Dnevnik Antuna Babića - srijeda, 16. ožujka – utorak, 22. ožujka

Srijeda, 16. ožujka 2016.

Iako tako nije bilo planirano, ovaj dnevnik počinjem pisati u Zagrebu, a ako, u ovom današnjem nemirnom i nesigurnom svijetu, sve prođe kako treba, završit ću ga u Melbourneu 22. ožujka. Danas su tri mjeseca od kako je preminula moja draga supruga Janja. Praznina je još vrlo velika, a osjećaj tuge snažan. U medijima se gotovo svakog tjedna pojavljuju nove pritužbe zbog neodgovornog ponašanja pojedinih liječnika u hrvatskom zdravstvenom sustavu diljem Hrvatske. Osjećam da se ljudi počinju oslobađati straha i to je jako dobro.

Ako je Janjin tragičan slučaj i moje objavljivanje tog slučaja u javnosti pridonijelo, makar i malo, da se brojni pacijenti i rodbina koji su do sada, iz straha šutjeli, počinju javljati, to je dobar znak. Naravno, to koincidira s dolaskom na dužnost novog ministra zdravlja doc. dr. sc. Damira Nakića, koji pokazuje ogromnu želju da popravi sadašnje neodrživo stanje u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Iskreno se nadam da će barem djelomično uspjeti.

Jedna od važnijih nevažnih medijskih tema dana bio je i odgovor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića na prijedloge da se ukine njegov ured. Mesić je na to odgovorio u njegovom tipičnom i arogantnom stilu: «Država, to MesićJedna od važnijih nevažnih medijskih tema dana bio je i odgovor bivšeg predsjednika Stjepana Mesića na prijedloge da se ukine njegov ured. Mesić je na to odgovorio u njegovom tipičnom i arogantnom stilu: «Država, to sam ja». Zapravo rekao je «kako njemu ne mogu ništa ni Vlada Republike Hrvatske ni Hrvatski sabor». Zlobnici bi mogli zaključiti kako je Mesić zapravo svima poručio «kako je on na čelu mafijaške hobotnice koja upravlja s Hrvatskom», a da tu Vlada i Sabor igraju sporednu ulogu. Bilo je u svijetu i takvih država, a ima ih i danas.sam ja». Zapravo rekao je «kako njemu ne mogu ništa ni Vlada Republike Hrvatske ni Hrvatski sabor». Zlobnici bi mogli zaključiti kako je Mesić zapravo svima poručio «kako je on na čelu mafijaške hobotnice koja upravlja s Hrvatskom», a da tu Vlada i Sabor igraju sporednu ulogu. Bilo je u svijetu i takvih država, a ima ih i danas.

Istovremeno, SDP-ov Nenad Stažić sa saborske govornice upozorava da nova Vlada želi napraviti zakon koji će joj omogućiti da izvede tenkove na ulice s namjerom da uguši pobunu građana. Danas mislim da je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman propustio povijesnu priliku provesti pravu lustraciju kad su se hrvatski pobjednički branitelji na tenkovima vratili u Zagreb, nakon što su u vojno redarstvenoj akciji Oluja u kolovozu 1995. godine oslobodili od velikosrpskih pobunjenika i četnika okupirani hrvatski teritorij. Lustracija je i dalje potrebna i nužna za opravak i spas Hrvatske, ali ona ne smije biti osvetoljubiva. Nadam se da će hrvatski mozak već smisliti pravu, ali potrebnu mjeru za takvom lustracijom.

Kad govorimo o mozgu, danas sam u centru Zagreba naišao na starog poznanika iz Ureda predsjednika Tuđmana 1991. godine i svjetski poznatog strunjaka za mozak, akademika Ivicu Kostovića. Pola u šali, a pola ozbiljan, pitam ga da mi objasni «što je se danas događa s hrvatskim mozgom»? S osmjehom na licu prof. dr. sc. Kostović mi je rekao: «Ništa se ne događa s hrvatskim mozgom. Što se tiče anatomije, mi Hrvati imamo isti mozak kao i svi drugi narod. Pitanje je samo tko je urednik u tom mozgu».

