Tko je „Krvnik"?

Sagledamo li, u svjetlu onoga što je napisao Hegel u svojoj filozofiji povijesti, da je, naime, „država doista postala iz religije" i da „katolička Država ima drukčiji duh i ustrojstvo od protestantske Države", razvidnijim će nam se učiniti osnovni „razlog" zbog kojega su združeni neprijatelji hrvatske Države kao demokratske kuće hrvatstva - srpskonacistički (s osloncem na jezgru „velikodržavlja" oko Srpske pravoslavne crkve i na politički projekt „Načertanija") i jugokomunistički (vezani uz beogradsku filijalu moskovske centrale i komunistički ateizam boljševičkoga tipa) – zlorabili pobjedu savezničkih demokratskih snaga, i hrvatskih slobodara među njima, nad fašizmom i nacizmom, usmrtili legitimnu i legalnu Banovinu Hrvatsku i pobili cvijet hrvatske inteligencije, na stotine nevinih hrvatskih svećenika i redovnika, preko 200.000 hrvatskih članova Crkve, održali brojne jugostaljinističke sudske procese i na jednome od njih osudili, kao najopasnijeg im protivnika, nevinoga nadbiskupa zagrebačkoga Alojzija Stepinca.

S jasnim im globalnim naputcima i šestarom orisanim kružnicama, od suradnika svojih dobro obaviješteni o pojedinostima, ovi su saveznici u zločinu protiv Croatiae, uvjereni da znadu što to drži Hrvatsku u njezinu trinaeststoljetnom neuništivu osjećaju bogomdanoga deržanstva, a zaposjednuti apsolutom mržnje kao posljedice sustavne antirimokatoličke indoktrinacije protiv Hrvata kao „navjernijega naroda", izveli simbolski „zločin svih zločina": ritualno spaljivanje srdca duhovnoga pastira Crkve u Hrvata, svetačkoga nam mučenika Bl. Alojzija Stepinca, zločin izveden petnaest (15) godina po svršetku II. svjetskog rata.

Svima onima koji, iz ljubavi prema slobodi i istini, ne zaplešu u kolu aktualnih prireditelja igara samozaborava narodu jasne duhovno-religijske vertikale i bogate povijestne memorije, ta će spasonosna svjetlost istine obasjati isti onaj mračni „razlog" zbog kojega ovdašnji (ne)reciklirani (jugo)komunisti iz struktura moći i (para)vlasti, zamalo pa usklađeno s političkim strategijom oživljenoga srbobranstva i jugoslavskoga „rasizma", surađuju tako spremno i bezuvjetno (bilateralno, trilateralno, i „jugointegralno") s postmiloševićevskom Srbijom koja ne samo da nije niti simbolično osudila srpski zločin ratne agresije i genocida protiv Hrvata i Hrvatske, nego je, štoviše, na najvišoj državnoj i nacionalnoj razini, u državnom Parlamentu, rehabilitirala i samo velikosrpsko četništvo. Sadašnja je srbijanska vlast na taj način pomilovala tolike zločince i na okup pozvala sve nove dražinoviće, viloviće, dubajiće i viktornovakovske jugoviće diljem „zapadnoga Balkana", od Vardara pa do Mure i Soče, a službena se Hrvatska ponaša kao da se ništa strašno po nas i po ujedinjenu Europu, i po demokrate u Srbiji, dogodilo nije (a jest).

Neki su od naših istaknutih „drugarica i drugova" taj crvenojugoslavenski Auschwitz obišli i ništa nisu vidjeli niti spoznali, a mene je, kroz grozni tunel u Hudoj Jami jugo-komunističkoga zločina, „ko narod silna" svjetlost istine dovela, tek nedavno, i na stranice jedne navodno hrvatske, jugoslavskim komunizmom ožarene, knjižurine, recenzentskim potpisima osnažene (prof.dr. Bogdan Krizman, prof. dr. Ante Romac) i jezikovno-suradnički stručno oblikovane (književnik Ernest Fišer), u ljubljansko-zagrebačkoj koprodukciji moderno uređene i u ljubljanskom ČGP Delo otiskane: Josip Hrnčević , Svjedočanstva – Drugo dopunjeno izdanje, str. 300, „Plava biblioteka", urednik Bogdan Krizman, ČGP Delo – OOUR Globus, Zagreb, 1986. S otkrićem istine o čudovišnome jugozločinu u Hudoj Jami, planski izvršenom nad zarobljenim narodom i vojskom u svibnju 1945. i pomno prikrivanom sve do ožujka 2009., i ove nevjerojatne Hrnčevićeve knjige-dokumenta unutarnje slike jedne kolektivne zločiniteljske ideologije i prakse i pojedinačne, tom kolektivitetu podčinjene, (ne)svijesti koja bijaše zakonom i mjerom stvari za vrijeme straho-vlade „nove Jugoslavije", kao da nestade u meni djetinjega „treptanja u svijetu". Objavila mi se, naime, prestravila me, istina o sveopćem nam „Krvniku" kao umnoženom Canettijevu „prisluškivaču s rezervnim ušima" (s konkretnim imenima i prezimenima i prebivalištem među Hrvatima, u njihovim naseljima i domovima), koji danonoćno vijećaju, i revnostno druge unesrećuju, u službi jednoga apsoluta zla i njegove zemaljske velevlasti, istina o značenjima i omamljujućim zračenjima jugoštafete megazločinca i megazločinčeva trga smrti kao krovne oznake jednoga razdoblja smrti u povijesnoj sudbini hrvatskoga naroda i njegova zdenca života.

Uzbuna, koju je u nekih čitatelja izazvalo moje čitateljsko otkriće glavnoga „juridičkoga zločinca" u svezi s jugokomunističkim procesom Bl. Alojziju Stepincu g. 1946., ulijeva nam nade u to da strukture komunističke Udbo-Partije ogrjezle u zločinu nisu uspjele uništiti sve dokaze i tragove o zločinu, niti zabetonirati pojedinačnu svijest i savjest još živih ideokrata i egzekutora u sustavu njihove konstrukcije bolje budućnosti radnih ljudi i građana. Kao što je Hrnčević, veoma visoki dužnosnik u sustavu kompartijskoga pravosuđa i izravni suradnik i sugovornik Aleksandra Rankovića (vidi str. 164. i 193.) od godine 1945. do 1960-ih, otišao 10. kolovoza 1946. dojaviti, kao glavni savezni tužitelj „FNRJ", Titovu doglavniku A. Rankoviću o izvršenoj kompartijskoj zadaći pripreme optužnice protiv nadbiskupa Stepinca i o tome da je sam osobno „sastavio nacrt uvodnog dijela optužnice", mogao bi nešto slično uraditi bar poneki, na vrijednosti humanizma obraćeni, komunist iz toga istoga zlodoba državnoga terora jugokomunista i ispripovijediti se pred glavnim državnim odvjetništvom RH na način svjedoka istine o činjenicama glede ubijanja Hrvatske.

U dubljinama vremena ako taj „Krvnik" Croatiae više i nema osobnoga imena, on se, kao mogućnost ponavljanja povijesti, danas zorno i svakodnevno prikazuje pred našim očima. Razjedinjeni su Zvonimir-kraljići, ali zato „Složno kolo vode Jugovići", kako zagudi, na Vidovdan 1921., bjelovarski gimnazijalac i član „Jugoslavenskoga sokola" (str.25.), potonji član „Predsjedništva SR Hrvatske" od 1974. do 1978. godine.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo