Pitanje ispravnog razlikovanja dobra i zla aktualno je od prvog do zadnjega Adama. U svakome čovjeku počiva težnja da sebi prisvoji pravo određivati što je dobro a što je zlo, odnosno da je nešto dobro ili zlo jer je on to tako htio i odredio. Religiozan čovjek smatra da nema pravo kvalificirati nešto kao dobro ili zlo nego da to određuje božanstvo. On treba naučiti i prihvatiti odozgora dane kvalifikacije. Najkraće i najjasnije su te kvalifikacije formulirane u Deset zapovijedi Božjih. One su nešto čvrsto i trajno: uklesane u kamen. Te zapovijedi su smatrane dugo kao kodifikacija naravnog zakona i kao takve opće prihvaćene. Općenito je također prihvaćena postavka da istinu treba prihvatiti i slijediti. „Istina će vas osloboditi“, rekao je Isus. Ali je već njemu predstavnik rimske države, Poncije Pilat, uputio pitanje: „Što je istina?“ Nije to pitanje na koje je čekao odgovor, nego pitanje koje za Pilata i njemu slične kroz povijest ostaje uvijek bez odgovora. To je stav da nije jasno što je istina. Drugim riječima: sve je upitno i relativno. Današnji papa je to istaknuo kao veliku opasnost, tj. da zavlada diktatura relativnosti, da se svaka istina može osporiti, da svako ima pravo na svoju istinu, da ona jedna i jedina i ne postoji. Tu smo došli do korijena gdje se otvaraju mogućnosti određivanja, odnosno razilaženje o tome što je pravo a što je krivo, što je istina i pravda, a što je laž i nepravda.

Maknuvši Boga kao mjerilo pravde i istine, traži se drugi temelj. Zanimljivo je da u ruskom jeziku pravda znači istina. I zato je glasilo komunističke partije dobilo naziv „Pravda“. Tu nije riječ o pravu na vlastito mišljenje nego je riječ o tome da je formulirana jedna stranačka istina i nametnuta kao jedina ispravna. Jedna ideologija određuje što je istina i nameće svoj sustav vrijednosti. Ta ideološka istina želi nadomjestiti onu koju je vjera naučavala i ponudila svoju kao jedinu. Različite „istine“ mogu katkada mirno koegzistirati jedna uz drugu. No kada se one okrenu jedna protiv druge, dolazi do sukoba i nemira u društvu. Tada nastupaju sudovi koji po svojim mjerilima odrede što je pravo a što krivo. Ovdje ću reći nekoliko misli o tome kako se i sudovi mogu koristiti da nametnu kao pravdu ono što nije pravda, da nametnu kao istinu ono što nije istina. Najprije ću reći nešto o sudski nametnutoj „istini“ poslije drugog svjetskog rata, a potom i o nastojanju da se preko suda nametne neka posebna „istina“ i o domovinskom ratu.

1. Sudski nametnuta „istina“ poslije drugog svjetskog rata

Govorim ovo u nekom strahu da ću među ljude koji očekuju istinu o našoj prošlosti još više proširiti osjećaj nemoći. Naime, nadali smo se da ćemo nakon pada komunističkog sustava moći razobličiti sve krivotvorine koje je on proizvodio na našu štetu i da ćemo konačno dobiti sliku naše povijesti onakvom kakva je ona bila. Ta slika ne samo da nije dobivena nego joj se svakim danom stvaraju uvijek nove teškoće i dopisuju se „novi prilozi“ za iskrivljavanje naše povijesti. Zato se današnji povjesničar nalazi pred velikim teškoćama kada želi pisati o vremenu komunističke vladavine na našim prostorima. U sličnoj neprilici naći će se i onaj koji će sutra htjeti opisati što se ovdje događalo.

