Dame i gospodo, poštovani prijatelji!

Danas se sjećamo dana koji je predvečerje sloma jugoslavenskoga komunističkoga sustava i mogućnosti očitovanja na slobodnim izborima zauvijek obilježio početke obnove hrvatske državnosti. Nažalost o tim sudbonosnim danima i početcima preporodnih gibanja gotovo se ništa ne piše u našoj se recentnoj povijesti, a i HDZ-ova hagiografija prešućuje neke važne događaje iz tog razdoblja. To je vrijeme kad u međunarodno-pravnom smislu Hrvatska u kontinuitetu ne postoji od svibnja 1945. godine. Ona je formalno-pravno sastavni dio jugoslavenske komunističke države, koja se u zadnjim desetljećima života službeno prozvala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Položaj Hrvatske u SFRJ

Kako federacija podrazumijeva državu sastavljenu od više jedinica, tako je i Jugoslavija bila sastavljena od šest republika i dvije pokrajine, a jedna od tih republika bila je i Hrvatska. Federalne jedinice su imale svoj teritorij pa se današnji oblik hrvatske države i razvio upravo iz prostora hrvatske federalne jedinice određena tzv. zadnjim Ustavom iz 1974. godine. Jugoslavija je bila strogo centralizirana država, pa federalne jedinice, unatoč formalnopravnoj i ustavnoj odredbi o pravu na samoodređenje, premda se neki naši političari vole hvastati konfederalnim položajem, nisu imale atribute nikakve državnosti. Nije postojala hrvatska vojska, redarstvo, novčana moneta, samostalno novčarstvo pa čak ni prosvjetna politika. Nacionalne kulturno-znanstvene ustanove u Hrvatskoj su poput Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), odnosno Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda (JLZ) nosile imena strane nacije (države). Matica hrvatska kao najstarija nacionalna kulturna ustanova ugašena je nakon propasti preporodnih gibanja 1971. godine.

Druge pak ustanove, poput, na primjer Društva književnika nosile su oznaku federalne jedinice, koja je po statusu mogla biti veležupa, županija, srez ili kotar. Nije postojao hrvatski jezik, jer je zbog srpske manjine u svom službenom nazivu morao dijeliti sa Srbima sociolingvistički suverenitet. Jedinstven jugoslavenski medijski prostor bio je opće obilježje vremena. Po brojidbi pučanstva iz 1981. godine, Hrvatska je, uz znatnu srpsku manjinu, imala i gotovo petnaestak posto Jugoslavena, što je doista bio dramatičan pokazatelj procesa dekroatizacije, koji je vodio u nestanak hrvatskoga naroda. Od svih federalnih jedinica, Hrvatska je imala najviše iseljenika, koji su dodatno uvećavani odlaskom Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Navedeni elementi pokazatelji su položaja zemlje, koji se uglavnom u međunarodnom pravu naziva okupacijom. Nažalost, unatoč svom nelegitimnom statusu SFRJ je bila međunarodno priznata država.

Vladavina komunističkog jednoumlja

Drugi problem hrvatskoga položaja unutar Jugoslavije, proistekao je također iz njezina službenoga naziva, odnosno pridjevka socijalistička, koji je iza tog imena skrivao svoje komunističko obilježje. To je pak podrazumijevalo radikalnu borbu protiv svakoga drukčijeg mišljenja, a u hrvatskom slučaju – ujedinjeno komunističko jednoumlje s jugoslavenstvom prouzročilo je gibanje valova političkih emigranata na Zapad. Dok je domovinska šutnja dopirala do neba, politički iseljena Hrvatska održavala je nacionalnu svijest u tada, slobodnu zapadnom svijetu. Od književnih časopisa tijekom zadnjega jugoslavenskog desetljeća, tek je časopis Marulić, koji je izlazio u nakladi Hrvatskoga književnog društva Sveti Jeronim, imao hrvatski nacionalni značaj. Valja odati posebno priznanje hrvatskim književnicima i znanstvenicima, koji su svojim djelima progovarali, unatoč nametnutoj šutnji te tako između ostaloga održavali budnom i nacionalnu svijest.

