Dnevnik – dr. sc. Miroslav Međimorec

Četvrtak, 21. siječnja

Naposljetku smo od mandatara Tihomira Oreškovića doznali imena ministara koje će sutra Sabor potvrditi. Neki još vjeruju da ne će. Odmah se digla velika vika i hajka (Platforma 112) protiv kandidata jer su dirnuli u nedodirljive osnove ove „slučajne zemlje“. Kandidata za ministra branitelja Miju Crnoju napali su zbog njegove, priznajem, nespretne izjave o „popisu izdajnika“, a kandidata za ministra kulture dr. sc. Zlatka Hasanbegovića zbog njegovog navodnog nijekanja antifašizma. Krivo shvaćena, izvađena iz konteksta i tek djelomično navedena njegova misao o Domovinskom ratu kao temelju hrvatske države u filokominističkim,jugonostalgičnim, lijevim krugovima zbog izostavljanja antifašizma shvaćena je kao njegovo nijekanje i napad na same osnove hrvatskog Ustava.

Video snimke i transkripti Hasanbegovićeve izjave pokazale su da antifašizma nema u Ustavu, osim ZAVNOHA, no istina ne može zaustaviti naše uspaljene antifašiste, ako oni tvrde da je Hasanbegović „tvrdi pravaš“ i obožavatelj NDH onda je to tako i nikako drukčije. Milanović je i dalje uvrijeđen, ogorčen i kao obično neduhovit - opaska o „plinskim bocama“ s kojima, za KulturaNe poznajem dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, nepoznat je i široj kulturnoj javnosti, no dolazi iz Instituta Ivo Pilar što mi jamči da je „hrvatskiji“, temeljitiji, znanstveno pošteniji od onih koji danas vode studij povijesti na Filozofskom fakultetu. Kad bi se mene pitalo čovjek koji to časno mjesto u Hrvatskoj zavrjeđuje - zbog svog dokazanog rodoljublja, bogatog političkog i braniteljskog iskustva, književnog stvaralaštva, iskustva vođenja kazališta, a onda i velikog informativno- umjetničkog sustava (HTV) i ministarstva informiranja jest - Hrvoje Hitrec.razliku od branitelja,„nova opozicija ne će prijetiti“ - ali će poziciji stalno puhati za vratom. On i dalje ne prihvaća činjenicu da je izgubio izbore.

Zbunio me izbor povjesničara za ministra kulture, licitiralo se raznim imenima –Jasen Mesić, Anja Šovagović, Dinko Čutura – njih sve donekle poznajem kad odjednom netko meni nepoznat. Ne poznajem dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, nepoznat je i široj kulturnoj javnosti, no dolazi iz Instituta Ivo Pilar što mi jamči da je „hrvatskiji“, temeljitiji, znanstveno pošteniji od onih koji danas vode studij povijesti na Filozofskom fakultetu. Kad bi se mene pitalo čovjek koji to časno mjesto u Hrvatskoj zavrjeđuje - zbog svog dokazanog rodoljublja, bogatog političkog i braniteljskog iskustva, književnog stvaralaštva, iskustva vođenja kazališta, a onda i velikog informativno- umjetničkog sustava (HTV) i ministarstva informiranja jest - Hrvoje Hitrec.

Odlazim u grad, lijep je dan, božja je šteta ostati kod kuće. I još se toliko toga zanimljivog događa. Na Trgu bana Jelačića susrećem mlađeg povjesničara Marija Jareba, odmah ga pitam za novog ministra kulture. Hvali kolegu Hasanbegovića. Tumači mi kako je danas prevažno pitanje odnosa prema tumačenju hrvatske povijesti, koja se još uvijek tumači iz uskih ideoloških izvora i okvira, na način kako se to činilo u bivšoj Jugoslaviji. Slažem se s njim, a on mi dalje pojašnjava kako je u nas povijesna građa u arhivima i dalje zapriječena, zaštićena, nedostupna istraživačima. Na primjer, i dalje je onemogućen ili raznim ogradama otežan slobodan pristup građi Saveza komunista dok do dokumenata iz beogradskih arhiva – osim vojnog - on i drugi hrvatski povjesničari izravno ili posredno lako dolaze.