Povijest na Udbinim izvorima

Naši arhivi puni su izvornog materijala koji je nastao da se komunistički sustav opravda, održi i drugima nametne. To uključuje i sustavno blaćenje onih koji su drukčije mislili. Sve je to bilo u skladu s novom „istinom“. Naše knjižnice pune su literature o tom vremenu. Ona nije smjela odskakati od službene vlasti i ideologije. Nije se smjelo objaviti ništa što bi bilo protiv postojećeg vladajućeg sustava. Onome koji danas želi pisati znanstvenu povijest nude se ti izvori i ta literatura. Mnogi koji su znali kako je bilo, nisu smjeli pisati. Njihova istina nije imala šanse da bude mjerodavna. Kritička mišljenja o vlasti i ideologiji bila su faktički kažnjiva. Zato su mnogi šutjeli pa njihovo mišljenje nije sačuvano, mnogi se nisu usudili ništa napisati da ne napišu sebi optužnicu. Neki su napisano zakapali da sebe i svoje ne ugroze. Sestre u jednom samostanu znaju da su negdje zazidale arhivsku građu, ali nijedna ne zna točno gdje. Vidio sam da su u mnogim župnim spomenicama istrgane su ili izrezane sve stranice koje se odnose na drugi svjetski rat i poraće. Ne tako davno čitao sam jedan stručni rad o tzv. križarima poslije rata. Imao sam slučajno uvid u neki udbaški materijal i uočio kako se i današnji povjesničar služi tim materijalom kao mjerodavnom izvornom građom.

Ne postavlja u pitanje temeljne zadaće Udbinih agenata. Jedino što je u tim materijalima zabilježeno o nekim ljudima i događajima jest to što je Udba ostavila u svojim arhivima, tj. zašto ih je pratila, ometala u radu i osudila. Jedan me arhivski djelatnik razveselio kada mi je dostavio sudski dosje našeg ubijenog svećenika. Doznao sam dosta o tom svećeniku iz razgovora s njegovim kolegama pa sam mogao donekle shvatiti kakav je bio. U sudskom dosjeu pak sve je tako složeno kao da je čudno što ga i prije netko nije ubio. Ima dosta ubijenih ljudi o kojima nam je sačuvano samo ono što je u arhivima Udbe i partizanskih sudišta. To što je sačuvano pisano je mnogo puta tako da ostane neko obrazloženje za ubojstvo. Dobar dio građe koja je otkrivala pravu istinu sustavno je uništavan. Nažalost i nakon uspostave samostalne hrvatske države! Uključenje udbaša u pokret za samostalnu Hrvatsku skupo smo platili, i danas plaćamo. Pitanje kada ćemo ih moći isplatiti da nas puste na miru.

Udbini suradnici

U našem tisku objavljena su imena Udbinih suradnika. Tko zna kako su ti ljudi došli na popis suradnika?! Neki je na taj popis stavljen samo zato da mu se napakosti jer nije htio surađivati kako se od njega očekivalo. Zašto nije objavljena struktura Udbe i njezini nositelji da vidimo s kime su to suradnici morali surađivati i kako se ta „suradnja“ odvijala? Tako našem povjesničaru stoje na raspolaganju brojni izvori i velika literatura koji veličaju vrijeme komunističke vladavine i sotoniziraju one koji se s njome nisu slagali. Izvori i literatura koji bi tu vladavinu postavljali u pitanje ili nisu napisani ili su uništeni. Kako onda spasiti povijesnu istinu? Krajnje je vrijeme da se ispitaju još živući svjedoci. I u njih se uvukao strah pod kožu pa se boje reći i ono za što nemaju razloga. Pitao sam jednu ženu, koja je bila zajedno u zatvoru s popom Franom Biničkim, kako su s njima postupali u gospićkom zatvoru 1945. godine. Odgovorila mi je da se o tome ne smije govoriti. Bilo je to 1996. godine, godinu dana nakon „Oluje“. Žena je rođena 1900. godine (imala je dakle 96 godina!). Bila je na pragu vječnosti, ali strah od „narodnog suda“ još je nije bio napustio.

Sudovi kao sredstvo za „korekciju“ pravde (il)i povijesti?

Nakon drugog svjetskog rata krivci za rat bili su javno kažnjavani. Time je cijelom svijetu poslana svojevrsna poruka što je pravedno a što nepravedno, što se smije a što ne smije raditi. U zemljama gdje je komunizam došao na vlast, sudovanje je poslužilo uglavnom da se uklone idejni protivnici kako bi se osigurala nova vlast. Posebno takvo dijeljenje pravde bilo je nad Hrvatima i katolicima. Potrebe vlastodržaca bile su takve da im je trebala veća krivnja Hrvata i katolika od one koja je stvarno bila. Zato je trebalo izvršiti brojne korekcije povijesti i napraviti je takvom da bude u skladu s narudžbom komunističke vlasti. Povijest se našla na Prokrustovoj postelji: negdje ju je trebalo skratiti a negdje nategnuti. Pače, nju je trebalo negirati kada nije u skladu s režimom; veličati kada ga podržava. Veliku joj pomoć pružio mason Viktor Novak svojom knjigom „Magnum crimen“. Izgrađen je i jak sustav kako pobijediti istinu koja smeta, odnosno kako spriječiti da se ona širi. Nastala je proizvodnja i umnažanje krivnje. „Narudžba“ je, dakako, bila zločinačka, a „korekcije“ su bile krvave. Sud je npr. trebao „oblikovati“ Stepinca crvenih očiju koji prekrštava i prekrštene šalje pod nož. Uz njega je bio i kler okrvavljenih ruku. (Ovaj izraz nedavno je ponovljen od naših „antifašista“) Mediji su dobili zadatak da time ispune javni prostor. I oni su svoju ulogu „časno“ ispunili. Bilo je dosta vjernih projektanata takve povijesti. Na njihovo ne/djelo i danas neki gledaju kao i nekadanji naručitelji spomenutih „korekcija“.