Podsjećam na ciklus Araličinih povijesnih romana, Čuićev „Orden“, Hitrecove „Ljubavi na crnom baršunu“, Šegedinove „Getsemanske vrtove“, pojavu prvoga sveska Hrvatskoga biografskog leksikona, Ladanove prijevode Aristotela te cijeli niz predavanja profesora Dalibora Brozovića na Filozofskom fakultetu u Zadru i t.d. Svemu tom valja pridodati cijeli niz pothvata Katoličke Crkve, koja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina kroz vjeronaučne olimpijade radila posao hrvatske prosvjete na upoznavanju duhovne i kulturne povijesti hrvatskoga naroda. Veliki skupovi u Solinu, Branimirova godina u Ninu i Nacionalni euharistijski kongres u Mariji Bistrici otvoreno su pokazivali organizacijske potencijale hrvatstva. Osamdesete godine, koje neki i danas ako rado prizivaju, u političkom smislu obilježene su redarstvenim terorom i sudskim gonidbama mladeži koja bi nakon čašice vine prkosno zapjevala već zaboravljene hrvatske budnice, a redarstvo je vodilo posebnu pasku nad pojedinim sveučilištarcima, za koje se zbog studijskoga izbora ili područnoga podrijetla unaprijed smatralo opasnim skupinama.

Navedeni događaji pokazuju kako se nije slučajno dogodio izlazak iz hrvatske šutnje, kojem su prethodila i dva otvorena pisma, najprije Petra Šegedina, a onda i Vladimira Šeksa predsjedniku CK SKH Stipi Šuvaru, koji su medijiski pridavljeni, ipak progovorili o mizernom političkom i kulturnom stanju hrvatske nacije. Njihovi istupi ovaj put nisu završili političko-sudskim progonom, kao što je to početkom osamdesetih bio slučaj, zbog javnih istupa u inozemnim medijima, s dr. Franjom Tuđmanom i Vladom Gotovcem. Uostalom, potkraj 1988. godine na obilježavanju dana bosanske kraljice Katarine, višegodišnji zatočenik jugoslavenskih kazamata Marko Veselica, iako pod zabranom javnoga nastupanja, u jednoj zagrebačkoj crkvi obratio se bosanskohercegovačkim Hrvatima. Tijekom veljače 1989., mislim da je bilo na Stepinčevo, u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici, na predstavljanju knjige Ljube Bobana „Kontroverze iz povijesti Jugoslavije“ začuđujuće, vrlo žustro s autorom su polemizirali Drago Stipac i Ivan Gabelica. O odnosu jugoslavenske države prema hrvatskoj političkoj emigraciji, čije su tiskovine bile strogo zabranjene, a njihovo čitanje ili možebitno posjedovanje kazneno se gonilo, najbolje svjedoči podatak kako su neprijateljske vlasti, u razdoblju 45-godišnje okupacije zemlje, diljem svijeta likvidirale 69 emigranata dok se još uvijek ne za sudbinu osmerice emigranata. Njih 24 su preživjeli atentate s tjelesnim ozljedama, trojica su oteti, dok su se četverica uspjela spasiti od pokušaja otmice.