Vjeruje da će kolega Hasanbegović otvoriti arhive i omogućiti istraživačima, povjesničarima, pa i svima zainteresiranima, proučavanje hrvatske povijesti iz svih izvora. Radujem se toj mogućnosti, novi izvori, dokumenti i svjedočanstva razjasnit ćemnoge prijepore hrvatske povijesti, magle razbistriti, donijeti istinu na vidjelo.To se ne će svidjeti mnogima koji sada protestiraju protiv mladog povjesničara.

Na portalu pronalazim temu koja po sličnosti s hrvatskom političkom zbiljom privlači moju pažnju, raščlambu novinara Gorana Andrijanića o odnosu Poljske i EU, zapravo o unutarnjim poljskim političkim odnosima. Nakon pobjede desne vlade„neki Poljaci tvrde kako osjećaju strah pred smjerom u kojem ide njihova država i govore o „udaru na demokraciju“ dok drugi misle da je „ono što se događa u zemlji nešto najbolje u 26 godina republike od pada komunizma.“ Ne događa li se nešto slično i u nas? Gubitnici i njihovi simpatizeri nazivaju sasvim normalnu demokratsku smjenu vlasti „povratkom ustaša“ i prijete „paklom“ dok već sluđena hrvatska javnost samo želi normalno funkcioniranje vlasti, gospodarski oporavak, promjene, razvoj, napredak što im ga je obećao novi predsjednik vlade Orešković i povratak prirodnim hrvatskim vrjednotama- hrvatskom jeziku, kazalištu, književnosti, filmu.

Oni koji sada pričaju o slobodi govora – citiram dalje Andrijanićevu raščlambu o poljskoj političkoj zbilji - svojedobno su mirno šutjeli kad je PO (Građanska platforma) izbacivao ljude iz javnih medija. Dakle, kada je PO prakticirao intelektualno nasilje nad ljudima, onda je to bila ‘borba s barbarima’, a sada je to ‘napad na demokraciju’. To su dvostruka mjerila koja se ne mogu prihvatiti.

PiS (Pravo i pravda) je došao na vlast s uvjerenjem da tu nije riječ tek o običnoj promjeni vlasti u parlamentarnoj demokraciji. Oni žele revoluciju. Žele promijeniti sustav koji smatraju lošom posljedicom Okruglog stola (sporazum između Solidarnosti i poljske Komunističke partije iz 1989., nakon kojeg su uslijedili djelomični slobodni izbori, op. a.) koji doživljavaju kao političko zlo, rezultat kompromisa. Tu je, kako smatraju, izgrađen jedan sustav ovisnosti nove države o postkomunističkim centrima moći - političkim, gospodarskim i onima povezanim s tajnim službama, te je i stvorena nova oligarhija. Država tu pada na koljena pred tom oligarhijom, međunarodnim korporacijama i međunarodnim institucijama. I sada Kaczynski želi toj državi vratiti snagu, nakon što je PO pristajao na tu situaciju.

Koliko je tu samo sličnosti s našom hrvatsko stvarnošću: podjela na dva tabora, na dvije pole nacionalnog bića, na sukob koji vuče korijenje iz Drugoga svjetskog rata, na borbu za moć izmeđ duboko ukotvljene komunističke, udbaške oligarhije i rodoljubnih političkih snaga koje žele raskid s tom nenarodnom snagom i povratak hrvatskim (poljskim) interesima i vrijednostima.

Petak, 22. siječnja

Mandatar Tihomir Orešković predstavlja Hrvatskom državnom saboru glavne smjernice ičlanovesvoje vlade, s ljeviceodmah počinju očekivani žestoki napadi na budućeg ministra dr.sc. Zlatka Hasanbegovića (zbog izjave da je antifašizam floskula), manje na ministra branitelja Crnoju. Ponovno se razbuktao žestoki ideološki sukob, podjela na ustašei partizane, rasprava će trajati satima.

