelove posvećene Slavku Batušiću, Gjuri Szabi i Jakovu Ivaštinoviću, dakle ljudima iz Novske i novljanskog kraja.

Godine 1988. domaći sin, učitelj Kazimir Orešković, objavio je zanimljivu knjigu Učiteljeva Carevina. O njoj autor piše: „Radnja se dešava u malom provincijskom selu Lukić Brdo, zapravo skupini dislociranih zaseoka koje u duhovnu cjelinu povezuju škola, crkva i groblje.“ Prikaz zaključuje sljedećim riječima: „Orešković je napisao himnu pravom učiteljskom pozivu. Rečenica mu je bogata, čak ponekad sentimentalna, ali i puna humora, ironije, naivnosti i erotike.“

U članku „Inicijativa: stvaralaštvo pisaca amatera“ Vidmarović se osvrće na književni amaterizam u Novskoj i piše: „U našoj općini rođen je Željko Knežević, a za Novsku je vezan kao za rodni kraj Gabrijel Vidović, oboje članovi Društva književnika Hrvatske. Obojica bi, siguran sam, pomogla svojim stručnim savjetima amaterskom književnom životu u našem kraju. Mislim da se to može kazati i za Tita Bilopavlovića, Stipu Boticu, Stjepana Krpana i Duška Lončara, bivše profesore ili učenike Ekonomske škole u Novskoj.“ Vidmarović navodi i imena književnih amatera na koja možemo računati. To su: Ljubica Antolović, Jelena Crnadak, Regina Čurčić, Željko Čigić, Milica Greguraš, Pablo Holćuk, Jakov Ivaštinović, Jagica Klobučar, Višnja Lovrić, Josip Lončar, Kazimir Orešković, Jasna Popović-Poje, Slobodan Pralica, Stipa Radinović, Siniša Šlibar i Željko Ivoborski. Autor naglašava kako „to nikako ne znači da su ovo sva imena“.

Saša Vereš nije rođenjem vezan uz Novsku, ali je u svome djelu Hrvatski Pariz, antologija zapisa o Parizu (Zagreb, 1989.) među autorima o kojima piše naveo i Slavka Batušića. Batušić je bio impresioniran Parizom. Za njega je Pariz mjesto zbivanja lijepih trenutaka u mladosti. Prikaz ove knjige Vidmarović je uvrstio u djelo koje predstavljamo.

Stanko Lasić svojim je knjigama o Krleži, a poglavito knjigom Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži. Knjiga treća: Miroslav Krleža i Nezavisna Država Hrvatska (Zagreb, 1989.), uzburkao književnu i političku javnost. Vidmarović je prikazao ovu knjigu zbog toga što u njoj Lasić govori i o početku književnoga rada Jakova Ivaštinovića iz Borovca.

Prikaz pod naslovom „Prilog povijesti sela Mlake i Jablanca“ kritički osvjetljava djelo Mile Dragića: Tragedija sela Mlake i Jablanca u toku II. svjetskog rata 1941.–1945. (Novska, 1989.). Vidmarović je imao hrabrosti javno upozoriti na propuste u ovoj knjizi čiji je izdavač bio tada politički neprikosnoveni SUBNOR Novska. Autoru je predbacio netočnost u navođenju povijesnih godina, ali i „neprecizno navođenje imena pojedinih političkih stranaka“. U završnom dijelu svog prikaza Vidmarović pomalo tendenciozno, za to vrijeme, upozorava Dragića na misao koju je istaknuo u uvodu knjige: „Praštati trebamo, ali zaboraviti ne smijemo. U tom znaku rađena je i kronologija sela Mlake.“

Vidmarović ovako komentira ove riječi: „Autor je trebao naglasiti da se radi o riječima koje je izgovorio patrijarh Srpske pravoslavne crkve, gospodin German, prilikom posvete nove crkve u Jasenovcu 1. rujna 1984. Njegova Svetost tada je izjavila: ‘Braćo, da praštamo – moramo, ali da zaboravimo – ne možemo’. Međutim“, ističe Vidmarović, „govornik je tada kazao i sljedeće: ‘Pravoslavna deco naša – vi živite ovde zajedno sa braćom našom Hrvatima rimokatoličke vere. Burna i mnogostradalna prošlost naša, i jednih i drugih, izmešala nas je ovde i uputila da zajedno živimo.’“

