Ili - Hrvatskoj prijaju ljudi koji je vole!

Slogan Hrvatska treba Srbe kojim 2024. godine Samostalna demokratska srpska stranka ide na parlamentarne izbore odmah je privukao veliku pozornost javnosti, ali još više reakcija izazvala su pojašnjenja na njihovim promidžbenim plakatima – koji su to, po mišljenju čelnika SDSS-a, ali i onih koji su ovaj slogan osmislili, razlozi zbog kojih Hrvatska treba, eto, baš nikog drugoga, nego Srbe.

U streljačkome vodu komšija do komšije!

Jedan od njih je Jer puna Arena prija svima čime se, njezinim nadimkom, aludira na koncerte srbijanske folk-zvijezde Aleksandre Prijović-Prije koja je u prosincu prošle godine pet puta napunila zagrebačku Arenu, a koja je u djetinjstvu živjela u Hrvatskoj. Pri tome se naivcima podmeće kukavičje jaje jer ma koliko se tvorci ovoga slogana pozivali na Prijovićku kao našu curu, a inače rođenu u Srbiji gdje i danas i živi, zapravo se radi isključivo o uvozu srbijanske kulture koja zasigurno ne prija svima i ne samo da ne prija, nego mnoge i iritira, što je jasno uočljivo u raspravama na društvenim mrežama koje su odavno najpopularniji glas javnosti.

Da može i gore ili ako baš hoćete – bezobraznije – primjer je plakata postavljenoga na ulazu u Vukovar s istočne strane, iz smjera Iloka ili preciznije, iz smjera Spomen-doma na Ovčari. Tek nekoliko stotina metara od Memorijalnoga groblja žrtava iz Domovinskoga rata, s reklamnoga veleplakata ruga se natpis HRVATSKA TREBA SRBE JER NEMA BOLJEG SUSJEDA OD KOMŠIJE!

Nego, ispričavam se, esdeesesovci, može li dignuti tri prsta onaj tko se ovoga besprizornog i bešćutnog performansa, dosjetio, pa da nama, napornome i dosadnome većinskom pučanstvu koje VEĆ trideset godina živi u prošlosti, objasni, koliko je među osuđenim zločincima sa stratišta na poljoprivrednome dobru udaljenom kilometar, dva zračne crte, bilo naših komšija?

Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Nada Kalaba, Damir Sireta itd. komšija do komšinice, ne znaš koji je bolji i na nožu i okidaču brži.

Damir Sireta

Dana 15. studenoga 2005. u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženika za taj strašni zločin, hoću reći – još jedan naš komšija – Ivica Husnik, izjavio je kako je po povratku s rupe gdje je nazočio strijeljanju prethodne skupine zatvorenika, u hangaru vidio posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavio je još kako je ondje vidio i ljude s kojima je bio dobar drugar?! Među tima s kojima je bio dobar drugar, a koji se još uvijek vode kao nestale osobe su i Drago Križan, Milan Grejza, Damjan Samardžić i Damjanov posinak, osamnaestogodišnji Zorislav Gašpar, te Tomislav Lojdl, čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, pa Ante Bodrožić, Zvonimir Ćaleta, otac i sin Ivan i Zvonko Vulić, itd.

Iz iskaza preživjelih s Ovčare zabilježeno je sljedeće: „U hangaru sam sjedio blizu Tomislava Pappa ispred kojega je sjedio Damir Kovačić. Kovačiću je prišao Milorad Pejić i podigao ga, više puta ga je udario kundakom puške u predjelu rana na grudnome košu. Ranjenik je istrpio udarce, ali stajao je i dalje. Rastom dosta niži, Pejić je poskočio od tla i koljenom udario Kovačića u ranu koja je odmah prokrvarila. Vikao mu je: 'Kole, govorio sam ti da ne ideš u ustaše, a nisi me htio slušati!' Kovačić je pao, a Pejić ga je više puta nogom udario po rani na grudima. Damirova je rana sve obilnije krvarila. Ostao je ležati na tlu, a Milorad Pejić otišao je među druge zarobljenike. Netko je tražio zavoje da previje Damira koji je počeo iskašljavati krv. Četnici su uz smijeh rekli da mu previjanje više ne će biti potrebno."