Četvrtak, 17. ožujka 2016.

Izgleda da će se moj život još dugo vremena svoditi na borbu protiv državne birokracije u Hrvatskoj, na svim BraniteljiDobra vijest dana je i potvrda da ćemo dobiti ministra branitelja – generala Tomu Medveda, kojeg osobno ne poznajem, ali prema onome što o njemu javno govore njegovi suborci iz Domovinskog rata, ministar Medved bit će odličan odvjetnik braniteljske populacije, koja je u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina od strane jugoslavenskih i neokomunističkih, a posebno velikosrpskih dijelova građana, bila prikazivana kao da je ona izvršila agresu na Hrvatsku, a ne JNA i četnici. Toga nema nigdje u svijetu.područjima. No, ima i dobrih vijesti. Dobivam dvije e-mail poruke. Jednu od Hrvatske liječničke komore, koja me izvještava da je disciplinski postupak protiv prof. dr. sc. Damira Eljuge još u tijeku. Dakle, vode se ozbiljne rasprave. Druga je došla od Ureda Europske komisije u Zagrebu kojoj sam poslao kopiju Otvorenog pisma predsjednici Republike Hrvatske gospođi Kolindi Grabar-Kitarović, a u kojem sam iznio zabrinutost zbog neodrživo lošeg stanja u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Odgovor predstavnika šefova iz Bruxellesa bio je, po običaju, neutralan, ali nisu moju predstavku ignorirali, kao što to čine političari u Hrvatskoj, osim novog ministra zdravlja Dario Nakića.

Koliko ja poznam rad diplomacije, mali dio moje predstavke bit će uključen u širi izvještaj koji diplomati EU u Zagrebu redovno šalju u Bruxelles o tome što se u Hrvatskoj događa. Dakle, bit će ipak zabilježeno. Dobra vijest dana je i potvrda da ćemo dobiti ministra branitelja – generala Tomu Medveda, kojeg osobno ne poznajem, ali prema onome što o njemu javno govore njegovi suborci iz Domovinskog rata, ministar Medved bit će odličan odvjetnik braniteljske populacije, koja je u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina od strane jugoslavenskih i neokomunističkih, a posebno velikosrpskih dijelova građana, bila prikazivana kao da je ona izvršila agresu na Hrvatsku, a ne JNA i četnici. Toga nema nigdje u svijetu. U medijima se sve više pojavljuje pitanje: «Tko je Tim Orešković?» Pitanje je dobro, ali mislim da ćemo još dugo vremena čekati na pravi odgovor. Premda mu želim da, zapravo, kao ministar finacija, uvede malo reda u hrvatske države financije, imam dojam da je njegova glavna zadaća osigurati da strani vjerovnici hrvatskih državnih dugova ne ostanu kratkih rukava. Možda griješim. Daj Bože.

Petak, 18. ožujka 2016.

Iako mi je jedan od ključnih ljudi u Hrvatskom kulturnom vijeću rekao prije mojeg odlaska u Australiju da pokušam biti malo više optimističan, ne mogu protiv sebe i onoga što mi se događa. Inače, i u najbolja vremena sam realist. Moj otac koji je bio u hrvatskoj vojsci u Drugom svjetskom ratu, često puta je govorio – «djeco, nemojte vjerovati ni onom koji je za stolom ni onom koji je pod stolom». Naravno, to nema veze s hrvatskom državnom birokracijom koja je, zbog birokratskih zakona, ali i neprijateljskog ponašanja državnih službenika, od 1991. godine uspjela hrvatskom gospodarstvu izbiti iz ruku najmanje 100 milijardi eura. Gdje bi Hrvatska danas bila da ima birokraciju i proinvesticijske zakone, kakve ima, na primjer, Singapur?

