Uvod

U radu pokušavam dokazati kako je djelatnost Haaškoga tužiteljstva, a u pojedinim procesima protiv Hrvata, čak i samoga sudišta, tek sastavni dio politike, koja je u Hrvatskoj poražena na višestranačkim parlamenmtarnim izborima 1990. godine. Zato optužnice i jesu sastavljene protiv „zločinačkoga pothvata“ i „zločinačke udruge“ koja je demokratskom voljom naroda izvukla Republiku Hrvatsku iz državnoga terora komunističke Jugoslavije. Zato na sudovima u Haagu i njegovim hrvatskim podružnicama kao svjedoci defiliraju bivši jugokomunistički aparatčici, a za javno promicanje stajališta Haaškoga tužiteljstva novinarima suradnicima se dodjeljuju nagrade[1]. U ekstremnim pak slučajevima nekadašnji komunistički državni tužitelji nastupaju kao branitelji, a neki suci na domaćim sudovima pripadnici su klanova sadašnje političke elite. Ta se elita znatnim dijelom razvila iz pučističke skupine, koja je svojevrsnim parlamentarnim udarom 1994. godine pokušala srušiti predsjednika Franju Tuđmana, i na taj način spriječiti američku inicijativu, pod čijim je pokroviteljstvom sklopljen muslimansko-hrvatski savez u borbi protiv velikosrpske agresije. Iza leđa te skupine skrivali su se ciljeva britanske strategije za očuvanjem prevlasti nad bivšim jugoslavenskim prostorom. U sklopu oživotvorenja te politike, koja je svoj politički okvir dobila na balkanskom veleskupu u Zagrebu 2000. godine, Haaški je sud trebao obaviti ono što nije uspjelo Oružanim snagama SFRJ. Poseban naglasak stavljam na metodologiju Tužiteljstva, čija se taktika temelji na pojednostavljenom ali crnobijelom pristupu stvarnosti.

Tako u skupini hrvatskih optuženika, da bi se zadovoljila izmišljena formula o dvostrukom lancu zapovijedanja, uglavnom, kao dobri momci figururaju bivši pripadnici JNA, nasuprot mladih hrvatskih časnika, koji su vodili pobjedničku Hrvatsku vojsku. Iskazi pak svjedoka Tužiteljstva računaju na emocije publike, a sračunati su kao uspješnija poetska ostvarenja propagandnih boljševičkih pjesama za stvaranje dojma. Zato su prepuna mašte, srpskoga etnološkog nasljeđa te lukavog pripisivanja vlastitih karakternih osobina protivničkoj strani. Krajnji pak cilj spomenute haaške politike jest poništiti suverenu i referendumsku odluku hrvatskoga naroda, kako bi se stvorili novi preduvjeti za obnovom još jedne balkanske zajednice. Plasiranjem grozomornih zločina trebalo je poticati duševni razvoj krivnje u svijesti hrvatskoga naroda, kako mu nakon dvaju prošlostoljetnih pokušaja više nikad na pamet ne bi pala ideja o vlastitoj samostalnoj državi. Načelom t. zv. paranjaka trebalo je u slučaju oslobađajućih presuda za optuženike iz Hrvatske odgovornost za rat svaliti na hercegbosanske Hrvate. Sve navedene teze sadržane su u slučajevima generala Ante Gotovine, Mirka Norca i Slobodana Praljka.

Krivokletstvo

Krivokletstvo ili lažno svjedočenje kao kazneno djelo ugrađeno je još u drevne zakona, a kao dio općega prva i danas je sastavnica civilizirano uređenih društava. U kršćanskoj tradiciji ima i svoje teološko značenje kao 8. zapovijed u starozavjetnom Dekalogu, a kao prijestup poznaju ga i srednjovjekovni statuti hrvatskih gradova i republika. Zato u zapadnoj, a posebice u američkoj kulturi, krivokletstvo ne podliježe samo pravnim sankcijama nego ima i svoju ćudorednu dimenziju. Društva koja su stoljećima stenjala pod orijentalnim despocijama, zbog karaktera vlasti i nasilja prema podanicima, postala su imuna na kršenje spomenutoga zakona. Upravo zbog potiskivanja moralne dimenzije, kao društveno bezakonje, nametnuo se još početkom 20. stoljeća komunistički državni sustav, koji je bio zemaljsko utjelovljenje carstva laži, korupcije, nasilja i desetljećima skrivanih smaknuća svojih političkih protivnika. U svojevrsnom konkubinatu s kršenjem 7. Božje zapovijedi „Ne ukradi!“ poticao je u ime sekularnih božanstva i masovna smaknuća kao njihovu oprječnu sintezu 5. zapovijedi iz Dekaloga – „Ne ubij!“. U našem hrvatskom slučaju, za gubitak spomenute ćudoredne dimenzije, još se prije nasilnog ulaska u prvu Jugoslaviju pobrinula hrvatsko-srpska koalicija. Ona je zahvaljujući ideologiji svetosavlja, inače utemeljena na razgranatu sustavu laži i prijevara pripremila teren za operacije koje su rezultirale poratnom pljačkom privatne imovine, masovnim smaknućima zarobljene hrvatske vojske i civila, poznate pod skupnim nazivom - Bleiburška tragedija.

Polustoljetnim razvojem korupcije, taj se sustav uvukao u sve pore društva, što je za posljedicu imalo, ono što danas nazivamo pljačkom u procesu pretvorbe i privatizacije. Propast svjetskoga komunizma nije uništila značajke sustava koji potiče krivokletstvo, laž, ucjene i podmićivanja. Dapače, pod pritiskom t. zv. eurounijske politike taj je sustav i u postkomunističkoj Europi gotovo institucionaliziran u Tužiteljstvu Haaškoga suda za ratne zločine. Njegove porazne učinke danas srećom možemo pratiti, zahvaljujući američkim odvjetnicima Gregu Kehoe i Luki Mišetiću. Oni u postupku protiv hrvatskoga generala Ante Gotivine, svakodnevno raskrinkavaju lažne svjedoke. U poduljem mimohodu kao rodonačelnik krivokletsva stupio je još 1997[2]. sadašnji predsjednik Republike Stjepan Mesića, zbog čijih su tajnih svjedočenja, čak i novinari došli na crne liste Tužiteljstva, a oni koji su se usudili upozoriti na krivotvorine, završili su kao „podli kurvini sinovi“pred Haaškim sudom[3]. Kako i dalje nije uputno citirati svjedočenje, zainteresirani za izvore optužnica protiv hrvatskih generala u Haagu, mogu pogledati interentsku stranicu hrvatskoga predsjednika http://www.predsjednik.hr i tekst njegova predavanja održanog 2. studenoga 2000. u švicarskom gradu Widenmoosu, pod naslovom "Nastanak samostalne Hrvatske“,.

U tom govoru Mesić tvrdi „da je politika Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima.“ Zbog pokušaja, kako kaže, da pripoji dio susjedne međunarodno priznate BiH, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju. „A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se iz žrtve agresije sama u agresora“. Mesić dalje navodi, kako je „druga tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj, ustvrdivši kako je Tuđman „rat iskoristio da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3 posto Srba u ukupnom broju stanovnika. Iz spomentih izjava, tužiteljica del Ponte, koja sve Hrvate općenito smatra „podlim kurvinim sinovima“, sastavila je glavne optužnice protiv hrvatskoga političkoga i vojnog vodstva za zaločinačke pothvate i agresiju na tzv. republiku srpsku krajinu, odnosno na BiH. Zbog straha da se pred sudom ne raskrinkaju ranija lažna svjedočenja, Tužiteljstvo je odustalo od svjedoka Mesića u postupku protiv generala Slobodana Praljka. Raskrinkavanje krivokletnika vrbovanih na najvišij razini, što se zahvaljujući odvjetnicima generala Gotovine, sad i u javnosti može pratiti, Hrvati s punim pravom sumnjaju u sve dosadašnje presude Haaškoga suda. Najprije je kao lažni svjedok raskrinkana bivša bolničarka u kninskoj bolnici Mira Grubor, koja je tvrdila kako u Kninu nije bilo vojnih ciljeva te da je hrvatska vojska gađala civile.

