Dnevnik Nenada Piskača: 3. veljače - 9. veljače 2016.

Srijeda, 3. veljače: Rođendan s knedlom u grlu

Žao mi je što više nemam daha kontinuirano pisati dnevničke bilješke. Pisao sam ih godinama. Dio i objavio, primjerice, u knjizi Između Hrvata i Hrvatske (Slovo m, Zagreb, 2003.). Dnevnik je zahtjevna forma, iako se tako ne čini. Uključuje slobodan izbor tema, neprekidan angažman, pažljivo oko i brzu ruku, jasnu rečenicu, dopušta prožimanje objektivnoga sa subjektivnim, zahtijeva praćenje ritma dnevnih vijesti, selekciju događaja, sposobnost sažimanja. Puno posla, a neizvjesno objavljivanje knjige. Pisanje dnevnika iz dana u dan tijekom godina dalo mi je neprocjenjivo iskustvo. I stanovitu sigurnost.

Formu dnevnika nisam skroz odbacio. Započeo sam sredinom siječnja pisati prozu s dnevničkom podlogom kojoj su u fokusu posljednji mjeseci protekle godine. Ovo relativno kratko razdoblje zanimljivo mi je jer sam prošavši kroz njega zauvijek prestao biti dijete. Obilježilo ga je pet smrti meni dragih osoba. Njih četvero pojeo je karcinom...

Sutra je Svjetski dan borbe protiv raka, a danas je bratu rođendan. Umirovljeni je stožerni narednik Hrvatske vojske, višestruko odlikovan za ratne zasluge i služenje Domovini. Ima i kolajnu NATO-a iz razdoblja kad Hrvatska još nije bila članicom Saveza. Još golobrad (r. 1969.) odabrao je Rakitje. Kratka obuka. Pa, onda redom... Teren za BraniteljiSve je manje, mrmljam u bradu, hrvatskih branitelja. Nije neka rečenica za rođendansku čestitku! Stvarno, više ne poznajem gotovo nijednoga (živoga) veterana bez ozbiljnih zdravstvenih problema unutar trokuta - moždani, srčani i karcinom. Tako i u našoj užoj obitelji, širu da i ne spominjem. Od nas trojice braće iz borbenoga sektora, nijedan moždani udar! Da, ali tu su dva infarkta i jedan karcinom. Statistički, stopostotni pobol. Ma, ne žalimo se, držimo se više-manje spremni na sve, jasno, i za dom, jer imamo Hrvatsku, naša je, i bit će onakva kakvu sami želimo, i ne ćemo dopustiti...terenom do oslobođenja. Čuvao je u međuvremenu neke velike face. Odradio vojno školovanje, doma i u inozemstvu. Dvije mirovne misije u Afganistanu. Za nagradu je umirovljen. Prerano, dakako. Nije u mirovni dugo uživao, ne samo zato što su mu je dva puta skresali, oba puta (i Kosorova i Milanović) po deset posto...

Nagovaram ga da počne pisati ratna sjećanja. Ima odlično pamćenje, ali nije mu do pisanja. Više brine o školovanju svojih kćeri, Mateje i Lucije, dvije vitke breze slavonske ravni. Miro je od zagrebačkoga Zagorca postao Slavoncem, no, ostao dinamovcem. Kaj je zamijenilo što, tamburaši nadomjestili Prljavo kazalište, smuđ kotlovinu. Nazvao me nedavno kad je prateći sjednicu Sabora o novoj Vladi, primijetio kako u sabornici crvene kravate više nisu u modi. Što je oko izvidnika! U zadnje vrijeme snažno ga je uzdrmala partijska izdaja hrvatskoga branitelja Mirka Raškovića. Zna iz prakse kako je raditi s druge strane prve crte - u pozadini neprijatelja.

