Da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije politički, to samo po sebi ne bi moralo biti loše. Naime, ako bi on kao nezavisna institucija bio u funkciji pravde, istine i mira onda bi on imao i pozitivnu političku ulogu. No, ako je on, kao što jest, pod izravnim političkim pritiskom pojedinih država i političara i u funkciji iskrivljivanja i lažiranja stvarnih događaja i ostvarivanja partikularnih politički interesa, onda je riječ o politikantskom sudu i najpravilnije ga je upravo na taj način definirati. Političke poruke Optužnice su podizane selektivno. Vojni vrh agresorske JNA ostao je izvan domašaja suda, za zločine nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini nitko nije ni optužen ni osuđen, kazne egzekutorima na Ovčari (Šljivančanin, Mrkšić, Radić) su praktički oslobađajuće, neshvatljiva je nejednaka težina kazne primjerice Biljani Plavšić, dvanaest godina, i Dariju Kordiću, dvadeset pet godina, iako su oboje odgovarali zbog svoje političke uloge i iako su oboje imali podjednaku političku moć unutar svojih nacionalnih skupina. Deblji kraj batine izvukli su brojni drugorazredni i trećerazredni srpski zapovjednici i prvorazredni, iako manje brojni, hrvatski zapovjednici. Čak je i među njima učinjena stanovita podjela na one koji su iznikli iz Domovinskog rata i oni koji su došli u HV iz JNA, na one koji su u rat išli silom svog srca i na profesionalce koji su u rat ušli silom prilika.

Na političko nadahnuće i instrumentalizaciju Suda upućivale su ocjene hrvatske suradnje koje su stizale iz Foreign Officea i Tužiteljstva, koje su bile sinkronizirane i redovito istovjetne. Napokon, svaku su dilemu otklonili sami akteri haaških procesa, glavna tužiteljica Carla del Ponte i njezina glasnogovornica Florence Hartman, koje su u svojim memoarskim knjigama jasno otkrile političku pozadinu, splet različitih utjecaja, neprincipijelna dogovaranja i političke kalkulacije. Marko Atila Hoare britanski povjesničar i član istraživačkog tima tužiteljstva u dva hrvatska tjednika (Hrvatski list, Globus) posvjedočio je kako je Carla del Ponte stornirala već pripremljene optužnice protiv Kadijevića, Kostića, Adžića, Jovića i ostalih. Poruke Haaškoga suda kroz optužnice i presude, s političkim i povijesnim učincima, su sljedeće: devedesetih se godina prošloga stoljeća na Balkanu vodio građanski rat kojega su izazvale nacionalističke vođe na svim stranama. Krivnja je za rat, dakle, podjednaka, zločini su ravnomjerno raspoređeni na svim stranama. Hrvatska nije smjela vojni oslobađati okupirana područja, a u konačnici nije se smjela niti osamostaliti.

Takve političko-povijesne poruke imaju i svoju jasnu političku namjenu. One su platforma za novo svezivanje balkanskih država u «region», «regiju», «naše prostore», «jugoistočnu Europu» što već sada ima svoje institucionalne okvire i mehanizme (Vijeće regije, Proces suradnje, carinska unija…). Carli del Ponte se, kako ona sama donosi u svojoj knjizi «Lov» jako se svidjela izjava Stjepana Mesića koja glasi: «Nema pomirenja bez kažnjavanja zločinaca». Kažnjavanje ima dakle funkciju ne pravde već pomirenja, ma što to značilo. Pomirenje, približavanje i novo jedinstvo su konačan i najviši cilj cijele kampanje. Presude će biti, kako je to više puta najavljivao Savo Štrbac glavni haaški agent za Hrvatsku i ključni izvor informacija, dobar uvod za obnovu Plana Z-4, odnosno za autonomiju Srba u Hrvatskoj. Ovih se dana i potpredsjednik Vlade RH Slobodan Uzelac založio za srpsku samoupravu, što je ostalo nekako u sjeni ekscesnih izjava Milorada Dodika. Cijela stvar vodi prema relativizaciji nacionalne države, kojoj u euroatlantskim i regionalnim integracijama nema mjesta, te obeshrabrivanju bilo kakvog budućeg otpora.