Kad ju je obrana generala Gotovine suočila s izvješćima UN-a, hrvatskih snaga i svjetskih medija zbunjeno je počela odgovorati kako se više ne sjeća. I bivši vojni promatrač UN-a Tor Munkelien, svjedočio je da su hrvatske snage koristile neprimjereno oružje u napadaju na Knin. Suočen s dokazima, zaključio je na kraju, kako zapravo i ne zna tko je pucao po Kninu. Bivši koordinator osiguranja osoblja UN-a u sektoru Jug Andries Dreyer ustrajavao je u kako ne zna da je u Kninu i oko njega bilo ikakvih vojnih ciljeva, koje bi hrvatske snage mogle legitimno napadati. I on je u suočavanju s dokazima upao u protuslovlja, te zaključio kako je u Kninu ipak moglo biti vojnih ciljeva. Zapovjednik kanadske kopnene vojske, general potpukovnik Andrew Leslie, optužio Hrvatsku vojsku da je prva dva dana Oluje sustavno granatirala civile u Kninu. Nakon protuispitivanja, ipak je priznao da je u Kninu i okolici postojao znatno veći broj srpskih vojnih objekata i postrojenja nego što je svjedočio na početku iskaza. Nakon lažnoga svjedočenja u Haagu, dovedena mu je u pitanje vojna karijera u nacionalnoj vojsci.

Kad se ovih dana, očito ucijenjen, bivši pripadnik HV-a Vladimir Gojanović, nakon protuispitivanja nije mogao sjetiti gotovo niti jednoga imena relevantnog za događaje o kojima je svjedočio dan ranije, utvrdilo se kako krunski svjedok uopće nije sudjelovao u Oluji. Kako se pozadinu svjedočenja stranih obavještajaca uvijek svrstava u sastavni dio poražene politike, koja na haaškoj bojišnici pokušava preokrenuti ratnu sreću u realizaciju svojih probitaka, iznuđena domaća svjedočenja ne spadaju tek u kategoriju izdaje, koju protivnik nakon uporabe odbacuje u smeće, nego zbog vjerodostojnosti narušavaju čak i budući saveznički ugled hrvatske vojske. Medijske optužnice koje potiču na lažna svjedočenja bolesne ljude, kao i krivokletstva na samomom sudu, mogla bi doći pod zakonski udar. Naime, Haaški sud se najviše financira novcem poreznih obveznika Sjedinjenih Država, koje su zainteresirane za pravedna suđenja, a ne korupciju lažnih svjedoka, uz čiju se pomoć stvaraju lažne optužnice. Ako se pokažu vjerodostojnima spomenuta nagađanja, mnogi bi se sadašnji svjedoci mogli pred haaškim sudom naći kao njegovi optuženici.

Komunistička propaganda i krivokletnici

Haaška suđenja Hrvatima iz BiH nisu trebala opravdati samo legalizaciju nejednakopravnosti, koja je visokim upraviteljima, Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna, omogućila najprije pljačku, a potom kao dio nerealizirana muslimanskoga ratnog plana etničko čišćenje hrvatskoga naroda iz BiH, nego su kao dio modela „suprotstavljenih parnjaka“[4] u unutarhrvatskim odnosima, hercegbosanske Hrvate trebala ozloglasiti kao nemoralni dio nacije. U ratno vrijeme, a poglavito nakon američkih uspjeha da protiv jugokomunističke politike, u zajedničku borbu uključe Hrvate i Muslimane, sustavno je promican mit o Hercegovcima kao kriminalnom dijelu hrvatskoga narodu, kojeg treba odstraniti iz Hrvatske kao i iz BiH. Na međunarodnoj razini taj rasistički mit prvi su razvili britanski mediji[5], a među jednoglasnim medijima[6] prednjačio je prolaburistički (ljevičarski) The Guardian. Kasnije su te teze preuzeli i neki drugi inozemni mediji, među kojima i francuski Le Monde, u kojem se tada tvrdilo kako na primjer hrvatska obala strahuju od „hercegovačke najezde“. „Hercegovci su postali najveći bauk starog Dubrovnika jer se pokušavaju dokopati njihovih turističkih kompleksa. Le Monde također tvrdi kako ta 'invazija' nije idealna za obnovu intelektualnoga i umjetničkog života, jer Hercegovci, kako smatraju u Le Mondu, osim kamena u glavi, imaju kamen u grudima i kamen u ruci.

Iz tog britanskoga odnosa vjerojatno su nikle i rasističke predrasude prema Hrvatima i bivše tužiteljice Haaškoga suda Carla del Ponte. Ipak se optužnicu protiv hercegbosanskih Hrvata: Jadranka Prlića, Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, u kojoj ih bivša tužiteljica del Ponte tereti za sudioništvo u udruženom zločinačkom pothvatu zajedno s hrvatskim vodstvom, jer su navodno radili na izdvajanju dijelova BiH, temelji na lažnim izjavama bivšega zaštićenog svjedoka Stjepana Mesića [7]. Ovaj je u svojim javnim istupima, a vjerojatno i kao svjedok u procesu protiv generala Blaškića, tvrdio kako je predsjednik Tuđman Hrvatskoj pokušavao pripojiti dijelove BiH. Mesićeva krivokletnička misija, ne temelji se samo na političkom razlazu s Tuđmanom 1994., koji je prije toga, pod pokroviteljstvom SAD-a, uspio dogovoriti uspješnu suradnju s Alijom Izetbegovićem, nego ima svoje duboko ideološko pokriće u Titovoj nedemokratskoj i komunističkoj politici, koja je, opravdavajući svoja poslijeratna zlosilja i masovne zločine, vodila ideološki rat protiv građanskih stranaka, na čelu kojih je stajao HSS, a čijom je politikom još prije rata, 1939. godine, bilo na stanovit način riješeno hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji. Znanstvenu potvrdu Mesićevim tezama, a vjerojatno i za potrebe del Ponte, pokušao je dati nekadašnji službeni povjesničar komunističke partije Dušan Bilandžić.

On je u memoarskim zapisima „Povijest izbliza 1945.-2005.“ iskoristio komunističku propagandu protiv građanskih stranaka i pozitivnu ocjenu politike HSS-a povjesničara Tuđmana iz 1964., pretvorio u ideju podjele BiH[8]. Informacije o navodnoj ratnoj podjeli i hrvatskom skretanju u ustaštvo, Bilandžić je, kako tvrdi, dobivao i od nekih ljudi iz kruga oko predsjednika Tuđmana[9]. Tako je i prva presuda od 45 godina zatvora generalu HVO-a Tihomiru Blaškiću znakovito bila određena na jednak broj godina, koliko su hercegbosanski Hrvati bili zatočeni unutar komunističke SFRJ. Kasnije je doduše u individualnom modelu suprotstavljenih parnjaka, Blaškićevu kaznu preuzeo Dario Kordić, zato što nije htio lažno svjedočiti protiv vlastitoga naroda. Nu ulogu lažnih svjedoka protiv spomenutih Hrvata preuzeli su bivši komunistički aparatčici iz Hrvatske. Tako je uz ine, Josip Manolić, na sudu tvrdio da su on i Mesić zastupali tzv. avnojevske granice, dok je Tuđman „bio opsjednut idejom Banovine Hrvatske“, pa je „aneksija Herceg Bosne bila Tuđmanov plan. Za tzv. "hercegovački lobi", Manolić je Sudu kazao da su to "bili političari koji su prihvaćali da je sukob s Muslimanima dobro rješenje za ostvarivanje njihovih ciljeva”. Lobiju su pripadali, ustvrdio je, Boban, Kordić i ostali. Od stranaca kao svjedok optužbe na sudu se pojavio i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith.