Zovem ga izjutra uz dobre želje za rođendan i čestitku za sve dosad i ubuduće dobivene borbe. Javio se iz čekaonice onkološkog odjela bolnice u Osijeku. Kratki prijavak, bratski: Danas započinjem s trinaestom kemoterapijom. Borba s kojom se suočava proteklih desetak mjeseci potpuno mi je neprispodobiva. Od djetinjstva bio je najjači, najizdržljiviji od nas petero braće, doma je nosio medalje osvojene u hrvanju. U slobodno vrijeme i kasnije kao profesionalac, šorao je, međutim, samo one koji su zaslužili dobiti po labrnji. Blistava vojna karijera bez mrlje sad je bombardirana bolešću (i koječim drugim) od koje pobolijeva zabrinjavajuće visok postotak braniteljske populacije borbenoga sektora. Ne daj se, Mirek, trebat će unucima svjedočiti iz prve ruke kaj je i kak bilo. Veli mi kako će, daj Bože, i ovu borbu dobiti i smiruje porukom – nema predaje.

Sve je manje, mrmljam u bradu, hrvatskih branitelja. Nije neka rečenica za rođendansku čestitku! Stvarno, više ne poznajem gotovo nijednoga (živoga) veterana bez ozbiljnih zdravstvenih problema unutar trokuta - moždani, srčani i karcinom. Tako i u našoj užoj obitelji, širu da i ne spominjem. Od nas trojice braće iz borbenoga sektora, nijedan moždani udar! Da, ali tu su dva infarkta i jedan karcinom. Statistički, stopostotni pobol. Ma, ne žalimo se, držimo se više-manje spremni na sve, jasno, i za dom, jer imamo Hrvatsku, naša je, i bit će onakva kakvu sami želimo, i ne ćemo dopustiti...

Četvrtak, 4. veljače: Kjv – prva obljetnica je ignorirana

Preda mnom je opsežan tekst mr. Ivana Zvonara. Budući drugi tom Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti (Kuhačevo doba). Bude li sve išlo kako treba u rujnu ćemo drugi tom predstaviti u Krapini. Prvi tom objavismo 2014. Riječ je o projektu Biblioteke povijesti kajkavske književnosti u nakladi Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca.

Kad sam već kod kajkavaca, bilježim kako je prva obljetnica „kjv-a“, međunarodnog koda za hrvatski kajkavski književni jezik, prošla očekivano. Ignorantski. Čak i među kajkavcima. Dobro, javio se prigodnim člankom dr. Alojz Jembrih. Poslao ga, čujem, Vijencu, ali, vidim, nije objavljen, a obljetnica je prošla 12. siječnja. Prof. Jembrih sljedeće godine obilježava 70. obljetnicu života. Nastavljam se znojiti nad svojim kajkavskim rukopisom, lirika je u pitanju, pod radnim naslovom „I nemreš niš“. Možda naslov, unatoč svemu, na kraju promijenim.

Sabor je od danas ponovo pokrovitelj godišnje komemoracije u Bleiburgu. Milanović je o tome izjavio kako je bleiburška komemoracija žalovanje za propašću NDH, da na Bleiburg idu oni kojima je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića... očito je Partija, kojoj je žao druga Tita i Jugoslavije, odlučila polako brisati Bleiburg iz kolektivnog pamćenja hrvatskoga naroda. Milanovića je pregazilo vrijeme i europski standardi. Balkanac zarobljen jugokomunističkom ideologijom.

Čim sam saznao za njega potpisao sam na Internetu „Apel Premijeru: Zaštitite ministra kulture dr. Hasanbegovića“. Koliko vidim broj potpisa u manje od sat vremena porastao je za dodatnih pet stotina, čime je premašen broj potpisa tzv. „kulturnjaka“ iz sekte komunističkoga antifašizma, koji traže ministrovu likvidaciju. Ona je samo suvremena proteza bleiburških.

Petak, 5. veljače: Lustracija na hrvatski način

Nedavno se u Vukovaru ozbiljno raspravljalo o lustraciji. Na znanstvenim temeljima, što me obradovalo. Lustracija SlugeNa administrativnom planu i danas možemo pronaći sluge totalitarnoga komunističkoga režima kako se šepure na važnim javnim poslovima, neki od njih kreiraju javno mišljenje, drugi arbitriraju uzduž i poprijeko, treći upravljaju javnim dobrima i tako dalje. Na razini javne rasprave o lustraciji se ne govori, osim povremeno na politikantskoj crno-bijeloj razini. A ona vodi u slijepe ulice i razvodnjavanje.se u nas, naime, doživljava na crno-bijeli način. Jedni misle kako bi lustracija riješila ili mogla riješiti sve probleme i u nju polažu velike nade za održiv razvitak države i nacije. Drugi odbijaju svaku pomisao na potrebu lustracije i grade sliku bolje jugokom prošlosti. Europske su smjernice u tom pogledu jasne, ali se ne primjenjuju.