No, hrvatska se javnost previše iscrpljuje samim Haaškim sudom, dokazivanjem, uglavnom sebi, kako je riječ o nepravednom sudu s političkim ciljevima i često bez poštivanja prava, a premalo se analizira doprinos hrvatske države i vlasti takvom djelovanju Suda. Nad hrvatskom državom i narodom u svim optužnicama, a i u nekim već izrečenim presudama, vise dvije vrlo teške optužbe: prva je kako je Hrvatska izvršila etničko čišćenje i planirani zločinački pothvat, koji se sastoji u unaprijed smišljenom etničkom čišćenju Srba, i druga je da je Hrvatska izvršila agresiju na susjednu Bosni i Hercegovinu s ciljem njezina razbijanja i pripajanja dijela te države. U odnosu na takve optužbe, Hrvatska je trebala, ne samo oštrije reagirati, nego i odbiti svaku suradnju. Umjesto toga, već osam godina imamo suradnju bez granica, bez pitanja i primjedbi, suradnju ne samo sa Sudom nego i s tužiteljima, dakle s protivnom stranom koja na Hrvatsku stavlja teški teret odgovornosti s još težim eventualnim posljedicama, težim nego bi bile one koje bi bile izazvane mogućom ocjenom o nesuradnji. Primjera, simboličkih i faktičkih, takve bespogovorne kooperativnosti, koju je teško nazvati suradnjom, ima pregršt. Evo nekih.

Više od suradnje

Svaki put kad je Carla del Ponte dolazila u Hrvatsku dočekivana je na najvišoj razini, uz najveće počasti, kao kad je riječ o najvišim svjetskim državnicima. Na promociju filma o njoj priređenog negdje u Švicarskoj išla je cijela delegacija Državnog odvjetništva na čelu s Mladenom Bajićem. Hrvatski je sabor povukao svoju raniju odluku prema kojoj za akciju Bljesak i Oluja Haaški sud nije nadležan. Jednu odluku prizivnog vijeća Haaškoga suda kojom je ukinuta subpoena, odnosno obvezujući nalog Suda prema kojemu Hrvatska mora udovoljiti svim traženjima, hrvatska je strana jednostavno na svoju štetu ignorirala. U Hrvatskoj je godinama slobodno djelovala britanska obavještajna vojna služba MI6, koja je sastavila akcijski plan hvatanja generala Gotovine i kojega je formalno verificirala Vlada Republike Hrvatske. Dio toga plana bilo je ušutkavanje kritičkoga pisanja o Haagu i tekstova u prilog Gotovine i branitelja, posljedica čega su optužnice, uhićenja, suđenja i kazne nekolicini nepodobnih novinara. Predsjednik Sabora Vladimir Šeks svojim je odlučnim «locirati, identificirati, uhititi i transferirati», što se odnosilo na hvatanje odbjeglog generala, demonstrirao privrženost suradnji i ispunjavanju svih naloga. Predsjednik je Mesić, u stilu običnog denuncijanta, dnevno izvještavao Carlu del Ponte, kako ona sama tvrdi u svojoj knjizi, o tome što bivši premijer Račan radi, kako provodi preporuku o blokadi Gotovinine imovine i obustavi novčane pomoći njegovoj obitelji.

U Samoboru su pod zaštitom pripadnika Hrvatske vojske, policije i sigurnosnih službi, negdje 2005, prema istoj knjizi, istražitelji Haaškoga tužiteljstva analizirali dokumente HVO. Mesić je, prema izjavi Williama Tomljenovicha, istražitelja Haaškog suda, dostavio tom sudu točno 666 dokumenta. Naravno, nezakonito, jer prema Ustavnom zakonu sva dokumentacija mora ići putem Vladina ureda za suradnju. Tražeći naknadnu legalizaciju dokumenata, koje je već imao, Sud je sam potvrdio da ih dobio nelegalno. Među dokumentima bili su i ključni brijunski transkripti, odnosno zapisnik sastanka vojnog i političkog vrha uoči odlučujućih oslobađajućih akcija, dokument od najveće vojne tajne. Transkripti su sumnjive vjerodostojnosti, tonski zapisnik ne odgovara potpuno pisanoj verziji. Vlada je zatražila od odvjetništva potvrdu autentičnosti, ali je i prije nego je odvjetništvo obavilo svoj posao obavijestila Haag kako su transkripti vjerodostojni Carla del Ponte donosi i jedan znakovit razgovor kojega je 19. travnju 2005. godine vodila s predsjednikom Vlade Ivom Sanaderom. Sanader je očajnički uvjerava: Želim da Gotovina završi u Haagu, da mogu, da znam odmah bih ga izručio, učinit ćemo maksimalno, želim vaše pozitivno izvješće. Gospođa Carla je skeptična: Sumnjam, od ožujka niste ništa učinili. Sanader sad već preklinje: Imate pravo, da vi imate pravo, spreman sam se promijeniti.