Kako spasiti povijest

Na pitanje kako spasiti povijest moglo bi se odgovoriti da je potrebno učiniti dvije stvari. Prvo, treba saslušati što prije još preživjele svjedoke događaja. Njih svakim danom ima sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Time bi se moglo čuti i „drugo zvono“, pored onog Udbinog i partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su vijesti često dolazile iz nepouzdanih izvora i preko loše obaviještenih prenositelja. Ne bi valjalo također ako se sve iz postojećih arhiva i literature skroz zanemari. Drugo, potrebno je uspostaviti jedan institut koji bi izradio jasne smjernice za pisanje povijesti komunističke vladavine u nas. To je dobar zadatak i kongresa naših povjesničara. Pojedinac sam ne može sam savladati tako velik zadatak. Bez sumnje da je svakom istraživaču povijesti 20. stoljeća na našim prostorima potrebna uputa da znade kako su djelovali sudovi u komunizmu, kako je usmjeravano školstvo, koja je bila glavna uloga vojske i policije, i dr. Tek kada se formuliraju jasni kriteriji po kojima je usmjeravana i pisana povijest u vrijeme komunističke vladavine, moći će se procijeniti zašto je pojedina od spomenutih grana onako funkcionirala. Ne bi, naime, bilo korisno pobijati sustavno svaki krivi podatak u prijašnjim izvorima i literaturi.

To ta vrsta pisanja ne zaslužuje. U mnogim slučajevima to bi bilo nemoguće zbog nedostatka podataka. Potrebno je dati jasne smjernice za čitanje. Sjećam se riječi svoga profesora Petra Šimunića, osvjedočenog katoličkog laika koji je često bio pred udbaškim istražiteljima: „Kada nekoga Udba pozove na ispitivanje nemojte vjerovati ni onome što taj potpiše jer ne znate način kako je došlo do tog potpisa, je li uopće bio u stanju znati što potpisuje i kakvim je mukama potpis bio iznuđen.“ Svakako bi svim znanstvenim djelatnicima trebalo biti jasno da se spomenutim izvorima i literaturi treba pristupiti veoma oprezno i s jakom dozom kritičnosti. Ne želim obezvrijediti sve izvore i svu povijesnu literaturu nastalu u vrijeme komunističke vladavine. Htio sam samo reći da brojne izvore i povijesnu literaturu iz vremena komunističke vladavine treba uzimati s velikom dozom opreza i kritičnosti i da je ostalo mnogo praznina koje još uvijek bar djelomično možemo popuniti. Drugim riječima, dužnost nam je spasiti povijesnu istinu. Ona je u mnogim segmentima bila iskrivljavana. Ta tendencija nije ni danas nestala pa je zadatak našeg naraštaja još veći.

Sudsko nametanje povijest nakon domovinskog rata

Potrebno je, dakle, spasiti istinu o vremenu komunističke vlasti u Hrvatskoj. Posao je veoma težak jer postoji obilje građe kojom je ona iskrivljavana, a malo je građe koja zaslužuje povjerenje znanstvenika. Treba nešto reći i o suvremenim opasnostima projektiranja povijesti i o pisanja povijesti po narudžbi. Zagovornicima prijašnjeg poretka povijest kakva se dogodila u Domovinskom ratu ne odgovara pa „naručuju“ za sebe neku bolju. Imaju izvana podršku raznih ideologa svjetskog poretka. Osjećaju da mogu prilagoditi povijest svojim planovima. Moćnici tako čine i drugdje u svijetu. Nas zanima prvenstveno kako to čine na ovim našim prostorima i kako spasiti pravu sliku o nama i događanjima u kojima smo sudjelovali. Kriva slika bilo o sebi bilo o drugome, bilo o pojedincu bilo o skupini ili narodu, uvijek je izvor nepravdi i zato je štetna; zato se trebamo boriti protiv nje. Jedino istina oslobađa.