Na sudbenom planu nema procesa ni protiv najtežih zločinaca totalitarnoga komunističkoga režima, pa među Hrvatima još i danas slobodno šeću njihove ubojice prepuštene, kao u predcivilizacijsko doba, zakonu biologije. Na administrativnom planu i danas možemo pronaći sluge totalitarnoga komunističkoga režima kako se šepure na važnim javnim poslovima, neki od njih kreiraju javno mišljenje, drugi arbitriraju uzduž i poprijeko, treći upravljaju javnim dobrima i tako dalje. Na razini javne rasprave o lustraciji se ne govori, osim povremeno na politikantskoj crno-bijeloj razini. A ona vodi u slijepe ulice i razvodnjavanje.

Ljevica po svemu sudeći drži kako je svako insistiranje na lustraciji ugroza ljudskih prava i (komunističkoga) antifašizma. Međutim, suđenje Perkoviću i Mustaću u Njemačkoj ne može se okarakterizirati ugrozom njihovih ljudskih prava i antifašizma. Ako već država s političkim sustavom nije u stanju donijeti efikasan zakon o lustraciji, onda bismo se svi zajedno trebali lustracijski kulturno ponašati, u najmanju ruku slobodno, ozbiljno i argumentirano razgovarati o njoj. Riječ je, naime, ne samo o europskom standardu, već i o nezaobilaznoj hrvatskoj potrebi.

O lustraciji na hrvatski način prenosim navod dr. Jure Zovka: „Nije u Hrvatskoj problem što nije bilo i što ne će biti lustracije. Problem je što će uvijek nastradati oni koji će zagovarati lustraciju. Tako je, uostalom, bilo i s piscem ovih redaka. Zato jer sam svojedobno zagovarao lustraciju i kritizirao ministra Jovanovića da je napravio pogrom nad hrvatskom humanistikom, odbijen mi je znanstveni projekt kod Hrvatske zaklade za znanost. Ljudi koji su podržali Jovanovića ili mudro šutjeli, dobili su projekte na razdoblje od četiri godine. Zanima me kako će biti sada?”. I mene.

Subota, 6. veljače: Kolegij agresora, kočijaša ili branitelja?

Ode tjedan, a voćke nisam dokraja orezao... Djelomično mi je vrijeme pojelo praćenje ustanka radikalne ljevice jugoslavenske orijentacije, premda ovaj tjedan, za razliku od prošloga, nije uspjela likvidirati nijednoga ministra Oreškovićeve vlade. Novi ministar hrvatskih branitelja još nije imenovan, šef vlade kaže da će uskoro „komunicirati“ novoga ministra, štoviše, da je to njemu vrlo važan „rizorts“. Dobro, bumo vidli koliko je važan.

Šeks odlazi s političke pozornice. Lozančić i Panenić iz SOE - Petrov se protivi i radi neviđeni škandal iz popisa bolesti političkog puberteta. Odlazi Lozančiću u sjedište Agencije na informativni razgovor! Halo, dečko, pardon, potpredsjedniče, kud si pošo, gdje si zašo?! Radmana na HTV-u nitko još nije ni krivo pogledao. Nova vlada još ne vlada ni sama sobom. Prve pomake na bolje primjećujem u Ministarstvu vanjskih poslova i kulture. Ostali „rizortsi“ šepaju što Partija koristi za loženje pakla, posao u kojemu joj nema premca još od 1945.

Ranko Ostojić iza kojega ima dosta repova, nije jučer izabran za predsjednika saborskoga Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, zbog čega je SDP cijeli dan cvilio, a s njim se solidarizirao i Branimir Glavaš, koji je izgleda izgubio kompas. Bilo bi dobro čuti argumente za i protiv. Što se tiče argumenata protiv Ostojića, mogao bih s pozicije hoby voćara iz rukava istresti desetak, ali mi se ne da, ta, imamo zastupnike, solidno plaćene, pa neka rade u korist općega dobra.