Tom prilikom Sanader pristaje na premetačine samostana u kojima bi se mogao skrivati Gotovina te prisluškivanje sumnjivih franjevaca. Nakon što je Gotovina lociran, Sanader nosi osobno Carli del Ponte veselu vijest: Snimili smo ga! Nakon svega Carla del Ponte mora biti zadovoljna. Bojala se Sanaderove nesuradnje, jer on ipak dolazi iz Tuđmanove stranke, ali se pokazao boljim i podatnijim od Ivice Račana. Taj isti Sanader će se nakon presude «vukovarskoj trojci» praćen kamerama nekoliko tjedana prije izbora naći u Vukovaru da bi izrazio svoje negodovanje presudom i tobožnju solidarnost sa žrtvama. Na suđenju Gotovini pojavio se svjedok Vladimir Gojanović, lažni branitelj i po općoj ocjeni nevjerodostojan svjedok, koji nije znao ni jedno ime svojih suboraca i zapovjednika. Ali bio je brižljivo pripreman i očito nagrađen za lažno svjedočenje i to od same hrvatske države. Dobio je kredit za samozapošljavanje i posao u državnom poduzeću, a kredit mu je oprošten, kako je sam izjavio u emisiji HTV-a «Nedjeljom u dva» 8. lipnja 2008. U dijelu medija prikazan je kao istinoljubivi heroj.

Domaća suđenja za ratne zločine ( Norac, Ademi, Glavaš) organizirana su po nalozima iz Haaga, vođena su istom metodologijom i pod strogim nadzorom i temeljem materijala koji su u Haagu prikupljeni. Presude su predvidljive, unaprijed zadane. Novinar koji je tobože otkrio Glavaševe zločine, nakon čega je slijedila brza akcija Državnog odvjetništva, skidanje zastpničkog imuniteta, pritvaranje itd., već je za «istraživačko» novinarstvo dobio nekoliko međunarodnih nagrada, između kojih i onu Medijske organizacije za jugoistočnu Europu, zadužene za pomirenje i novo približavanje posvađenih naroda. Mirko Norac simbol one hrvatske mladosti koja je srcem branila domovinu i njezine ljude, koji je s 24 godine stupio u redove Hrvatske vojske, prošao najteža bojišta, dobio zaslužno najviše vojne činove, osuđen je u dva procesa na ukupno devetnaest godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za ubojstva civila i pljačku imovine. Predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak za koje se neprestano ponavlja kako bi i oni kao ratni zločinci završili u Haagu, u javnosti se prikazuju kao simboli zla, rame uz rame s onima iz vremena NDH. Oni su postali mjerom političke (ne)korektnosti. Na podizanju spomenika Gojku Šušku u Širokom Brijegu, u proljeće 2008. godine nije se smio pojaviti nitko iz užeg kruga hrvatske službene politike ili iz HDZ-a. Tek ministar regionalnog razvitka Petar Čobanković. Glavni grad Hrvatske još nije postavio spomenik prvom hrvatskom predsjednika i tvorcu moderne i nezavisne države, ili neku ulicu ili trg nazvao njegovim imenom.