Sljedeći prikaz odnosi se na djelo Stojana Vojnovića Ožiljci (Osijek, 1989.). Vojnović je rođen 1924. u Popovcu, općina Novska. Prihvaćajući literarnost autorova teksta, Vidmarović je energično zaključio: „Ono što treba negativno ocijeniti u ovoj knjizi jesu oba popratna teksta: predgovor pisan površno, a pogovor odviše stručno za čitateljstvo kojemu je roman namijenjen.“

Pod naslovom „Od Paklenice do Hollywooda“ autor se osvrnuo na životni put Nedjeljka Dragića, autora crtanog filma koji je 1973. kandidiran za nagradu Oscar. Vidmarović je pozitivno ocijenio ovaj film.

U poglavlju Kultura prvi prilog posvećen je Danima knjige u Novskoj 1990. godine. Autor je ovdje zapisao vlastiti literarni dojam ne samo o ovoj manifestaciji već i o gradu Novskoj. Sljedeći prilog tiče se jedne kazališne predstave u Novskoj, a nosi naslov „Lijep uspjeh diletantskog zbora iz Banove Jaruge“. Riječ je o diletantskom zboru DVD-a iz Novske koji je izveo predstavu u Novskoj. Ovo je prilog važan i za susjednu Banovu Jarugu. Predstava je izvedena u velikoj dvorani Hrvatskog doma, a prikazivala je tragediju Matija Gubec poznatoga hrvatskog književnika Milana Begovića.

U knjizi koju predstavljamo uvršteni su radovi i dvojice svećenika. Prvi od njih je tadašnji novljanski župnik Josip Lončar, koji je 2002. objavio zbirku pjesama Etnoskribije. U svome prikazu Vidmarović piše: „Naslov knjige upućuje na nakanu autora da se okoristi narodnom matricom ili da stvori pjesme koje će svojom strukturom, leksikom i sintagmama funkcionirati kao narodne. Cilj je zahtjevan i teško izvediv jer se na svakom koraku krije opasnost od banalizacije i kliženja u subestetsko stvaralaštvo.“

Godine 2004. naš je autor prikazao knjigu S prve crte obrane. Razmišljanje hrvatskog branitelja (Novska, 2004.) autora Ivana Bače. Vidmarović s dobrohotnošću prihvaća ovo djelo, ali na kraju ističe i važnu primjedbu: „Na kraju treba izraziti žaljenje što je autor ove knjige, Ivan Bačo, rezigniran, ogorčen, što pripada onoj skupini dragovoljaca koji nakon pobjede nisu u stanju osjećati se pobjednicima, dijelom pobjedničke vojske, dijelom suverene države koju su oni stvarali, već obratno, osjećaju se poniženi, izdani, pa čak u toj mjeri razočarani da su mnogi od tih hrabrih ljudi u ovim mirnodopskim uvjetima, kada se gradi novo društvo u suverenoj hrvatskoj državi za koju su kanili dati svoj život, izvršili suicid.“

U poglavlju „Afirmator načela zavičajnosti“ Vidmarović prikazuje djelo Duška Lončara Književne prosudbe – s razlogom (Novska, 2005.). On naglašava kako je Lončar afirmirao načelo zavičajnosti na književnokritičarskom planu, „što je prva i najvažnija činjenica u ovom rukopisu“.

