Dnevnik Maje Runje - 17. veljače  - 23. veljače 2016.

Srijeda, 17. veljače

Kažem Jerku, mužu, da me zvao urednik Portala HKV-a gospodin Davor Dijanović i predložio pisanje dnevnika. Jerko negoduje. Uvijek mu je bila strana moja okrenutost projektima, društvima, udrugama, pisanju, govorenju, ukratko, uređivanju svijeta. Sinjanin je. Dok je bio mlađi, znaju prijatelji, gorko se jadao: „Da me ćaća vidi, ja kuvam, a žena mi iđe okolo.“ U međuvremenu se priučio. Na vijest samo uzdiše.

A još se dobro sjeća lanjske siječanjske večeri kada su nam u kuću u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici upala dvojica maskiranih napadača, s elektrošokerom. Jedan je skočio na njega, drugi je trčao po kući. Jerko se odlučno branio, češće se pohvali: „Letjela mu je glava od moje šake!“ Ja se dobro sjećam policijskih službenika. Bili su ledenih lica pri spominjanju Kruga za Trg. Osobito dok sam govorila o prijetnjama na ulici, o čemu su i sami znali. Istražitelj je odmah objasnio da napadače ne će biti moguće pronaći. Na Zrinjevcu mi je sljedećih dana tumačio da su uvjeti rada policije tijekom jugoslavenskog vremena bili znatno bolji. U kolovozu, uoči proslave Dana pobjede u Kninu, zvao je da kaže da bi najpametnije bilo napustiti rad u Krugu za Trg.

Ne ću napustiti rad u Krugu za Trg, o tome ne može biti ni govora. Svi ostajemo dok ne postignemo rješenje. Radujem se da Tomislav Karamarko najavlju da će biti promjena imena trgova i ulica. Vjerujem mu, podržavam ga.

Četvrtak, 18. veljače

Sada živimo u Zadru. Stanujemo na rubu grada, u velikoj zapuštenoj stambenoj zgradi, u iznajmljenom stanu. S prozora gledamo stare smokve, crnogorično žbunje, jasenje, vinograde. U daljini su Zemunik i Galovac. Dalje su dolinice i brežuljci, prema Benkovcu. Ravni Kotari i Bukovica moj su novi zavičaj.

U pustom Obrovcu popeli smo se danas još jednom na Tvrđavu, da bacimo pogled na moćnu Zrmanju. Vijuga među stijenjem i tamnim šumama na strminama, tajanstvena, lijepa. Bura s Velebita snažno je hučala prema dragom Kruševu, prema Karinu.

Na Tvrđavi u Obrovcu, Pogled na Zrmanju

Novi su krajolici vrlo lijepi. Ipak, probudim se i pitam se je li mi sve to trebalo: prodaja kuće u Zagrebu, selidba u Zadar, podstanarstvo, stvari u skladištu, gradnja nove kuće, borba sa službenicima po gradskim uredima. Birali smo najbolji put da pomognemo djeci. Ali, nismo, više mladi. Stari smo. Prijatelji su nas opominjali. Nismo slušali. Htjeli smo novi korak, novi životni posao.

Petak 19. veljače 2016.

Novi grad upoznajem sporo. Susrela sam tek nekoliko ljudi. Eto, neki dan u knjižnici u Arbanasima gospodina Enia ArbanasiNovi grad upoznajem sporo. Susrela sam tek nekoliko ljudi. Eto, neki dan u knjižnici u Arbanasima gospodina Enia Grdovića, predsjednika Društva zadarskih Arbanasa. Tumačio mi je da su Arbanasi Hrvati s krajnjeg juga, iz Barske nadbiskupije, tek manjim dijelom Albanci. Nije imao pisana materijala, ali je odnekud donio knjigu „Kruno Krstić, studije, rasprave, članci“. Predlagao je da pogledam, jer, eto, Krstić je bio Arbanas.Grdovića, predsjednika Društva zadarskih Arbanasa. Tumačio mi je da su Arbanasi Hrvati s krajnjeg juga, iz Barske nadbiskupije, tek manjim dijelom Albanci. Nije imao pisana materijala, ali je odnekud donio knjigu „Kruno Krstić, studije, rasprave, članci“. Predlagao je da pogledam, jer, eto, Krstić je bio Arbanas.

