Upis nekretnina (prvenstveno stambenih i poslovnih zgrada) u zemljišne knjige već desetak godina pojavljuje se kao jedan od najtežih nerazriješenih gospodarskih problema u RH. Problem je do te mjere eskalirao, da je usporio promet nekretninama, zakočio gospodarski razvoj u različitim oblastima, a registrirala ga je i EU kao jedan od glavnih razloga - odlaganja pregovora sa Hrvatskom - Poglavlje o pravosuđu. A da pri tome posebno ne spominjemo pojedinačne i osobne drame vlasnika stanova i poslovnih prostora koji ni za nekoliko godina ne mogu doći do svog vlasničkog lista. Taj problem mnogi su osjetili na vlastitoj koži, a javnost za njega zna iz sredstava informiranja, izjava dužnosnika, iz svakodnevnih razgovora sa susjedima, prijateljima i poznanicima. Problem je tu i sad se ne može nikud, a da li ste ikada razmišljali zašto je došlo do totalnog i dugotrajnog zagušenja zemljišnih knjiga, što je svemu tome uzrok?! Ako niste, to je autor ovog teksta učinio za vas. Promjena društveno političkog sustava, i prelazak iz društvenog u privatno vlasništvo u tranzicijskim zemljama, ponajprije se odrazio i na same zemljišne knjige. Pojedine tranzicijske zemlje to su dočekale uglavnom manje više nespremno i na svaki način se snalazile u tome, najčešće - neuspješno.(M.Prpa)

 

 

S Okruglog stola «Erasmus gilda – petnaest godina poslije», održanog 21. studenog 2008. godine u Mimari donosimo uvodno izlaganje predsjednika HVIDR-e Grada Zagreba Ivana Pandže. "Tema koja nas je okupila na ovom Okruglom stolu tiče se naše najnovije povijesti. Petnaest godina je dovoljna vremenska distanca da jednom skupu koji je održan u Zagrebu tijekom Domovinskog rata pristupimo smireno, analitički i objektivno, oslanjajući se na spoznaje do kojih dolazimo, svaki u svom području rada i svojoj stručnoj domeni. Riječ je o događaju koji je svojedobno izazvao žustre ne samo intelektualne, već i političke parbe. On je to ostao do danas. Jedni tom skupu odriču bilo kakvo povijesno ili političko značenje, dok u njegovim zaključcima i intencijama drugi vide niz političkih procesa koji su obilježili Hrvatsku tijekom proteklog razdoblja, a obilježavaju je i danas. Sudionici skupa iz 1993. zamoljeni su da sudjeluju u radu našeg Okruglog stola. Taj poziv nije bio neiskren, ili, možda, nakana da im se nanese bilo kakva nepravda, već iskrena želja za svjedočenjem, za razgovorom, za odgovorom na pitanja koja su ostala do danas nejasna."(I.Pandža)

 

 

23. studenoga 2008. završila je 40. godišnja konvencija Americke udruge za promicanje slavističkih znanosti/American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS). Taj trodnevni skup znanstvenika održan je u Marriott hotelu u centru grada Philadelphija. Konvencija se sastojala od preko 400 panela i okruglih stolova, izložbe knjiga, raznih sastanaka, domijenaka i drugih djelatnosti. To je najveći i najvažniji skup slavista na ovom kontinentu koji okupi ljude iz cijelog svijeta. Na ovogodišnjoj konvenciji mogli su se zapaziti i slijedeći paneli koji su se ticali Hrvata i Hrvatske: „Informatička tehnologija i politički procesi u Jugoistočnoj Europi“, „Rađanje 'Moderne' u Hrvatskoj: umjetnost, glazba i literatura.“, „Sanjarenje o boljoj prošlosti: komemoracije i sporna povijest u Hrvatskoj dvadesetog stoljeća.“, „Bosna i Hercegovina: Kriza 1908. – Njezino značenje i usporednice stoljeće kasnije.“, „Hrvaski bog Mars: Ars Poetica in Tempore Belli.“, „Trpljenja, nade i iluzije: Hrvati i Prvi svjetski rat.“, „Gradske i seoske žene u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću.“, „Administracija i uprava u južno slavenskim zemljama, od imperija do monarhije i medjunarodna nadležnost.“, „Oprečni pogledi o ratovima oko raspada Jugoslavije.“, „Novi realizam i novi valovi u slavenskim i euroazijskim kinima, 1945-1968.“, „Informatička tehnologija i politički procesi u Jugoistočnoj Europi.“, „Opća sjećanja na socijalizam u bivšoj Jugoslaviji.“, „Suočavanje sa identitetom: Jugoslavija onda i danas.“, „Politike religija u Centralnoj Europi od 1990.“, „Rock glazba i identitet mladih u Sovjetskom savezu i Istočnoj Europi.“, „Izbacivanje Jugoslavije iz Kominfore - 60 godina kasnije.“ i „Sjećanja na Titov gulag: Goli otok (1948-2008).“(A.Čuvalo)