Poznati domaći sin i kulturni djelatnik bio je Željko Voborski. Godine 2005. objavio je knjigu pjesama Pjesme za Tugomila. O zbirci Vidmarović piše: „Naslovom svoje zbirke Pjesme za Tugomila Voborski otkriva predmetno-tematsku razinu djela. Naime, stanovito, ali u pjesništvu ne tako rijetko dvojstvo lirskog subjekta (…) Nije teško u osnovi toga prepoznati kršćansko nadahnuće i katoličko svjetonazorsko polazište, ali i stanovite odmake, stanovitu osobnost, pa i polemičnost.“

Drugi prikaz odnosi se na zbirku Točina autora Alojza Buljana, koju Vidmarović prikazuje pod naslovom „Između Vira i Mira“. Alojz Buljan rođen je 1961. u Ključu, BiH, a građanin Novske postao je kao prosvjetni djelatnik. Pjesnik u prvom ciklusu, kako piše Vidmarović, obavještava nas o tuzi zbog napuštanja rodnog mjesta. Vrijednost ove zbirke on vidi u pjesnikovu odličnom korištenju jezičnih mogućnosti „koje sežu do igre riječima, čak i ludizma, ali ostajući na predmetno-tematskoj razini u okvirima estetskih i etičkih postulata najboljih dosega hrvatskog simbolizma, postavangardizma i kršćanskog svjetonazorskog ishodišta“.

Jasna Popović-Poje objavila je 2006. zbirku za djecu Zubić u jabuci. „Naša novljanska pjesnikinja svojim haiku-pjevanjem dodaje još jednu crtu, naime nekoliko haikua stavlja pod isti naslov, čime ih dovodi u nove suodnose koji stvaraju i nove poetske poruke.“

Neki su ljudi svojim profesionalnim djelovanjem u Novskoj zadužili naš grad. Jedan od takvih je i Stjepan Krpan, poznati istraživač kulturne baštine hrvatskih autohtonih manjina u europskim zemljama, kojega Vidmarović prikazuje u eseju „Učitelj, pisac, etnograf, putopisac, rodoljub“. Nekoliko godina prof. Krpan predavao je u Ekonomskoj školi u Novskoj.

Vrlo je značajan u ovoj knjizi književnopovijesni esej „Kruženje oko uspomena“, u kojem prikazuje neke dijelove iz života književnika s crne liste u SFRJ-u, Jakova Ivaštinovića. Vidmarović pokazuje sve tegobe kroz koje je morao prolaziti Jakov Ivaštinović u želji da objelodani svoja književna djela.

Kristina Semenjuk također je pjesnikinja iz Novske. Godine 2007. objavila je zbirku I mogu srcem vidjeti (Novska, 2007.). Vrlo topao prikaz ove knjige Vidmarović je objavio pod naslovom „Očinji vid zamijenio vid srca“.

Duško Lončar bio je plodan pedagoški i književni autor. Godine 2007. objavio je knjigu Živjeti s umjetnošću (eseji, govori i likovne kolumne, Novska, 2007.). U svojem prikazu Vidmarović je upozorio i na neke važne detalje iz života mr. sc. Lončara.

Između dvaju svjetskih ratova važnu ulogu u istraživanju povijesti novljanskog kraja imao je Vinko Proštenik, Lipovljanac zaposlen u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Matica hrvatska – Ogranak Novska i Župa sv. Tome Rajić objavili su 2009. Proštenikov rukopis Župa Jazavica i počeci Župe sa sjedištem u Novskoj. Vidmarović je o ovoj knjizi objavio opsežan prikaz.

Ivan Gračaković poznati je novinar i intelektualac rođen u Novoj Subockoj. Njegovu knjigu Stara i Nova Subotska (Kutina, 2009.) pozitivno je ocijenio Vidmarović. Svoj prikaz zaključio je riječima: „Monografija Stara i Nova Subotska može poslužiti i autorima u drugim mjestima našega kraja kao obrazac za pisanje nečeg sličnog. Svakako treba upozoriti na veliki trud koji je autor uložio u pripremu i pisanje ovoga djela, ali i na veliku ljubav koju je imao prema svome selu. Bez njih ovoga djela ne bi bilo.“

Mirjana Lončar i Višnja Lovrić-Mencej odvažile su se 2009. objaviti knjigu Hrvatska Nika. Izbor zavičajnih beletrističkih, novinarskih i dokumentarnih tekstova o Domovinskom ratu. Zbirku je objavio Ogranak Matice hrvatske iz Novske. Vidmarović je kao prikaz priložio esej o ovoj knjizi.

