Ako bilo koji zaljubljenik u nogomet ili sportska zbivanja općenito želi dobiti uvid u činjenicu kako su se navijači različitih nogometnih reprezentacija ponašali na ovogodišnjem Europskom prvenstvu i u toj namjeri ode na UEFA-ine stranice ili jednostavno «ugoogla» pojam "racism UEFA 2008", mogao bi ostati vrlo iznenađen. Jer prvi rezultat koji će iskočiti na računalu biti će upravo «rasistički» hrvatski navijači! Dakle, bez obzira na činjenicu što su navijači hrvatske nogometne reprezentacije tijekom čitavoga prvenstva sa svih strana, zbog svojeg ponašanja i kulture bili samo hvaljeni, organizacija FARE (Football against racisam in Europe) očito misli drugačije. No, ono što je u čitavoj priči najtragičnije, jesu sama objašnjenja i "argumenti" za takvo mišljenje.(mmb,mm)

 

 

Povodom petog po redu održanog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu donosimo razgovor s dr. Milanom Vukovićem, jednim od najzaslužnijih ljudi u smislu same organizacije skupova o Haagu, kao i za izdavanje Zbornika izlaganja s istih. Evo što je na dan održavanja petoga po redu stručnoga skupa rekao za Portal HKV-a: "Dok hrvatski generali ne budu oslobođeni, dok Haaški sud ne baci od sebe iskonstruiranu Optužnicu za "zajednički zločinački pothvat" na strani pobjednika nad srpsko-crnogorskim agresorom i njegovim pobunjenim trabantima diljem Hrvatske, nastojat ćemo održavati i dalje ove stručno znanstvene susrete, jer je nemoguće dozvoliti da se Hrvatska, i njezina borba za samostalnost i slobodu u samostalnoj Hrvatskoj, kao subjektu međunarodnog prava, kvalificira srpskom izmišljotinom "zajedničkog zločinačkog pothvata" koji je isključivo imao za cilj "etničko čišćenje Srba iz Hrvatske".

 

 

Povodom petog po redu održanog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu donosimo razgovor s predsjednikom Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvojem Hitrecom. U njemu Hitrec iznosi svoja razmišljanja o tragu koji će ovi naši stručni skupovi ostaviti u hrvatskoj javnosti, smjeru trenutne vanjske politike, kao i početku tjesnije suradnje HKV-a i HIZ-BIH-a. U svezi angažmana HKV-a oko Haaškog suda, Hitrec je poručio: "Uz četiri već tiskana zbornika i peti koji je u pripremi, bit će to osam stotina stranica tekstova koje nitko ne će moći zaobići u proučavanju novije hrvatske povijesti. Ti tekstovi ostavit će, uvjeren sam, dubok trag. Bit će s jedne strane svjedočanstvo o zrelosti i hrabrosti hrvatskih intelektualaca, a s druge o bijedi i infantilnom podaništvu hrvatske službene politike, te s treće strane, naravno, o sramotnoj međunarodnoj priči o kaznenom sudu u Haagu. S vremenom će i hrvatska javnost saznati o čemu smo to govorili i što joj je to (i tko joj je to) prešućivao. Svaka sila za vremena. Nas se može prešućivati, ali nas se ne može prešutjeti. Niti ćemo zastati sve dok hrvatski generali ne budu oslobođeni, a pozvani na odgovornost oni koji su izručivali ljude i dokumente mimo Ustava i zakona, i oni koji su po uputama Hrvatskoj nesklonih velesila sastavljali optužnice te protiv hrvatske države i hrvatskoga naroda, usuprot Povelji i rezolucijama Ujedinjenih naroda".

 

 

U posvemašnjem nedostatku medijske zainteresiranosti za uzroke i posljedice optužnica koje su podignute i presuda koje su donijete od strane Haaškog suda u slučaju "vukovarske trojke", ovaj se portal potrudio se dati poseban doprinos u rasvjetljavanju ove teme. Ona je osobito važna, jer se nije nimalo teško složiti s javno izrečenom tvrdnjom Florance Hartmann kako će se povijest pisati na osnovu haaških presuda. A da Vukovarska priča bude kroz Haaška suđenja ispričana na način u kojem je istina prva žrtva, kao što smo vidjeli kroz prva četiri nastavka ovog serijala [1], [2], [3], [4], svojski se pobrinulo Tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu. Način na koji je ono promijenilo optužnicu Louise Arbour iz 1997. čini političke motive toliko očiglednima da se nikako ne može govoriti o ičem drugom do namjeri Carle del Ponte i njezinih suradnika da se dobije presuda koja s međunarodno-pravnog aspekta ničim ne tereti JNA i Republiku Srbiju. No, bilo bi nepotpuno cijeli slučaj gledati jedino kroz pravnu prizmu, kao što smo to činili u prva četiri nastavka. Naime, Haaški sud institucija je preko koje se prvo i osnovno vodila politika, a pravo je tek bilo sredstvo za ostvarivanje zadanih ciljeva. Zato u ovom petom nastavku govorimo o političkim aspektima haaške presude vukovarskoj trojci, dotičući se pri tome i ukupnog djelovanja Haaškog suda.(mm)

