9. ožujka 2009. godine u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade u Zagrebu predstavljen je Zbornik radova sa VI. stručno-znanstvenog skupa "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?" O zborniku su govorili profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dr. Miroslav Tuđman, umirovljeni sudac Ustavnoga suda RH Milan Vuković i predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec. Uvodni tekst zbornika "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?" (132 str.) napisao je predsjednik HKV-a Hrvoje Hitrec, a izlaganja su objavili umirovljeni sudac Ustavnoga suda Milan Vuković, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, epidemiolog Mate Ljubičić, američki odvjetnik Edward Slavko Yambrusic, pravnici Mile Prpa i Lujo Medvidović te publicisti Marko Barišić, Pavao Galić, Nenad Piskač i Drago Duvnjak. Zbornik je objavilo Hrvatsko kulturno vijeće, a stručno-znanstveni skup održan je 5. prosinca 2008. u Zagrebu. U nastavku donosimo uvodno izlaganje Hrvoja Hitreca s promocije Zbornika, kao i vijest Hine o samom događanju.(mmb)

 

Haaška istina o Hrvatima sve više nalikuje udbinoj

 

Kad god pomislim da bi trebalo potražiti „izlaznu strategiju“ održavanja stručno-znanstvenih skupova o Haagu, netko ili nešto me silovito razuvjeri i opet postajem pobornikom upornoga nastavljanja seansa u organizaciji Hrvatskoga kulturnog vijeća, a pod vodstvom nepotkupljivoga hrvatskog pravnika, dr. Milana Vukovića. Primjerice, netom nakon šestoga skupa „Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat – što je to?“ (radove objavljujemo u ovom zborniku) komentator tiražnog dnevnika hladnokrvno piše da su Srbi prognani iz Hrvatske, dakle ponavlja tezu iz optužnice hrvatskim generalima. Predsjednik Hrvatskoga sabora početkom 2009. izjavljuje da „nisu Srbi izvršili agresiju na Hrvatsku, nego neki s velikosrpskim aspiracijama“, što je u neskladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu koju je bio donio isti taj Sabor, ali posve u skladu s temeljnim stajalištem Haaškoga suda da ne postavlja pitanje o agresiji i agresorima. Opaska usred saborskoga žamora može biti djelomično prihvatljiva glede onih Srba, hrvatskih građana, koji se devedesetih nisu dali navući da postanu petom kolonom ili su šutke čekali rasplet događaja, ali nikako na one koji su u sastavu JNA i četničkim postrojbama razarali Hrvatsku, a dolazili su iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, udružujući se na terenu s „pobunjenim“ Srbima u samoj Hrvatskoj.

Razotkrivanje bijede Haaškoga suda

Takvim i sličnim pisanjem i govorenjem zbunjuju se površni i (prema svemu što nije sadašnjost) ravnodušni mlađi naši suvremenici, koji rečene bezočne interpretacije povijesti podsvjesno upijaju i spremaju pokraj već punih sanduka besmislica kojima su godinama indoktrinirani. Uz pomoć hrvatskih političara novoga kova (i starih okova), te velike većine medija, stvara se ne samo neistinita slika o Domovinskom ratu, nego se pokušava oblikovati i duh novih naraštaja koji će biti odgajani s teretom nepostojećih hipoteka i nametnute „političke korektnosti“. Proizvod takve manipulacije bit će Hrvat (Hrvatica) koji se stidi očeva i djedova, kojega muči sumnja nisu li utemeljitelji hrvatske države bili kriminalci, a branitelji ubojice i razbojnici, nisu li hrvatski vođe u suradnji sa srpskima izazvali ratove, jesu li Tuđman i Milošević bili jednako zlo, kao što su jednako zlo Gotovina, Karadžić i Mladić, jesu li Hrvati jednako razarali Knin kao i Srbi Vukovar, itd. Potvrde za takva razmišljanja naći će u optužnicama koje terete hrvatske generale na Haaškom sudu. Povjesničari, pravnici i umjetnici okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća podastiru dokumente, svjedočanstva i analize koje – na visokoj profesionalnoj razini – tumače i dokazuju povijesnu istinu o događajima svršetkom prošloga stoljeća, razotkrivaju bijedu Haaškoga suda i otkrivaju pravu narav njegovih sponzora, ali i besramno držanje hrvatske političke elite koja se pretvorila u servis Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Optužiti Hrvate na bilo koji način

