Budući da ni jedan medij, koliko je nama poznato, nije pokazao veće zanimanje za razloge zbog kojih je presuda "vukovarskoj trojci" Mrkšić-Šljivančanin-Radić ispala kako je ispala, odlučili smo se sami istražiti njezinu pravnu pozadinu. Kroz pet nastavaka na ovom portalu moći će se uz popratna objašnjenja pročitati: 1) najvažnije pravne akte za suđenje, 2) ključne dijelove optužnice protiv Mrkšića, Šljivančanina, Radića i Dokmanovića, koju je 12. prosinca 1997. podnijela Louise Arbour, u tom trenutku glavna tužiteljice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 3) ključne dijelove zadnje inačice optužnice koju je potpisao David Tolbert, zamjenik današnje glavne tužiteljice Carle del Ponte, 4) dijelove obrazloženja presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću od 27. rujna 2007. godine koja je donesena pod presjedanjem sudca Kevina Parkera, 5) naše zaključne komentare. Kako dokumenti koji su relevantni za temu koju ovom prilikom obrađujemo sadrže više stotina stranica, može se dogoditi da nam je u našoj raščlambi ponešto nenamjerno promaklo. No, to teško može promijeniti glavni zaključak do kojeg smo došli - suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću je bilo namješteno s namjerom da ova trojica ne odgovaraju za najteže zločine za koje ih je 1997. godine teretila u svojoj optužnici glavna tužiteljica Louise Arbour.

Slučaj vukovarske trojke - Kriminalne radnje haaških dužnosnika - 1. dio
Statut Haaškog suda i Ženevska konvencija

U prvom nastavku donosimo prijevod prvih devet točaka Statuta Međunarodnog suda, koje su svojim sadržajem i inkriminacijama bile relevantne za suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Također, budući da se u članku 2. spominju Ženevske konvencije iz 1949. godine, donosimo one njezine dijelove koji su važni za ovo suđenje. Čitatelj će lako uvidjeti kako su sam Statut i pozivanje na Ženevske konvencije bili sasvim dovoljni da se onima koji su odgovorni za ratne zločine tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovine sudi na primjereni način. To dakako vrijedi i za Mrkšića, Šljivančanina i Radića, ali i za sve one za koje optužnice optužnice nikada nisu podignute, kao što su to primjerice Veljko Kadijević ili Blagoje Adžić.

Statut ICTY-a

Članak 1.

Međunarodni sud nadležan je za kazneno gonjenje svih osoba odgovornih za teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije u razdoblju od 1991. godine na dalje., a u skladu s odredbama postojećeg statuta.

Članak 2.

Međunarodni sud nadležan je kazneno progoniti osobe odgovorne za počinjenje ili naređenje djela koja predstavljaju teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, odnosno djela protiv osoba i imovine koje potpadaju pod za ovo relevantne Ženevske konvencije:

a) Namjerno ubijanje
b) Tortura i okrutno ponašanje uključujući i biološke eksperimente
c) Namjerno uzrokovanje velike patnje i ozbiljno ugrožavanje tijela i zdravlja ljudi
d) Nezakonito i namjerno uništavanje imovine, koje se ne može opravdati vojnim potrebama
e) Prisiljavanje ratnih zarobljenika ili civila na služenje u ratnim postrojbama
f) Svjesno uskraćivanje ratnim zarobljenicima ili civilima prava na pravedni i regularno suđenje
g) Nezakonita deportacija, premještanje ili zatočenje civila
h) Uzimanje civila za taoca.

Članak 3.

Međunarodni sud nadležan je za kazneni progon osoba koje prekrše zakone i običaje rata. Ova kršenja uključuju, ali nisu jedino ograničena na:

a) Uporaba otrovnog oružja i onih vrsta naoružanja u svrhu uzrokovanja nepotrebne patnje
b) Namjerna devastacija gradova i sela koja se ne može opravdati vojnim potrebama
c) Namjerno napadanje i bombardiranje nebranjenih gradova, sela i objekata
d) Namjerno uništavanje institucija koje imaju religijsku, humanitarnu, kulturnu,obrazovnu, umjetničku svrhu, te povijesne spomenike i umjetnička i znanstvena djela
e) Pljačka javnog ili privatnog vlasništva.

Članak 4.

1. Međunarodni sud nadležan je kazneno progoniti osobe koje počine genocid na način kako je definirano u paragrafu br. 2, ili počine bilo koje od dijela koja su navedena u paragrafu br. 3 ovog članka.

2. Genocid obuhvaća namjeru uništavanja cijele ili dijela određene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine na jedan od sljedećih načina: ubijanjem, uzrokovanjem ozbiljnih tjelesnih ili psihičkih ozljeda, namjerno onemogućavanje normalnih uvjeta za život kako bi to uzrokovalo fizička oštećenja, poduzimanje mjera za sprečavanje rađanja, prisilno premještanje djece u drugu grupu

3. Sljedeća djela su kažnjiva: genocid, zavjera za počinjenje genocida, direktno i javno poticanje na počinjenje genocida, pokušaj i suučesništvo u počinjenju genocida.