On je ustvrdio kako je “od 19. do 21. veljače 1993. predsjednik Tuđman odustao od ideje posebne hrvatske republike u BiH, i krenuo u stvaranje Federacije BiH. „Ne mislim da je doista promijenio mišljenje: on je oduvijek želio veliku Hrvatsku, ali u tom trenutku je to stavio po strani”, ocijenio je Galbraith i dodao kako je „to dovelo do prekretnice u ratu i pripremilo teren za Daytonski sporazum“[10]. Galbriht se pak u protuispitivanju složio s generalom Praljkom oko embarga na oružje i zaključio kako je rezolucija UN-a br. 713 bila “fašistička”. Potvrdio je da su time Hrvati i Muslimani ostali bez obrane, te da je istodobno 1991. Britanija zaustavila vojnu akciju snaga EU. Novine su tada izvijestile kako je izvršitelj odluke o embargu bio Budimir Lončar, čovjek koji je radio u jugoslavenskim tajnim službama i diplomaciji. Za neke pak Galbrihtove ocjene o hercegbosanskim Hrvatima pojedini analitičari smatraju kako su, između ostaloga, rezultat pogleda njegove supruge, koja se u godinama prije rata bavila muslimanskom etnologijom u BiH, te blisko surađivala s nekim britanskim „znanstvenicima“.

Na sudu se pojavio i mostarski muftija Seid Smajkić, koji je prvo tvrdio kako je HVO u ljeto ‘92. izvršio puč u Mostaru i postavio Hrvate na sve funkcije, a Muslimane marginalizirao. U protuispitivanju je priznao da je HVO preuzeo obranu legalnom odlukom Kriznog štaba, a da su u općinskoj vlasti Muslimani vodili pet resora, uključujući i obranu. Američki publicist Robert Donya tvrdio je kako je Tuđman podupirao BiH ali i Bobanove separatističke težnje. Na kraju je ustvrdio kako mu u povijesti nije poznat slučaj da jedna država ratuje protiv druge, a istodobno naoružava njezinu vojsku, kao što je na primjer Hrvatska pomagala Armiju BiH. Osim britanskih novinara, koji su svojim reportažama pokušavali izjednačiti odgovornost Srba i Hrvata, na domaćoj pozornici, uz krivotvorenje različitih dokumenata, često se kao svojevrsna haaška krivokletnička jeka koriste i domaći politički nezadovoljnici, koji pokušavaju odgovornost za pad bosanske Posavine svaliti na leđa predsjedniku Tuđmanu i Gojku Šušku. Na taj način samo podgrijavaju bivše komunističke teze o beskrajnoj krivnji vlastitoga naroda. O ulozi obavještajnih službi na suđenju hercegbosanskim Hrvatima nedavno je govorio i bivši veleposlanik u Sarajevu Zdravko Sančević[11]. Medijska šutnja o haaškom procesu hercegbosanskim Hrvatima pokazuje stajalište aktualne politike Zagreba prema svojim sunarodnjacima u BiH premda ih na potporu, osim Ustava RH obvezuje i međunarodni ugovori potpisani u Daytonu. Eventualno negativnom presudom bio bi gotovo ostvaren britanski politički cilj, kojim bi Republika Hrvatska, kao jedina od bivših republika u SFRJ koja se vlastim snagama oslobodila jugoslavenske okupacije pa zato pred međunarodnom javnosti, a možda i pravosuđem mora odgovarati kao agresor u navodnom ratu protiv BiH.

Krivi što su zauzeli, a ne oslobodili hrvatska područja

U trećem slučaju hrvatsko pravosuđe sudi časnicima koji Hrvatsku oslobodili od srpske okupacije. Na upravo završenom procesu generalima Mirku Norcu i Rahimu Ademiju, što ga je, po naputku Haaškoga suda, vodilo hrvatsko pravosuđe za navodno počinjene zločine tijekom operacije Medački džep, kojom su hrvatske snage 1993. godine potisnule neprijatelja i tako grad Gospić oslobodile od terora, smrti i sakaćenja od svakodnevnih srpskih granatiranja grada i okolice sudac Marin Mrčela, za kojeg se u javnosti govori kako pripada skupini bivšega haaškog svjedoka Stjepana Mesića presudio je generalu Norcu, strpavši ga u zatvor na još sedam godina. Struktura pak procesa najbolje se može vidjeti iz obrane generala Ademija, u kojoj on tvrdi, kako je u pothvatu postojao dvostruki lanac zapovijedanja te da su u oslobodilačkoj akciji počinjeni zločini, za koje su, u skladu s paralelnim lancem zapovijedanja, odgovorni generali Janko Bobetko i Mirko Norac. Ademi također navodi kako on ne bi ni završio na sudu da navodno nije nestao dio dokumenta, koji njega amnestiraju od bilo kakve odgovornosti. Tako bi iz teza koje zastupa njegova obrana, na čelu s odvjetnikom Čedom Prodanovićem, proistekao zaključak, da je unatoč legalnom pravu Hrvatske oružane sile da oslobodi svoja područja, postojala tajna organizacija, koju je u procesu protiv generala Gotovine Haaško tužiteljstvo proglasilo zločinačkom organizacijom.

Kako je bivši svjedok Haaškoga tužiteljstva Stjepan Mesić tvrdio da je cilj predsjednika Franje Tuđmana bio svesti broj Srba na 3 posto ukupnoga pučanstva i Ademijeva je obrana uložila znatne napore kako bi dokazala teze svoga šefa. Ako se izuzme jedan dio domaćih medija te aktualni šef države, pokrovitelj političkoga procesa protiv generala Norca je Europska unija, što potvrđuju i javni istupi šef Izaslanstva Europskoga povjerenstva Vincenta Degerta. Tijekom spomenutoga procesa, on je sud više puta javno pozivao kako je slučaj 'Ademi-Norac' test slučaj za hrvatsko pravosuđe[12]. Tako je hrvatsko članstvo u Europskoj uniji uvjetovano unaprijed donesenom presudom, što i proistječe iz Degertovih riječi, kako će se hrvatski napredak procijenjivati tek s obzirom na to, kako će teći suđenje. Budući je optužnica preuzeta od Haaškoga tužiteljstva, tako su birani i svjedoci, koji su trebali potvrditi teze tamošnjeg Tužiteljstva, a zbog očitih protuslovlja i naravno neodrživosti optužnice, domaće je tužiteljstvo po uzoru na ono iz Haaga, nekoliko puta mijenjalo sadržaj optužnice. Kako bi se potkrijepila teza o dvostrukom lancu zapovijedanja, trebalo je napraviti raskol između dvojice generala. Tako je očito ucijenjen bivši časnik JNA Rahim Ademi, najprije priznao da su u operaciji počinjeni zločini što je u završnom dijelu svoje obrane posebno naglasio, ispričavši se navodnim civilnim i vojnim žrtvama.