Nakon odgledanog početka rasprave u Saboru odlazim na sastanak s prijateljem iz studentskih dana Ivom Klarićem. On je prevoditelj sa španjolskoga, publicist i književnik, bio je naš ataše za kulturu u hrvatskom veleposlanstvu u Madridu, u mirovini je i živi u Omišu. Dolazi zbog kontrole pacemakera i poželio se naći sa mnom. Upoznali smo se davno, u studentskom kazalištu, u SEK –u, igrao je glavnu ulogu u radio -drami Slobodana Novaka „Književno veče“ koji sam postavio na scenu i režirao. Za one koji ne poznaju taj manje znani Novakov dramolet evo kratak IstinaDuboko su u krivu oni koji misle da se prošlost može prebrisati rastom gospodarstva, standardom, boljim životom. Samo istina će nas osloboditi i učiniti pomirenima s poviješću, ratovima, revolucijama i sa smrću naših najbližih. Istina i molitva. Zato neka ministar Hasanbegović otvori arhive i omogući istinu Ivi Klariću i tisućama i tisućama onih koji su izgubili najbliže na Bleiburgu i Križnim putevima 1945, u komunističkim logorima i tamnicama, Golom otoku i u emigraciji.sadržaj: radi se o moralnoj dvojbi,o odnosu prema ratnom zločinu i onima koji su ga učinili.

U tom dramoletu, a i kasnije u svom književnom radu, posebice u „Izgubljenom zavičaju“ Novak se stalno vraća tom traumatskom doživljaju, jer njemu su uistinu dok je bio u partizanima partizani likvidirali očuha. Postavljajući pitanje o odnosa prema zločinu i zločincima Slobodan Novak je rano „zakukurikao“ i progovorio o jednom od komunističkih tabua, o zabranjenoj temi, o komunističkim zločinima i zločincima koji su živjeli međunama. Radio–drama govori o književnoj večeri na kojoj pjesnik dolazi na otok svog odrastanjapredstaviti pripovijetku „Tajni sud“ o likvidaciji svoga oca, među slušateljima otkriva očevog ubojicu i tu počinje pjesnikov lom, on pred tim živim čovjekom shvaća da nema snage za osvetu.

Oca mu je ubila ideja, a izvršitelji su bili samo oruđe te ideje. Ivo mi nakon pedeset godina otkriva kako je proživljavao rad na tojulozi. Pitanje i dvojba komada duboko su zadirale u njegov život. Njegov otac nadareni pjesnik Branko Klarić - darovao mi je pretisak očeve knjige pjesama „Missa poetica“, netragom je nestao u svibnju 1945. Iz pojedinosti koje mi priča - uhvatio sam se tati za noge i plačno ga molio neka ostane, neka ne ide! – vidim kako ga i danas taj očev nestanak proganja i boli. Duboko su u krivu oni koji misle da se prošlost može prebrisati rastom gospodarstva, standardom, boljim životom. Samo istina će nas osloboditi i učiniti pomirenima s poviješću, ratovima, revolucijama i sa smrću naših najbližih. Istina i molitva. Zato neka ministar Hasanbegović otvori arhive i omogući istinu Ivi Klariću i tisućama i tisućama onih koji su izgubili najbliže na Bleiburgu i Križnim putevima 1945, u komunističkim logorima i tamnicama, Golom otoku i u emigraciji.

Navečer odlazak na premijeru komada „Malena“ Mislava Brečića u DKG. Kao i uvijek očekivanje punoće kazališnog doživljaja miješa se s iskustvom koje govori da su danas naše predstave uglavnom loše. Kaže moj prijatelj glumac Zdenko Jelčić: - U današnjem hrvatskom kazalištu tek jedna od deset predstava je dobra!? Prevelik je broj onih koje bih morao odgledati da naiđem na tu jednu. Zato ne idem u kazalište. Moja žena i ja se još uvijek damo prevariti. Večeras je predstava dobra. Komad govori o buntu mladosti, o pokušaju mijenjanja dinamitom svijeta u kojem dominiraju željeznice, automobili i zrakoplovi, o povratku u doba kad smo jahali, vozili se kočijama i razgovarali, osjećali i voljeli.