Držeći, s pravom, da se uvijek treba vraćati i na korijene iz kojih su izrasli velikosrpski snovi, dr. Milan Vuković spominje i knjigu ruskoga autora iz 1857. (trinaest godina poslije „Načertanija“) u kojoj su priložene karte „starih srpskih zemalja“ među kojima su Dalmacija, Slavonija i Hrvatska. Slične karte mogle su se u 20. stoljeću nacrtati po tekstu Memoranduma SANU, što svjedoči o kontinuitetu koji će završiti krvavom agresijom na Hrvatsku u vrijeme njezina osamostaljenja – agresiju koju su odobrile velike sile i tek su se poslije neke (iz vlastitih interesa) priklonile Hrvatskoj u pobjedničkoj završnici Hrvatske vojske. Pa i te sile ponašale su se izrazito ambivalentno, kao što čine i sada prelazeći šutke preko parapravne djelatnosti Haaškog tužiteljstva. One sile pak, koje su bile od početka do kraja, a i sada su, protiv hrvatske samostalnosti – pokušale su i uspjele zavladati Haaškim sudom, ne libeći se gotovo otvoreno dati do znanja da je riječ o osveti iznenađuje žilavim Hrvatima, koji se nisu dali pokoriti.

Pritom im nije važno što umni pravnici diljem svijeta (a ne samo „hrvatski desničari“, što čitamo nedavno u „Financial Timesu“) sa zgražanjem gledaju kako se ruši kuća međunarodne pravde, nije im važno što u Haagu rade diletanti koji ni optužnice ne znaju sastaviti, nije im važno što iz toga Suda bježe svi pravnici koji imaju ponešto časti. Cilj rečenih sila, pretvoren u cilj njima podložnog sudišta jest – optužiti Hrvate na bilo koji način, pa i čarolijom pretvaranja nekoliko granata u milijun, nekoliko desetaka civila u tisuće. Ako bismo htjeli ogoliti tu alkemiju, ostala bi jedna jedina hrvatska krivnja: Hrvati se nisu smjeli braniti. Ili: ako su već obranili svoje dvije trećine, nisu smjeli oslobađati onu trećinu koju su Srbi zaposjeli i koju su (točno reče Milošević) čuvali za njih pripadnici UNPROFOR-a. Da se nisu branili, ne bi bilo ni razaranja, koje je dr. Vuković popisao u svojem izlaganju i koja su teško unazadila hrvatsko gospodarstvo i nanijela štetu hrvatskoj kulturnoj baštini.

Tvrdoglave nacije do imena uništiti

Knjige koje se objavljuju iz pera nekad zaposlenih u Haaškom sudu, potvrđuju i šovinističku crtu, te izrazitu vjersku netrpeljivost stanovitoga broja haaških pravnika, predvođenih bivšom tužiteljicom. O njezinom svjetonazoru, delpontizmu, piše novinar Mate Kovačević i definira ga kao sustav ucjena, uhodarenja, krađe i nezakonitog trgovanja državnim dokumentima, montiranja procesa i sprječavanja slobode javne riječi. Neizravno, ali u svezi s fussnotom koja se nije slučajno našla, M. Kovačević ukazuje na povezanost najnovije uvrjede upućene hrvatskom narodu s onima iz 19. stoljeća, iz vremena bana Jelačića. Naime, i Carla del Ponte i Karl Marx rabe isti pridjev (podli) kao karakteristiku naroda, s tim da Marx za Hrvate ima još neke delikatne odrednice: klatež, fukara, prosjaci, gladnuši, ništarije, bitange, skitnice – uz „hrvatsko blato i podli kmetovi“. Na tim zasadama i teoriji nasilne promjene izrasli su ne samo Lenjin i Staljin (i prvotni Hitler) nego i cijela zapadnoeuropska ljevičarska scena koja je u 20. stoljeću punim srcem podržavala Titovu nadnacionalnu nakazu i iz koje scene su regrutirane političke elite što sada vladaju.