U desetljeću u kojem završava hrvatska šutnja, dakle, tijekom osamdesetih godina, jugoslavenska tajna služba likvidirala je 18 emigranata, sedam ih je preživjelo atentate, a jedan je politički emigrant otet. U tom ozračju straha, tišina je zacijelo bila najgromoglasnija poruka. Specifičnost hrvatske šutnje, odnosno njezina fizička artikulacija 28. veljače 1989. godine u Društvu hrvatskih književnika, ne bi uzbunila jugoslavenske vlasti i njihove kolonijalne namjesnike u Zagrebu, da se u nacrtima poticajnoga kruga i njihovim javnim istupi nije vrlo jasno zrcalio program oživotvorenja tisućljetne hrvatske državnosti, koja je prekinuta tek nasilnim uspostavama jugoslavenskih država 1918. i 1945. godine. Zato su gotovo uz prešutnu potporu, ako ne i organizacijske poticaje, bez redarstvenih problema prošli tzv. jugoslavenski pokušaji demokratizacije Branka Horvata i Žarka Puhovskog ili pak Goldsteinov socijalno-liberalni savez. U okviru te demokracija, uvjetovane tzv. jugoslavenskom sintezom, na medijskoj pozornici su se pojavili neki mladeški časopisi pa čak i jedna gradska omladinska krugovalna postaja, iza kojih su stajale pojedine frakcijske skupine Partije. Nu, medijska šaka jugoslavenske javnosti usredotočila se upravo na skupinu državotvornih intelektualaca, koje će godinu dana kasnije šef vladajuće komunističke partije Ivica Račan prozvati „strankom opasnih namjera“.

Skup u Društvu književnika

Te „opasne namjere“ nisu bile ništa drugo nego realizacija programa za uskrsnuće nezavisne Hrvatske. Erupcija hrvatske šutnje obilježena je dvama političkim događajima – sve snažnijom demokratizacijom Slovenije i srpskim političkim programom o stvaranju Velike Srbije, koji se pozamašno već provodio na terenu stvorile su preduvjete i za hrvatski govor. U takvim okolnostima Redakcija Tribine Društva književnika Hrvatske, čiji je voditelj bio književnik Stjepan Čuić, uputila je javnosti poziv, u kojem se ističe kako će se u utorak, 28. veljače u 18. sati na Trgu Republike 7/I govoriti o potrebi pokretanja Hrvatske demokratske zajednice te neovisnoga časopisa i tjednika za kulturna i društvena pitanja. Na skupu je uvodnu i završnu riječ održao povjesničar dr. Franjo Tuđman, a govorili su književnici Dubravko Horvatić i Neven Jurica, ing. Drago Stipac, liječnik dr. Ante Korljan, odvjetnik Vladimir Šeks, akademik Dalibor Brozović, književnik Stjepan Šešelj, odvjetnik Ivan Gabelica i književnik Hrvoje Hitrec. Kao gosti tribine nastupili su slovenski oporbenjaci France Tomšič, Tone Remc i književnik Branko Hofman. U uvodnoj riječi dr. Tuđman je napomenuo kako se „pojava HDZ doživljava kao nedvojbeni znak izlaska Hrvatske iz dugotrajne, namtnute joj šutnje te dodao kako se poslije razmaha slovenskih pluralističkih strujanja – u Zagrebu javljaju neke nalične inicijative (jugoslavenska, europska, socijaldemokratska, jusovska) te da je na kraju postalo očevidno kako je krajnje vrijeme da se pristupi oživotvorenju demokratskoga pokreta koji bi izražavao stanovište pretežite većine hrvatskog javnog mnijenja.

„Težimo za sintezom hrvatske povijesne svijesti i političke misle, znajući koliko je skupo stajao i naš i svaki drugi narod nasilno rušenje i udaljavanje od vlastitih tradicija,“ rekao je Tuđman. On je u završnoj riječi ustvrdio kako je „jasno da nam nitko ne će pokloniti ništa, pa ni ravnopravnost i suverenitet, ni dati više demokratskih sloboda, niti rješavati naše gospodarske i kulturne probleme, ukoliko ih sami ne ćemo rješavati.“ Dubravko Horvatić je govorio o demokratskom i neovisnom tisku, Neven Jurica o HDZ-u kao demokratskom forumu, Drago Stipac o Jugoslaviji kao državnoj zajednici suverenih naroda, Ante Korljan je iz Splita prenio pozdrave i potporu južne Hrvatske. Vladimir Šeks je podsjetio o razlozima za pokretanje demokratske inicijative, akademik Brozović o tom kako demokracija u Hrvatskoj treba biti hrvatska demokracija, Stjepan Šešelj o jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske, Ivan Gabelica o hrvatskom suverenitet, a Hrvoje Hitrec o obrani hrvatske suverenosti. Izvješćujući sa Tribine javna glasila su pojavu HDZ-a okvalificirala kao „prepoznatljiva zalaganja“, „poziv na revanšizam“, „prepoznatljive namjere“ (Vjesnik); „stare ideje u novom ruhu“ „ sa zadahom 'maspoka'“ „recidivi maspoka neće proći“, „liste za likvidacije“ (beogradska Borba); „neprihvatljiv jednonacionalni predznak“ (Večernji list); „vampiri maspoka“, „nedostajale su uniforme“, „sumanute priče (NIN).