Sam autor je režirao,možda bih mogao koju o režiji, ali šutim, mlad je, naučit će, samo ako mu netko iskreno kaže što je loše, a što dobro. Glavnu ulogu igra mladi Filip Križan, darovit glumac kojeg volim i vidim u njemu mnogo glumačkih mogućnosti. Kao i u Amaru Bukviću. Obojica su glumački sjajno „odgojeni“ kod Matka Raguža u „Teatru Exit“, sjajni su glumci, ali im u Gavelli ne daju prikladne uloge. Uz vrlo dobrog Ozrena Grabarića, Kseniju Pajić, Dijanu Vidušinu predstavi je pravo otkriće mlada Anja Đurinović. Već dugo na sceni nisam vidio takvo prozračno, astralno, lebdeće biće poput Anje koja igra Malenu. Ima li u njoj snage za težak glumački život žene u kazalištu? Ili će izgorjeti na vatri zlobe i rivalstva kolegica, nemoralnih ponuda i u borbi s demonima sve novijih i novijih uloga?

Subota, 23. Siječnja

Naposljetku nova vlada. Novi premijer je već u 9 i 15 počeo dogovore sa svojim timom - novim ministrima. Želim mu puno sreće.

Odlazak na tržnicu Kvaternik, kupnja povrća, mesa i voća kod već poznatih mesara i piljarica. Začudo nitko ne govori o politici. Običan svijet misli na male mirovine i plaće, ljute ga ti političari, dajte nam mira i pustite nas da mirno, ako već ne i pristojno, živimo.

Popodne u 17 sati odlazim na izvedbu Kušanove „Domaće zadaće“ u mojoj režiji u Kazalište Trešnju, 18. izvedba, dvorana puna djece i mladeži koji pozorno prate bogatu, detektivsku Kušanovu napeticu. Navečer čuvamo unuke, snaha i sin odlaze u kino, baka i dida pomažu starijem pri crtanju tlorisa njihovog stana– bit će arhitekt!? dok je mlađi obuzet brojkama i šahom. Liježu, a ja im čitam Kušana, njihov otac, naš sin Luka znao je „Koka u Parizu“ napamet.

Po povratku kući pregledavam svoju elektronsku poštu. Dobio obavijest od magistre Terese Orozco Enriquez iz Tequile, malog mjesta pedesetak kilometara od Guadalajare. Počeo je semestar na njenoj Preparandiji i učenici čitaju moj roman „Piše Sunja Vukovaru“ preveden na španjolski – Historias veridicasde la Guerra Petria - izdan u nakladi „La Zomnambule“ iz Guadalajare. Prisjećam se nedavnog krasnog putovanja s kolegicom Željkom Lovrenčić, hispanisticom i književnicom, u Meksiko na Međunarodni festival knjige u Guadalajari na kojem je predstavljena moja knjiga. Začudilo me veliko zanimanjemeksičke publike za Hrvatsku, njenu povijest i nedavni strašni Domovinski rat, za kulturu i književnost, posebice prijem u Terezinoj školi u Tequili – pjesmom dobrodošlice dočekali su me mladi marijači - gdje sam također predstavio knjigu.

Nakladnik je bio zadovoljan prijemom knjige i najavio je izdanje moje druge knjige na španjolskom „Presvijetli i rabin“ koja govori o odnosu nadbiskupa Stepinca i zagrebačkog nadrabina Freibergera u vrijeme drugoga svjetskog rata, o pomoći Stepinca Židovima i poštovanju koje je nadrabin gajio prema Stepinčevoj hrabrosti i ljudskosti. Viva Mexico!

Nedjelja, 24. siječnja

Odjeci sastvaljanja nove vlade, novinari pokazuju svoje pravo lice – koliko je neprijateljstva i neprofesionalnosti u njihovim nastupima, koliko pristranosti i podvala, nužne su promjene u toj profesiji koja se diči da je četvrti stup demokracije. Koliko su samo štete novinari učinili NedjeljaTko još zna tko je i što je Slobodan Praljak? I koja je njegova žrtva? I kako ponizno nosi taj križ. Za sve nas. Pa i za Olivera Frljića koji povodom izbora Hasanbegovića i Crnoje za ministre, ničim izazvan, ponovno optužuje Praljka za rušenje Staroga mosta. Do njega kao i do tisuća i tisuća zlonamjernika i neznalica, ignoranata i mrzitelja svega hrvatskoga još nije dospjela presuda Haškog suda u kojoj nema ni optužbe ni Praljkove krivnje za rušenje Staroga mosta. Kad će i tko će jednom za svagda srušiti tisuću puta ponovljenu laž da je Praljak kriv za rušenje toga mosta, da je Šestorka u Haagu kriva za „zajednički zločinački pothvat“, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, da smo za to krivi svi mi, „znani i neznani?“hrvatskoj demokraciji. Prekrasan sunčani zimski dan, odvezao suprugu na kavu s prijateljicama i otišao prošetati Cmrokom. Na drugom brijegu Slobodanova je kuća, svaki dan mislim na njega, na njegovu odlučnost, snagu i žrtvu. Podnosi je dostojanstveno, svjestan da je učinio sve što se u datim, teškim povijesnim okolnostima moglo učiniti za Hrvatsku. Nevjerojatno je čvrst, u haškoj se ćeliji vratio svojoj matematici, za život jednog hrvatskog junaka, Matoševog „značaja“, dovoljno je i dvadesetak kvadrata ćelije i neiscrpan svemir brojki. Tko još zna tko je i što je Slobodan Praljak? I koja je njegova žrtva? I kako ponizno nosi taj križ. Za sve nas. Pa i za Olivera Frljića koji povodom izbora Hasanbegovića i Crnoje za ministre, ničim izazvan, ponovno optužuje Praljka za rušenje Staroga mosta.

