I dok je bivša JNA, 25. siječnja 1991. godine, hapsila po Virovitici općinsko i političko rukovodstvo Općine Virovitica i dok ih je, general Vasiljević, vodio u zatvor Vojnog suda u Zagrebu, pod optužbom rušenja jugoslavenskog državnog sustava, u Vatikanu je tog dana predsjednik dr. Franjo Tuđman, primljen u službenu audijenciju kod Pape Ivana Pavla II., koji je, tom zgodom, očitovao pripremljenost suočenja „s novim realnostima u vremenu raspada komunističkog sustava i međunarodnog potvrđivanja prava malih naroda na slobodu i samostalnost, prava koja je povijest zaboravljala, učestalo i samu pomisao kazneno kažnjavala diljem cijele srednje i istočne Europe“! Kao dosljedan zagovaratelj i pronositelj najviših kršćanskih moralnih načela, Papa Ivan Pavao II. je, koliko se zna, prvi ustao u zaštitu napadnutog hrvatskog naroda u njegovoj težnji ostvarenja prava na slobodu i samostalnost, probuđujući savjest Europe i svijeta odlučnim pozivom na prestanak agresije na Hrvatsku, ističući njezino pravo na samostalnu i suverenu državu, unutar međunarodnog demokratskog poretka.

  Primajući hodočasnike iz razrušenog i poubijanog Vukovara 20. XI. 1991. u tom je kontekstu Papa naglasio svoju podršku hrvatskom narodu. Daleko odlučnije Papa je reagirao 9. prosinca 1991., prosvjedujući kod svjetskih sila protiv bombardiranja i uništenja Dubrovnika i njegove, svjetski poznate, kulturne baštine. Govoreći na Sinodi biskupa, odjelu za Europu, sredinom prosinca 1991., Papa je snažno skretao pozornost na strašno razaranje Hrvatske tvrdeći: „da barbarstvo nasilja i uništenje kulturnih i vjerskih spomenika, razaranja crkava i bolnica, progoni i stradanja pučanstva, koja svijet nehajno promatra u Hrvatskoj, obeščašćuje Europu i nagriza povjerenje ljudi čitave zapadne uljudbe“. U to isto vrijeme zapadno europske bakterije, kao lako prilagodljive nemani, očitujući svoje negativno gledanje na borbu za obranu hrvatskog naroda, kao i sve zločine koji se u to vrijeme događaju od strane srpsko-crnogorskog agresora, lakonski daju ocjenu situacije tvrdnjom da se radi o „ekstremističkom nacionalizmu“, odbijajući zato svako istraživanje razloga raspada jugokomunističke tvorevine, nastale u krvavom obračunu protiv hrvatskog naroda na Bleiburgu, Križnom putu i masovnim grobnicama diljem Hrvatske 1945. godine.

Odbacujući takvim postupkom sve prednosti europske nacionalne raznolikosti i njezin povijesno oblikovani nacionalni identitet, određeni predstavnici zapadnih sila nedvosmisleno su se suprotstavljali odnosu koji je, prema hrvatskoj borbi za slobodu i samostalnost, iskazivao Papa Ivan Pavao II., odnosno, Vatikan, jer je Vatikan otvoreno bio uz narod koji se branio od agresije ideologije kojoj je katoličanstvo bilo jedna od najizraženijih meta napada i poricanja. Umjesto da hrvatski narod podstiču svojim primjerom na odvažno djelovanje u duhovnoj i materijalnoj transformaciji i građenju moderne i snažne Hrvatske, te snage ni danas nisu zatvorile razdoblje nametanja od Haaškog suda krivnje za nestanak neprirodne jugoslavenske zajednice zvane Jugoslavija kvalifikacijom „zločinačkog pothvata“ usprkos čistoći misli i akcije na jedinu ljubav: obraniti slobodu i samostalnost Hrvatske! Tu apsurdnu optužnicu, očito, inauguriraju upravo oni koji su mogli i trebali spriječiti veliko-srpsku agresiju na Hrvatsku i sve njezine posljedice nastale na hrvatskim prostorima, te nacionalne težnje hrvatskog naroda poistovjećuju s najgorim nazivom ekstremnog nacionalizma u želji prikrivanja svoje nostalgije za svim zločinima jugo-komunističkog sustava utemeljenog 1945. godine na hrvatskim prostorima.

Očito, zastupajući te strašne neravnopravnosti u međunarodnim odnosima, predstavnici tih sila ispuštaju iz vida da budućnost pripada onima koji su otvoreni izazovima samostalnosti i slobode, koji su odvažni, kao što su to bili Hrvati u tim teškim godinama borbe, krenuti dalje, obraniti svoju slobodu i svoju samostalnu Hrvatsku! Hrvati se nisu mogli prisiliti da budu slijepi i nezahvalni prema svojoj prošlosti, da se ograđuju od nje i prepuštaju je zaboravu pod pritiskom tih europskih sila, pod pritiskom raspoloženja u građenju globalističkog društva, jer da su u poštivanju svoje prošlosti popustili, očito Hrvati ne bi imali pojma o riječi Domovina, ne bi bilo zemlje otaca naših, a mi ne bi imali svoje budućnosti budući nismo imali svoje prošlosti. U okolnostima koje su nametali moćnici, ukočeni u svom dogmatizmu, zgrčeni nad svojim društveno-gospodarskim interesima i povlasticama u jugokomunističkom sustavu, papa Ivan Pavao II. je najveću potvrdu moralnosti hrvatskih stremljenja u borbi za obranu slobode samostalnosti Hrvatske pružio svojim veličanstvenim posjetom Zagrebu, 11.9.1994. godine. Tom posjetom Papa je potvrdio, pred cijelim svijetom, drevne povijesne odnose hrvatskog naroda i Hrvatske s Rimskom crkvom, ističući hrvatski povratak iz progona u zapadnu civilizaciju i rimokatoličku crkvu, jer je bivša Jugoslavija bila komunistička zemlja u kojoj se je vjera, i njezini nositelji, progonila toliko snažno da je više od 603 svećenika, fratara i bogoslova, jednostavno poubijano po raznim stratištima, u raznim montiranim političkim procesima.