Tim je činom, zapravo i načelno podupro agresiju svoje bivše armije (JNA) i Beograda na Hrvatsku. Optuživši generale Norca i Janka Bobetka za paralelno zapovijedanje, opravdao je i temelje optužnice protiv generala Gotovine u Haagu, kojem se sudi za sudioništvo u zločinačkoj organizaciji, koja je navodno izvela zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom. Uporaba i krađa [13], na što je u završnici svoje obrane upozorio general Norac, samo je preslikani dio igara koje su se vodile i oko tzv. Brijunskoga transkripta u Haagu. Nezakonito pak izručivanje transkripata, odnosno dokumentacije Haaškom tužiteljstvu ukorijenjeno je kao nasljeđe u mentalitetu trećejanuarske vlasti, koja je još kao službenica jugoslavenskoga režima, svojedobno prepustila cjelokupnu pismohranu bivše NDH jugoslavenskim vlastima u Beogradu. Kao rezultat takve politike i manipulacije dokumentima rastao je i granao se, na primjer tzv. mit o jasenovačkim žrtvama, čije posljedice još i danas snosi cjelokupni hrvatski narod. Kako je laž bila dominantna značajka na kojoj su počivale obje Jugoslavije, evo nekoliko klasičnih primjera iz srpske povijesti, koji su u različitim inačicama imale svoj odraz i na suđenju generalu Mirku Norcu. Naime, još su u srpskoj srednjovjekovnoj tradiciji sakaćenja i mučenja protivnika bili pravno legalizirani u Dušanovu zakoniku. Ta životna praksa dosegnula je svoj vrhunac tijekom srpskih ustanaka protiv Turaka u 19. stoljeću.

U tada znatnim dijelom islamiziranoj Srbiji, nije ostao gotovo niti jedan musliman. Na sličan način je planirano istrjebljenje muslimana i katolika u Bosni tijekom Drugoga svjetskog rata, a gotovo cjelokupan plan proveden je na zaposjednutom području u agresivnom osvajačkom ratu 1991.-1995. Kako bi se što prije domogli cilja, svoja su nedjela i zločine gotovo uvijek po istom predlošku pripisivali protivniku. Tako su na primjer u zadnjem ratu Hrvati sami razorili Dubrovnik i Vukovar, a ubojstva političkih emigranata tijekom komunističkoga režima, uvijek su bila rezultat međusobnoga sukoba u kriminalnom podzemlju. Tipičan primjerak srpske propagande, obrađen u finim radionicama jugoslavenskoga komunističkog režima, pojavio se na suđenju generalu Norcu u obliku svjedoka Marka Jagetića. Nakon uobičajenih tvrdnja t. zv. zaštićenih svjedoka, koji su uglavnom bili pripadnici srpskih okupacijskih postrojba, ovaj bivši oficir JNA, koji je jugoslavensku petokraku zamijenio hrvatskim grbom nakon što su hrvatske snage oslobodile njegov objekt, ustvrdio je, kako su Hrvati u Medačkom džepu živu ženu nabili na kolac[14], čime se izravno nadovezao na svjedočenje Srbina Steve Jovića, koji tvrdi da mu je tako stradala žena. Kako bi valjda podupro ciljeve i opravdanost borbe četničkog pokreta, naveo je i da su mu neki vojnici pripovijedali, kako su nekog četničkog vojvodu rezuckali dva sata, jer im ništa nije htio reći. U prilog tezi o dvostrukom zapovjednom lancu svjedočio je i bivši zapovjednik gospićkih domobrana Mile Kosović, koji tvrdi poput Čede Prodanovića, da je oslobađanjem Medačkoga džepa zapovijedao Mirko Norac, a ne Rahim Ademi.

U prilog srpskih tvrdnja o hrvatskim zločinima pročitan je i haški iskaz nekog hrvatskog vojnika, koji je pod zaštitom identiteta, ispričao da je i sam radi prikrivanja zločina zakapao masakrirane leševe srpskih civila i ratnih zarobljenika. U istovjetnost optužnica iz haaške formule protiv generala Norca, uključili su se i kanadski pripadnici UNPROFOR-a, koje su nedavno na suđenju generalu Gotovini, raskrinkali američki odvjetnici. Premda se to na suđenju generalu Norcu nije spominjalo, općepoznata je činjenica, da su pripadnici međunarodnih postrojba različita izvješća s terena slali svojim nacionalnim zapovjedništvima od izvješća zapovjedništvu UNPROFOR-a. Kako ih u Hrvatskoj, na žalost, nije imao tko suočiti s protuslovljima, kanadski časnici među kojima i zamjenik zapovjednika zaštitnih snaga UN-a, John McGuinnes tvrdio je, da je akcijom u Medačkom džepu Hrvatska provela sustavno i pomno isplanirano etničko čišćenje. No etničko čišćenje trećine okupiranoga dijela Hrvatske i preko 700 pobijenih Hrvata pod mandatom UNPROFOR-a Kanađani naravno nisu spominjali!

Unatoč mnogim svjedocima, poput bivšeg obavještajnoga časnika Zlatka Rogulja, koji su jasno svjedočili kako u Medačkom džepu nije bilo ratnih zločina te da su sve informacije o ubojstvima civila došle od kanadskih pripadnika UNPROFOR-a i srpskih snaga, koje su na taj način pravdale svoj poraz, tužitelj Antun Kvakan, nije odustao od apsurdne optužnice, nego je mijenjao njezin sadržaj te osim navodne krivnje generala Norca inzistirao i na Ademijevoj odgovornosti, koji je kao „zamjenik zapovjednika, od početka akcije do predaje zauzetih područja UNPROFOR-u, donio i potpisao 83 naredbe“. U ovoj Kvakanovoj formulaciji, odčitava se zapravo cijela bit političke optužnice protiv hrvatskih generala, koji su navodno „zauzeli“, a ne oslobodili hrvatsko državno područje ispod srpske okupacije, pa je optužnica rezultat slamanja dijela okupacijske tvorevine „rsk“, a eventualna krivnja generala Mirka Norca i Ademija (koji se na račun Norca želi izvući) tek u porazu velikosrpske politike, preko koje je Velika Britanija trebala nadzirati područje jugoistočne Europe. Predložak za spomenuta haaška suđenja stvoren je na procesu gospićkim braniteljima u Rijeci, a postupak je vodila sutkinja Ika Šarića. Iscrpno o tom suđenju izvješćivao je Drago Sudar u glasilu australskih Hrvata „Hrvatski vjesnik“ iz Melbourna, „Hrvatskom slovu“ i „Fokusu“[15].