Nakon što sam još malo doživio živčani slom, samo zbog pokušaja da automobil koji je bio na Janjinom imenu (uzeli smo ga na kredit), prenesem na moje ime, danas sam oko 11.00 sati dobio poziv iz Fine - koja je bila sedmi zasebni državni ured u koji sam morao ići zbog toga - da dodjem po obrazac s kojim moram ići u policiju u Heinzelovu ulicu da bi dobio prometnu na moje ime. Sav sretan, jer u ponedjeljak ujutro putujem u Australiju, dođem u Finu, ugao Vlaške i Draškovićeve, a stražar mi kaže da ne mogu unutra jer su hodnici i uredi Fine poplavljeni. Procurile cijevi u stanu iznad Fine. Dva stražara mi kažu kako stranke ne mogu ići gore u urede Fine, a djelatnici Fine, ne smiju iz svojih ureda van da se ne polome na poplavljenom i klizavom stubištu. No, nitko ne zna iz kojeg stana curi voda ni koliko dugo treba čekati da se problem riješi.

Hvala Bogu, oko 13.00 sati dobivam obrazac i jurim u Heinzelovu. No, tamo su me dočekali novi nevjerojatni problemi, kojih je previše za nabrajanje ovdje. Dovoljno je reći da je živce izgubio i jedan umirovljeni policajac, koji je rekao, «očigledno Hrvatskoj treba jedan diktator». Na tu izjavu nadovezao se jedan mlađi, ali posebno nervozan dostavljač iz Handžekovićevog ureda, koji je lupio: «Da, treba nam novi Tito». Vidim da je mlad i da nikada nije ni živio pod Titovim režimom, pa mu diplomatski kažem da ja ne mislim da nam treba novi Tito. Umirovljeni policajac, sada već glasnijim tonom je na tu izjavu Handžekovićeg dostavljača ispalio: «Ma kakav Tito. Sve ovo što danas imamo je još uvijek isto što smo imali pod Titom».

Subota, 19. ožujka 2016.

U borbi sam s vremenom i žurim kupiti poklone za djecu i unučad u Australiji. Oko 12.00 sati izlazim iz trgovine sa suvenirima, na uglu Vlaške i ulice Pod zidom. Ispred trgovine ugledam brojne tv kamere i fotoreportere. Obilazim ih i vidim Predsjednicu kako se slika s oduševljenom malom djevojčicom. Pogledi nam se susreću. Dobro se poznajemo iz vremena kad sam bio nekakav šef u Ministarstvu vanjskih poslova, a ona službenica. Tako je to u životu: «Tko bi gori sad je doli...» i obrnuto. Nije mi majka zabadava govorila: «Sinko ne ulazi i nikakava loša društva i nikome se ne zamjeri». Prvi savjet sam poslušao, ali moj buntovnički karakter nije mi dopustio da šutim kad vidim nepravdu. Mislim da je tom mojem vječnom traženju pravednijeg svijeta doprinio i život u Australiji, kad je ta zemlja bila nešto drugo nego štoje danas.

Danas su bili i izbori u HSS-u, mojoj prvoj političkoj stranci, zbog njezinih osnivača i hrvatskih velikana braće Antuna i Stjepana Radića. O HSS-u ću puno više pisati u mojoj drugoj knjizi, prva je pri kraju. Od velike tj. najveće hrvatske demokratske političke stranke u povijesti hrvatskog naroda danas nije, na veliku žalost i još veću štetu za Hrvatsku i hrvatski narod, ostalo gotovo ništa, zato što su ju uništili ljudi poput Drage Stipca, Zlatka Tomčića (najveći krivac), Ivana Zvonimira Čička..., koji su na HSSOd velike tj. najveće hrvatske demokratske političke stranke u povijesti hrvatskog naroda danas nije, na veliku žalost i još veću štetu za Hrvatsku i hrvatski narod, ostalo gotovo ništa, zato što su ju uništili ljudi poput Drage Stipca, Zlatka Tomčića (najveći krivac), Ivana Zvonimira Čička..., koji su na početku mogli od te stranke napraviti važan domoljubni politički čimbenik u Hrvatskoj, pa danas HDZ ne bi ovisio o nekim «mostićima» i Titovim omladincima.početku mogli od te stranke napraviti važan domoljubni politički čimbenik u Hrvatskoj, pa danas HDZ ne bi ovisio o nekim «mostićima» i Titovim omladincima. Sve što se kasnije zbivalo jedna je strašno velika politička i društvena tragedija.