Upravo zato što je istinski razumio Hrvatsku i njezin narod, njezinu mučnu borbu kroz stoljeća za hrvatstvo i za katoličanstvo iz koje se može iščitavati vrijednost koja je nosila hrvatski narod. Papa će za vrijeme posjete Zagrebu 1994. godine ustvrditi da je hrvatski narod – narod nade koji nije pred svim tim izazovima i stradanjima pokleknuo i zato je „i narod buduće nade“, iako je Papi i njegovom izaslanstvu u toj prigodi bilo „preporučeno da ne smiju dati preveliki značaj Hrvatskoj“, kako svjedoče poznati crkveni velikodostojnici koji su tada bili unutar Vatikanske delegacije. Sve to zajedno dovodi do apsurda postupanja Haaškog Tribunala u postupku protiv hrvatskih generala, osobito protiv generala Ante Gotovine, Markača i Čermaka, koji se drže u zatvoru tvrdnjom da se nalaze u zatvoru zato da bi „dokazali svoju nevinost pred Haaškim sudom“, što je pravni apsurd svakog kaznenog postupka, jer se optuženome krivnja mora dokazati, a ne obratno. Ta slaba točka svakog obrazloženja hrvatskih državnih vlasti koje se legitimiraju tom neutemeljenom sintagmom o dužnosti okrivljenog da on dokazuje svoju nekrivnju, a ne da mu se dokazuje krivnja, izaziva smiješne i vrlo čudnovate reakcije tužiteljice Haaškog suda Carle del Ponte, prema Vatikanu. Optuživši Vatikan da je pružao zaštitu hrvatskom generalu Anti Gotovini poslužila se je neistinom koja se vrlo brzo proširila cijelim svijetom. Svjesna da je izgovorila lažne optužbe nije se ispričala Vatikanu i bahato je odbila svaku mogućnost isprike Vatikanu za iznijete laži, omogućivši iznošenje tvrdnje da se u slučaju Haaškog tužiteljstva radi o tijelu koje se služi pravom „neutemeljenog optuživanja“.

Zato će i poznati njezin suradnik, Geoffey Nice, prema razgovoru u „Jutarnjem listu“, nedjelja, 9. XII. 2007. godine, ustvrditi: „Carla del Ponte nije radila kao pravnica, nego kao političar amater“! Poštivanje nacionalnih prava bez sumnje je pokazatelj demokratskih promjena u bivšim komunističkim zemljama. Držanje Vatikana, u odnosu na tešku borbu hrvatskog naroda, u obrani od agresora, vlastite slobode i Hrvatske kao samostalne države, nije bilo zatočenikom predrasuda stvorenih tijekom četrdeset pet godina vladanja komunističke diktature. Zato prestiž Crkve zna određene krugove međunarodne zajednice, na neki način, iritirati, smetati, baš zato jer se Crkva, umjesto tih interesnih politika, brinula uvijek i za kulturne, jezične i nacionalne slobode potlačenih, podsjećajući da su „mali narodi živa realnost i bogatstvo Europskog kontinenta“. Upravo tim stajalištima može se razumjeti tvrdnja Pape Benedikta XVI., o smislu i sadržaju organizacije Ujedinjenih naroda, izrečena u Apostolskoj palači u Vatikanu, pred stotinjak predstavnika najznačajnijih katoličkih nevladinih organizacija u svijetu, akreditiranih pri Ujedinjenim narodima i njihovim specijaliziranim organizacijama, da je međunarodna suradnja korisna i potrebna, ali da ona ne smije „nametati životne stilove“, koji gaze vrijednost života. Zato Papa smatra da su o međunarodnoj suradnji rasprave često: „označene relativističkom logikom koja jedinim jamstvom miroljubive koegzistencije među narodima smatra odbijanje prihvaćanja istine o čovjeku i njegovu dostojanstvu, da se i ne govori o mogućnosti etike bazirane na priznanju prirodnog moralnog prava.

To je dovelo, zapravo, do nametanja pojmova prava i politike koji u krajnjoj crti čine konsenzus među državama – konsenzus povremeno uvjetovan kratkoročnim interesima ili manipuliran ideološkim pritiscima – jedinom realnom osnovom međunarodnih odnosa“. Zahtijevajući od katoličkih nevladinih organizacija, pozivajući se na „prirodno moralno pravo“, da promiču „etička načela o kojima se ne raspravlja, „međunarodni odnosi i Ujedinjeni narodi zaslužuju kritiku u onom dijelu u kojem se udaljavaju od „katoličkog nauka koji je prirodan i stoga nepodložan ikakvu pregovaranju“ („Jutarnji list“, 2. XII. 2007.). U tom kontekstu vrlo je zanimljiva ispovijed javnosti američkog Veleposlanika pri Sv. Stolici, Thomasa Paticha Meladya u knjizi „Veleposlanikova priča“ (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997.). Tu nam gospodin Melady ističe kako je, opraštajući se s Rimom, kleknuo na grob Svetoga Petra i „molio se Bogu da nastavi nadahnjivati Papu Ivana Pavla II. u njegovoj borbi za ljudska prava i slobodu vjeroispovijesti“. U toj knjizi saznajemo da je Ivan Pavao II. u upadljivo prijateljskom raspoloženju primio 1. prosinca 1989. godine ruskog predsjednika Gorbačova u privatnu audijenciju, dok se ministar vanjskih poslova Ševardnadze sa svojim timom sastao s tadašnjim državnim tajnikom Vatikana Agostinom Casarolijem. Točno 45 godina poslije sarkastičnog i zločinačkog Staljinovog odbacivanja strepnji Pape Pija XII., u prigodi uspostavljanja komunističkih diktatura u Istočnoj Europi uz pitanje: „Koliko On ima divizija“?, dogodio se je ovaj vrlo značajan susret Pape i Gorbačova, susret koji je značio bitni zaokret događaja na Gorbačovljev zahtjev.