Do njega kao i do tisuća i tisuća zlonamjernika i neznalica, ignoranata i mrzitelja svega hrvatskoga još nije dospjela presuda Haškog suda u kojoj nema ni optužbe ni Praljkove krivnje za rušenje Staroga mosta. Kad će i tko će jednom za svagda srušiti tisuću puta ponovljenu laž da je Praljak kriv za rušenje toga mosta, da je Šestorka u Haagu kriva za „zajednički zločinački pothvat“, da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, da smo za to krivi svi mi, „znani i neznani?“

Ponedjeljak, 25. siječnja

Primopredaje u ministarstvima – Mijo Crnoja zamijenio Predraga Freda Matića, hoćemo li sad konačno doznati istinu o Matićevom „ratnom putu“, o navodnom bježanju iz postrojbe i tjeranju iz skloništa, mobilizaciji pod prijetnjom pištolja, držanju u Stajčevu, izliječenju od PTSP-a? Platforma 112 pred ministarstvom kulture dočekala novoga ministra Hasanbegovića s mrtvačkim kovčegom. Nevelika skupina „mlatitelja prazne slame“, među njima i neka poznata glumačka lica, profesionalni lijevi „protestanti“, uspaničila se jer će se naposljetku prestati honorirati njihov protuhrvatski rad. Nevjerojatne količine našega novca, novca poreznih obveznika, kako običavaju govoriti Amerikanci, odlaze raznim civilnim i inim udrugama. Potražigdje ide novac i znat ćeš uzrok sve te galame.

Zanima me mijena u MVP-u, je li novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač za vrijeme sastanka s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović kad su dogovorili tri strateška smjera nove hrvatske vanjske politike (Baltik-Jadran-Crno more, EU i Nato, jugoistočna Europa) upozorio predsjednicu RH na katastrofalnu kadrovsku politiku bivše ministrice Vesne Pusić? Ministarstvo i diplomaciju je napunila mnoštvom partijskih podobnika, dopuštala nezakonitosti, čak i kriminal, oslanjala se na bivše jugodiplomate i Budu Lončara, slala u svijet osobe koje su otvoreno, pred strancima, iskazivale otklon od same ideje hrvatske države.

Znam nekoliko veleposlanika koje bi trebalo odmah vratiti kao što su 2000. vratili nas 36 veleposlanika i generalnih konzula. Bila je to lustracija „Tuđmanovih diplomata“. Sjeća li se uopćehrvatska javnost Račanove čistke iz 2000. kad je lustrirano na tisuće rodoljuba, diplomata, generala, branitelja, policajaca, državnih činovnika? To je hrvatskoj ljevici bilo zakonito i prirodno, kao što kaže poljska ljevica za „dešnjake“ da su“barbari“ („to je borba s barbarima“), ali na samu pomisao da bi netko mogao početi propitivati njihove priželjkivane osnove ove hrvatske države (Tito, partizani, pobjedonosni rat, tekovine socijalizma) počinju „arlaukati“ –Praljak je često rabio taj glagol – i ukazivati cijelome svijetu na strašne opačine i nepodopštine koje im čine hrvatski „barbari“.

