Podla knjiga gospođe amaterke

Rijetkost je u međunarodnoj političkoj, a pogotovo pravnoj, javnosti da se ni godinu dana od završetka obavljanja neke visoke dužnosti pojavljuju knjige u kojima akteri, pokušavajući popraviti sliku o sebi, iznose indiskrecije iz službenih i privatnih razgovora, daju neumjesne komentare o pojedincima i događajima ili posve jednostrano, tendeciozno, prikazuju protekla zbivanja da upućeniji čitatelji jednostavno ne mogu doći k sebi od čuđenja u što se to pretvorila i na koji način je radila jedna međunarodna ustanova koja je, u ovom slučaju, trebala donijeti zadovoljštinu žrtvama, a kazniti agresora. Na žalost, sve to je uspjelo donedavnoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli del Ponte u njenoj knjizi »Gospođa, tužiteljica«. Iako je prvenstvena nakana toga štiva bila prometnuti je u neku novu heroinu međunarodnog prava koja, kako sugerira njezin biograf, svladava navodno i nemoguće zapreke kako bi odgovorne privela pravdi, nakon iščitavanja svih poglavlja, od kojih je Hrvatskoj posvećeno samo jedno, teško se oteti dojmu kako je u knjizi najmanje riječ o pravu i pravednosti; to je puno više neka vrsta privatne kronike o političkim nadmetanjima i zakulisnim igrama koje su se vodile iza zastora tog međunarodnog sudišta.

K tomu, knjiga nam otkriva i ono što smo ranije samo slutili. Optužnice protiv Hrvatske za Oluju i Medački džep nisu sročene na temelju eventualno prikupljenog dokaznog materijala, nego se do njih došlo posredstvom političkih uvjerenja određenih skupina koje su vodile haaško tužiteljstvo, a među njima je ona, glavna tužiteljica, bila primus inter pares. Rečenica iz njene knjige - kako su rat u bivšoj Jugoslaviji izazvali Milošević i Tuđman - čime pokušava staviti znak jednakosti između onoga tko je pokrenuo osvajački zločinački projekt i drugoga koji se branio, dovoljno govori o njenoj sklonosti činjenicama i upućenosti u događanja s početka devedesetih. Ta rečenica je, međutim, ključna za razumijevanje njenog tužiteljskog djelovanja i svih onih političkih potresa koje je godinama izazivala inzistirajući na ujednačavanju krivnje između osvajača i onih koji su branili na pragovima svojih domova.

Carla del Ponte, kako nam naknadno otkriva njena knjiga, stigla je u Haag s tim preduvjerenjem. Za razliku od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koje je u nekoliko svojih rezolucija osudilo velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i suprotno većem dijelu međunarodne javnosti koja je zbog stradanja Vukovara i Dubrovnika konačno razlučila tko je bezobzirni osvajač, a tko žrtva osvajanja, Del Ponte je očito bila pristalica onih krugova koji su, umanjujući zločinački karakter Miloševićevog velikosrpskog projekta, i prije Oluje govorili o jednakoj krivnji Zagreba i Beograda za rat i stradanja na prostoru bivše Jugoslavije. To stajalište se, na žalost, najbolje očituje kroz slogan koji Del Ponte pripisuje svom suradniku, iako se zapravo njoj osobno jako sviđa, a u našoj javnosti je naširoko poznat.

Srbi su, kako stoji u njenoj knjizi, samo »kurvini sinovi«, dok su Hrvati nešto više, »podli kurvini sinovi«. Takve uopćene, klevetničke kvalifikacije o narodima u svojim uratcima danas izbjegavaju i najgore ekstremističke grupacije. Ali Del Ponte to sebi dopušta, čime iznova potvrđuje da nije posjedovala ponajprije ljudske, a potom ni profesionalne kvalitete potrebne za obavljanje povjerene joj dužnosti. Nažalost, u svojoj knjizi je ostavila i previše tragova koji potvrđuju to stajalište. To možda najrječitije potvrđuje njen kratki zapis o boravku u Vukovaru. U njemu bez imalo sućuti opisuje svoj obilazak tamošnjih hrvatskih stratišta, a završava ga iznošenjem bizarnosti s večere u franjevačkom samostanu kojih se ne bi postidio ni žuti tisak. Kroz cijelu knjigu očituje se i njen stalni napor da difamira pripadnike Katoličke crkve, a to pogotovo revno čini kada je riječ o dostojanstvenicima iz Vatikana.