 

 

U četvrtak 20. studenoga 2008. godine u 19 sati u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade na tribini "Hrvatsko slovo uživo" prikazan je dokumentarni film pod naslovom "Dr. Vesna Bosanac". Ovaj film o heroini vukovarske bolnice u Domovinskom ratu režirao je naš televizijski i filmski redatelj Miroslav Mikuljan, a scenarij za film napisala je hrvatska književnica Marija Peakić-Mikuljan. Film je snimljen 1991. godine i do sada je prikazan tek dva puta (još za trajanja Domovinskog rata) iako po svojoj kvaliteti, a posebno po svježini i težini svjedočenja zaslužuje vrhunske termine, posebice u dane kada se s neopisivom boli prisjećamo vukovarskog martirija. Dr. Vesna Bosanac u ovom filmu nastupa neposredno nakon povratka iz srpskog zarobljeništva, odnosno iz logora i potresno evocira događaje u krvavoj drami Vukovara nakon sloma njegove obrane. Kao ravnateljica vukovarske bolnice dr. Bosanac neposredno prolazi kroz pakao bezumne mržnje i zastrašujuće vojne agresije čuvajući u sebi i u svojoj bolnici ono najvrednije, a to je načelo humanosti, kršćanske dobrote i odanosti Hipokratovoj zakletvi. Njezine riječi u ovom filmu imaju veliku težinu i između ostalog govore nam i o tome kako mali ljudi u posebnim okolnostima izrastaju u velike ličnosti – u heroje svoga vremena.(hkv)

 

 

Krajem prošlog tjedna u redakciju nam je pristigao opširan i temeljito pisan prilog mlađeg čitatelja o navijanju i navijačima te odnosu domaćih medija i političara kako prema tom pitanju, tako i prema nešto širim temama kao što su to primjerice NATO i EU integracije. U našem odgovoru rekli smo kako nam se prilog čini zanimljivim ali da zaslužuje i neke ispravke, počevši primjerice od netočne tvrdnje kako je u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskog rata neslužbeni pozdrav bio "Za dom - spremni!". Autor priloga naše sugestije nije prihvatio uz obrazloženje kako se radi o njegovom osobnom mišljenju od kojeg ne će odstupiti i kojeg ne će revidirati. To što su iznesena mišljenja možda radikalna je zato što je i istina radikalna - objasnio je još autor - zaključujući da onda ništa od objavljivanja. No, ovaj će posljednji zaključak autor ipak morati revidirati budući da u nastavku objavljujemo njegov prilog. Izdvajamo: "U jednoj od svojih pjesama Thompson pjeva: «Drugo vrijeme, ista sudbina». Ovaj stih savršeno oslikava položaj hrvatskih navijača u Jugoslaviji i danas. I u Jugoslaviji se navijače označavalo kao «neprijatelje režima», «narodne neprijatelje», «mrske nacionalističke elemente». Ni danas se to nije promjenilo, navijače se danas nastoji proskribirati istim metodama kojima se koristio zločinački jugoslavenski režim. To je zapravo posve razumljivo ako znamo da danas bivši «milicioneri-batinaši» zauzimaju ključne pozicije u policiji i da se kadrovski sastav policije, poglavito tu mislim na njezino vodstvo, nije bitno promjenio; ista je stvar i sa izvršnom vlasti u kojoj komunistički relikti i danas zauzimaju vodeće pozicije". (mm)