Poetika iskaza lažnih svjedoka

Kako su svjedoci pripremani u posebnim laboratorijima tužiteljstva, podučeni su da svojim iskazima stvore što upečatljivije dojmove kod publike, koja u ovom slučaju predstavlja narode bivše SFRJ. Sračunata je tako da kod Srba izazove što snažnje emocije mržnje, a u hrvatskom narodu osjećaj krivnje. Kao predložak, doduše s manje literarnoga žara od bivših komunističkih poeta, preuzeli su u svojim iskazima slike izmišljenih zločina i mržnje, a kako im je propaganda uvijek bila sračunata na potporu srpskoj dominaciji u SFRJ te nametanju krivnje i držanju Hrvata u podređenom položaju, posebice iskazi kanadskih svjedoka i nekadašnjih oficira JNA Hrvata, nadopunjavali su se na tradiciju talijanskoga fašističko-komunističkog književnika Curzia Malaparte[16], koji je u poratnoj demonizaciji Hrvata pisao kako je navodno u Poglavnikovoj sobi, na radnom stolu vidio punu košaru svježih očiju. Mučenja i sakaćenja preuzeta su iz tradicije srpskih mitova i laži iz narodne protutrske poezije. Motivima pak mržnje mogli su se nadahnuti i iz repertoara hrvatskoga književnika Ivana Gorana Kovačića, koji je to srbokimunističko načelu opjevao u pjesmi „Mrzimo vas“[17] Slike pak bujnom maštom izmišljenih zločina koje su trebale poticati mržnju o kojoj pjeva Goran Kovačić, najbolje je ilustrirao već spominjani Jagetić, koji je na procesu protiv Miraka Norca svjedočio kako su Hrvati navodno rezuckali četničke vojvode, a žene nabijali na kolac. U Hagu pak nema premca kanadskim svjedocima koji tvrde kako su hrvatski vojnici po mrtvim masakriranim tijelima Srba urinirali i vršili nuždu[18].

Zaključak

Iz navedenih postupaka lažnih svjedoka, vidi se kako tužiteljstvo ne raspolaže čak ni razboritim činjenicama da su tijekom rata i s hrvatske strane vjerojatno kršena ljudska prava ili u ratu počinjen zločin, za koje su počiniteljima, uostalom sudili hrvatski sudovi . Dokaza za navodne zločinačke pothvate očito nema pa kod naroda bivše Jugoslavije sudskim cirkusom se potiču nepotrebna mržnja i sije sjeme za buduće ratove. Ipak, zahvaljujući američkim odvjetnicima dojmovi što ih je pokušala stvoriti bivša tužiteljica Carla del Ponte sve više blijede. Količina laži i nevjerodostojnost svjedoka pravno se skriva čak i iza njihove navodne zaštite. Kad bi u Hrvatskoj postojala vjerodostojna vlast, trebala bi se doista pozabaviti dizanjem optužnice protiv Haaškoga suda, bar zbog moralne štete koju joj je u međunarodnim odnosima nanijelo njegovo Tužiteljstvo.

[1] (RB), Nagrada za haaške transkripte, Globus, 9.5.2008., str. 11. Hrvatsko novinarsko društvo na svojoj sjednici 6. svibnja dodijelilo je nagradu za najbolju vijest u 2007. novinaru HTV-a Josipu Šariću zbog objavljivanja audio zapisa famoznog Tuđmanovog Brijunskog transkripta s vojnim zapovjednicima od 21. srpnja 1995. Taj audio zapis haaško Tužiteljstvo dostavilo je tijekom ižijka ili travnja 2007. obranama trojice optuženih generala... Šarić ga je objavio 24. travnja 2007. u središnjem Dnevniku HTV-a. Iste večeri brijunski audio pod naslovom „Što se snimalo, što se skrivalo“ bio je tema Otvorenog koji je vodio Mislav Bago. Kako je Haaško tužiteljstvo snimak Otvorenog od 24. travnja uvrstilo u svoj dokazni materijal, a budući da se dokazi u Haagu mogu uvoditi jedino putem svjedoka, prema napisanom pravilu svjedok bi trebao biti autor emisije, Mislav Bago.

[2] Miroslav Rožnaković, Vjesnik, 29. studenog 2000., Mesić: Transkripti u „Slobodnoj Dalmaciji“ su autentični, (Autentični su, dosad, objavljeni transkripti o svjedočenju predsjednika Stjepana Mesića u Haagu u travnju 1997. godine koje je ovih dana objavila Slobodna Dalmacija. Potvrdio je to sâm Predsjednik odgovarajući na Vjesnikov upit u utorak na konferenciji za novinare. »O tome sam vidio dva članka koja sam letimice pročitao. Iako na njih nisam posebno obraćao pažnju, mislim da se dosta slažu s onim što sam tamo govorio.)

[3] Otvoreno pismo Domagoja Margetića tužiteljici Carli del Ponte, www.domagojmargetic.com 15. rujna 2005., www.hrvatske-novine.com (Od novinara na tom su se popisu našli: Josip Jović, Ivica Marijačić, Zoran Vukman, Mate Kovačević i Domagoj Margetic. Ti su novinari u tajnom pismu razmijenjenom izmedu Sanaderove Vlade I tužiteljstva Carle del Ponte označeni kao ,,izrazito antihaaški usmjereni", a njihov se rad ocjenjuje kao ,,djelatnost na stvaranju klime protiv suradnje sa Haaškim sudom i stvaranja medijske krize oko suradnje Vlade RH sa medunarodnim sudom u Haagu". Obavještajni dosjei o nadzoru i praćenju tih novinara dostavljeni su haaškom tužiteljstvu, a novinarima se pokušava nametnuti odgovornost ometanja haaških procesa. ,,Pojedinci sa popisa tih novinara možebitno skrivaju i zadržavaju određene dokumente važne za neke od haaških procesa, te na taj nacin manipuliraju informacijama koje se u medijima pojavljuju o odredenim procesima pred Međunarodnim sudom", kaže se u pismu haaškoj tužiteljici koje su u tajnosti poslali Banski dvori.

[4] Hrvoje Marković, Nemoralni model suprotstavljenih parnjaka, Hrvatski list, 26 travnja 2007. (I više nije nikakva tajna da su se Štrbac, Puhovski, Prodanović i drugi sastajali u Beogradu. I mnogi hrvatski novinari su viđani u Beogradu. Je li stoga slučajno Čedo Prodanović istodobno branitelj Čermaku i Ademiju; dvojici optuženika i najbližih Gotovinovih suradnika- Čermak optužen za ulogu u Udruženom zločinačkom pothvatu, a Ademi za Medački džep gdje će mu biti namjenjena uloga pozitivnog parnjaka suprotstavljenog negativnom Mirku Norcu. Nema sumnje da je Čedo Prodanović trebao biti jedan od kontrolora procesa Udružni zločinački pothvat. Ideja za Prodanovićevu obranu Čermaka i Ademija nastala je u Mesićevu predsjedničkom okružju. Nema nikakve sumnje da je Čermak Prodanovića prihvatio za branitelja računajući na njegove (srpske) veze s Hagom, a na preporuku Stjepana Mesića. U svemu ovom, poglavito ne treba zaboraviti Antu Nobila. Braneći Tihomira Blaškića Nobilo je prvi prihvatio i obranu postavio po modelu suprotstavljenih parnjaka po kojem se sudi isključivo Hrvatima. Pripadnicima drugih naroda optuženih u Haagu po ovom se modelu ne sudi. Duh spomenutog modela je rimsko načelo Divide et impera. Braneći Blaškića u Ahmićkom slučaju, Nobilo u obranu uvodi tezu o dvostrukoj crti zapovijedanja. Braneći Hrvata, u ovom slučaju Blaškića, optužbom drugog Hrvata, Kordića (kojem su po toj tezi nadređeni Tuđman i Šušak), u središte sudskog postupka se uvodi hrvatsko-hrvatski sukob, a iz žarišta izbacuje bit problema-hrvatsko-muslimanski rat. Zaboravlja se situacija koja je dovela do hrvatske intervencije u Ahmićima. A to je i glavna Nobilova nakana. Model suprotstavljenih parnjaka podrazumijeva sukob pozitivnog i negativno, dobra i zla-podrazumijeva obranu dobra od zla. Model nudi sukob hrvatskog i nehrvatskog u ime hrvatskog, a u biti protiv hrvatskog Kao načelo prihvatljivo, a kao model pogubno, nemoralno i nepravedno. Odabranoj žrtvi s krivim predznakom po tom se Londonskom scenariju, sudi i prije formalno-pravnog suđenja-sudi mu se medijski. Optužbama odabrane žrtve javnost se priprema za predviđeni ishod presude. U ovoj Nobilovoj obrani, za javnu predodžbu pozitivan je Blaškić a negativan Kordić, zajedno s Tuđmanom i Šuškom, koji su kao ključni ljudi obrane Hrvata u Domovinskom ratu, meta svakog haškog procesa Hrvatima po spomenutom modelu.(Zadnji dan uoči konačne presude, Kordiću je ponuđeno konačno oslobođenje od bilo kakve optužbe pod uvjetom da on optuži Tuđmana i Šuška. Kordić je to odbio). Zapravo su i Blaškić i Kordić, kao i svi drugi u procesu po modelu suprotstavljenih parnjaka, žrtve stvarnog cilja svih haških procesa Hrvatima-neovisne Hrvatske u čijoj su obrani Tuđmanova i Šuškova uloga stožerne. ‘Parnjaci’ su primjenjeni i u Gospićkom slučaju na riječkom suđenju. Parnjaci su bili i pokojni Janko Bobetko, predočen kao Tuđmanov general i stoga optužen. Dakle, negativan i zao. Samo ga je smrt spasila haškog čerečenja. Njegov parnjak, po uobičajenim standardima pozitivan, Mesićev je general Stipetić kojeg je Hag poštedio samo zato jer je Mesićev, bez obzira na stvarnu krivicu. Suprotstavljeni parnjaci u procesu hrvatskim generalima za Medački džep bez sumnje će postati Norac s negativnim i Ademi s pozitivnim predznakom.(vidi tko ga brani) Po istom modelu Londonskog scenarija trebalo se suditi i Anti Gotovini. Međutim u njegov proces ulaze Amerikanci i kvare posao...)