Utorak, 26.siječnja

Sastao se s glumcem i novinarom Andrijom Tunjićem, darovao mi svoju novu knjigu razgovora “Teret šutnje“ (u kojoj je i moj razgovor za „Vijenac“). Sjedimo u slastičarnici u neposrednoj blizini „Matice Hrvatske“ i uredništva „Vijenca“, raspravljamo o kazalištu, književnosti i, naravno, o politici. Obojica se slažemo, i ja sam se priklonio Jarebovim argumentima, da je izbor dr.sc. Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture jako dobar. Izvan je svih interesnih kulturnih i medijskih krugova i mogao bi odlučno revidirati apanaže narasle gomile parazita – čitaj civilnih i inih udruga i kulturnih obrtnika - koji bestidno „muzu“ ovu siromašnu državu.

Dok mi razglabamo događa se protest više tisuća prosvjednika, među njima i branitelja, protiv odluke da se na tri dana zabrani rad Z1. Tako valja! Treba se odlučno suprotstaviti lijevim jurišnicima“ koji su mahnito stali slijediti Miloševićevu „Give them hell!“ – „Učinimo im pakao!“ Kad je već - Mi ili oni – valja pokazati „ civilkuraž“, građansku hrabrost. Navečer na javnoj i ostalim televizijama nastavak harange, sada je cilj ministar Mijo Crnoja. Kako su samo brzo otkrili njegove „ HrabrostTreba se odlučno suprotstaviti lijevim jurišnicima“ koji su mahnito stali slijediti Miloševićevu „Give them hell!“ – „Učinimo im pakao!“ Kad je već - Mi ili oni – valja pokazati „civilkuraž“, građansku hrabrost.nepodopštine“ - čitaj kriminal i kazneno djelo - s braniteljskim kreditom, zemljištem, gradnjom kuće.

Na HTV opet krajnji novinarski neprofesionalizam – istraživačko novinarstvo znači otkrivanje svih činjenica, a ne samo onih koje odgovaraju lijevokomunističkim manipulatorima. Kad će urednici upozoravati i kažnjavati novinare za nepoznavanje osnova novinarskog zanata, kad će ravnatelji kažnjavati urednike za svima očite uređivačke promašaje. Po dokumentima koje donose druge televizije –RTL i Nova - čini se da su činjenice (istina) na Crnojinoj strani. Iako je jasno da mediji i opozicija traže i „kidišu“ na najslabiju kariku koalicije, da im je cilj razbiti dogovor Rodoljubne koalicije i Mosta, srušiti vladu i vratiti Milanovića na vlast valja doći do merituma stvari. Je li Crnoja griješio –tada treba dati ostavku –ili je to prvi pokušaj, iza kojega će slijediti novi, destabilizacije i unošenje nemira i nepovjerenja u vjerodostojnost sadašnje, tek formirane, vlasti.

Ministar Kovač se u govoru pred djelatnicima ministarstva vanjskih poslova jasno odredio prema vanjskoj politici Vesne Pusić, Milanovića, Josipovića, Mesića, Bude Lončara, Jovića, Pupovca i ostale jugoorjunaške bratije- nema više regiona, sad su uokolo nas samo susjedi Italija, Austrija, Mađarska, počeo je baš tim redom. Naposljetku! Bravo! Ipak se kreće! Zbogom region!

Srijeda, 27.siječnja

Nastavlja se haranga nad ministrom Crnojom, bivši je premijer skup od nekoliko tisuća ljudi protiv odluke o trodnevnoj zabrani rada Z1 nazvao „ filoustaškim“, Milanović stavio novoj vladi ultimatum : „Il' bacajte Crnoju iz vlade il' mi u Saboru pokrećemo njegov opoziv.“ Oni, ljevičari, i dalje misle da još nije sve gotovo i da će im se vlast vratiti. Samo ako se malo potrude?! Uz svesrdnu pomoć medija. Stalno se pozivajući na načela, političko poštenje, čistoću. A njihove su ruke „mani pulite“, moš' misliti.Lijeve komunističke, orjunaške snage spremno su krenule na juriš, osjećaju da su zamisli o lustraciji, to jest uvođenju reda i zakona u Hrvatsku državu pred vratima, da je došao čas njihovom gubitku privilegija, utjecaja, moći. I najvažnije – gubitku novca. Našega novca.

Čitam knjigu Hrvoja Hitreca „Hrvatske kronike“, zbirku feljtona koje je godinama objavljivao na ovom portalu. Divim se Hitrecovom skoro proročkom daru da tako točno, godinama unaprijed, „čita znakove vremena.“ I da s toliko duha, ironije, satiričkih bodlji učini razumljivim i podnošljivimi i ono što je mučno u našoj zbilji. Svakao dođite na predstavljanje njegove knjige u „Histrion“ u ponedjeljak 1. veljače u 19 sati uvečer.

I onda se dogodilo hrvatsko rukometno čudo u Krakowu! Hrvatski rukometaši pobijedili su Poljake s 14 golova razlike, iako im je trebalo tek 11, i nakon pobjede Norveške nad Francuskom Hrvati su se našli u polufinalu. Sjajno je bilo vidjeti predsjednicu Kolidnu Grabar Kitarović u hrvatskom dresu kako bodri naše momke prije, za vrijeme i nakon utakmice. Veličanstven je osjećaj kad nama Hrvatima pođe za rukom da u nečemu, uglavnom u sportu, budemo najbolji.

Četvrtak, 28. siječnja

Jučer su predsjednik vlade i dva potpredsjednika raspravljali 11 sati treba li mijenjati ministra branitelja, i nisu DramaVrijeme pisanja ovoga dnevnika poklopilo se s formiranjem nove Vlade i događajima oko slučaja Crnoja. Jedan dio mene uživao je u dramskoj napetosti, u naglim obratima, novim dramaturškim razlozima, dramskim usponima i padovima ovog uprizorenja, ravnog dramaturškoj umješnosti jedne Agathe Christie, no drugi, željan smirivanja i reda, rada i blagostanja, demokratskog uvažavanja i tolerancije ježio se od tog „teatra“, tih balkanskih marifetluka i ujdurmi. Pa ipak ja sam već čovjek u godinama.donijeli odluku. Procjenu činjenica ostavili su pravnim stručnjacima, i onda će odlučiti. U ovoj, po svemu uzbudljivoj partiji šaha koja je započela između ljevice i desnice, crni, desnica već je u početku pred gubitkom pješaka i gubljenjem tempa. Valja poput mog unuka Marka rano početi učiti igrati šah.

Danas se neizvjesnost nastavila, nekoliko puta je produljivano vrijeme kad je obećano rješenje tog nametnutog pitanja. I sve zbog jedne nespretne izjave o popisu izdajnika?!I dalje gajim sumnju da je cijeli slučaj smišljen u svrhu destabilizacije nove vlade.

Telefonom mi se javio prvak drame HNK Dragan Despot, raduje se mogućnosti zajedničkog rada na komadu Mire Gavrana „Kreontova Antigona“. Nedavno me je autor upitao hoću li se prihvatiti režije tog njegovog komada i odmah smo se složili da bi obojica bili sretni kad bi baš Dragan Despot prihvatio ulogu Kreonta. I eto, Dragan je načelno prihvatio. Valja još pronaći njemu prikladnu Antigonu, no i tu će autoru i meni pomoći profesor Akademije Dragan Despot.

Kasno večeras Mijo Crnoja podnio je neopozivu ostavku na mjesto ministra branitelja. Ne postoji njegova kaznena već samo političko-moralna odgovornost.

Vrijeme pisanja ovoga dnevnika poklopilo se s formiranjem nove Vlade i događajima oko slučaja Crnoja. Jedan dio mene uživao je u dramskoj napetosti, u naglim obratima, novim dramaturškim razlozima, dramskim usponima i padovima ovog uprizorenja, ravnog dramaturškoj umješnosti jedne Agathe Christie, no drugi, željan smirivanja i reda, rada i blagostanja, demokratskog uvažavanja i tolerancije ježio se od tog „teatra“, tih balkanskih marifetluka i ujdurmi. Pa ipak ja sam već čovjek u godinama. Lišite nas tog lošeg političkog kazališta, imamo ga dovoljno na pravim pozornicama i počnite raditi za opće dobro.“ Idemo delati“, rekao bi naš vrli gradonačelnik, na dobrobit Hrvatske i Hrvata i svih drugih njenih državljana.

dr. sc. Miroslav Međimorec