Azilanti - manipulacija uzrocima i posljedicama

Agresija kao način otimanja životnog teritorija nekom narodu može se provoditi raznim metodama: otvoreno – politikom, ucjenama i ratnim pohodima, ili prikriveno – ekonomskim osiromašivanjem domicilnog stanovništva, stvaranjem uvjeta za raseljavanje, uz istovremeno dovođenje strane radne snage iz još siromašnijih zemalja. Danas su u središtu pozornosti po tom pitanju azilanti, koji masovno bježe iz svojih siromašnih domovina na razne strane svijeta u potrazi za boljim životom. Posebice za mali narod kao što je hrvatski postavlja se pitanje kakove posljedice takvi procesi mogu imati.

Iz hrvatske povijesti

Mogli bi ponešto naučiti iz naše povijesti. U 16. stoljeću s Istoka krenula su osmanlijska osvajanja prema europskom Zapadu. RobstvoKolonizatori su postignuto bogatstvo otpremali u svoju domovinu. I „kod kuće" su im trebali robovi, da rade na njihovim dvorcima i imanjima. Njihova su djeca također postajala vlasništvo „dojučerašnjih" kolonizatora. Kako su se generacije robovskih potomaka smjenjivale, sve više je u njima rasla želja za slobodom i za ukidanjem ropstva. I ropstvo je konačno formalno ukinuto. Zapravo je zamijenjeno kapitalističkim ropstvomPoznata je Kosovska bitka između tih osmanlijskih turskih horda i Srba. Osmanlije su nadjačali i mogli su krenuti dalje. Jedan dio Srba povlači se ispred turskih porobljavanja sa svoga teritorija i traži zaštitu kod „komšija" Hrvata. Hrvati su ih primili kao ljude u nevolji, s njima se sprijateljivali prema kršćanskim običajima.

Međutim, s vremenom su se potomci tih pridošlih „komšija" počeli instrumentalizirati kao produljena „osvajačka ruka" velikosrba u „Otadžbini", s ciljem prisvajanja hrvatskih teritorija. To traje sve do danas, s izgledima da se takva politika nastavi „za večnost".

Pitanje je zato, kako će se ponašati jednog dana potomci današnjih azilanata, kojima treba osigurati radna mjesta, a kojih kod nas nema dovoljno i za našu vlastitu mladost.

Analogija s klasičnim ropstvom

Sigurno je da ljudi koji primjerice preko Sredozemlja svaki bježe svaki dan traže azile u Europi zbog teškog života u svojoj domovini. Stavljaju na kocku i vlastiti život. Što je bilo u osnovi toga siromaštva u povijesti, a što je danas? Razmišljanja nas „vode" u vrijeme kolonijalizma. Tada su njihove pretke porobili osvajači uglavnom iz Europe i iz Amerike. Robovi su morali raditi za kolonizatore do iznemoglosti. Za njih bi od vlastitog rada pripalo tek toliko da prežive – slično kao što se koriste životinje.

Kolonizatori su tako postignuto bogatstvo otpremali u svoju domovinu. I „kod kuće" su im trebali robovi, da rade na njihovim dvorcima i imanjima, pa su i dio robova poveli sa sobom. Njihova su djeca također postajala vlasništvo „dojučerašnjih" kolonizatora. Kako su se generacije robovskih potomaka smjenjivale, sve više je u njima rasla želja za slobodom i za ukidanjem ropstva. I ropstvo je konačno formalno ukinuto. Zapravo je zamijenjeno kapitalističkim ropstvom.

U bivšim kolonijama ostalo je siromaštvo. Javili su se domaći vlastodršci, koji na neki način oponašaju bivše kolonizatore. Obični ljudi nastoje pobjeći iz toga siromaštva tražeći azil u zemljama Zapada čiji su ih predci osiromašili... A potomci kolonizatora Zapada žele da s njima „azilantsko opterećenje" sada dijele i narodi, Dvostruki profitUmjesto iskrenog rješavanja problema, u domovinama azilanata siromaštvo se i dalje povećava tako da njihov rad postaje sve jeftiniji što osigurava dodatni ekstra profit. Dovođenjem azilanata pak u zapadne zemlje dobiva se jeftina radna snaga i u tim zemljama, što može odgovarati tek jedino onima koji na Zapadu na taj način ostvaruju ekstra profit. Zato se na azilantsku krizu može gledati i kao na nezajažljiva pohlepnost jednog vrlo uskog kruga ljudi prema dodanoj zaradi, prvo u zemljama iz kojih azilanti izvorno potiču, a onda i u zemljama gdje se oni useljavajučiji predci nisu bili kolonizatori...

Ujedinjeni narodi i azilantske teškoće

Vodeći ljudi Organizacije Ujedinjenih Naroda – zapravo činovnici koji rade kako im centri moći određuju – nastoje azilantski problem riješiti udomljavanjem i zapošljavanjem u zemljama Zapada, deklarativno na principima humanosti i kršćanstva „pomažući ljudima u nevolji". Pri tome se preskaču posljedice ovakve politike „na dulji rok". Zapad danas ima probleme i s nezaposlenošću vlastitog stanovništva. Kako će na to utjecati ovi azilanti i njihovi potomci?

Na „dulji rok" probleme bi umjesto toga trebalo rješavati u zemljama iz kojih dolaze azilanti. Na neki način trebalo bi popravljati društvena uređenja tih zemalja, tako da smanjuje siromaštvo siromašnih. Tako bi bilo odmah i manje potreba za azilom.

Vodeći ljudi Mađarske reagirali su na azilantsku seobu prema Zapadu. Podižu zaštitnu ogradu prema Srbiji. Zašto baš prema Srbiji? Pa zbog toga što azilantska plima dolazi upravo iz te zemlje. „Neki" Mađarima, naravno, zamjeraju te ograde nazivajući to „nehumanim postupkom" prema sirotinji, koju tako zaustavljaju u kretanju prema boljoj budućnosti.

Razlikovati uzrok od posljedice

S druge strane, kritičari mađarskih poteza i sličnih restriktivnih poteza u drugim zemljama prema politici nekontroliranog useljavanja ne spominju nehumanost onih koji stvaraju nemoguće životne uvjete toj sirotinji u njihovoj vlastitoj domovini. Vrlo perfidno preskače se potpuno pitanje kamo nestaju vrijednosti rada azilanata u njihovim domovinama, iako je ono ključno ako se problem iskreno želi riješiti.

No, umjesto iskrenog rješavanja problema, u domovinama azilanata siromaštvo se i dalje povećava tako da njihov rad postaje sve jeftiniji što osigurava dodatni ekstra profit. Dovođenjem azilanata pak u zapadne zemlje dobiva se jeftina radna snaga i u tim zemljama, što može odgovarati tek jedino onima koji na Zapadu na taj način ostvaruju ekstra profit. Zato se na azilantsku krizu može gledati i kao na nezajažljiva pohlepnost jednog vrlo uskog kruga ljudi prema dodanoj zaradi, prvo u zemljama iz kojih azilanti izvorno potiču, a onda i u zemljama gdje se oni useljavaju.

Josip Malović