Damir Kovacic

Damir Kovačić

Jasna Perak, Damirova sestra, kroz suze je ispričala: "Moja majka, čim je pročitala Miloradovo ime, rekla je: 'On je ubio moje dijete!' Naime, Milorad Pejić bio je naš susjed, njegova je kuća danas jedna od najljepše uređenih u ulici, a on živi u Engleskoj. Godinu dana je stariji od moga brata, strašno je prisjetiti se kako ga je Damir kao mali volio, samo je trčao za njim da se igraju. Milorad Pejić bio je iznimno nizak, zbog toga valjda uvijek iskompleksiran, kao momčić zločest i podmukao, mama je Damira uvijek grdila što se s njim druži. Evo, dočekao je da moga brata visokoga metar i devedeset, ranjenog, bespomoćnog, tuče i zlostavlja. Nisam bila tamo, ali činjenica je da je iz naše ulice na Ovčari ubijeno pet ljudi, moj suprug Mato i moj brat Damir, Jozo Zeljko, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar. Nikoga nije spasio. Zašto?"

Damir Kovačić na položaju Kugino groblje

Damir Kovačić na položaju Kugino groblje

Prije tjedan dana u Vukovaru je pokopana Đurđica Pankas, jedna od nesretnih, vukovarskih Sunčica, žena silovanih nakon zarobljavanja. Nije dočekala pravdu, iako je bilo poznato gdje se njezini silovatelji nalaze. Jedan od njih je i danas u Londonu, konobari, svira gitaru i nekome je dobar komšija.

Nije mnogo drukčije bilo ni na drugome kraju Hrvatske. Heroina Domovinskoga rata, Danka Dražina, za knjigu Snaga ljubavi: činiti dobro, Žene u Domovinskom ratu, zapisala je iskaz dječaka Tomislava Šegarića kojem su dana 18. studenoga 1991. godine u Škabrnji ubijena tri strica i djed. Njemu je, primjerice, toga istoga dana jedan od „nema boljih susjeda od komšija“ iz Biljana, prvoga sela u susjedstvu Škabrnje, nakon upita – Jesi li žedan? – ulio vode u pseću posudu i natjerao ga da iz nje pije. Ovo su tek neki od primjera, a mogle bi se napisati knjige o komšijama filantropima, od Dalja, Erduta, Borova Sela, Trpinje i Negoslavaca do Sotina, Lovasa, Tovarnika i Berka, preko Voćina, Škabrnje, Nadina, Klanca, Saborskoga itd., no poanta je jasna, kao što je kristalno jasno zašto Samostalna srpska demokratska stranka uvijek ima provokativne plakate, namijenjene svima, samo ne njihovim glasačima.

Zavadi, pa vladaj!

Prema definiciji, izborni je slogan riječ ili kratka poruka koja se koristi u političkoj kampanji kako bi se biračima prenijela temeljna stranačka poruka ili njezin cilj. Iako se na prvi pogled to čini apsurdno, SDSS svojim sloganom i pripadajućim porukama ne prenosi nikakvu poruku svojim biračima, ali itekako ostvaruje svoj cilj, a to je izazivanje netrpeljivosti prema srpskoj zajednici. Naime, onoga trenutka kad netko dovoljno isprovociran uništi jedan od spornih plakata (gotovo je nevjerojatna mogućnost kako se to baš nigdje ne će dogoditi), pokreće se akcija – „Ustaše napadaju!“ – a srpski heroj bez plašta ugroženu nejač prima pod svoj kišobran. Saziva se pressica na kojoj će Njegovo Veličanstvo Milorad Pupovac Prvi patetičnim glasom objasniti da su „oni“ jedini koji će Srbe u Hrvatskoj spasiti od ušatog „U“ i puzajućega neofašizma, koji prijeti da proguta ionako premali, preostali broj Srba u Hrvatskoj. I njegov/njihov cilj postignut je. Ipak, čini se kako ove godine SDSS-u po prvi put ne će biti lako. Kao nikada, u javnosti se čuje glas Srba vulgaris kojima je, čini se, napokon prekipjelo, pa se i na stranicama vodeće srpske stranke u Hrvatskoj koja je sve ove godine imala monopol na srpstvo i zastupanje srpske nacionalne manjine, mogu pročitati pitanja – „Postoje li druge građanske srpske opcije u HR sem ove bagre?“ ili „Sram vas bilo o čemu pričate, zastupajte one radi kojih navodno sjedite u Saboru, a ne sami sebe. Da li uopće znate gdje vam žive oni koje navodno zastupate? Znate samo pred izbore. Ne živi srpska zajednica samo u Vukovaru i tamo odakle je Pupovac, ima nas i kod Okučana. Kada ste nas obišli i vidjeli s kakvim se problemima nosimo?“ te komentari poput – „Lažovi, prepušteni smo sebi, ali vi foteljaši živite za sebe i svoje familije, žalosno!“, „Tolike godine mlatiti praznu slamu i pretakati iz šupljeg u prazno i obmanjivati ljude... To zaista treba znati, svaka čast“, itd. Očigledno je da srpska nacionalna manjina treba nešto drugo, a ne otvaranje još jednoga Srpskog kulturnog centra, četrdesetoga u nizu sličnih projekata u posljednjih pet godina i da Radeta iz Vojnića ne zanima monodrama “Slušaj kako govori Sava Mrkalj”, nego kako će prehraniti obitelj.

Pupovac

Kako rebrendirati Srbe u Hrvatskoj?

Gotovo potpuno ispod radara šire javnosti prošla je tribina Kako rebrendirati Srbe u Hrvatskoj koju je u Srpskom privrednom društvu Privrednik prije tri tjedna organizirao i vodio novinar Saša Kosanović, gdje je kao goste pozvao Božu Skoku, profesora na Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i stručnjaka za odnose s javnošću i brеndiranje, Borisa Maleševića, grafičkoga dizajnera i stručnjaka za politički marketing, te Krešimira Macana, PR stručnjaka. Spomenuti trojac Kosanoviću je uglavnom poslužio za statiranje, kako bi im ovaj prezentirao svoje osobne impresije o stigmi i teroru koji se po njegovu mišljenju provode nad Srbima u Hrvatskoj, a „kojih nije ostao dovoljan broj ni za pošten genocid“. Tijekom gotovo sat i pol vremena koliko je tribina trajala, gostima je jedva dopustio izgovoriti poneku rečenicu do kraja, prekidajući ih neduhovitim i nesuvislim doskočicama te tumačenjem vlastitih misli u stilu – „Je l' tako – Tako je!“. Između ostaloga, Kosanović im je objasnio kako je trenutno srpsko političko vodstvo u Hrvatskoj sjajno, jedino je „komplicirana i zeznuta priča doktora Voje Stanimirovića koji se do sada deset puta obranio na sudu od kaznenih prijava“ te kako je Milorad Pupovac za njega Bog, uzrujan što potonjega nazivaju tom strašnom riječju etnobiznismen koju je izmislio Ivo Josipović. Pojasnio je i kako je strašno što se „svaki dan kao injekcija u mozak na TV-kalendaru sluša 'srbočetnička agresija, četnici, četnici, četnici!!! protjerano, ubijeno, zaklano, obljetnica ova ona…“, da bi na kraju, tronuto uskliknuo – „Stari, do kada, do kada???!!!“.