[5] Brendan Simms, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, prevod Vladimir Pavlinić, Buybook-Helsinsški odbor za ljudska prava u Srbiji, U saradnji sa The Bosnian Institute, London, Sarajevo – Beograd, 2003. ( U sedmom poglavlju knjige „Zamutiti čitavu situaciju: Parlament i javna sfera“ str. 221-253 autor raščlanjuje ulogu britanskih medija i parlamentarnih skupina u ratu JNA i Srbije protiv Hrvatske i BiH) Britanski političari su „u svakoj točki debate nastojali umanjiti veličinu srpskih zločina, ocrniti Hrvate i sarajevsku vladu, tražiti demilitarizaciju zaštićenih zona – to jest da budu ostavljene bez totalne obrane – i općenito zamutiti razliku između prvobitnih žrtava, Bosanaca, i njihovih tlačitelja, bosanskosrpskih separatista. (...) Te vježbe zamućivanja imale su i svoju konačnu stranu. Potkraj aprila 1993. hrio je Harold elletson znati na koji način Vijeće sigurnosti UN“prikladno odgovoriti na hrvatsku agresiju protiv muslimanskih civila u BiH; nikad nije pokazao takvu zabrinutost kad je bila u pitanju srpska agresija...“ John Pilger, primjerice govorio je o „povijesnom fašizmu Hrvatske“... sir Peter Tapsell u svom neobičnom hvalospjevu...reče Oni (Srbi) su jedan od najvatrenijih, najhrabriojih i najrodoljubivijih rasa na svijetu... Velika Srbija jest san koji neće nikada umrijeti, ma koliko srba trebalo umrijeti u borbi za njegovo ostvarenje... (Hrvate) se neizbježno povezivalo sa savezništvom Njemačke i hrvatskog ustaškog pokreta za vrijeme drugog svjetskog rata; Ru je predodžbu potkrjepljivala uloga Njemačke u priznanju hrvatske nezavisnosti u godinama 1991-92. „Zar to nije ista ona Hrvatska“, upitao je denis Skinner, „koja je podržala Hitlera... i koja je odgovorna za pokolj stotina hiljada Srba?“

[6] Carole Hodge, Srpski lobi u Velikoj Britaniji, Prijevod Marijan Boršić, Stih, Zagreb, 2006. str. 25-31 poglavlje „Uloga britanskih medija“: „Već 1991. godine postojala je podudarna poruka, koja gotovo da se pretvorila u proces međusobna podupiranja u sličnim signalima koje su britanskoj publici prenosili srpska zajednica i njeni predstavnici, s jedne strane, i vodeći britanski političari i diplomate, s druge. Drugim riječima, dok se slikovno pokrivanje zbivanja na terenu nastavljalo, prikazujući tenkove koji se iz Beograda valjaju prema hrvatskoj granici te zasipanje granatama Vukovara, Dubrovnika i drugih hrvatskih mjesta, općenita poruka koja je dopirala do britanskih TV-gledatelja bila je: da, to je grozno, ali i vrlo složeno; ima korijene u prošlosti...“ O kojoj je prošlosti riječ pojašnjava Hidge navodeći novinara Davida Sellsa (BBC) koji je „upozoravao na povijesni presedan čak i prije nego je započeo rat u Hrvatskoj: Hrvatski ustaše izranjaju u sjećanjima... Srbi se osjećaju kao da su pod opsadom. Hrvati vjerojatno lažno optužuju vojsku da je naklonjena Srbima... Guardian i Financial Times objavljivali su članke koji su iznosili argumente protiv vojne intervencije radi uspostave mira... Tijekom rata u Bosni Srbi su, uključujući i one koje se smatralo da se čvrsto opiru Miloševićevoj politici, uporno tvrdili da se međunarodna zajednica ne bi trebala vojno uplesti.“ Tako je „Petar Luković (inače stalni suradnik splitskoga tjednika Feral Tribune op. m.k.) zamjenik urednika beogradskih oporbenih novina Vreme“ pisao: „Već time šti uopće spominje vojnu intervenciju u srbiji, Zapad čini veliku uslugu Miloševiću. On će to iskoristiti kao izliku da se obračuna sa svim oblicima oporbe...“ Umjesto toga Luković predlaže da zapad bude nazočan u Srbiji „promatračima i odborima“. Luković također tvrdi da su Srbi pobijedili: „Ne mogu zamisliti Bosnu kao jedinstvenu državu. To je nemoguće. Srbi ne bi to nikad prihvatili poslije svega što se dogodilo u regiji... Glupo je očekivati da će oni vratiti one teritorije... S vojskom koja je uz karadžića... on je dokazao da je etnički čista država moguća.“ Hodge navodi kako su se za slične ideje zalagali i oporbeni novinari Miloš Vasić, Slavko Ćuruvija i drugi.

[7] http://www.predsjednik.hr

[8] Dušan Bilandžić,„Povijest izbliza – Memoarski zapisi 1945.-2005.“, str. 37-38 (Vidjevši da bi rasprava mogla otići u neželjenom smjeru, intervenirao je Bakarić. On je analizirao sljedeću Tuđmanovu tezu „... sporazum Cvetković-Maček je ipak bio korak naprijed... Njime je uglavnom bilo riješeno naciobalno pitanje jedne od ugnjetenih nacija i to najveće – hrvatske...“ Ova Tuđmanova teza je ražestila Bakarića. Ustvrdio je da toliki značaj sporazumu „ne pridaju niti HSS ni sam maček“. Tuđmanova namjera rehabilitacije sporazuma rušila bi tezu KPJ po kojoj je to b ila podjela BiH između srpske i hrvatske buržoazije... KPJ je sve to osudila, a i režim banske Hrvatske kvalificirala (je) reakcionarnim.)