 

 

Hrvatska je u prošlom stoljeću doživjela više puta da se u ime zločina prošlosti čine novi zločini. Krivci su za to oni koji nemaju odgovarajuće empatije za žrtve svojih neprijatelja, jer takovi bi ponovno ubijali. Sjetimo se staljinističkog ubijanja 1945. godine i ponovnog ubijanja „staljinista“ 1948. godine! Između majstora smrti fašista i komunista vlada u tome potpuna zločinačka simetrija. Čudno je da tu evidentnu simetriju još i danas negiraju mnogi u Hrvatskoj i time polariziraju društvo. Danas u Europi postoji konsenzus da su komunizam i fašizam dva najveća zla 20. stoljeća (vidi npr. Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma). Oba su se brutalno obračunavala bez milosti s neprijateljima, bilo klasnim, bilo rasnim ili općenito s protivnicima. Naivni bigoti komunizma još uvijek tvrdoglavo tvrde: „Cilj fašizma je bilo zlo, a praksa zločinačka, dok cilj komunizma je bilo dobro, a praksa ponekad zločinačka“.(I.Derado)

 

 

U knjizi «Krv i bes» srpskog pisca Dušana Savkovića, tiskanoj 1988. godine, opisani su Srbi i djelovanje srpske četničke organizacije Crne ruke na čelu sa Dimitrijevićem Apisom, gdje je za Gavrila Principa, ubojicu Franje Ferdinanda, napisano: ” Takove se moglo naći na beogradskoj pijaci Zeleni venac, svako jutro u svakoj kanti za smeće po jednoga... A ja vam kažem, da su oni bili i ostali vojnici Srbije, nešto najlepše i najsvetije što je Srbija imala i neka se blagoslove kante za smeće iz kojih su jutrom izlazili." (Apisove riječi). U istoj knjizi Savković piše i sljedeće: “ Predsednik srpske vlade, prije 1914. godine, M. Milovanović, umro je naglo, kad je pojeo ukusno pripremljenog soma ali nabijenog sa otrovom. Stana Petrović, kći crnogorskog kralja Nikole, rekla je svome sestriću Djordju... Kobajagi Cezara pozdravljaju oni koji idu u smt, dakle Srbi. Čudan smo mi narod. Svakih dvadeset godina pobesnimo, proključamo, hoćemo u krv u stradanja u propast. Naš narod je samoubilački i ja se, pravo da vam kažem, bojim svoga naroda.''. Lik iz knjige Milan Milovanović, nastavlja i kaže: ”Zdravi narodi, kao i zdravi ljudi, ne ubijaju se ali srpski narod je bolestan. Boluje od samožrtvovanja, kolektivnog samoubojstva’’.(A.Kunek)

 

 

Često puta, posebno u predizborno vrijeme susrećemo se nažalost s jednom nametnutom i provokantnom temom koja uznemirava vremenski odsutne i iseljenje Hrvate, a to je pravo glasovanje dijaspore (kako se to s jednom pojmom objašnjava). Prije cca. godinu dana nesuđeni premijer, predsjednik SDP-a Zoran Milanović na jednom predizbornom skupu u Osijeku reče: “Bitno je da odluku o tome tko će donositi zakone u Hrvatskom saboru donosimo mi u Hrvatskoj, a ne Novi Zeland, Australija ili neka treća država. Nemam ništa protiv ljudi koji ne žive u Hrvatskoj, smatram ih partnerima i bliskima, ali oni ne dijele sudbinu ove zemlje”. Ne znamo dali je dotični “gospodin” poslje toga obrisao stražnjicu. Zanimljivo je pogledati praksu nekih zapadnih zemalja. Tako recimo Savezna Republika Njemačka svojim građanima izvan zemlje to pravo na svim izborima neosporivo omogućava. Mogućnost glasovanja poštom uhodana je praksa i nikakvom ozbiljnom njemačkom političaru nije ni nakraj pameti da njihovo pravo ograničava ili dovodi u pitanje (mada ih je 18 puta više nego Hrvata).