Skup u Društvu književnika, bez obzira na prijetnje iz medija i redarstvene zabrane nije zaplašio glavne nositelje državotvorne ideje, a pokrenula se i ustajala medijska pozornica. U lipnju je dr. Tuđman, unatoč razlazu s dijelom članova poticajnoga kruga i formalno utemeljio Hrvatsku demokratsku zajednicu, a pokrenut je i Glasnik HDZ-a, koji je širio nacionalnodemokratske ideje, a u njem su prostor dobili pristaše i simpatizeri kako bi bar djelomično mogli odgovoriti na žestoke medijske napadaje. Nesporazume u poticajnom krugu jedne su slovenske novine komentirale naslovom „dva Hrvata, tri stranke“, što za Hrvate i nije posebno neobično. Uostalom na tu je nacionalnu značajku svojedobno upozorio i hrvatski filozof Julije Makanac, obrazloživši ju slavenskom komponentom u nacionalnoj etnogenezi, koja u sebi, zbog nedostatka osjećaja za ustrojstvo i hijerarhiju obilato doprinosi umjetničkom geniju hrvatskoga naroda. U našem slučaju i višestranačkom ali i strančarskom duhu.

Pogled iz današnje perspektive

S današnjeg vremenskog odmaka, može se gotovo sa sigurnošću kazati kako je skup u Društvu književnika bio rodilište upravo hrvatske demokracije, koja je zahvaljujući međunarodnim okolnostima, unutarnjoj jugoslavenskoj krizi i neprijepornim osobinama političkoga stratega i vojskovođe Franje Tuđmana, iznjedrila suvremenu i neovisnu hrvatsku državu. Danas možda možemo samo žaliti da dio poticajnoga kruga, koji se razišao s dr. Tuđmanom nije ustrajao na životu svoje političke stranke. Možda bi ta državotvorna skupina, umjesto komunističkoga SDP-a danas bila prava hrvatska oporba HDZ-u. Tijekom ljeta Tuđman je, osim organizacijskim radom, bio stalno u borbi s vremenom, jer je srbijanski politički stroj gazio jednu po jednu jugoslavensku federacijsku jedinicu. Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu 29. studenog 1989., kojim se Tuđman usprotivio najavljenu Miloševićevu, velikosrpskom pohodu na Zagreb već je tad u očima naroda, osnivač HDZ-a postao neprijeporni vođa u teškim danima za Hrvatsku.

„Došlo je vrijeme osobne i narodne odluke. Budimo na visine povijesne zadaće! Povijesni trenutak zahtijeva od svih nas i odlučnost i razboritost. Ne dopustimo da nam sudbinu Hrvatske kroje drugi ili nedorasli. Uzmimo je konačno u svoje ruke!,“ stoji u Proglasu. Ta je politika uspjela obraniti Hrvatsku od srpske i jugoslavenske agresije, a 1995. i briljantnim vojničkim pothvatima osloboditi zaposjednuta područja. Ako danas bacimo bar letimičan pogled na stanje u Republici Hrvatskoj, možemo tek sjetno konstatirati kako je s Tuđmanom, u povijest otišao i pobjednički mentalitet, a hrvatski narod, umjesto šutnje, očito je zao u duboku komu. Jesmo li 20 godina nakon preporodnih gibanja s Trga bana Jelačića, danas i sami, sjećajući se onih događaja postali grobari vlastitih ideja i djela?

U Zagrebu, 28. veljače 2009.

Mate Kovačević

{mxc}