[9] Isto…, str. 350 (14.V. 1990. Sinoć u avionu Split – Zagreb dr. Zvonimir Marković, osnivač HDZ-a za cijelu Dalmaciju, upozorava me na opasnosti koje dolaze od nekih ekstremista... i na tzv. hercegovački lobi koji prihvaća Tuđmana kao sredstvo za dolazak na vlast, a zatim misli da će odbaciti zato što je Titov partizan i bivši general JNA, što je zanjih neprihvatljivo) str. 392 (1.II. 1992. – Jučer mi član Izvršnog odbora HDZ-a reče da njihova stranka još nije postala prava stranka... Mnogi mladići pjevaju pjesme o Bobanu, Francetiću i Luburiću, nose znakovlje NDH, a na čelu naše vojske su Titovi generali – Špegelj i Tus. Sretoh ministra Bebića koji me informira o miniranju srpskih kuća i da je mržnja toliko velika da je pitanje hoće li se moći zajedno žovjeti.) i t.d.

[10] Brendan Simms, Najsramniji trenutak – Britanija i uništavanje Bosne, prevod Vladimir Pavlinić, Buybook-Helsinsški odbor za ljudska prava u Srbiji, U saradnji sa The Bosnian Institute, London, Sarajevo – Beograd, 2003. (O britanskom sprječavanju intervencija u prvom poglavlju str. 1-38, „Intervencije neće biti: Vlada definira svoju politiku)

[11] Zlatko Tulić, Svjedok Prlićeve obrane u Haagu, u knjizi “Pogled u Bosnu”, Zdravko Sančević: U Međugorju su nas špijali stranci, a u Sarajevu MUP i AID, Večernji list, 27. svibnja 2008. (Malo je poznato da je Zdravko Sančević, prvi veleposlanik RH u BiH, ovih dana i svjedok obrane Jadranka Prlića, prvi razotkrio djelovanje stranih tajnih službi u BiH te uhođenja bošnjačke tajne službe AID-a. Ustvrdivši kako su časnici UNPROFOR-a u BiH, Britanci i Francuzi, bili prosrpski i projugoslavenski orijentirani, Sančević je uhođenje i špijuniranje raznih službi detaljno opisao u svojoj knjizi “Pogled u Bosnu”. Knjiga predstavlja zanimljivo i jasno svjedočenje događaja još iz 1993. godine, kada je radio u Uredu hrvatskoga veleposlanstva u Međugorju. Sančević u svojoj knjizi navodi kako je Međugorje stjecajem okolnosti postalo košnica i stjecište dobrih ljudi, ali onih koji su pripadali stranim obavještajnim službama, što je tada zabrinulo i međugorske fratre radi dostojanstva i ugleda svetišta. “Poslije mise često su me pred crkvom zaustavljali tobožnji hodočasnici te pitali koje svjetske jezike govorim i započinjali razgovor uglavnom na engleskom. Nakon nekoliko pitanja postalo mi je jasno, ili je riječ o vjerniku ili o osobi koja me uhodi za neku tajnu službu”, navodi Zdravko Sančević. Pritom Sančević posebno ističe jednom mu postavljeno pitanje iz kojega se moglo zaključiti mnogo toga. Naime, upitali su ga “zašto je Republika Hrvatska otvorila veleposlanstvo kada ga nema ni jedna druga država”. Odgovor je bio kako su se RH i tadašnja RBiH međusobno priznale te da i BiH ima svoga veleposlanika u Hrvatskoj. Sarajevske hurmašice Sančević opisuje i prvo uhođenje AID-a, koji je preko naočitih dama pokušao doći do informacija. “Kada su preko nekih pojedinaca doznali da sam strastveni kolekcionar poštanskih markica, starih zemljovida, novčića i ostalih starina, jednoga dana posjetila me žena i rekla mi kako zna da volim hurmašice pa me poziva u svoj stan na hurmašice. Otišao sam, i ostao iznenađen kada sam vidio vitrinu prepunu starina. Posve mi je tada bilo jasno da im je namjera bila da zagrizem u starine”, navodi Zdravko Sančević.

[12] Degert: Slučaj Ademi-Norac test za hrvatsko pravosuđe, Hina 6.11.2007. (Na slučaju "Ademi-Norac" testirat će se sposobnost hrvatskog pravosuđa za procesuiranje ratnih zločina, izjavio je u utorak u Zagrebu šef Delegacije Europske komisije (EK) Vincent Degert. "Slučaj 'Ademi-Norac' je test slučaj za hrvatsko pravosuđe. Vidjet ćemo kako će suđenje teći i potom procijeniti".)

[13] Hina, 19. svibnja 2008. Norac: neki su dokumenti krivotvoreni dok sam bio u zatvoru (Mirko Norac, jedan od dvojice generala optuženih za zločine u akciji Medački džep, kazao je danas iznoseći svoju obranu da je od više izvora saznao kako su se krivotvorili dokumenti s ciljem da se njega prikaže jedinim zapovjednikom akcije u kojoj je počinjen ratni zločin nad srpskim civilima i njihovom imovinom. "To se dešavalo dok sam ja bio u zatvoru. Neki osumnjičenici su međusobno svakodnevno kontaktirali i meni su htjeli prikačiti da sam jedini zapovijedao akcijom Džep 93". Dodao je da su "u tu svrhu" u arhive ulazili i bivši načelnik glavnog stožera Petar Stipetić te prvooptuženi Rahim Ademi, za koje pretpostavlja da su se bavili "sklanjanjem dokumentacije". Norac je ustvrdio kako misli da su to radili i neki koji su na ovom suđenju "bili u svojstvu svjedoka, ali i njihovi branitelji". Riječ je, kaže, o časnicima iz Glavnog stožera ili Ministarstva obrane, a informacije su mu, tvrdi, prenijeli posljednjih mjeseci, nakon Stipetićeva svjedočenja u ovom postupku, zbog čega bivšem načelniku Glavnog stožera nije niti postavljao pitanja vezana uz ta saznanja.

[14] Hina, 27. 9. 2007. Bivši šef saniteta Marko Jagetić prvi je svjedok s hrvatske strane koji tvrdi da je HV činio zločine (Točno je da je jedna žena bila živa nabijena na kolac. Ja sam vidio tu ranu, svjedočio je umirovljeni liječnik Marko Jagetić u četvrtak u nastavku suđenja za zločine u operaciji Medački džep. Bivši načelnik saniteta u Zbornom području Gospić time je potvrdio svjedočenje Steve Jovića koji je u srijedu rekao da je njegova žena Anđelija tako stradala. Njezino tijelo nije moglo biti predano srpskoj strani jer je načelnik saniteta Glavnog stožera HV-a Kornelije Brkić zabranio da u razmjenu idu tijela na kojima se vide tragovi mučenja, rekao je Jagetić, koji je bio zadužen za asanaciju, odnosno za skupljanje leševa. Umirovljeni pukovnik dr. Marko Jagetić rođen u Ivancu, prije rata je bio šef saniteta 13. korpusa JNA. Jagetić je ispričao kako je njegova grupa pronašla pedesetak tijela u blizini sela Počitelj i Čitluk, a grupa koju je vodio Krešimir Tomljenović još dvadesetak. Među 50-ak tijela koje je pronašao bila su samo dva srpska vojnika, i jedan u uniformi vojne policije. Kraj Divosela je pronašao 12 tijela, koja su ležala kao da su se ljudi kretali u koloni, i onda bili likvidirani. Leševi su pregledani, ali obdukcija nije obavljena. Vojnici su mi ispričali kako su jednog četničkog vojvodu dva sata rezuckali, jer im nije htio reći ništa. Rekli su mi da su ga na kraju zakopali - ispričao je Jagetić. Vidio je i dva muškarca obješena o drvo, također odjevena poput seljaka. - Kada sam 1994. odlazio u mirovinu, stopirao me jedan hrvatski vojnik, rekao mi je da je izviđač. Pitao sam ga sjeća li se te dvojice obješenih. Kako se ne bih sjećao, rekao je, ispod njih smo pekli janjce - ispričao je Jagetić. U jednoj spaljenoj kući pronašao je ostatke tijela, a vojnici su mu rekli da su u kući spaljene dvije žene. Načelnik saniteta Glavnog stožera Brkić mu je rekao, tvrdi Jagetić, kako u razmjenu mora ići 52 tijela, a ako neko bude nedostajalo, da će ubiti njega. Preostali leševi, na kojima su se vidjeli tragovi mučenja, zakopani su bagerom kod ruševina u Obradović varoši, ili su bačeni tamo u septičku jamu, izjavio je Jagetić te na kraju rekao da je Brkić prisiljavao patologe da izjave da su na tijelima ozljede koje bi nastale u uvjetima neporedne borbe, na što su se patolozi se ljutili.