Od susreta do danas neumorno čitam. Za Krstića ranije nisam čula. A, vidim, riječ je o vrhunskom filologu, filozofu, poliglotu, kulturnom povjesničaru, eruditu. Prije Drugoga svjetskog rata postavljao je temelje moderne hrvatske leksikografije i enciklopedistike, s Matom Ujevićem i Pavlom Tijanom. Radio je na gimnazijama, od 1944. na Filozofskom fakultetu, na Katedri za psihologiju. U svibnju 1945. se povlačio. Preživio je, boravio u austrijskom izbjegličkom logoru, ali se krajem 1945. odlučio vratiti u Zagreb. Masovne likvidacije bile su jenjale, čak je i sudski postupak preživio bez zatvorske kazne. Ali, morao se vratiti u Zadar, godinama je bio bez posla. Srećom, 1951. ga je Krleža povukao u Leksikografski zavod, s mjesta službenika u zadarskome „Mesoprometu“.

Krstić je u Leksikografskom zavodu radio gotovo anonimno. Bio je sumnjičen, pod pritiscima. Urednik Božo Feldbauer, komunistički sekretar JLZ-u, još je 1987., kada je Krstić već ležao na samrtnoj postelji, Udbi denuncirao: „Duboko sam uvjeren da istinski znanstveni i kulturni radnici znaju za djelovanje druga Krstića tokom tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Navest ću samo jedno djelo koje upravo pokazuje na dijametralno suprotno poimanje problema jezika i nacije, s jedne strane druga Tita i partije, a s druge strane Krstića: 'Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika', Matica hrvatska, izvanredno izdanje, Zagreb 1941., autori Krstić Kruno i Guberina Petar. Drug Krstić nije svojim radom nimalo doprinio tokom Narodnooslobodilačke borbe i revolucije i razobličavanju djelovanja ustaškog pokreta, naprotiv bio je veoma aktivan promotor ustaške ideologije, fašističkih okupatora i drugih izdajnika, njihovog mračnjaštva, zvjerskih zločina i genocida, te propagator jezičnih razlika između Hrvata i Srba.“

Subota 20. veljače 2016.

Susret s dragom sestrom Ksenijom, milosrdnicom. Putuje iz Šibenika za Rijeku, zastala je da nas vidi. Dragocjeno mi je njezino prijateljstvo. Razgovaramo otvoreno. Razumije naše motive, planove. Prijatelj jest čovjek koji je na našoj strani. I ja uvijek želim biti na Ksenijinjoj strani. Jako se radujem njezinu uspjehu. Uskoro će i doktorirati. Dobro je da je prošlo vrijeme redovnica kućnih pomoćnica na župama.

Uopće, dobro je da smo sve mi, žene, došle dalje. Mnoge feminističke teme moje mladosti više nisu na dnevnom redu. Ali, još ih ima. Lijepo je vidjeti očeve da guraju kolica, ali izgleda da ih volja za potpunom diobom dužnosti u brizi za djecu ipak napušta čim bolje vide o kakvom je teškom poslu riječ. U čekaonicama liječnika za dječje bolesti i na školskim roditeljskim sastancima sjede uglavnom samo majke. A nejednako se preuzimanje roditeljskih odgovornosti vidi, primjerice, i u činjenici da su prosječne mirovine žena za više od četvrtine niže od mirovina muškaraca.

Nedjelja, 21. veljače 2016.