Njezina slika ili slika nas samih

Dominantni domaći mediji, uključujući i HTV, kao produžena ruka hrvatske i međunarodne politike, pretežno tretiraju Domovinski rat kroz prizmu zločina i dogovora Miloševića i Tuđmana. U Hrvatskoj nije snimljen ni jedan film koji bi pozitivno govorio o Domovinskom rata, dok je uz sufinanciranje Ministarstva kulture snimljeno više filmova koji taj rat ironiziraju, ismijavaju ili opterećuju slikama i scenama ratnih zločina hrvatskih vojnika. Optuženi se nastoje dodatno kompromitirati pričama o njihovom bogatstvu, raskalašenosti, bahatosti, pljačkama, terorizmu itd. Izabrani medijski djelatnici, prema spoznajama do kojih su prije nekoliko godina došli šefovi hrvatskih obavještajnih službi, surađivali su sa spomenutom britanskom obavještajnom službom. Prozirne i prizemne manipulacije kojima se opravdavaju optužbe i osude su redovita praksa. Odmah, primjerice, nakon druge osude generala Norca, Jutarnji list donosi veliku vijest kako hrvatski časnici i to oni koji su stekli činove u Domovinskom ratu smatraju tu presudu pravednom i još traže pokretanje postupka protiv generala Domazeta. Ni jedno ime tih navodnih časnika nije spomenuto! Sudac Mrčela, koji je donio odluku, odmah je medijski nominiran za suca Vrhovnog suda. Prilikom javnih rasprava o raznim aspektima rada Haaškoga suda i raznim povodima, gosti televizije i novina su uvijek isti: Ivo Josipović, Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak, Žarko Puhovski i Anto Nobilo, dakle ljudi koji o Haagu godinama govore i pišu propagandističke tekstove, lišene bilo kakve kritičnosti. Nikada ili vrlo rijetko su bili pozivani kritičari ove institucije i njezina djelovanja poput Milana Vukovića, Željka Horvatića, Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića, Marka Barišića, Davora Domazeta Loše, Mile Bogovića, Bosiljka Mišetića ili pak Gorana Granića, koji je u Račanovoj vladi bio zadužen za pitanja suradnje s Haaškim sudom.

Tek nakon knjige «Lov» čuli smo na račun njezine autorice pregršt jednodušnih zgražanja i ocjene tipa: trač, narcisoidnost, mržnja, osveta. Ali čini se da su takve reakcije rezultat iznevjerenosti onih koji su Carlu del Ponte slikali ružičastim bojama. Pokazujući samu sebe u pravom svjetlu, gospođa del Ponte je pokazala u pravom svjetlu i svoje podstrekače, koji su se odjednom osjetili golima na vjetru, mrazu i kiši. Andrija Hebrang je komentirajući napisano u knjizi kazao: To je slika Carle del Ponte. Jest, ali je to i slika nas samih. I otud zgražanja. A ta slika nas samih je otužna i ružna. To je slika beskrajnog podčinjavanja i ponižavanja bez stila i sadržaja, pri čemu se ne preže od spremnosti na kršenje Ustava, zakona i ljudskih prava vlastitih građana. Naša politička vrhuška sada već svaki svoj potez i prema Haagu, a i u svim drugim političkim pitanjima, ništa ne skrivajući i ne nastojeći ništa uviti u prihvatljive fraze, objašnjava kao «izvršavanje zadataka». Ona nema svoju politiku, svoju viziju, svoje, osim privatne, interese. Na djelu je mentalitet desetara koji izvršava naređenja ne pitajući za njihov smisao. Takvom politikom dovodi su u pitanje sam smisao postojanja hrvatskih političkih institucija.

Porazan je stil prepričanog razgovora Ive Sanadera i Carle del Ponte. Tu vidimo premijera jedne suverene države pred protivnom stranom, pred tužiteljicom, ili jednog korpulentnog muškarca pred sijedom i ostarjelom gospođom kako se drži poput učenika u magarećoj klupi pred strogom profesoricom, koji priznaje da je nedostojan povjerenja i obećava da će se popraviti, nastojeći, dršćući, u panici, očajnički izbjeći negativnu ocjenu. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske je prigodom svog boravka u Zagrebu početkom lipnja 2008. šokirao hrvatsku javnost i još više političare izjavom kako je Hrvatska izvršila etničko čišćenje Srba i to najveće nakon Drugog svjetskog rata. No nije li mu i hrvatska politike prihvaćanjem optužbe protiv Gotovine i ostalih, temelj koje je upravo planirani zločinački pothvat etničkog čišćenja, dala za pravo. Nije li i sam Stjepan Mesić, koji je prividno oštro reagirao na Dodikove izjave, u svojim svjedočenjima protiv generala Blaškića ustvrdio u biti isto što i Dodik, posebno ocjenom da je Tuđman želio da u Hrvatskoj ostane najviše tri posto Srba.