Da bi se objasnio fenomen Haaga, na to ne treba zaboraviti. Ne treba zaboraviti da taj duh proizlazi iz Marxove i Engelsove zajedničke misli o „ratu koji će sve te male tvrdoglave nacije do imena uništiti“. To pretkazanje moglo je biti ostvareno devedesetih godina prošlog stoljeća, ali se tvrdoglava hrvatska nacija nije dala pomesti s lica Zemlja. Nije se dala oružanom silom, ne će se dati ni pravnim ili parapravnim sredstvima. Niti će sudsko nametanje haaške interpretacije povijesti postati udžbenikom za buduće naraštaje. No, opasnost svakako postoji, i na nju upozorava dr. Mile Bogović, koji opravdano primjećuje da nam se slično desilo s istinom o razdoblju komunističke vladavine jer proučavateljima povijesti stoje na raspolaganju gotovo isključivo Udbini izvori. Premda budući povjesničari ipak ne će biti u tako lošem položaju (pa i poradi množine materijala u zbornicima Hrvatskoga kulturnog vijeća), postoji opasnost da se već opisanim medijsko-političkim manipulacijama i radovima usmjerenih amoralnih povjesničara, haaški izvori pridruže Udbinim.

Neki naglasci iz Zbornika

Na jednom čuvenom primjeru, naime uhidbe generala Gotovine, analizira književnik Nenad Piskač medijsko praćenje toga događaja u režiji hrvatske Vlade i izvedbi engleskih i hrvatskih uhoda. Na temelju brojnih citata, Piskač dokazuje kako se ogromna većina hrvatskih medija priklonila haaškim tezama – protivno hrvatskoj javnosti, protivno činjenicama i istini. Medijsko-politička korporacija jednostavno je poručila kako „masa treba misliti“ i snagom svoje visokotiražne blokade spriječila da se izrazi glas naroda. Mnogi autori u ovom zborniku posvećuju misli i Bosni i Hercegovini. Dr. Mate Ljubičić, međutim, svu pozornost koncentrira na tu nefunkcionalnu državu, na pitanje opstojnosti Hrvata, ali i na nakaradna shvaćanja koja prevladavaju u Haaškom sudu o „bosanskim Hrvatima kao nepostojećoj naciji“. U vezi sa sukobima devedesetih, te aktualnim potiskivanjem Hrvata, autor podsjeća na pravac koji su muslimani izabrali u drugoj polovici 20. stoljeća. Odbacili su Safet beg Bašagićevu misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja i okrenuli se postupno nauku koji danas propovijeda bosanski reis ul ulema Mustafa Cerić – o državnobosanskom identitetu. Izvore muslimanske agresije u ratu devedesetih, M. Ljubičić nalazi u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića u kojoj je islamsko društvo nezamislivo bez islamske vlasti, što se u Federaciji BiH upravo povodi potiskivanjem Hrvata, preostalih poslije oružanog potiskivanja devedesetih.