[15] Drago Sudar, Suđenje gospićkim braniteljima – Josip Manolić protiv emigranata, Hrvatski vjesnik (HV) 31. svibnja 2002. Melbourne, Australia, Zašto su emigramti proglašeni agentima CIA-e?, HV, 7. lipnja 2002., Odluka nove vlasti: Četnike na slobodun gardiste u zatvor, HV, 14. lipnja 2002., Manolićev čovjek na čelu kriznoga stožera, HV, 21. lipnja 2002., Kad je u Lici oživjela Udba..., HV, 28. lipnja 2002., Tajna Velebita: Kasumović, Grandić i Francetić protiv branitelja, HV, 5. srpnja 2002., Kako je montirana optužnica, HV, 12. srpnja 2002., Namještanje ličke jednadžbe, 19. srpnja 2002., Uloga ličke Udbe u hrvatskom SUZP-u, HV,26. srpnja 2002., Kukavičluk Ante Karića – Lajdera, 2. kolovoza 2002., Stipe Rukavina nije postao Velebit, HV, 9. kolovoza 2002., Milan Levar i društvo bili su pljačkaši i palikuće, HV, 16. kolovoza 2002., Urotnička udbaška frajcija u vrhu HDZ-a, HV, 23. kolovoza 2002., Lipova glavica i ono prije nje, 30. kolovoza 2002., Dasovićeva policija pustila Srbe uoči napada, HV, 6. rujna 2002., Josip Manolić ideološki svjedok, 13. rujna 2002., Manolić, njegove ideje, njegovi ljudi..., HV, 20. rujna 2002., Svjedočenje bivšega konzula u Melbournu, Jerka Vukasa, HV,27. rujna 2002., Svjedočenje čovjeka koji je predao Drniš, HV, 4. listopada 2002., Tajni savjetnik u hotelu Velebno, Hv, 11. listopada 2002., Optužba na račun mrtvoga Gojka Šuška, HV, 1. studenog 2002., Orešković protiv špijuna iz JAT-a, HV, 15. studenoga 2002., Manolićev plan: Smijeniti Norca i Lika pada!, HV, 22. studenoga 2002., Uloga Manolićevih špijuna u Lici, 29. studenoga 2002., Kako su Oreškovića proglasili agentom CIA-e, MOSAD-a, Udbe...?, HV,6. prosinca 2002., Sumnjivi svjedoci, HV, 13. prosinca 2002., Sumnjivi svjedoci, sumnjivi dokazi, HV, 31. siječnja 2003. , Tko je krivotvorio krunski dokaz optužbe, HV, 21. veljače 2003., U čemu su se prevarili Manilić i Degoricija?, HV14. ožujka 2003., Norcu 12, Oreškoviću 15, Grandiću 10 godina, Rožić oslobođen.., HV, 28. ožujka 2003., Kako su dokazi i datumi lažirani, HV, 4. travnja 2003. i Drago Sudar, Sudbena vlast nije imuna na izvršnu, Hrvatsko slovo (HS), 31. siječnja 2003., Optužba u neskadu sa stvarnošću, HS, 7. veljače 2003., Svedoci optužbe terete se međusobno, HS, 14. veljače 2003., Vlastite pobude ili nalazi američke obavještajne službe, HS, 21. veljače 2003., Manolić i njegovi protiv Gojka Šiška, HS, 7. ižujka 2003., Prijeporna vrpca kao dokazni materijal, HS, 14. ožujka 2003, Izrečene presude gospićkim braniteljima, HS, 28. ožujka 2003.

[16] Curzio Malaparte, Tehnika državnog udara, Croatiaknjiga, Zagreb, 2001. U Riječi nakladnika, Franjo Letić, Legitimitet državnog udara, str. 10. Malaparte je „hrvatskoj javnosti poznat po svojoj knjizi „La Pelle“ u kojoj opisuje svoju audijenciju kod Ante Pavleića u Zagrebu na čijem se posaćem stolu navodno nalazila velika košara puna ljudskih očiju, koju su mu donijeli njegovi vjerni ustaše“, što se kasnije pokazalo neistinom. Malaparte je bio vrlo nestalna i politički nestabilna i kontroverzna osoba – politički kameleon.

[17] Građa za kulturno-umjetnički rad, 1943. g. Str. 13. (Navedeno prema Mladen Ivezić, Vjesnik, 28. studenog 2003. u rubrici stajališta)„Mrzimo vas, hulje,/Mrzimo krvnici/Vi pljačkaške rulje/U majčinoj klici/Kunu vašu djecu utrobe svih žena/Iznad našeg doma/Bombom porušena./Naše ljute guje/ Kroz kost će vam gmizat./Pobješnjele kuje/Crijeva će vam lizat./Muhe zukavice i smrdljivi crvi/Osvetu će množit/u crnoj vam krvi./Srcem bismo jeli/Pogano vam meso/Na lešine sjeli/I kliktali bijesno/Smrdežima vašim punili bi pluća/Za pobjede nove, nova nadahnuća/.

[18] Hina, 27. svibnja 2008. “Policajac UN-a: Na Knin u Oluji pale stotine granata” (Govorio je i o lokalnom stanovništvu koje je, kad je počeo napad, došlo pred bazu UN, želeći se tamo skloniti te o tome kako je sa svojim ljudima na raskrižju u blizini baze pronašao mrtve pripadnike vojske krajinskih Srba, poginule u granatiranju. Njihova su trupla on i njegovi ljudi stavili u crne vreće i premjestili ih pokraj ceste, a u jednom obilasku poslije tog dana vidio je kako je u te vojnike pucano i nakon što su bili mrtvi te je na njih obavljana velika i mala nužda. Također je svjedočio da su, pri ulasku u Knin, pred bazu UN stigla tri tenka, od kojih je jednim upravljao Kanađanin. Hill ga je upitao što namjeravaju činiti, a on mu je, napomenuo je Hill, odgovorio kako će "pobiti sve Srbe". Hill je i među pješaštvom koje je stiglo pred bazu UN pronašao sunarodnjaka koji mu je rekao kako se iz Kanade vratio u Hrvatsku "da bi se borio protiv Srba i da to čeka od 1945. godine". "A bile su mu oko 22 godine”

Mate Kovačević

{mxc}