U međuvremenu sam pročitala i jednu smiješnu knjigu Finca Arta Paasilinna, u njemačkom prijevodu. Na internetu FinskaKad bi mi se pružila prilika, rado bih putovala u Finsku, najradije da posjetim njihove škole. Finski učenici su prema studiji „PISA“, velikom međunarodnom ocjenjivanju petnaestgodišnjaka, redovito najbolji na svijetu, i to u jezičnoj i u matematičkoj kompetenciji. Mnogi bi voljeli znati tajnu uspjeha, osobito školske vlasti u bogatim zemljama, u kojima uspjeh ne bude sličan finskome.tražim više podataka o slavnom autoru, i o Finskoj. Uočavam da Finska ima godišnji bruto domaći proizvod u iznosu od 41 tisuću dolara. A Hrvatska ima 10 tisuća dolara! Istina, novi predsjednik Vlade Tihomir Orešković za cilj nam je postavio 12 tisuća. Očito, teške su bile prilke naših prošlih pokoljenja. Doista se moramo jako truditi da smanjimo strašne razlike. Za početak, hrvatski bi političari i novinari mogli početi koristiti kraticu „bedepe“, umjesto čudnoga „džidipi“. Ne mogu svi znati da je „džidipi“ od engleskog „Gross Domestic Product“, točnije od njegove kratice „GDP“, odnosno od engleskih naziva pojedinih slova u kratici.

Kad bi mi se pružila prilika, rado bih putovala u Finsku, najradije da posjetim njihove škole. Finski učenici su prema studiji „PISA“, velikom međunarodnom ocjenjivanju petnaestgodišnjaka, redovito najbolji na svijetu, i to u jezičnoj i u matematičkoj kompetenciji. Mnogi bi voljeli znati tajnu uspjeha, osobito školske vlasti u bogatim zemljama, u kojima uspjeh ne bude sličan finskome. U međuvremenu se smatra da bi razlozi mogli biti sljedeći: tradicija čitanja utemeljenja u Reformaciji, osjećaj zajedništva u malom narodu u kojem se njeguje kultura da je svaki pojedinac važan, relativno male socijalne razlike među obiteljima. Želim da i hrvatsko društvo i hrvatske škole budu sve bolji i bolji. Tako da sva djeca uspiju, ne samo nadarena i ona iz socijalno jakih obitelji.

Ponedjeljak, 22. veljače 2016.

Već više mjeseci svaki dan radim na svome rukopisu „O ljudima i životu u književnome djelu dr. Mile Budaka.“ VrkljaniRomani o pokoljenjima Vrkljana, Budakovih djedova i baka po majci, u ciklusu „Kresojića soj“, najljepša su obiteljska saga u hrvatskoj književnost. Vrkljani su snažni. A trajno žele postati još snažnijima, i boljima. Za mene su izvorište snage. Pa i mogu za sebe reći: Osjećam se vrlo snažnom. Mislim da sam snažna i kad sam slaba.Trebala bi nastati knjiga. Na pomisao me potaknuo dr. Tomislav Jonjić, urednik „Političkog zatvorenika“, časopisa u kome godinama surađujem.

Mile Budak moja je životna inspiracija. Prati me od rane mladosti. Jasni su mi tereti na njegovoj političkoj osobi. U njegovu književnome djelu nalazim sve što sama mislim o životu, na svim područjima – o samome smislu života, o ljepoti ljubavi u obitelji, o dostajanstvu, o preuzimanju političkih odgovornosti, o čežnji za dubinama duhovnosti, o strahu i hrabrosti. Romani o pokoljenjima Vrkljana, Budakovih djedova i baka po majci, u ciklusu „Kresojića soj“, najljepša su obiteljska saga u hrvatskoj književnost.

Vrkljani su snažni. A trajno žele postati još snažnijima, i boljima. Za mene su izvorište snage. Pa i mogu za sebe reći: Osjećam se vrlo snažnom. Mislim da sam snažna i kad sam slaba.

Utorak, 23. veljače 2016.

Ante i Jerko nogom udaraju loptu uz brežuljak u blizini mjesta na kojem se dovršava kuća u kojoj ćemo odsada živjeti. Ante ima dvije i pol godine, ali može prilično udariti. U jednome trenutku lopta leti daleko, do sredine male uzvisine. Ante se penje, odlazi po nju. Hrabrost ga kratko prije cilja ipak napušta. Vidi da se udaljio. Govoriti je počeo tek prije mjesec dana, ali sada iz svega glasa viče: „Dide, dođi! Ne znam put!

Cijelim srcem želim da Ante nauči uporno slijediti svoj put. A ako bi ga kada ipak izgubio, neka uz njega budu prijatelji, dok on sam opet odlučno ne krene dalje.

Maja Runje