Aktualna haaška potraga za topničkim dnevnicima u svezi s oslobađanjem Knina, potaknula je dvoje Zadrana, Ivanu Haberle i dr. Pavla Galića da opišu svoja sjećanja na dugogodišnje granatiranje Zadra, koje očito nije predmet zanimanja Haaškoga suda, kao što nije ni apokaliptično razaranje Vukovara. Dr. Mile Prpa i ing. Drago Duvnjak pišu o nemoralnim aspektima Haaškog suda i značenju koji bi presude mogle imati za odnose u Hrvatskoj, novinar Marko Barišić secira knjigu bivše tužiteljice nalazeći joj i dobre strane – u otkrivanju utjecaja centara političke moći. Mr. Lujo Medvidović donosi podatke o promjeni strukture pučanstva u Vojvodini i podjelama unutar hrvatskoga korpusa. Washingtonski pravnik dr. Edward Slavko Yambrusic – nakon nekoliko istupa na skupovima posvećenim Haagu – daje zaključak svojih blistavih analiza Tribunala koji je propustio vidjeti razliku između makro i mikro razine kaznene odgovornosti, što je rezultiralo smušenošću i pometnućem pravde. Djelujući unutar virtualne stvarnosti, kaže Yambrusic, Sud se ujedno našao u sukobu s tradicionalnim odnosom između države i pojedinca, nacionalnog i međunarodnog zakona. Na svršetku, posebno bih upozorio čitatelje na dokument što ga objavljujemo, a koji je ponešto prepušten zaboravu. Radi se o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije koji znači završni trijumf hrvatske državotvorne misli. Posebno je zanimljiv članak 5. u kojemu tadanja SRJ konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti.

Hrvoje Hitrec

 

Hina o VI. Zborniku radova HKV-a o Haaškom sudu

 

9. ožujka 2009. (Hina) - Zbornik radova sa VI. stručno-znanstvenog skupa "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?" predstavljen je večeras u Hrvatskoj kulturnoj zakladi u Zagrebu. O zborniku su govorili profesor Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Miroslav Tuđman, umirovljeni sudac Ustavnoga suda RH Milan Vuković i predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec. Profesor Tuđman smatra kako unatoč mogućem završetku procesa protiv generala Gotovine treba nastaviti s održavanjem znanstveno-stručnih skupova o radu Haaškoga suda.

"Ne treba zaboraviti kako se pod optužbom za zločinački pothvat u Haagu vodi postupak protiv Hrvata iz BiH", rekao je Tuđman dodavši kako je Haag ustupio oko 40 slučajeva hrvatskom pravosuđu. Napomenuo je kako su podignute istrage i protiv 25 časnika HV-a i HVO-a zbog vojnih operacija oko Banja Luke. Podsjetivši kako su hrvatske vlasti nakon 2000. u nadležnost Haaškoga suda predale "Bljesak" i "Oluju", Tuđman je rekao, kako se ta odluka pravdala tezom da ne funkcionira pravna država. "Koliko je funkcionirala pravna država najbolje govore podatci da je od 1991. do 2001. godine hrvatsko pravosuđe procesuiralo više od 1400 Hrvata za zločine iz osvete i palež,a tek 726 osoba za agresiju na Republiku Hrvatsku," rekao je Tuđman.

"Znanstveno-stručni skup o radu Haaškoga suda pokrenuli smo zbog pokušaja Tužiteljstva da sudi Hrvatima za vojne pobjede protiv agresora", rekao je Vuković ocijenivši kako su neki u međunarodnoj zajednici pokušavali sačuvati Jugoslaviju, koju Haag nije optužio za agresiju na Hrvatsku. Uvodni tekst zbornika "Haaški sud - 'zajednički zločinački pothvat' - što je to?" (132 str.) napisao je predsjednik HKV-a Hrvoje Hitrec, a izlaganja su objavili umirovljeni sudac Ustavnoga suda Milan Vuković, gospićko-senjski biskup Mile Bogović, epidemiolog Mate Ljubičić, američki odvjetnik Edward Slavko Yambrusic, pravnici Mile Prpa i Lujo Medvidović te publicisti Marko Barišić, Pavao Galić, Nenad Piskač i Drago Duvnjak. Zbornik je objavio zagrebački nakladnik Hrvatsko kulturno vijeće, a stručno-znanstveni skup održan je 5. prosinca 2008. u Zagrebu.

Hina

{mxc}