Želeći da Papa shvati njegov plan za promjene u Sovjetskom Savezu, Gorbačov je izrazio želju za uspostavom diplomatskih odnosa s Vatikanom, pozivajući Papu da posjeti Sovjetski Savez. Potičući Gorbačova na ulaganje napora u privođenju kraju sukobe između velikih sila, čestitajući mu na uvođenju promjena koje su već pokazivale prve rezultate, Papa je izričito ponudio potporu „zaštititi prava i obveze pojedinaca i naroda“. Upravo u tim trenucima u Hrvatskoj se vrše registracije utemeljenih političkih stranaka i pripreme za višestranačke izbore, politički zamah koji će, vrlo brzo, rezultirati borbu za obranu samostalne i slobodne Hrvatske. U teškim okolnostima traženja mirnog načina ostvarenja prava na slobodu i samostalnost, predsjednik dr. Franjo Tuđman posjetit će Vatikan 3. X. 1991. godine i u razgovoru sa sv. Ocem tražiti da bi SAD uzele aktivnijeg udjela u rješavanju sve težih problema „u prijetnjama agresije na Hrvatsku“, ističući pravo hrvatskog naroda na samostalnost Hrvatske. Predsjednik Tuđman je „predočio“ veliki značaj i utjecaj Vatikana na sam čin međunarodnog priznanja samostalne hrvatske države i, u tom smislu, poticanje od strane Sv. Oca međunarodne zajednice za što učinkovitije reagiranje na hrvatsko traženje međunarodnog priznanja, kako bi se izbjegli strašni zločini kao oni počinjeni u Vukovaru, Škabrnji, Sotinu, Voćinu i drugim mjestima diljem Hrvatske. Nadu za bolju budućnost Hrvatske, u ovom trusnom dijelu Europe, Papi Ivanu Pavlu II., predočio je, na svoj osebujni način, kardinal Franjo Kuharić, u prigodi posjete Vatikanu prosinca mjeseca 1991. godine. Ističući da bi priznanje Hrvatske od strane Vatikana bitno utjecalo na mnoge europske države da što prije izvrše čin priznanja samostalne Hrvatske, Kardinal Kuharić je pomogao da su se već tijekom prosinca osjetili pozitivni pomaci i u Vatikanu i Njemačkoj.

Država Island, bez ikakvih ograničenja, priznala je Hrvatsku 19. prosinca 1991. godine, dok su tog istog dana: Njemačka, Švedska, Češka, Slovačka, Poljska i Mađarska priznale Hrvatsku: „sukladno bruxelleskom dogovoru“, što će stupiti na snagu za Njemačku 23. XII. 1991. godine i formalno, dok će zemlje Europske unije, Kanada, Australija i Bugarska taj čin i formalno potvrditi 15. siječnja 1992. U međuvremenu je Sv. Otac Ivan Pavao II., 1. siječnja 1992., na Trgu sv. Petra, uputio poziv „urbi et orbi“ da „Svijet Hrvatsku ne ostavi samu“, dok je 13. siječnja iste godine, 104 nobelovca potpisalo prosvjed protiv rata u Hrvatskoj. Zauzetošću Pape Ivana Pavla II., međunarodnim priznanjem samostalnosti Hrvatske, uz sva zauzimanja hrvatskog rukovodstva, Hrvatska je vrlo brzo postala partner u izgradnji novog europskog društva. Iz tih razloga opravdano se postavlja pitanje: koji su to elementi i razlozi nastali u postupcima Haaškog tužiteljstva da svu tu borbu na unutarnjem i vanjskom, međunarodnom planu, sustavno, jednostrano, početkom 2004. godine, pobjednicima nad srpskim agresorom, izvan svih zakonskih okvira postupanja, suprotno načelima Rezolucije 3.314 (XXIX) Generalne skupštine Ujedinjenih naroda iz prosinca mjeseca 1974. godine, kvalificira inkriminacijom: „zajedničkog zločinačkog pothvata“ s ciljem protjerivanja srba iz Hrvatske? To je najjači dokaz potvrde tvrdnje suradnika Carle del Ponte, već imenovanog Geoffrey Nicea, da Carla del Ponte nije bila nikakvi pravni stručnjak na radu u Haaškom tužiteljstvu, nego najobičnija „političarka amaterka“! Ako svojim rastezljivim umom nastojimo spojiti vrijeme rada Carle del Ponte na čelu tužiteljstva Haaškog suda sa stvarnom sadašnjošću, koja iz dana u dan mijenja stvarno stanje svojih spoznaja i vlastitih pravnih ugibanja u svakom smislu i sadržaju, onda nam svaka ocjena o radu tog suda, i njegovoj stvarnoj ulozi, mora rezultirati potpuno negativnom ocjenom njegovog rada i užasno sramnom ulogom uopće.

To što svojim radom na stručno znanstvenim skupovima: „Haaški sud – zajednički zločinački pothvat – Što je to“?, nastojimo pravno braniti hrvatski državni i politički identitet u sudaru s neutemeljenim optuživanjem hrvatske obrane od srpsko-crnogorskog agresora i okupatora dijela hrvatskih prostora, dio je nastojanja da Hrvatska u cijelosti, svim svojim snagama, iziđe pred svjetsku i europsku javnost u obrani pravnog identiteta, bez obzira što, možda, još ni danas nije dovoljno jasan taj identitet borbe hrvatskog naroda u dnevnim političkim shvaćanjima određene europske javnosti. U tom kontekstu zanimljiva su mišljenja i stajališta poznatog francuskog javnog radnika i književnika Christophera Dolbeaua, koji u osobnom istupu u tjedniku „Hrvatski list“, 3. siječnja 2008., kaže za taj cijeli kompleks Haaškog suda sljedeće: „Ono što se servira kao pravda u Haagu nije ništa drugo nego stihijsko bacanje pojedinaca lavovima u jami, da bi se na taj način zadovoljili moćnici... Već nakon svoga osnivanja Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Haaški tribunal) ulazi u kategoriju obmane, budući da je njegov krsni list, to jest rezolucije 808. i 827., ilegalan. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nema nikakvu nadležnost za osnivanje takve pravne instance. Kao izričito političko tijelo, taj pseudo sud koristi pravila igre koja imaju malo veze s pravnom tradicijom zapadne Europe... Tajni svjedoci uvijek su dobro došli, a kad nema materijalnih dokaza Haaški sud bit će zadovoljan i s rekla-kazala. Dodajmo tome, kako bi se dobila prava slika stvari, da Haaški sud stoji mnogo novaca, a dio njegova proračuna dolazi od privatnih mecena poput Timea Warnera, farmaceutskog diva Merck, fondacije Rockefeller i špekulanta Georgea Sorosoa... Carla Del Ponte sebi je izabrala glasnogovornicu po svojoj mjeri – i to u osobi Florence Domankušić Hartmann... glavom i petom je snaha generala Stjepana Domankušića, bivšeg šefa KOS-A i likvidatora Zagrebačkog proljeća.