S obzirom na takve predrasude ne čudi što su iz njenog ureda izlazile amaterski sročene optužnice protiv Hrvatske - u kojima je u početku bilo mnoštvo netočnosti, krivo navedenih mjesta, živih osoba koje su popisane kao mrtve. Kasnije je, u nedostatku dokaza protiv optuženih, unosila elemente kolektivne krivnje - optužujući sve sudionike Oluje, dakle, nekoliko stotina tisuća ljudi za udruženi zločinački potvat. Kada je i to postalo pravno teško održivo priklonila se tezi o pretjeranom granatiranju Knina, kao ključnom dijelu navodnog udruženog zločinačkog pothvata. Sada tužiteljstvo sve svoje napore usmjerava na dokazivanje te tvrdnje, izlažući se podsmijehu pravnih stručnjaka koji se pitaju kako je moguće suditi Hrvatima za navodno pretjerano granatiranje Knina, koji je ostao čitav, a čak ni ne podignuti optužnicu za tromjesečno svakodnevno granatiranje Vukovara, koji je sravnjem sa zemljom.

To je, nažalost, samo jedan manji dio pravnih proturječnosti koje su, i zbog njenih zasluga, isplivale iz tog Suda. Drugi dio tiče se njenih nagodbi s političkim središtima, koje su teško kompromitirale međunarodnu pravdu. Jedan od najproblematičnijih takvih njenih poteza je sklapanje političke nagodbe s Beogradom, kada je pristala na »zacrnjivanje« Miloševićevih dokumenata koji su govorili o odgovornosti Srbije za agresiju na BiH. Ta nagodba je vjerojatno glavni krivac zašto Međunarodni sud pravde u nedavnoj presudi nije proglasio Srbiju izravno odgovornom za genocid u Srebrenici. Treći dio tiče se njene suradnje s obavještajnim krugovima. O tome nema puno zapisa u samoj knjizi. Ali javnost zna kako se tadašnja glavna haaška tužiteljica ponijela u vezi s izmišljenom špijunskom konstrukcijom jedne zapadne obavještajne službe o navodnom susretu navodnog izaslanika hrvatske vlade i generala Gotovine na parkiralištu jednog restorana blizu Mostara. Iako je sve bilo izmišljeno, iako susreta nije bilo, Del Ponte je taj obavještajni konstrukt uzela za istinu i na temelju njega je odgođen početak hrvatskih pregovora s Europskom unijom.

Zbog tog događaja nikada se nije ispričala ili priznala svoju odgovornost u toj međunarodnoj blamaži. Isto tako, nije bilo isprike zbog njenih, kako se kasnije pokazalo, neutemeljenih prozivanja Vatikana i hrvatskih crkvenih vlasti koje je optuživala da skrivaju Gotovinu. Širenjem takvih dezinformacija bez prethodne provjere Del Ponte se, na žalost, umjesto kao istaknuti dužnosnik jedne međunarodne sudbene ustanove više ponašala kao obavještajna djelatnica koja namjerno i svjesno širi laži, jer zna da će imati učinka. Ali knjiga Carle del Ponte ima i jednu dobru stranu koja doduše ne ide u prilog međunarodnom pravu, ali može pomoći nekim budućim političkim garniturama. Ona otkriva duboku povezanost važnih političkih središta moći s optužnicama i presudama, čak i s kadroviranjem unutar međunarodnih sudova. Bivša haaška tužiteljica dio te veze nam je razotkrila bijesna zbog svojedobne smjene s pozicije glavne tužiteljice za Ruandu. Budućim političarima je važno znati da se pretežiti dio tih pravno-političkih poslova koji su okončani njenim odlaskom s tog mjesta događao ne u haaškim prostorijama nego u salonima američke administracije u Washingtonu.

S obzirom na to, danas nam je žaliti što Hrvatska svojedobno nije imala snage postići neke dogovore koji bi bili u njenom strateškom interesu, a ne bi je previše stajali. Da je to učinjeno, barem kada je u pitanju bilo neizručenje američkih državljana Međunarodnom kazneno sudu, danas bi vjerojatno i hrvatska pozicija u Haagu bila bitno povoljnija i drukčija. Ali to je prokletstvo propuštenih prilika! U stvarnom životu možda se štogod još može i nadoknaditi. Ali u politici se za to obično mora platiti odgovarajuća cijena. A Haag je, kako nam je to zorno u knjizi prikazala Carla del Ponte, prije svega politika. To njoj doduše i nije teško padalo: još njeni rani biografi označili su je kao osobu kojoj je pravo, narodski rečeno, zadnja rupa na svirali. Njena knjiga je najbolji dokaz da je tomu tako.

Marko Barišić

{mxc}