Voćke će i danas ostati neorezane. Naime, kaj. Na zaslon mi došla jučerašnja Bujica u kojoj slušam snimke sa sastanaka partijskog kolegija bivšeg ministra bez branitelja Predraga Matića. Vrtim snimku unatrag, ne mogu vjerovati, ma, mogu, ali tak se veli kad te nekaj šokira preko svake mjere. Kolegij?! Pa to je kočijaški rječnik i sa stajališta hrvatskih branitelja stresni antikolegij, kao da za stolom razgovara skup pijanih „oficira“ agresora. Nadam se da Mirek nije gledao, da mu se ne pogorša. Obavezno upoznati najširu javnost sa sadržajem snimke iz koje proizlazi da je kratkotrajni Crnoja u odnosu na Matića vrhunski intelektualac. Matića se pod kišobranom Partije nije moglo skinuti opravdanim prosvjedom dužim od godine dana, dok je Partija Crnoju masakrirala u tri radna dana i, poput kanibala, njegove ostatke pojela za gablec.

Nedjelja, 7. veljače: Protureformska kadrovska politika u HPM i IHJJ

Kad je Partija 8. svibnja 2012. ukinula Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, izostao je ustanak, HTV se zavukla u mišju rupu, civilno društvo očekujući napojnicu nije cvililo, Urša Raukar nije izvodila ulične predstave... Reagirala je struka s najviših mjesta, no, Partija ju je ignorirala. Što se dogodilo 2012.? „Ovom odlukom ukinuto je jedino državno mjerodavno tijelo koje je imalo skrbiti o hrvatskom jeziku, a kad se iz struke izbace stručnjaci, onda se otvara prostor nestručnjacima, amaterima i politikantima“.

U tom duhu doživljavam i natječaj za ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje raspisan 14. prosinaca 2015., pola godine prije isteka mandata dr. Željku Joziću. Njemu mandat ističe 16. svibnja 2016., budući da mu je mandat počeo 15. svibnja 2012., sedam dana poslije partijske likvidacije Vijeća za normu. Natječaj je brže-bolje raspisan uoči božićnih blagdana, k tome u vrijeme kad revolucionarna vlada još nije sišla s vlasti, niti je reformska preuzela vlast. Klasičan lov u mutnom. Naravno, jedini kandidat bio je dosadašnji ravnatelj. Čemu žurba s raspisivanjem natječaja? Moguće je to i zbog straha da se JezikNadam se da je novi ministar znanosti, obrazovanja i športa čitao barem ono što je na ovom portalu objavljeno glede jezične politike Partije u proteklom mandatu. Ako je ovo reformska vlada (a ne proteza Milanovićeve), onda treba reformirati i partijsku jezičnu politiku. A novo reformsko vino ne ide u stare mješine novosadskog kiseliša.do svibnja ne otvore sva sporna pitanja revolucionarne partijsko-jezične politike u kojima bi njezini protagonisti prošli bosi po trnju.

Zdravom razboru teško je zamisliti kako bi poslije „javne rasprave“ dosadašnji ravnatelj ostao na čelu Instituta. Struka je odbacila njegov jedan, jedini i jedinstveni projekt krpeži, tzv. Hrvatski pravopis. Sud je odbacio njegove optužbe protiv stručne kritike. Njegov pravopis nitko ne primjenjuje... Totalni poraz. Nadam se da je novi ministar znanosti, obrazovanja i športa čitao barem ono što je na ovom portalu objavljeno glede jezične politike Partije u proteklom mandatu. Ako je ovo reformska vlada (a ne proteza Milanovićeve), onda treba reformirati i partijsku jezičnu politiku. A novo reformsko vino ne ide u stare mješine novosadskog kiseliša.

Gotovo isti slučaj s natječajem i izborom dogodio se u Hrvatskom povijesnom muzeju. No, kako je to „rizorts“ hladnokrvnoga i odlučnoga ministra Hasanbegovića, nekako imam dojam da će se u HPM-u stvari brzo staviti na reformski kolosijek, dok za IHJJ nisam siguran. Po mom mišljenju preuranjeni natječaji predstavljaju izraz protureformske politike Partije, onemogućavanje reformske politike Oreškovićeve vlade i održavanje vojnika Partije na državnoj sisi.