Sasko kosanovic

Saša Kosanović

Brendiranje Srba

Brendiranje Srba

Govoreći o rebrendiranju Srba u Hrvatskoj, s obzirom na to da se percepcija o ovoj nacionalnoj manjini u javnosti gotovo isključivo veže uz Domovinski rat, teško je izdvojiti nešto značajno iz izjava sugovornika jer je Kosanović uglavnom sam sebi i njima odgovarao, no moglo bi se reći kako su se složili da je najveći problem što ih se pri tome naziva četnici ili pobunjeni Srbi, s tim, da nije ponuđen odgovor kako bi trebalo zvati ljude koji su potpomognuti tzv. JNA i drugim paravojnim postrojbama iz Srbije podigli oružanu pobunu te pobili ili protjerali iz njihovih domova svoje dojučerašnje susjede? S pozicije superiornoga voditelja, Kosanović je razočarano spomenuo „asimilirane“ Srbe poput pjevačice Nine Badrić, novinara Gorana Milića ili bivšeg golmana hrvatske nogometne reprezentacije Danijela Subašića, pohvalio se kako je njegov materinski jezik hrvatski, dočim je onaj od Vukovaraca, od Freda Matića do svih zatočenika srpskih koncentracijskih logora – srpsko-hrvatski. Također se zapitao što se dogodilo s Aleksandrom Stankovićem koji je u emisiji Nedjeljom u 2 propustio upitati svoga gosta, tajnika Domovinskog pokreta Marija Radića – „Što brate toliko mrzite Srbe i kad ćete to prestati raditi?“. Doduše, rekao je da „možemo uvažiti DRAMU da su Radiću u Vukovaru ubijeni otac i stric“, nimalo se ne zastidjevši izgovorenim, jer su se, Bože moj, te valjda, trivijalne stvari, dogodile prije čak trideset godina.

Vukova

Koga treba Hrvatska?

O kampanji Hrvatska treba Srbe, koju je osmislio gore spomenuti Malešević, na kraju svoga priopćenja u SDSS-u su rekli: „Kao što nitko nikog ne treba samo zbog onog Drugog već i zbog sebe samog, tako i Hrvatska treba Srbe, i sve Druge koji dolaze ili će doći nakon njih. Nije li vrijeme da se ova opća istina pretvori u konkretan život svakog od njih, svakog od nas – građanke ili građanina Hrvatske?“

Netko bezobrazan mogao bi dodati kako Hrvatska ne treba Srbe, trebaju ih Milorad Pupovac i njegova svita, kao dileri narkomane. Hrvatska treba političke Hrvate koji će željeti napredak i blagostanje državi u kojoj žive. Hrvatska poglavito treba ljude koji ju vole i koji joj mogu pomoći, neovisno o nacionalnoj pripadnosti i hoće li to biti komšija, neighbor, nachbar, susidka ili szomszéd.

Na svom X profilu, Kristijan Sedak, doktor komunikacijskih znanosti, napisao je: „Hrvatska treba Srbe. Hrvatska je umorna od zajedničkog jezika, srpskog zaborava, velikosrpske ideologije umotane u jugoslavenstvo, načertanija, mužnje, memoranduma SANU, uglađenih radikala. Hrvatska iščekuje predstavnika hrvatskih Srba s kojim će slaviti Oluju bez fige u džepu“. Možda bi u rebrendiranju srpski političari i mediji u Hrvatskoj od toga mogli početi, jer uza svu Pupovčevu volju da Srbe u Hrvatskoj brendira kao Teslin narod, realnost prosječnoga hrvatskog Srbina je Vojo (64) u gumenim čizmama iz Vrginmosta ili Nemanja (32) iz Negoslavaca/Pačetina/Trpinje/Borova Sela koji na pravoslavni Božić iz Golfa trojke puca iz kalaša.

Ničiji Srbi

Sve navedeno, naravno, nije pravilo, svoju domovinu Hrvatsku, branili su brojni hrvatski pravoslavci ili Srbi, kako god da su se izjašnjavali. Jedan od njih, Željko Ilić, devet mjeseci zatočenik srpskih koncentracijskih logora koji je, zbog toga što je kao Srbin branio Vukovar od srbočetničkog agresora, puna četiri mjeseca proveo u samici, na moje pitanje je li se ikada zapitao je li odabrao pravu stranu, odsječno mi je odgovorio: „Nikad! Pa, nisam ja lud da nisam vidio tko po nama puca! Da nisam znao čije su mi granate ubile roditelje!“. Za poginuloga pravoslavca Milana Gojaka, suborac Niko Zeko s mnogo poštovanja i ljubavi ispričao je kako mu je, kad se neočekivano sam pojavio na njihovu položaju, Gojak rekao – „Braco, ovo je i moj grad, imam pravo da ga branim!“.