HSS je postala minorma trgovačka stranka, čije vođe nemaju nikakvog pojma o nauku i politici Stjepana Radića koji je bio 100 godina ispred svojeg vremena. O tome svjedoče članci hrvatskog mučenika Bruna Ante Bušića i dr. Franje Tuđmana u Hrvatskom tjedniku 1971. godine. Te članke treba i danas čitati. Iz Ljubljane mi javljaju da je, zbog bolesti sutkinje, odgođeno suđenje Romanu Leljaku, koje je trebalo biti u ponedjeljak 21. ožujka. Iako je još uvijek sveprisutna, Udba polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama, zahvaljujući hrabrim ljudima u Hrvatskoj, koji se nalaze u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu i drugim udrugama, ali i neustrašivom slovenskom piscu i istraživaču Romanu Leljaku.

Nedjelja, 20. ožujka 2016.

Odlazim na Janjin grob prije odlaska u Australiju. Polažem veliki buket crvenih ruža s porukom da ju nikada neću SukobRazmišljam kako Europu čeka teška i jako neizvjesna budućnost. Istovremeno mi se nameće ono najvažnije pitanje – kako će Hrvatska u svemu tome proći? Nisam baš previše uvjeren da imamo političare koji će se znati nositi s ogromnim izazovima, kad će u skoroj budućnosti doći do usijanja u odnosima između velikih sila, ali i različitih kultura i vjera u svijetu. Sve smo bliži Hungtingtovom «sukobu civilizacija».zaboraviti. Molim ju da mi oprosti sve što sam loše činio dok smo bili zajedno. Također ju molim da se brine za mene tijekom dalekog puta, u svijetu koji postaje sve nesigurniji i opasniji za ljudske živote. Odlazim na ručak kod prijatelja, povratnika iz Kanade. Jedna od tema je i novi predsjednik Vlade Tihomir Orešković. Drago im je što je netko od Hrvata iz dijaspore, a posebno iz Kanade, na tako važnom političkom položaju u Hrvatskoj. Izražavaju čuđenje i malo su nesretni što mu je hrvatski jezik i dalje tako loš. Kao razlog navode kako sigurno u obitelji nisu razgovarali na hrvatskom jeziku, ili je Tim čovjek koji, za razliku od većine Hrvata, i nije baš nešto talentiran za jezike, pa makar se radilo i o hrvatskom jeziku.

Navečer gledam strane tv kanale, što redovno radim svaki dan. Javljaju da emigranti i azilanti iz Sirije i drugih zemalja i dalje stižu u Grčku u velikom broju. Razmišljam kako Europu čeka teška i jako neizvjesna budućnost. Istovremeno mi se nameće ono najvažnije pitanje – kako će Hrvatska u svemu tome proći? Nisam baš previše uvjeren da imamo političare koji će se znati nositi s ogromnim izazovima, kad će u skoroj budućnosti doći do usijanja u odnosima između velikih sila, ali i različitih kultura i vjera u svijetu. Sve smo bliži Hungtingtovom «sukobu civilizacija».

Kad je svojevremeno pokojni predsjednik Tuđman uzeo Hungtingtona kao uzor, mnogi su ga naši globalisti i politički korektni novinari i tzv. povjesničari lijevog svjetonazora zbog toga žestoko napadali. Sutra ujutro putujem, a još se nisam spremio. Hvata me panika da neću sve stići obaviti na vrijeme i da ću nešto važno zaboraviti, a već je prošlo pola noći.

Ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

Ustajem se rano ujutro i nastavljam s pakiranjem. Pregledavam e-mail poruke. Roman Leljak mi javlja kako je odgoda njegovog suđenja i dobra i loša. Na kraju poručuje da će mu to ipak dati još malo više vremena za bolju pripremu. Taxi me vozi u zračnu luku. Još jedan od onih taksista koji plaću za Titom i Jugoslavijom. Ne mogu ih više slušati, totalno oprani mozgovi. Letim Qatar Airways-om, za koji kažu da je danas najbolja zrakoplovna kompanija u svijetu. Na moje ugodno iznenađenje, ovoga puta se zrakoplov ne spušta u Budimpešti nego ide direktno za Dohu.