Dakle glede nepristranosti i objektivnosti, to je zaista bio pravi polog!“! Gospodin Dolbeau zaključuje svoj govor sljedećim riječima: „Uistinu je zastrašujuće da je hrvatska vlada prihvatila vjerodostojnost takozvanog Tribunala... da je hrvatska vlada prihvatila sumnjive procedure Tribunala; da je hrvatska vlada pokleknula pred njegovim arogantnim zahtjevima; i da je hrvatska vlada izručila Tribunalu svoje najbolje vojnike. Stalno treba ponavljati da je Hrvatska suverena zemlja koja ni protiv koga nije izvršila agresiju i nema (teorijski) razloga slušati od bilo koga bilo kakve lekcije. Njezina vojska učinila je svoju zadaću, ona je obranila državni teritorij, te ona stoga ne treba polagati račune nikom osim hrvatskom pravosuđu i hrvatskom narodu. Gledano iz tog kuta, Haaški je sud neprihvatljiv, njegovi se postupci ne smiju tolerirati, a njegova su prenemaganja groteskna“, zaključuje svoje izlaganje i razmišljanje gospodin Christophe Dolbeau“! Vjerujući da je jedan od temeljnih ciljeva Ujedinjenih naroda poduzimati djelotvorne kolektivne mjere radi sprječavanja i otklanjanja prijetnji miru i suzbijanja agresije ili drugih narušenja mira, Opća skupština Ujedinjenih naroda donijela je 14. prosinca 1974. godine Rezoluciju broj 3.314 (XXIX), kojom utvrđuje definiciju agresije s pojmom „država“, koji se upotrebljava ne prejudicirajući pitanje priznanja ili pitanje da li je neka država članica Ujedinjenih naroda. Definicija agresije suglasno čl. 1. citirane Rezolucije glasi: Agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti neke druge države ili upotreba oružane sile koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom Ujedinjenih naroda, kao što to proizlazi iz ove definicije“. Razrađujući šire pojam agresije Rezolucijom se u čl. 3. navode slučajevi koji potvrđuju čin agresije „bez obzira na objavu rata“; „invazija ili napad oružanim snagama neke države na područja neke druge države, ili svaka vojna okupacija, čak i privremena, koja proizlazi iz takve invazije ili napada, ili svako pripojenje područja ili dijela područja neke druge države izvršeno upotrebom sile“.

Kod ovakve razrade definicije pojma „agresija“, u najmanju ruku je bila obveza Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda jasno prozvati tko je bio agresor na hrvatskim državnim prostorima, jer to je bila povreda mira, i to je trebalo optužiti. Međutim, u cijelom kompleksu Haaškog suda uopće nema ni optužbe ni presude protiv onoga tko je započeo rat protiv Hrvatske s ciljem stvaranja velike Srbije na ovim prostorima. Zato gospodin Dolbeau u svom članku i postavlja pitanje zbog čega se Hrvatska progoni, jer ona nije izvršila agresiju ni protiv koga, ona nije osvajala tuđe prostore, ona se branila i njezina vojska je obranila državni teritorij i zato Hrvatska „osim hrvatskom pravosuđu i hrvatskom narodu“, nema kome polagati račune. Pripremajući se za razgovor s prvim tužiteljem Haaškog suda gospodinom Richardom Goldstoneom 4. listopada 1994. godine, održan je dan ranije sastanak kod dr. Kostovića radi utvrđivanja stajališta za razgovor. Moje stajalište bilo je izričito: postoji pravna razlika u ocjeni agresije i obrane. Zato ne postoji „paušalno“ optuživanje jer branitelji mogu prekoračiti nužnu obranu i učiniti zločin, ali to je zločin počinjen u ratu a ne „ratni zločin“ i za pokretanje postupka isključivo su nadležni hrvatski sudovi. Tu misao i to stajalište, na razna prozivanja, šire sam iznio u razgovoru za dnevnik „Slobodna Dalmacija“ od 28. ožujka 1995., gdje sam, na pitanje novinarke: „Zločin je zločin, ma tko ga uradio. Tu se ne gleda porijeklo. Često se imena branitelja Hrvatske spominju kao ljudi koji će odgovarati u Haagu. Mislite li da branitelji Hrvatske mogu biti izručeni Međunarodnom sudu?, odgovorio: „U nekoliko sam navrata na takva i slična pitanja nastojao odgovoriti kao pravnik i kao dugogodišnji branitelj politički proganjanih ljudi u bivšem sustavu... Čini mi se da je to negativno podgrijavanje javnosti. Ostao sam iznenađen izjavom koju je listu Arkzin u razgovoru izgovorio prof. filozofije Milan Kangrga: „Ovakva kakva sada jest i kakvu većina hrvatskog naroda hoće, ova naša zemlja nema budućnosti. A to će ovaj narod platiti najskuplje što može“.

