Problem je sama katolička vjera

Na hrvatskoj političkoj sceni već godinama svjedočimo neobičnoj praksi da glasači određenog svjetonazora daju glasove svojim antipodima. Naime, kuriozitet je u svjetskim razmjerima da dio vjernika, mahom birača s desnog političkog spektra, bira za svoje predstavnike ateiste, koji su u pravilu kandidati ljevice. Općenite poruke Hrvatske biskupske konferencije i brojnih župnika vjerničkom puku uoči izbora, da bira kandidate koji svojim životom i stavovima promiču vrijednosti bliske nauku jedne svete katoličke i apostolske Crkve, očito nisu dostatne. Da je tome tako, svjedoči i činjenica kako je hrvatski narod, koji se u velikoj većini izjašnjava kao vjernički, za svojega predsjednika dvaput uzastopce izabrao Zorana Milanovića, koji je javno izjavio da nije vjernik. Ako dio katoličkih vjernika u Hrvatskoj očekuje da im župnik ili biskup tumači političku situaciju i procese u državi, odnosno da im poimenično sugerira kojeg političara treba favorizirati, onda ne znaju osnovne političke značajke demokratskih država, od kojih je jedna od temeljnih odvojenost vjerskih zajednica od države (iako one u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države). Naime, u višestranačkim društvima, kakvo je i hrvatsko, političke stranke i nezavisni političari svojim se programima bore za glasove birača, koji se onda (po vlastitim kriterijima) opredjeljuju za nekog od njih. To je politička abeceda koju, na žalost, mnogi Hrvati nisu svladali, pa stoga i dalje svjedočimo političkoj nepismenosti dijela našeg naroda. Da bi se izbjegle manipulacije biračkog tijela, trebat će još puno napora i vremena i to, kako od udruga civilnog društva, tako i od svakog pojedinca ponaosob, u prvom redu osobnim uključivanjem i sudjelovanjem u raznim aktivnostima svoje zajednice te izgradnji vlastite političke osobnosti (zoon politikon).

Upravo zbog političke nezrelosti hrvatskog naroda, rijetki istupi naših duhovnih (nad)pastira glede aktualnih događaja i društvenih sukoba u Hrvatskoj, umjesto blagotvornog djelovanja, ponekad među vjernike, na žalost, unesu još više zabune i nedoumica. Sjetimo se samo božićne poruke iz 1997. tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića u kojoj je, upozoravajući na zastranjenja u hrvatskom društvu, spomenuo „grijeh struktura”. Povijesna je činjenica da je ta sintagma u dijelu javnosti, uključujući i znatan broj vjernika, shvaćena kao podrška Crkve tadašnjoj oporbi, odnosno kritika HDZ-a i hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. Ovdje ne ulazim u ocjenu je li takvo shvaćanje kardinalove poruke bilo ispravno ili pogrješno.

U novije vrijeme, odnosno posljednjih nekoliko godina, svjedoci smo kako malobrojne grupice nevjernika - podržavane od nekih političara s lijevog političkog spektra - bukom, pa i nasiljem, ometaju javnu molitvu daleko brojnijih skupina mirnih vjernika. Neobično je pritom da prosvjednici sebe nazivaju multikulturalnima i tolerantnima, a za molitelje pak tvrde da su netolerantni i homofobni. Na žalost, u tome im pomaže vlast jer dopušta njihove prosvjede tik uz skupove molitelja krunice. Kako je moguće u uređenoj europskoj državi iz mjeseca u mjesec izdavati odobrenja, i to na istom mjestu i u isto vrijeme, za dvije dijametralno suprotne vrste okupljanja, tim više što su prosvjednici svaki puta sve agresivniji, pogotovo u Zagrebu? Ako je gradskoj i državnoj vlasti stalo da stvari ne izmaknu kontroli, odnosno da ne dođe do eskalacije nasilja, treba odmah prekinuti s takvom praksom. Za usporedbu, splitska policija privela je u svoje prostorije nekolicinu mladića „zbog izvikivanja riječi uvredljivog sadržaja sudionicima javnog okupljanja” (podrška aktualnim studentskim prosvjedima u Srbiji, op. p.). Zašto se isti kriteriji ne primjenjuju i na ometanje molitve krunice?