Do mene sjedi vrlo pristojan mlađi čovjek. Pitam ga da li govori engleski. Odgovara na engleskom jeziku da govori, ali da je Hrvat. Kako to samo lijepo zvuči, za razliku od prije trideset godina kad bi nedvojbeno rekao da je Jugoslaven. Ulazimo u posebno zanimljiv razgovor o svim mogućim temema i problemima u Hrvatskoj i svijetu. Pet sati leta je prošlo kao pet minuta. Moj sugovornik je bio g. Denis Firšt, direktor prodaje u OMCO grupi, iz Huma na Sutli, koja pravi kalupe za staklene boce. Gospodin Firšt je putovao u Indiju na pregovore za izvoz njihovih kalupa u tu zemlju. Obećao sam da ću mu pokušati otvoriti vrata i u Australiji. Sjajan mladi čovjek, koji će sigurno biti jako uspješan, ako ga ne ubije hrvatska antipoduzetnička klima u državnoj birokraciji.

U Dohi sam bio prije dvije godine. Zračna luka je tada bila u procesu izgradnje. To je sada nešto kao iz science fiction filmova, daleko u budućnosti koju većina Hrvata, nažalost, neće doživjeti. Da, Qatar ima novac i naftu. Ali ima i ljude koji su pametni i koji znaju što je njihov narodni i državni interes.

Utorak, 22. ožujka

Nakon pet sati čekanja u posebno ugodnom ambijentu i svim vrstama besplatnih sredstava za komunikacije, iz Dohe krećem u 1.00 sat ujutro. Let od Dohe do Melbournea traje trinaest sati. Dva sata nakon polijetanja sam zaspao u vrlo udobnom sjedalu i spavao gotovo punih osam sati. Stres i umor kroz koji sam prolazio zadnjih 12 mjeseci učinili su svoje. Prije spavanja čitam International New York Times. Dva članka na prvoj stranici posebno su indikativna za vrijeme u kojem živimo. U jednom se članku analizira kako francuske tajne službe nisu bile sposobne otkriti kako ISIS u Europi izgrađuje široku mrežu i jaku mašineriju za velike terorističke napade. U drugom se članku Amerikanci žale što su Australci Kinezima iznajmili luku u neposrednoj blizini američke vojne baze na sjeveru Australije.

Kina u stopu prati sve što američka vojska radi i priprema za budućnost u kineskom okruženju. Kad su se u studenome prošle godine u Manili sastali američki predsjednik Obama i australski predsjednik Vlade Malcolm Turnbull, Obama je zbog iznajmiljivanja luke Kinezima, bio posebno ljut i tražio je od Turnbulla da Australci prije nego što sklope sličan ugovor s Kinezima, moraju prije tog čina izvijestiti Amerikance. Eto, neka se zna tko je još uvijek glavni u međunarodnim odnosima.

Nakon prospavanog leta u Melbourne stižem u 22.25 sati, gdje me je dočekao brat Jakob, koji u Australiji živi od 1975. godine. Jakob živi blizu zračne luke i u njegovu kuću stižemo u 11.50 sati. Televizija je bila upaljena i tek tada doznajem za novi strašan teroristički čin u Bruxellesu. I u Australiji raste strah od takvih napada. Ipak, za razliku od Europe, Australija je otok, a Australci ulažu velike napore da budu barem jedan ili dva koraka ispred potencijalnih domaćih sljedbenika Islamske države, koji su spremni na terorističke napade i u ovoj zemlji, koja je dala kruh i utočište milijunima doseljenika iz cijeloga svijeta. Samo dragi Bog zna koliko nas još dijeli vremena od pravoga Trećeg svjetskog rata. Čuvajmo Hrvatsku i probudimo se na vrijeme. Mi Hrvati smo i dalje jako malo svjesni o prednostima koje Hrvatska ima u odnosu prema velikom broju drugih država na svijetu.

mr. sc. Antun Babić