Vrijedna i zaslužna Branka Suknjajić svoja književna i ina razmišljanja te svoje pjesme objavila je 2010. godine u zbirci Daleki horizonti. Nakladnik je bio Ogranak Matice hrvatske u Novskoj. Vidmarović svoj prikaz zaključuje riječima: „Nakon čitanja ostao sam ozaren radošću koju nam je podarila gospođa Branka, njezinim nenametljivim i toplim reminiscencijama, njezinom nježnošću i predanošću dobrim pjesničkim slikama i sigurnim rukopisom.“

Vidmarović je kao prilog ovoj knjizi objavio In memoriam pokojnoj Olgi Suknjajić i njezin popis autora koji su vezani uz novljanski zavičaj, a o kojima bi trebalo više pisati.

U knjizi koju prikazujemo objavljen je esej Đure Vidmarovića o knjizi Kristine Semenjuk Tko mi je ukrao sunce (pjesme, Novska, 2012.).

Jedan od najznačajnijih književnika rođenih u novljanskom kraju jest Željko Knežević iz Gornjeg Rajića. Vidmarović je književno prikazao njegovu zbirku pjesama Dom za pčele samice (Zagreb, 2015.). Vidmarović u svome tekstu piše: „Milanja s pravom zaključuje kako Željko Knežević svojim pjesničkim iskustvom ‘sažima i odzrcaljuje raspon suvremenih poetika od neotradicionalizma, poststrukturalizma, tekstualizma, neoegzistencijalizma, između pojmovnog pjesništva i onog, tzv. označiteljske scene’.“

Domaća pjesnikinja Višnja Lovrić-Mencej predstavila se 2019. dobrom zbirkom pjesama Mirisi vremena. Svoj prikaz ove zbirke Vidmarović zaključuje: „U cjelini gledajući, najnovija zbirka Lovrić-Mencej unutrašnjom snagom, poetskim diskursom, poetičnošću, osloncem na tradiciju i izvanliterarnim invokacijama snažno djeluje na čitatelja.“ Ista autorica prisutna je u ovoj knjizi prikazom njezine zbirke Bezvremenski sat, koji je Vidmarović naslovio „Zapis o vlastitoj boli i umiranju bliske osobe“. Riječ je o prikazu koji prelazi u esej.

Završni prilog u knjizi Novskoj s ljubavlju nije književni prikaz, već etnomuzikološka studija o narodnoj pjesmi Cijele noći ladovina. Naslov ove studije glasi: „Hrvatska narodna pjesma iz jasenovačke Posavine ‘Cijele noći ladovina’ izvan baštinskog konteksta (upozorenje iz pozadine)“. Vidmarović je historiografskim žanrom istražio sve varijante ove pjesme, ali i njezin put koji je završio u Beogradu provokativnim proglašavanjem srpskom narodnom pjesmom. Autor je pokazao kako jedna narodna pjesma može otkriti veliku povijesnu pozadinu, poglavito kada je riječ o otimanju hrvatske kulturne baštine.

Knjiga Novskoj s ljubavlju. Prilog kulturnoj povijesti jednog od mojih zavičaja grafički je i tehnički dobro urađena. Vrlo je znakovito što je autor u tkivo ove knjige uklopio i sjećanje na nekadašnju kuću svoje šire obitelji po majci – obitelji Prevendar. Uz to je naveo i fosil puža ogrca iz izumrle vrste Viviparus, koji je pronađen u Novskoj. On je danas signum Novske. Drugi signum Novske i novljanskog kraja jest plemenita životinja jelen.

Na kraju, knjiga Novskoj s ljubavlju tiče se Novske i novljanskog dijela zapadne Slavonije, ali zbog uvrštenih autora, čija je djela kritički vrjednovao, a koji su nacionalne vertikale, ova knjiga predstavlja i prilog povijesti suvremene hrvatske književnosti.

Pejo Šimić
književnik