Ako takva katastrofična predviđanja budućnosti Hrvatske i hrvatskog naroda dovedemo u kontekst nužnosti reintegracije (oslobođenja) cjelokupnoga hrvatskog teritorija pod pravno politički sustav hrvatske države, postavlja se pitanje: koji će hrvatski čovjek pod Damaklovim mačem spominjanja ratnih zločina u osobama branitelja hrvatske države u Domovinskom ratu, u slučaju eventualne potrebe stati pod zapovjedništvo akcije o reintegraciji. Vjerujem da oni koji ne mogu pravno uobličiti pojam agresije, od pojma obrane, isto tako ne mogu razlučiti pojam ratnoga zločina od pojma „zločina u ratu“. Osvajanja, ubijanja, etnička čišćenja, proganjanja nevinih ljudi, različita su sadržaja od obrane tih ljudi i zaštite nevinih. Pobuda, sadržaj i sam čin pravno je kvalificiran sasvim drukčije u činu obrane od onog koji može biti sadržan u činu osvajanja, agresije, napada, svega što je povezano s agresijom. Prema tome, trebalo bi govoriti o pravnom sadržaju borbe hrvatskog naroda, o agresiji, a ne voluntaristički stavljati znak jednakosti između žrtve i agresora“! Prema tome, očito je, problem agresije stalno nazočan u ratu protiv Hrvatske, koja činjenica nikakvim akcijama Haaškog Tribinala protiv agresora nije izazvala reakciju tog međunarodnog sudišta, a kako se sve više stiče dojam, niti Ujedinjenih naroda. Iako čl. 5. citirane Rezolucije br. 3.314 vrlo razgovijetno i odlučno isključuje bilo koji razlog opravdanja agresije: „Nikakav razlog bilo koje prirode, političke, ekonomske, vojne ili neke druge, ne može opravdati agresiju“, utvrđujući da: „Agresivni rat je zločin protiv međunarodnog mira“, s time da „Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije nisu i neće se priznati kao zakonite“, imamo žalosnu činjenicu da nitko od agresora nije optužen za čin agresije, a međunarodna zajednica je srpskom agresoru čak i nagradila taj njegov rat s Republikom Srpskom na prostoru BiH, s glavnim gradom Banja Luka, s područja kojega su jednostavno najstrašnijim zločinima istjerani svi pripadnici hrvatskog naroda koji je tu činio većinu stanovništva.

Uzimajući u obzir pravno shvaćanje da je vještina suđenja u kazneno-popravnoj domeni vještina korištenja dokaza da bi se došlo do materijalne istine, kao najvećeg stupnja izvjesnosti do kojega se može doći u svakom kaznenom postupku, mislim da je ispuštanje optuženja čina agresije na Hrvatsku, čina protiv mira, opravdani razlog gospodinu Dolbeau kad u svom citiranom članku za Haaški sud tvrdi. „Kao izričito političko tijelo, taj pseudo sud koristi pravila igre koja imaju malo veze s pravnom tradicijom zapadne Europe“, zaključujući, in fine: „Stalno treba ponavljati da je Hrvatska suverena zemlja koja ni protiv koga nije izvršila agresiju i nema (teorijski) razloga slušati od bilo koga bilo kakve lekcije. Njezina vojska učinila je svoju zadaću, ona je obranila državni teritorij, te ona stoga ne treba polagati račune nikom osim hrvatskom pravosuđu i hrvatskom narodu“! Znati za agresiju i gledati njezine strahote a ništa ne učiniti, odbiti mogućnost žrtvi da može nabaviti oružje za obranu uvođenjem embarga, zabrane uvoza oružja, tvrditi i galamiti svim raspoloživim sredstvima: „Svi su jednako krivi – zločinci i žrtve“, daleko je evidentniji zločin savjesti od zločina i primitivizma samog agresora. Optužnica Carle del Ponte adresirana i na mrtve hrvatske političare i državnike, Tuđman, Šušak, koji se, dakle, ne mogu braniti, sve više podsjeća na kafkijansku ili orvelovsku slobodu pisanja nego na normalni pravni postupak. Zato već sada taj Sud znači međunarodnu pravosudnu sramotu, usporedivu u Hrvatskoj s poznatim montiranim jugo-komunističkim (1945.-1984.) sudskim progonima hrvatskih intelektualaca i rodoljuba. Zapravo, povijesno gledajući, jedino taj Sud je bio u stanju paušalno pokupiti desetak branitelja iz jedne bosansko-hercegovačke enklave, držati ih više godina nedužne u svom švemingeskom razglašenom zatvoru, zatim ih više od polovice pustiti na slobodu bez ikakve satisfakcije ili naknade štete, suprotno svim pravnim normama koje se u takvim ili sličnim slučajevima moraju primijeniti.

Na tom je sudu čak i oslobođenje vlastitih teritorija, okupiranih od agresora, optuženo kao „zajednički zločinački pothvat“ s nekom određenom nakanom, ne uzimajući u obzir akcije agresora koje su do rata dovele i koje su se, u tom agresorskom ratu, odvijale. ta činjenica nedvosmisleno potvrđuje izvore takvog optuživanja, izvore koji se nalaze u govoru srpskog političara Vuka Draškovića, jer je on, još na Drugom saboru Srpskog pokreta obnove – SPO – 6.3.1993. godine, ustvrdio: „Samo dva puta, za minulih 11 vekova, 1941. i 1991. godine, Hrvati su se našli u šansi da stvore sebi državu. I oba puta su, zbog nemanja državotvorne svesti i odgovornosti, posegnuli za etničkim čišćenjem Srba, za logorima, maljem i nožem“! Očito je haaška tužiteljica Del Ponte ovoj gluposti i kleveti srpskog agresorskog političara, dala značaj i kvalificirala hrvatsku borbu za slobodu „zajedničkim zločinačkim pothvatom“, jedanaest godina poslije, u izmijenjenoj optužnici protiv Gotovine i drugih, od 19. veljače 2004. Da takve gluposti vukdraškovićevskog mentaliteta u srpskim krugovima nisu rijetkost, potvrđuje nam još iz sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća tvrdnja nekog Vasilija Krestića, koji je u glasilu srpskih pisaca „Književne novine“, u naručenom tekstu, napisao: „Hrvati su stoljećima razvijali i sve više prihvaćali program genocida“. I usprkos ovakvim idiotskim tvrdnjama i razmišljanjima određenih srpskih „velikana“ politike i misli, doživljavamo da predsjednik Haaškog suda Fausto Pocar, uz sudjelovanje novog haaškog tužitelja gospodina Serge Brammertza, sredinom siječnja 2008. godine, prima u prostorima Haaškog suda, momentalnog predsjedatelja Vijeća ministara EU-e, gospodina Dimitrija Rupela, aktualnog ministra vanjskih poslova Slovenije, u problematičan prijem s ciljem: „Da bi se ispitao stupanj suradnje Srbije s tribunalom i mogućnost da Srbija što prije potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju“, iako svi akteri i vojni vođe srpske agresije na Hrvatsku, još uvijek mirno i slobodno šeću Beogradom i Srbijom, a hrvatski branitelji ispaštaju svoju obranu u Haaškom zatvoru! Povijesna zbivanja čine niz pojava, događaja, od kojih su povijesni događaji predmet istraživanja o kojima treba otkriti istinu i doći do zaključka o činjenicama.