Zagovornici bezuvjetne suradnje s Haagom u Hrvatskoj mogu se podijeliti u tri skupine: legaliste, fataliste i revizioniste. Legalisti stoje na stanovištu kako se međunarodno pravo i međunarodne institucije moraju poštivati i točka. Taj legalizam je, međutim, dvojben, jer ne pita za domaće zakone, Ustav i ulogu domaćeg pravosuđa, nije sklon propitkivanju utemeljenosti pojedinih odluka i zahtjeva Međunarodnog suda u međunarodnom pravu i običajima, on se priklanja više logici moći, nego logici prava i pravde. Fatalisti pragmatično kažu kako nemamo izbora i nemamo alternative, što god mi mislili, bilo nam ili ne bilo pravo. Njihova je deviza sila Boga ne moli, ili veži konja gdje ti gazda kaže, iz svega će ipak biti nekakve koristi. Napokon, revizionisti koriste Haag kao vlastito oružje za reinterpretaciju povijesti koja se odigrala suprotno njihovim željama. Drugi je korak «popravljanje» povijesti, odnosno projektiranje budućnosti u skladu s vlastitim opredjeljenjima i ideologijama. Revizionist imaju jaku potporu određenih međunarodnih krugova i nije isključeno da djeluju u skladu s njihovim nalozima i da su za svoje napore dobro nagrađeni. Lako ćemo ih prepoznati po hiperosjetljivosti na sve pojave tobožnjeg nacionalizma, otvorenoj ili prikrivenoj negaciji nacionalne države, po naglašavanju detuđmanizacije u kontekstu koji je sasvim blizak pojmu denacifikacije. Hrvatski odnos prema međunarodnom tribunalu opterećen je teškim političkim, pravnim pa i moralnim pitanjima i dilemama, prizivajući biblijske prispodobe: onu o Abrahamu i žrtvovanju sina za Božju milost, ili još bolje o glavi Ivana Krstitelja, koju je od Heroda tražila i dobila Saloma. Nečasno je, to bi mogla biti jedna od pouka za lažne svjedoke i krivokletnike, lagati za domovinu, ali je još nečasnije lagati protiv nje.

Na koncu peče i ona bilješke same Carle del Ponte kako su Hrvati kurvini sinovi kao i Srbi, s tom razlikom što su Hrvati podli kurvini sinovi. Jesmo li zaista kurvini sinovi? O slugama gazde uvijek tako misle i govore. Nije ni sama gospođa del Ponte mislila kako smo baš svi kurvini sinovi. Mislila je, vjerojatno, na one s kojima je surađivala. Samo nikako ne stoji da su podmukli, barem ne u odnosu na nju, spram koje su cijelo vrijem bili u stavu potpune odanosti. Ako su podli, podli su prema vlastitom narodu kojemu su uvijek jedno govorili, a drugo radili, izigravali i predstavljali se kao branitelji dostojanstva jednog rata, istine i ratom ostvarene slobode, a praktički nezakonito i nemoralno radili protiv toga. Povijest će o svemu tome kad-tad kazati svoje. A nadajmo se kako će i hrvatsko pravosuđe, bude li i kad bude stvarno neovisno, imati što reći. Postavit će se i čisto pragmatično političko pitanje, je li se takva suradnja s Haaškim sudom isplatila? Hoće li nagrada za to biti ulazak u EU, koji se već prolongirao mimo svih obećanja i koji će biti sinkroniziran s ulaskom Srbije u istu asocijaciju država, iako ova opstruira suradnji s tim sudom. Dotle ćemo se mi tješiti dodijeljenom nam ulogom «lidera u regionu». Napokon, je li ulazak u EU nagrada ili kazna, spas ili prokletstvo, raj ili pakao? I o tome će povijest reći svoj konačan sud.

Josip Jović

{mxc}