Činjenica je da ni papa Franjo nema ništa protiv javnog moljenja, štoviše, poslao je poruku zahvale organizatorima molitve krunice za mir, koja se već deset godina svakog 20. dana u mjesecu moli na glavnom trgu u talijanskom gradu Riminiju, odakle se u međuvremenu proširila po cijelom svijetu. I sad dolazimo do paradoksalne situacije da jedan velikodostojnik Katoličke crkve, riječki nadbiskup mons. Mate Uzinić - umjesto da stane u zaštitu svoje subraće katolika, kojima se od nasilne rulje uskraćuju njihova osnovna demokratska prava - okrivljuje molitelje krunice da unose raskol u društvo!? Suprotno njemu, zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Dražen Kutleša jasno se u travnju 2023. očitovao da „(on) ne bi molio krunicu na taj način”, ali je također naveo da je javno moljenje „pitanje demokracije, jer iako to nije liturgijski prostor, svatko ima pravo na molitvu i to ne mora odgovarati svima”. Njegov razmišljanje dijeli ogromna većina praktičnih vjernika u Hrvatskoj, a dokaz za to je činjenica da javne krunice nisu masovno posjećene, ali i da, s druge strane, vjernici nemaju ništa protiv njih. Protivno ovom, svakom vjerniku razumljivom i prihvatljivom stavu, mons. Uzinić u siječnju 2025. pak tvrdi da javna molitva unosi raskol među ljude. Ako riječki nadbiskup smatra da moljenje krunice na gradskim trgovima nije u skladu s naukom i dogmama jedne svete katoličke i apostolske Crkve, neka to onda izloži vjerničkom puku, jer ovako ispada da, nauštrb katoličkoj vjeri, podilazi ljevičarskoj (antifašističkoj) woke kulturi i ideologiji. Naime, njima (onima kojima smetaju molitelji, op. p.) jedino zamjera, a ustvari ih podučava, da se nisu trebali osvrtati na molitelje, jer bi oni bez prosvjeda svojih oponenata s vremenom prestali javno moliti krunicu, a ovako to zapravo rade njima u inat!? Tom je izjavom usto izravno optužio dio vjernika, među kojima ima i svećenika, da im molitva nije iskrena te da ih u vjeri vode nečasni motivi.

Nasilnici koji sotonskim parolama, bukom i fizičkom silom ometaju molitvu Gospine krunice slični su vuku iz Ezopove basne koji okrivljuje janje da mu muti vodu za piće, iako se janje nalazi nizvodno od njega. Ispada kako se i neki u Hrvatskoj zalažu da se vuku ne muti voda nizvodno, već da se janjad makne s rijeke, što bi prevedeno na naš slučaj značilo da se udovolji prosvjednicima te da se krunica ne moli na javnim mjestima. Ali dobro znamo - kao što ni vuk nikad ne će ostaviti janje na miru, nego će uvijek tražiti prigodu/izgovor da ga proždrije - da je mnogima, kako u svijetu tako i u našoj Domovini, problem sama katolička vjera, pa će im jednom zasmetati gradnja novog sakralnog objekta, drugi puta procesija, potom zvono ili njegova glasnoća, razglas koji se čuje izvan crkve i slično. U javnom se prostoru ionako učestalo čuju „vučji” glasovi kako je vjera privatna stvar, da ne treba graditi crkve nego parkove i igrališta za pse, da se vjernici mogu moliti doma i tako dalje.

Usput, riječki se nadbiskup oglasio tijekom 2021., nakon objave snimke policijskog uredovanja hrvatske granične policije prema ilegalnim migrantima, zavapivši: „Sramim se što sam čovjek”. Zaista je neshvatljivo da neki hrvatski građanin - prigodom pojedinačnog, zapravo benignog udaranja policijskim palicama osoba koje čine kazneno djelo ilegalnog prijelaza granične crte - optužuje granične policajce svoje vlastite države, koji štite njen integritet i suverenost, za nečovječnost, a da nijednom riječju ne osuđuje muškarce u naponu snage, koji prelaskom državne granice izvan graničnih prijelaza krše pravni poredak te države! Napominjem da je u međuvremenu nadležno (karlovačko) Državno odvjetništvo zaključilo da u tom slučaju ne postoji osnovana sumnja o počinjenju kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti.

Inače, policije u drugim državama puno su oštrije prema osobama za koje se utvrdi da krše pozitivno-pravne propise. Primjerice, policijski službenici u SAD koriste znatno veću silu za blaže slučajeve, primjerice pucaju na vozilo, odnosno vozača koji se nakon počinjenja prometnog prekršaja nije zaustavio nakon njihovog uredovanja. Naravno, da ne opravdavam takvu, pretjeranu uporabu sile prema građanima, već samo uspoređujem postupanja naših i američkih policajaca prigodom uočenih nezakonitosti.

Zbog tih i sličnih izjava, aktualni riječki metropolit postao je obljubljen kod raznih radikalnih bukača, hrvatskih antifa ili kako se oni vole nazivati „antifašista Hrvatske”, listom ateista. Pritom, isti lijevi ekstremisti u svojim javnim istupima - dok hvale njegovu „uključivost” i zauzetost za razne manjine i ranjive skupine - ne zaboravljaju poimenično prokazati neke od njegove subraće hrvatskih biskupa kao nazadne i konzervativne.

Temeljno je ljudsko pravo u demokratskom i pluralnom okruženju da svaki pojedinac, u skladu sa svojim moralnim i političkim uvjerenjima, može javno iznijeti mišljenje o svim pitanjima koja se tiču cijelog društva. Ali, u tom slučaju moramo biti spremni na drugačije stavove o istim pitanjima, kao i kritičko vrednovanje, (uključujući i osporavanja) naših stavova. Stoga bih želio da se ovaj članak shvati kao prilog demokratskom dijalogu u našoj zemlji.

Ovim tekstom ne dovodim u pitanje teološka stajališta i promišljanja poštovanog riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, jer za to, uostalom, nisam mjerodavan niti kompetentan. Za kritičko propitivanje religijskih stavova naših (nad)biskupa - ako za takvo nešto ima potrebe - pozvane su njihovi kolege iz Hrvatske biskupske konferencije i naravno, u prvom redu, Sveti Otac Franjo.

Neven Kursar