Problem onoga što su zapadne zemlje, o srpsko-crnogorskoj agresiji i djelovanju bivše JNA-e i dijela pobunjenih Srba u nekim dijelovima Hrvatske znale, o sveukupnim užasnim zločinima 1991. godine u Vukovaru, Škabrnji, Četekovcima, Sotinu, bombardiranju i ubijanju u Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Splitu, a da nisu reagirale, spriječile to gomilanje zločina, uz njihovu moralnu odgovornost, spada i u širi kontekst problema međunarodne pravde. Hrvatska pobjeda nad agresorom 1991.-1996. umijesila je neki novi kvasac u tijesto hrvatske povijesti koji otklanja i odbacuje demagogiju, bleferstvo i sva usmjerenja koja, tu pobjedu, uz određenu asistenciju haaškog tribunala, s naglaskom na njegov dio tužiteljstva, želi pretvoriti u ratni zločin „zajedničkog zločinačkog pothvata“!, a ne obranu slobode i državne samostalnosti Hrvatske. O postojanju tih tendencija najbolje govore i sami njihovi akteri. Uzme li se ozbiljno u obzir izjava Carle Del Ponte, objavljena u rimskom časopisu La Repubblica, koju prenosi „Jutarnji list“ 17. prosinca 2007. godine, u članku Inoslava Beškera s naslovom: „Prodi i D' Alema protiv izručenja ratka Mladića“, svi prigovori na Haaški sud dobivaju potvrdu od same tužiteljice Carle Del Ponte. Tvrdeći da je predsjednik Prodi odbijao godinu dana primiti je, čak i razgovarati telefonom s njom, a da je D' Alema još 15. veljače rekao „da se Beogradu više ne smije prijetiti, kao uvjet izručenja Mladića“, sama tužiteljica zaključuje: „Ako Belgija i Nizozemska popuste, pa pobijede Francuska, Italija i Njemačka, one će pustiti srbiju da uđe u Europsku uniju bez protuvrijednosti. A Sudište, osnovano baš da bi se uhvatilo Mladića i Karadžića, bit će potučeno“! Naglašavajući da je baš Ona, i nitko drugi, ta koja „odlučuje o razini suradnje“ (misli na Haški sud), dodajući „da je zaprepaštena Prodijem koji je bio predsjednik Europskog povjerenstva“, cijeli taj kompleks razočaranosti s političarima ili politikom koja se upliće u rad suda – zaključuje spoznajom: „Ipak, sada sam shvatila da se rezoni politike ne temelje na činjenicama, nego na onome što kome služi u danom trenutku“!

Vjerojatno će sada i sama shvatiti, konačno, potpuni promašaj u ocjeni osobnosti generala Ante Gotovine, koju je dala u svom odgovoru Sudu na 185 stranica, protiveći se traženju njegove obrane da se i Gotovina brani sa slobode, ignorirajući jamstva hrvatske Vlade i zadarskog nadbiskupa Prenđe. Odbacujući sve te prijedloge Carla del Ponte u podkrijepu svoje odluke ističe: „opsežni materijal francuskih sudova, koji sudsko vijeće treba uvjeriti da Gotovina nije osoba kojoj treba vjerovati“, jer „novi je argument protiv puštanja činjenica da je Gotovina bježao i od francuskih sudova, te je dva puta u odsutnosti i osuđen“! Na tu tvrdnju Gotovinin branitelj luka Mišetić izjavio je bez ikakvih sustezanja: „Haaško tužiteljstvo sinonim je za neutemeljeno optuživanje“! („Večernji list“, 24.8.2007.). Ta tvrdnja obrane vrlo brzo se je i potvrdila, jer prema onome što prenosi „Portal Indeks“, sva ta naklapanja s francuskim sudovima su, uhićenjem Gotovininog progonitelja i francuskog obavještajca Paul Barrila, razjašnjena i nemaju nikakvog istinitog značaja. Evo tog izvješća: „Francuski obavještajac Paul Barril koji je 1984. uhitio Antu Gotovinu uhićen je zbog sumnje da je bio pripadnik kriminalne organizacije koja je naručivala ubojstva, ilegalno prodavala oružje i podmićivala razne osobe, prenosi portal Indeks. Bivši zamjenik načelnika antiterorističke jedinice francuske policije (GIGN) imao je već problema sa zakonom. Kao jedan od ključnih aktera u francuskoj aferi „Watergate“, početkom 2005. osuđen je zajedno sa dvanaestoricom bivših pripadnika (GIGN) zbog protuzakonitog prisluškivanja i krivotvorenja dokaza. Među oštećenima našao se i general Gotovina. Naime tajne službe pod kontrolom socijalista namještale su dokaze da Gotovina sa Jasquesom Chiracom planira atentat na Françoisa Mitterranda, predsjednika kojem je Barril bio odan. Kako su izvještavali mediji nakon te presude, Barril je priznao da su GIGN i on od 1981. bili opsjednuti Gotovinom jer su pripremali veliku policijsku akciju odobrenu od vrha države, koja je imala za cilj uhićenje i eliminaciju militantnih desničarskih legionara. Prema Barrilovim riječima, Gotovina je spriječio tu veliku akciju.