Članak 5.

Međunarodni sud nadležan je za kazneni progon osoba koje počine neko od navedenih djela za vrijeme međunarodnog ili unutarnjeg sukoba prema civilnom stanovništvu:

a) ubojstvo,
b) istrebljenje,
c) zarobljavanje,
d) deportacija,
e) zatvaranje,
f) tortura,
g) silovanje,
h) progon po političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi i druga nehumana djela.

Članak 6.

Međunarodni sud nadležan je za fizičke osobe koje se kazneno gone po nekoj od točaka ovog Statuta.

Članak 7.

Individualna kaznena odgovornost:

1. Osoba koja planira, potiče, naređuje, počini ili na drugi način doprinosi planiranju, pripremi i počinjenju zločina navedenih u člancima 2 do 5 ovog statuta bit će individualno kazneno odgovorna

2. Službeni položaj optužene osobe, u vodstvu države ili vlade, ne će osloboditi tu osobu odgovornosti i kazne za počinjena djela

3. Činjenica da je određeno djelo počinjeno od strane podređenog, ne oslobađa krivnje nadređenog ako je za to znao ili mogao znati, a nije poduzeo mjere da isto spriječi i takve osobe kazni

4. Činjenica da je osoba koja je počinila kazneno djelo, isto počinila po naređenju nadređenih joj osoba ne oslobađa je odgovornosti, ali se može uzeti u obzir prilikom određivanja kazne.

Članak 8.

Međunarodni sud nadležan je za sva teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja su se odvijala na području bivše Jugoslavije, uključujući zemlju, zrak i teritorijalne vode, u razdoblju od 1. siječnja 1991. godine.

Članak 9.

1. Međunarodni sud i nacionalni sudovi imat će istovremenu nadležnost za kazneni progon osoba koje su teško kršile međunarodno humanitarno pravo na području bivše Jugoslavije u razdoblju od 1. siječnja 1991. godine.

2. Međunarodni sud ima primat nad nacionalnim sudovima i u bilo kojem trenutku može zatražiti delegaciju nadležnosti u skladu s odredbama ovog statuta.

Ženevske konvencije iz 1949. godine

U smislu zaštite žrtava rata 12. kolovoza 1949. godine u Ženevi su donijete i potpisane četiri konvencije, tri od kojih se bave pripadnicima oružanih snaga zaraćenih država, a četvrta se bavi zaštitom civilnog pučanstva. Neka se temeljna pravila primjenjuju i u oružanim sukobima koji nemaju međunarodni značaj, tako da za njih nije važno da li je za zbivanja koja pokriva optužnica protiv Mrkšića, Šljivančanina, i Radića, odnose ili ne odnose na međunarodni sukob - problem na koji ćemo se u jednom od sljedećih nastavaka posebno osvrnuti. U tom smislu donosimo i odredbe konvencije koje se primjenjuju i na spomenuta događanja koja su u ovom konkretnom slučaju pod jurisdikcijom Međunarodnog suda.

Članak 3. Ženevske konvencije iz 1949. godine eksplicitno kaže:

U slučaju oružanog sukoba ne-međunarodnog karaktera koji se dogodi u nekoj od zemalja potpisnica ove konvencije, svaka od strana mora osigurati da se primjenjuje barem minimum navedenog:

1. Osobe koje aktivno ne sudjeluju u neprijateljstvima, kao i one koje su predale oružje, te one koje su onemogućene sudjelovati zbog bolesti, ranjavanja ili iz drugih razloga, u svim okolnostima moraju biti tretirane na human način bez ikakvih razlika s obzirom na njihovu rasu, boju, vjeru, spol ili neki drugi sličan kriterij. U tom smislu na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme zabranjeno je:

a) nasilje nad osobama, posebno bilo kakva ubojstva, osakaćenja, okrutno ponašanje i tortura
b) uzimanje taoca
c) nasilje nad osobnim dostojanstvom, posebice ponižavajuće ponašanje
d) izvršenje presuda i egzekucija bez prethodnog suđenja od strane sudova koji su oformljeni i rade regularno i u skladu s zakonima i običajima priznatih među civiliziranim narodima

Za osiguranje primjene konvencija predviđa se sudjelovanje i nadzor sila zaštitnica i humanitarna djelatnost Crvenog križa te drugih nepristranih humanitarnih organizama. Konvencije također obvezuju države da u svom kaznenom zakonodavstvu osiguraju propise za suzbijanje čina protivnih konvencijama, a za teške prekršaje moraju predvidjeti kaznenu represiju pronaći krivce, progoniti ih, ili predati na progon trećoj državi.

M.M.B.

{mxc}