Je li povijest suvišna?

Ako u vrtu ne želimo više imati prijašnje sadnice, počupat ćemo ili sasjeći njihovo korijenje te posaditi nove. Čovječanstvo je već imalo slučajeva kada su „osloboditelji“ uništili cijeli narod i njegovu povijest i zasadili drugi narod i njegovu povijest. Ako su sačuvali neke za roblje, onda su ti tretirani kao „tabula rasa“ (izbrisana ploča) na koju je trebalo ispisati sasvim novi tekst. Roblje je trebalo odvojiti od njihove stvarne povijesti i projektirati za njih jednu drugu, „po želji naručitelja“, tj. novoga gospodara. Danas se tako nešto, bar u tim razmjerima, ne može dogoditi, ali ne znači da danas ne postoje moćnici ovoga svijeta koji smatraju da imaju pravo naručivati i projektirati povijest po željama. Ona se naručuje i projektira i preko Haškog sudišta. Tu se prava povijest javlja kao smetnja. Zato treba prekinuti relaciju uzrok – posljedica, prije – poslije, ova strana – ona strana. Također ta metoda traži da se izbjegava cjelokupna slika nego se izdvajaju pojedini događaji, izdvojene slike koje se mogu smjestiti na razna mjesta, već prema tome kako zatreba. Neke elemente te „kreativnosti“, prevedeno na naš prostor i vrijeme, valja ovdje spomenuti. To znači npr. da ne treba uspoređivati granatiranje Vukovara i Knina, ne baviti se pitanjem zašto je trebalo organizirati obranu u Vukovaru i Gospiću. Izdvaja se pojedini čin ili osobu i onda se sitnozorom traži elemente potrebne za željenu sliku. I samo te elemente! Oni koji se ne uklapaju proglase se suvišnim. Povijest kakva se dogodila nije im bila poželjna, zato treba izvršiti korekcije i uštimavanja, ispravke i prilagođavanja. Sve se to danas radi na druge (maštovitije) načine nego prije.

U vrijeme Domovinskog rata dogodila se povijest koja nije u skladu s narudžbom nekih vanjskih i unutarnjih projektanata. Jasno je da su takvi spremni mnogo toga preprojektirati i uskladiti s vlastitom narudžbom. Dakako, onda se ne polazi od toga tko je pokrenuo ratni kotač, tko je agresor a tko žrtva, što je uzrok a što posljedica, što je bilo prije a što poslije; to je samo onda važno kada može donijeti prilog za „naručenu povijest“. U Gospiću i Osijeku, iako su se oni branili, treba naći krivce i njihovu krivnju držati u svijesti javnosti kao da je tu bio glavni izvor zala koji se sručio na ovaj naš prostor. Dakako, i mi kažemo da ne valja osloboditi krivnje počinitelje zločina ni u tim mjestima, ali postavljamo pitanje traži li sveukupnost zlodjela u Domovinskom ratu da se toliko insistira na tim mjestima i osobama u njemu, ili bi trebalo naglasak staviti negdje drugdje. Slično tome možemo reći koliki su naši gradovi bili izloženi jakom granatiranju, pri čemu nijedna granata nije bila opravdana, ali se optužnička trakavica – do svjetskih razmjera - povlači jedino za prekomjerno granatiranje Knina. Nije ovdje naglasak o ispravnosti ili neispravnosti te optužbe, nego na tome da se taj argument ovdje izvlači a drugdje, gdje je on mnogo snažniji, nema težinu. Zašto se ne bi postavilo pitanje opravdanog ili neopravdanog, potrebnog ili prekomjernog granatiranja na cijelom prostoru koji je bio zahvaćen ratom? Onda bi to bila prava a ne naručena povijest