O Gotovini je Barril pisao i u svojoj knjizi „Posebne misije“ iz 1984., u kojoj je njega i njegova bliskog suradnika i prijatelja Dominiquea Erulina opisao kao „agresivne antikomuniste“ koji su GIGN-u i njemu osobno bili „najzanimljiviji pioniri i egzekutori francuske ekstremne desnice“. Gotovina i Erulin bili su; prema Barrilovoj knjizi, označeni kao urotnici nakon provale u vojarnu Foix 1981. u kojoj je ukradeno oružje. Francuska policija je, piše Barril, odmah optužila grupu umirovljenih legionara za urotu koju su nazvali „Desničarsko svrgnuće predsjednika Mitterana“. No poslije su Francuzi sudili pravim provalnicima u vojarnu Foix, koji s ničim nisu bili povezani s Gotovinom, Erulinom ni Legijom stranaca. Unatoč tome provala u vojarnu Foix rezultirala je dugogodišnjim progonom Gotovine i Erulina.“ Još jaču sjenu na protupravni rad Haaškog tužiteljstva, a samim tim i samog sudstva, baca objavljena knjiga osobne glasnogovornice Carle del Ponte, gospođe Florence Hartmann, koja se, poslije senzacionalnog uspjeha u Parizu, krajem godine pojavila i u Hrvatskoj pod naslovom: „Mir i kazna – tajni ratovi međunarodne politike i pravosuđa“ na koricama koje, Ivan Zvonimir Čičak, pisac predgovora, kaže: „Gadi mi se i tjera me na povraćanje kad vidim na što je sve bila spremna međunarodna politika“, dodajući „Kontraverzna knjiga glasnogovornice Carle del Ponte o tajnim ratovima Haaga i međunarodne zajednice“. Autorica zaista dovodi sve do apsurda što se je događalo oko Haaškog suda tvrdeći da je tužiteljstvo 2001., bilo prisiljeno osnovati svoj posebni odjel istražitelja „sastavljen od iskusnih bivših obavještajaca koji su tragali za onima koji su pokušali umaknuti Tribunalu. Tako smo se našli u paradoksalnoj situaciji: zemlje koje su osnovale Sud i koje su trebale i obavještajnim službama servisirati rad suda sprečavale su ga u radu do te mjere da je morao osnovati vlastitu obavještajnu službu koja je parirala svjetskoj obavještajnoj zajednici. I kad bi obavještajci Tribunala došli do važnih informacija o kretanju bjegunaca (Karadžića, Mladića, Hadžića) svjetski su obavještajni centri radili sve što su mogli kako bi onemogućili njihovo uhićenje“! Može se samo zamisliti što će sve izići na površinu, ako Carla del Ponte održi riječ, datu u intervjuu u proljeće 2007., tvrdeći da će, nakon odlaska s funkcije tužiteljice Haaškog suda, „progovoriti o tome tko ju je sve i kako sprečavao da licu pravde privede najodgovornije za ratne zločine na području bivše Jugoslavije“!

Upravo tom svojom tvrdnjom i sama glavna tužiteljica Haaškog suda potvrđuje što je to, stvarno, Haaški sud, kakva je to njegova pravda i tko sve to upravlja međunarodnom pravdom u slučaju srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku 1991. godine, i tko to zamjera Hrvatskoj da se je uspjela obraniti i sačuvati svoju slobodu i samostalnost. Tko to toliko žali i čezne za gubitkom smiješne i neprirodne jugoslavenske zajednice, utemeljene protiv volje Hrvata 1918. godine? Jedan od bližih suradnika gospođe tužiteljice Del Ponte, M. A. Hoare, tvrdi, kao istražitelj i povjesničar, da je tužiteljica, propustivši optužiti „glavne krivce i pokretače rata i zločina, usprkos dokaza kojima je raspolagala, učinila ustupak u korist napadaču, izdala sve žrtve... optužila hrvatske generale koji su oslobodili okupirana područja Hrvatske, a nije optužila generale bivše JNA koji su ih okupirali“ (Intervju sarajevskom listu „Dani“ 9. XII. 2005.). Veličinu određenog stupnja licemjerja pred međunarodnom javnošću do kraja razotkriva Florence Hartman, na stranici 27 svoje knjige kad tvrdi: „Nemojmo nikada zaboraviti... ICTY nije ni stvoren da uspije. Ma koliko se to činilo šokantnim, nije stvoren zato da sudi najodgovornijim političkim i vojnim dužnosnicima za krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi se moglo cjenkati dajući im nekažnjivost u zamjenu za mir“. U želji ilustriranja te svoje tvrdnje, Hartmann opisuje onaj slučaj kad je predsjednik Suda Cassese išao čak „u gnijezdo srpske pobune u BiH“, na Pale, na razgovor s odvjetnikom Karadžića gospodinom Golubom, pogađajući se o eventualnom njegovom dolasku na sud u postupku optuženja (stranica 122 knjige). Kolikogod to djelovalo nevjerojatnim, ipak je to do u detalje opisano i upravo takvi postupci potvrđuju sve one sumnje koje, bivši član Haaškog tužiteljstva, gospodin Geoffrey Nice iznosi u svom intervjuu u „Jutarnjem listu“ od 9. prosinca 2007. Najgore što je haaška tužiteljica Carla del Ponte mogla izjaviti u odnosu na ulogu Haaškog suda, učinila je na Konferenciji u Beogradu, koja se održavala 1. listopada 2004. godine, pod radnim naslovom: „Suočavanje s prošlošću u bivšoj Jugoslaviji“. O tom njezinom nastupu, i nastupu tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Vuka Draškovića, detaljnije se može vidjeti u „Vjesniku“ od 7. listopada 2004., i beogradskom tjedniku „Danas“, 3. i 4. listopada 2004., te Indeks portal drašković txt.

Izjavljujući da je ne zanima tko su bili agresori, a tko branitelji, Carla del Ponte jasno naglašava da je ne zanimaju ni bitne okolnosti i elementi sukoba uopće. Zato se opravdano postavlja pitanje: što nju, kao tužiteljicu Haaškog suda, uopće zanima? Haaški sud je povijest našeg vremena, povijest kako se nije smjelo u političke svrhe od strane velikih sila iskorištavati borba malog hrvatskog naroda za obranu njegove slobode i državne samostalnosti. „Deklaracijom o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda“, usvojenom Rezolucijom Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 24.10.1970. godine, na prvom mjestu je svečano proglašeno načelo: „Svaka je država dužna da se u svojim međunarodnim odnosima uzdrži od prijetnje silom ili upotrebe sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda. Takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavljaju kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda i ne smiju se nikada upotrebljavati kao sredstvo za rješavanje međunarodnih problema. Agresivni rat je zločin protiv mira koji izaziva odgovornost prema međunarodnom pravu“! Tvrdeći da je ne zanima tko su bili agresori a tko žrtve Carla del Ponte ističe svoje sveukupno formalno-pravno djelovanje u sustavu Haaškog suda, jer ako postoje individualne žrtve i kolektivna odgovornost, odbačena je individualna kaznena odgovornost kao bitno načelo kaznenog prava. Ignorirajući pravno i činjenično stanje do krajnjih granica na tom skupu, Carla del Ponte je otvorila nevjerojatno glupo reagiranje manipulatora pisanja lažnih povijesnih zbivanja Vuka Draškovića, tipa koji je na tom skupu, u nazočnosti gospođe Carle, u ulozi ministra, fantazijom o srpskim stradanjima, od svih pa i od Hrvata, uskliknuo: „Oni koji su počinili zločin u Srebrenici pre svega su počinili zločin nad srpskom istorijom, kulturom i žrtvama NDH (Nezavisne države Hrvatske). Trebalo je da budemo prvi oko srebrenice i kažemo: ovde su ti i ti ljudi počinili zločin nad tim i tim. Oni su pre svega počinili zločin nad srpskom historijom i kulturom. Oni su počinili zločin nad stotinama hiljada Srba, Jevreja Roma, žrtava nacističke tvorevine Nezavisne države Hrvatske. Oni koji su počinili srebrenicu osramotili su i još jednom osudili te mrtve“.