Ponedjeljak, 8. veljače: Hrvati nisu rusofobi

U jeku ustanka Partije i njezina polusvijeta, medijski oblikovatelji ustanka, ložači Milanovićeva pakla, u igru su StaljinTočno je da je Staljinova vojska dvostruko pomogla generalnom sekretaru KPJ-ot, drugu Titu. Prvo da kao pobjednik i „maršal“ dočeka kraj Drugoga svjetskoga rata, i drugo, da uspostavi totalitarni komunistički režim, koji je Hrvatima jednako stran kao i fašizam i nacizam. Dakle, „oslobođenje“ koje spominje veleposlanik Azimov, bilo je novo i dugotrajno ropstvo hrvatskoga naroda. Na tekovinama komunističkoga ropstva u 21. stoljeću ne mogu se graditi dobri odnosi s demokratskim državama, osim sa Srbijom. Kad se od naroda (i njegove države) odvoje ideološki „izmi“, onda se jasno vidi da Hrvati nisu rusofobi, niti Rusi kroatofobi.ubacili i ruskoga veleposlanika dr. Anvara Azimova. U intervjuu J. listu iznio je nekoliko zanimljivih objekcija, no, nijedna od njih ne može opravdati naslov Jutarnjega lista koji napadno sugerira da su Hrvati rusofobi („Zar vi Hrvati zaista ne volite Rusiju...“). To Azimov u intervjuu nije izrekao!

Izdvajam dvije stvari. Kazao je da se Hrvatska i Srbija ne trebaju „aktivno naoružavati“ i dodao: „Mi, kad eksportiramo neko naoružanje u Srbiju, ne možemo niti u kojem slučaju pomisliti da bi se moglo koristiti protiv Hrvatske“. A što Rusija može pomisliti kad (neaktivno?) naoružava Srbiju? Zar nije upoznat s velikosrpskom agresijom, njezinim posljedicama i aktualnim Memorandumom II, zar ne zna da je Srbija izjednačila četništvo s antifašizmom i da su vodeći ljudi Srbije sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku? Očekuje li da će ovdašnja Partija, kad Beograd opet poludi, po drugi put u ime „oslobođenja“ razoružati Hrvatsku, kao početkom devedesetih!?

Zanimljiv mi je i ovaj navod: „Hrvatsku nisu oslobađali ni Amerikanci ni Englezi nego sovjetski vojnici. Oslobodili smo sjeverni dio Hrvatske pa krenuli u Mađarsku. To hrvatski narod mora znati. To zbližava duše naših dvaju slavenskih naroda“. Azimov je, kaže, ateist, a ipak se poziva na „duše“. Točno je da je Staljinova vojska dvostruko pomogla generalnom sekretaru KPJ-ot, drugu Titu. Prvo da kao pobjednik i „maršal“ dočeka kraj Drugoga svjetskoga rata, i drugo, da uspostavi totalitarni komunistički režim, koji je Hrvatima jednako stran kao i fašizam i nacizam.

Dakle, „oslobođenje“ koje spominje veleposlanik Azimov, bilo je novo i dugotrajno ropstvo hrvatskoga naroda. Na tekovinama komunističkoga ropstva u 21. stoljeću ne mogu se graditi dobri odnosi s demokratskim državama, osim sa Srbijom. Kad se od naroda (i njegove države) odvoje ideološki „izmi“, onda se jasno vidi da Hrvati nisu rusofobi, niti Rusi kroatofobi.

Utorak, 9. veljače: Tito i Stepinac - zločincu ulica, svecu šipak

Na današnji dan još nemamo ministra hrvatskih branitelja, vlada nije kompletna. Na današnji dan, bilježi povijest, preminuo je 1881. Fjodor Mihajlovič Dostojevski, ruski književnik ukrajinskoga podrijetla, a godine 1935. u obližnjem dvorcu Gredice, pokraj Zaboka, preminuo je hrvatski književnik, saborski zastupnik i župan Ksaver Šandor Gjalski. Večeras u dvorcu Lužnica (Zaprešić) govorim uvodno slovo u predavanje Damira Borovčaka o poslijeratnim zločinima totalitarnoga komunističkoga režima nad katoličkim klerom.