Izbor sudskih predmeta i svjedoka

Nisu ni ti projektanti odustali koristiti se sudovima, kako bi došlo do željenih „korekcija“ povijesti, i medijima koji tim korekcijama trebaju posvetiti dovoljno vremena i prostora. Krajnji cilj projekta očituje se u izboru predmeta i svjedoka. Krivce („predmete“) se u naručenoj povijesti bira ne prvenstveno po veličini njihove stvarne krivnje nego po tome koliko su se ogriješili o naručeni projekt. (Ne ulazim ovdje u pitanja redovnog sudstva, nego samo onoga koji suduje kako bi se postigli neki politički ciljevi. Nijedan sud neće javno priznati da radi takav posao, ali se mirno može reći da takvu političku ulogu ima Haški sud i svi oni koji trebaju naručitelje uvjeriti da smo prihvatili njihove ciljeve.) Kada analiziramo izbor predmeta, odnosno kada se pogleda koga se i zašto okrivljuje, može se jasno uočiti koji je sudski izbor politički motiviran. Već se na sva usta govori da je Haški sud politički sud, ali on i dalje radi kao i do sada. To se još bolje vidi po izboru svjedoka. Iako se prije svjedočenja na sudu polaže posebna prisega, začuđuje kako se uopće poziva za svjedoke ljude koji su cijeli rat bili na „ratnoj nozi“ s optuženima. Jasno je da će se ratnički duh odraziti i na sudu. Još je gore kada se preko medija u javnost takvo svjedočanstvo šalje kao otkrivanje istine o događanjima. Ne trebamo ići u Haag po dokaze za takve postupke. Prisjetimo se kvalitete svjedoka za suđenje u slučajevima Lore i Medačkog džepa. Stekne se dojam da je sudu tek onda „sinulo“ kada je takav svjedok iznio svoju istinu. Sud kao da nikada nije čuo što se tu stvarno dogodilo, kao da ima povlaštenu priliku da od takva svjedoka sve čuje iz prve ruke. Ništa ne smeta što je o događaju već napisana brojna literatura i što za pojedine događaje ne treba tražiti istinu preko suda. No, ako je u pozadini korekcija povijesti, treba birati i svjedoke i činjenice koji toj korekciji pomažu. Druge su suvišne i nepotrebne. (Nedavno je za svjedoka optužbe u Haagu pozvan čovjek za kojim je Hrvatska raspisala tjerlicu!)

I na sudu Alojziju Stepincu bili su mnogi svjedoci nepotrebni, suvišni i štetni, jer su ga željeli braniti od nepravednih napada. Jako glasni i uvaženi bili su oni koji su optuživali. Ti su bili dobrodošli. U nekoliko navrata posjetila me skupina iz engleskog veleposlanstva u Zagrebu. Umirali su od dosade kada sam im pričao povijest svoga kraja i naroda, ali kada sam dotaknuo neka njima zadana pitanja u tili čas su svi pritisnuli „pisaljku na pločicu“. Pozornost je proradila tek kada su došle na red teme za naručenu povijest. Kada su bile druge, smatrali su da ne trebamo ići u prošlost, ne trebamo se mučiti da doznamo kako je nekada bilo. Važno je gledati u budućnost. Previše im je povijesti za ovako mali narod i prostor. Kao što razne propise prilagođavamo europskom zakonodavstvu, neki misle da tako treba učiniti i s našom poviješću. No, bez naše povijesti mi smo samo građevni materijal i idemo prazni prema Europi. Ako želimo ući kao kulturan i slobodan narod, taj put nije moguće prevaliti bez istine i o našoj prošlosti i o našoj sadašnjosti.

Da i nas ne okrive budući naraštaji

Naraštaj prije nas nije imao priliku napisati objektivnu povijest svoga vremena. Ima za to i ispriku jer je u tome bio trajno sprječavan. Na današnjem naraštaju jest da spasi povijest od ideološki fabriciranih neistina naše prošlosti. Bit će pri tom i danas velikih poteškoća, ali nemamo opravdanja da tu zadaću i za sebe i za iduće generacije ne prihvatimo i obavimo. Treba spašavati povijest (povijesnu istinu) jer je ona dugo vremena iskrivljavana. Postoji velika opasnost da se ona i danas iskrivljuje u duhu zahtjeva novih naručitelja. Ipak su naše mogućnosti veće da sačuvamo istinu o našoj prošlosti i našoj sadašnjosti. Današnji naraštaj to treba učiniti u onoj mjeri u kojoj mu se pružaju mogućnosti. To nam se postavlja kao važan zadatak koji trebamo učiniti da nas ne okrive oni koji će nakon nas doći što nismo učinili ono što smo mogli, odnosno što smo bili dužni učiniti. Rekao je to svojim suvremenicima modruški biskup Šimun Kožičić Benja. To jednako vrijedi i za današnji naraštaj.

mons. dr. Mile Bogović

{mxc}