Upravo to je izjavio, poslije izraženog stajališta Carle del Ponte o nepostojanju individualne odgovornosti, čovjek koji je inspirator u svakom pogledu, poslije objavljenog romana „Nož“, svake srpske agresije protiv Hrvatske, njezine samostalnosti i njezine slobode. Tu glupu i smiješnu tvrdnju vukdraškovićevskog sustava jako će ismijati i izrugati bivši političar BiH Šačirbej u knjizi, koju je najavio, o događajima i ratu u BiH. Šačirbej tvrdi: „Dayton je rođen iz sramne izdaje srebrenice i Žepe, a njegovi će se poroditelji ipak morati na kraju suočiti s time. Zaboravlja se povijesna činjenica da su bosanski Srbi uz pomoć srbije i Crne Gore u BiH pobili oko 200 tisuća civila Bošnjaka, a to se, umjesto genocidom, naziva „ratnim sukobom“. Na pitanje što misli o tvrdnjama da postoji tajni dogovor Holbrooka i Radovana Karadžića, odgovara: „Vjerujem da su te teorije točne te da je upravo američki pregovarač, kojeg se naziva arhitektom Daytonskog sporazuma, otvorio vrata stvaranju Republike Srpske“. U odnosu na Haaški sud odgovara: „Ne odobravam dijelove optužnica protiv hrvatskih generala, jer iz svog iskustva znam da su Amerikanci bili zagovornici vojne operacije Oluja, i smatram je uspješnom“. / „Večernji list“, subota, 5. siječnja 2008.). Konačno, sve igre velikih sila oko uloge i rada Haškog suda i oko pitanja koga treba tu suditi, slikovito prikazuje Florence Hartmann u svojoj citiranoj knjizi „Mir i Kazna“, kad navodi sljedeću situaciju: „Jednoga dana u svibnju 1997. u vrtu Elizejske palače sjedili su najmoćniji ljudi svijeta: francuski predsjednik Jacques Chirac, američki Bill Clinton, njemački kancelar Helmut Kohl i britanski premijer Tony Blair. Chirac želi uhićenje Radovana Karadžića: Pariz još nije prebolio otmicu dvaju francuskih pilota koje su zarobili bosanski Srbi uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. Clinton naglašava da se operacija ne može pokrenuti a da se ne informira Ruse. Chirac se suprotstavlja jer se Moskva oštro protivi uhićenju Karadžića i mogla bi mu to dojaviti. No, Chirac inzistira na tome uz Blairovu podršku. Chirac je na kraju popustio“!

I Karadžić se i danas slobodno kreće kud god hoće, što odaje pravu sliku Haaškog suda. Nije sporno da je Haaški sud jedan vrlo značajni dio povijesti našeg vremena, povijesti kako se nije smjelo, u političke svrhe, od strane velikih sila, ili zemalja, iskorištavati borba malobrojnog naroda, kao što je hrvatski narod, za obranu slobode i državne samostalnosti, u razne druge svrhe političkih koristi ili nekih varljivih vrijednosti globalističkog, od Boga danog, društva. Upravo u tom smislu razmišlja može nam pomoći razgovor jednog poznatog srpskog liječnika, gospodina dr. Jovana Bamburača, koji otvoreno tvrdi kako sve te razne zavrzlame, u odnosu na srpsku agresiju, ne bi se dogodile da su Srbi, osobito oni u Hrvatskoj, normalno gledali na razvoj demokracije u Hrvatskoj i pravo Hrvatske na samostalnu svoju državnu opstojnost. Doktor Jovan Bamburač u razgovoru za dnevni list „Vjesnik“, 11. listopada 1990. godine, kaže: „Srbi u Hrvatskoj se niti trebaju niti mogu protiviti težnji Hrvata za nacionalnom državom temeljenoj na principima građanske demokracije, jer je to njihovo neotuđivo pravo. To Srbi moraju uvažavati, poštovati i pomagati, jer je to preduvjet da daljnje zajedničke demokratske i civilizacijske napore dovedu i do zajedničke koristi“! Upravo u toj maniri traženja ulaganja zajedničkih „demokratskih i civilizacijskih napora“ srpski agresor nije htio sudjelovati i zato je izvršio agresiju na Hrvatsku tvrdeći, sada i uz pomoć Haaškog tužiteljstva, da je obrana hrvatskog naroda od agresije srpskog agresora, imala, isključivo, za cilj protjerivanje srpskog pučanstva iz onih krajeva koji su se nasilno bili imenovali kao „Republika Srpska Krajina“, dakle da je cilj hrvatske obrane bio „zajednički zločinački pothvat“ – protjerivanje Srba s hrvatskih prostora! To vukdraškovićevo pripisivanje inicijalnog zločina uvijek nekome drugome, nikada svom srpskom elementu, temeljni je stereotip srpskog šovinističkog, velikosrpskog, mentaliteta koji je, očito, zarazio i samo haaško tužiteljstvo, koje će, 2004. godine, u izmijenjenoj Optužnici protiv generala Gotovine, vojnog i političkog vodstva Hrvatske u trenucima obrane Hrvatske od srpskog agresora, dakle borbu hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, proglasiti „zajedničkih zločinačkim pothvatom“! Potvrđuje se pravilo: „najjednostavnija je istina ona do koje se najkasnije dođe“!!!

Milan Vuković

{mxc}