Kako je sutra Stepinčevo (preminuo je u kućnom pritvoru u Krašiću 10. veljače 1960.), na tribini namjeravam reći nekoliko riječi i o blaženom mučeniku o kojemu Borovčak na više mjesta piše u svom šestoknjižju Vjera u sjeni politike, uglavnom pod motom pape Ivana Pavla II.: „Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati“. A trguje li se Stepincom? Je li plod političke trgovine činjenica da blaženi mučenik i uskoro svetac Alojzije Viktor Stepinac u Zaprešiću nema ulicu, da su iz političkih stranaka na lokalnoj razini izjureni oni koji su to zahtijevali, a da su u njima ostali podobni staroj partijskoj interpretaciji blaženikova lika i djela? Ulica u kojoj je započelo Stepinčevo mučeništvo nazvana je po osobi koja je najodgovornija za njegovo kamenovanje u Zaprešiću 4. studenoga 1945. u organizaciji OZNE i Komunističke partije. Stepinac je, dakle, kamenovan u današnjoj Ulici maršala Tita!

Krivica kojom je zaslužio kamenovanje, montirani proces i mučeničku smrt, sastojala se u tome što je odbio Titovu ideju o provedbi otpada Katoličke crkve u Hrvata od Svetoga Stolca, odbio je i napustiti Hrvatsku, a objavljeno je i Pastirsko pismo od 13. rujna 1945. u kojemu biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem opisuju stanje progona u kojemu se po tzv. oslobođenju pronašla Katolička crkva. Posljednji, lokalni krimen zbog kojega je izvršeno (antifašističko!?) kamenovanje Stepinca u Zaprešiću jest uspostava župe sv. Petra apostola u Zaprešiću, čime je zapravo europeizirao i uljudio Zaprešić, do tada, osim po Jelačićevim Novim dvorima, poznat kao „tranzitna konjušnica na putu od Zagreba prema Pešti“.

Danas u gradu globalno poznatom kao prva postaja Stepinčeva mučeništva imamo zaostalu Ulicu maršala Tita koja obuhvaća i samo mjesto kamenovanja, što znači da javni život i dalje kreiraju mentalni komunisti, ideološki potomci starozavjetnih kamenovatelja. Njih je sam Stepinac opisao kao „dvadesetak uniformiranih oboružanih osoba, skupina žena s partizanskim kapama i nešto seljaka“. Nadbiskup je uspio pobjeći u Brežice. Ozna ga je tražila i kod časnih sestara milosrdnica u Lužnici – uz pitanje: „Gdje je bandit Stepinac?“. Nije li onda opravdano postaviti pitanje – kome je još i danas Stepinac bandit, i odmah odgovoriti da je on bandit samo komunističkoj interpretaciji povijesti.

U pismu od 10. studenoga 1945., upućenom dr. V. Bakariću, predsjedniku vlade federalne Hrvatske, Stepinac piše o „grafitima“ kojima je išaran Kaptol uoči antifašističke hajke na Stepinca, a koji su bili u funkciji, kako bi danas rekao Milanović – stvaranja pakla. Evo tih parola, treba ih usporediti s današnjim govorom mržnje komunističkoga antifašizma i vidjeti da se nismo daleko odmakli od duha 1945.: „Crkva popovima, a narodu vlast!“, „Dolje crnomantijaši!“, „Dolje klerofašisti!“, „Smrt ostacima fašizma!“, „Smrt bandi!“, „Smrt potpisnicima pastirskoga pisma!“.

Papa Ivan Pavao II. kazao je za Stepinca da je on sažetak katoličkog stava prema svim diktaturama 20. stoljeća. Velika je civilizacijska sramota zaobilaziti blaženoga mučenika Alojzija Stepinca i istodobno veličati zločinca Tita. Stepinac je još u svibnju 1934. kazao svoje temeljno stajalište: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, to je moje načelo, a u ljubavi hrvatskoga naroda ne dam se od nikoga natkriliti“. Zbog tog stajališta pobijeno je poslije rata u Hrvatskoj više od 600 službenika i službenica Katoličke crkve, najviše u Europi. Jednako su prošli i hrvatski novinari. Sedamdeset godina kasnije, možemo reći da se Damir Borovčak, borac za istinu o hrvatskim žrtvama, uz pomoć Radio Marije probio u javnost ispod radara suvremene ozne.

Nenad Piskač