I to se tek dvije od brojnih priča ljudi za koje nitko iz političke srpske zajednice i ne pita ili ih ne komemorira. Bilo bi pretjerano reći kako oni nisu Srbi, da su izdajnici srpskoga roda – takvo što ne smiju izgovoriti, jedino je rješenje praviti se kako ih nema, odnosno, potpuno ih ignorirati, a ako se baš mora, govorit će se o njima općenito, kao o srpskim žrtvama, ne spominjući činjenicu kako ih je glave stajao vlastiti narod.

Jedan od onih koji su voljeli svoju Domovinu veteran je Domovinskoga rata i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora – Predrag Mišić. Mišić je 2019. godine žestoko odgovorio Miloradu Pupovcu na slogan/pitanje koji je SDSS imao te izborne godine – „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“

Predrag Misic

Tom su kampanjom ne obični Srbi (koje uglavnom nitko ništa i ne pita) nego srpski političari na štetu svog naroda, uspjeli isprovocirati hrvatsku javnost, Hrvate, ali i ostale hrvatske manjine – Albance, Bošnjake, Bugare, Čehe, Mađare, Nijemce, Rome, Rusine, Ukrajince, Slovake itd. – jer je imputirano kako su Srbima u Hrvatskoj smanjena prava i kako su oni ugroženi i šikanirani te da im nije jednako dobro ili jednako loše kao drugim manjinama, odnosno, kao i svim ostalima građanima. Na to provokativno pitanje, kratko i jasno, Peđa Mišić, po nacionalnosti Srbin, odgovorio je: „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Ako je voliš kao ja, predivno. Časno i ponosno.“

Danas je Predrag Mišić na izbornoj listi Domovinskoga pokreta u 9. izbornoj jedinici, kao kandidat stranke za koju Kosanović i slični tvrde kako mrzi Srbe. Na pitanje da prokomentira izborni slogan SDSS-a, Mišić je rekao: „Ne mogu funkcionirati na način da razmišljam tko je Hrvat, a tko Srbin, osobito ne iz koristi. Mene zanima kakav je tko čovjek. U humanitarnom radu kojim se bavim, ne zanimaju me nečije ime i prezime. U Glini, ušao sam u Crveni križ i Caritas i rekao – dajte mi adrese ljudi kojima treba pomoć, nisam pitao kako se zovu. Ljude ne gledam po naciji, nego rade li za dobrobit svoje domovine. Potencirati je li netko komšija ili susjed, najmanje je dobro za srpski narod, pa takvima poručujem – molim vas, nemojte nas više braniti. Živimo u uređenoj državi, sva prava nacionalnih manjina regulirana su Ustavom, a osobno se, zbog toga što sam Srbin, nikada nisam osjećao ni nelagodno ni ugroženo. Osoba koja napravi nešto loše ima svoje ime i svoje prezime. Za mene su termini „pobunjeni Srbi“ i „četnici“ potpuno jasni, ja s tim nemam nikakav problem, a perfidne igre koje su paravan za osobni probitak i koristoljublje, mene ne zanimaju.“

Ovome se nema što dodati, Mišiću očigledno ne treba rebrendiranje, a za „one druge“ zaključak – ne treba mijenjati imidž Srba u Hrvatskoj, nego njihovu političku lojalnost. Kad bude samorazumljivo da im je Hrvatska na prvome mjestu, onda nikakvo popravljanje dojma ne će biti potrebno.

Tanja Belobrajdić

Sub, 25-05-2024, 10:16:03

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.