 

 

U današnjem, četvrtom dijelu serijala o Haaškim presudama «vukovarskoj trojci» za zločine počinjene na Ovčari, govorimo o presudi Sudskog vijeća i njezinom obrazloženju. Optužnica je, kao što smo već naveli u trećem nastavku, teretila optužene za zločine opisane u članku 3. i članku 5. Statuta Haaškog suda. Odnos ubijenih civila naspram vojnika na Ovčari bio je približno 1:4. Usprkos ovom omjeru, Međunarodni sud je «činjenično utvrdio» kako su gotovo svi bili pripadnici vojnih snaga ("at least the vast majority of them, if not all") - pa je zato odbacilo optužbe po članku 5. koji se odnosi na zločine protiv civila. Po našim saznanjima, u svakoj se civiliziranoj državi za ubojstvo služi značajna kazna zatvora. No, po haaškoj sudskoj presudi brojka od barem 30-40 ubijenih civila nije vrijedna pažnje, odnosno nije dovoljna da se ne odbaci dio optužnice koji proizlazi iz članka 5. Statuta Haaškog suda. Tako dolazimo do apsurda da haaško Tužiteljevo sve ubijene na Ovčari vodi kao civile, a sudsko vijeće sve ubijene vodi kao vojnike. Rezultat ove pravne farse je da su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin osuđeni samo po članku 3. Statuta - čiji sadržaj izravno ničim ne pokriva ono što se zbivalo na Ovčari. Zato ne bi bilo iznenađenje da obrana ove dvojice u svojoj žalbi istakne ovu činjenicu, tražeći oslobađajuću presudu.(mmb)

 

 

Danas donosimo i treći od pet nastavaka malog serijala članaka, kojima nastojimo istražiti pravnu pozadinu i činjenično stanje Haaške presude «vukovarskoj trojci», za zločine na Ovčari. Nakon uvida u sam zakonski okvir – putem izlaganja članaka Statuta Međunarodnog suda koji smo donijeli u prvom dijelu, te najzanimljivijih i pravno najrelevantnijih dijelova optužnice koju je 1997. godine sastavila tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour, sada, u trećem dijelu to isto činimo i sa zadnjom optužnicom Carle del Ponte po kojoj je na kraju kazneni postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića pokrenut i vođen. Kako smo već spominjali, del Pontina optužnica u mnogim dijelovima prepisana iz prvobitne verzije tog spisa iz 1997. godine, ali je isto tako u ključnim dijelovima promijenjena. Ti ključni momenti, koje donosimo u nastavku teksta, zapravo objašnjavaju zašto su tijekom samog suđenja mnoge stvari otišle u krivom smjeru i dovele do donošenja katastrofalne i sramotne presude, o kojoj ćemo govoriti u sljedećem, četvrtom nastavku ovog serijala. Bolju optužnicu od one koju je napisalo tužiteljstvo pod vodstvom Carle del Ponte obrane optuženih, kao i službeni Beograd, vjerojatno nisu mogli zamisliti.(mmb)

 

 

Danas donosimo drugi od pet nastavaka serijala članaka, kroz koji - kako smo već jučer najavili - nastojimo istražiti pravne aspekte nedavne presude Haaškog suda "vukovarskoj trojci" za zločine na Ovčari. Naša raščlamba pokazat će jasno i na kome sve leži odgovornost za presudu koja je šokirala čak i onaj dio hrvatske javnosti koji od Haaga zbog niza drugih slučajeva nije puno očekivao. U prvom nastavku, razmatrajući odredbe Statuta Haaškog suda, utvrdili smo kako su one pružale sasvim dovoljan pravni temelj za progon svih odgovornih za ratne zločine u Vukovaru, uključujući i zapovjedni vrh JNA. U ovom nastavku donosimo najvažnije i najzanimljivije dijelove optužnice koju je 12. prosinca 1997. podnijela tadašnja glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Louise Arbour za predmet Mrkšić-Šljivančanin-Radić-Dokmanović. Naime, optužnica iz 1997. u mnogim dijelovima prepisana je u optužnici po kojoj je započelo suđenje 11. studenoga 2005. Mrkšiću, Šljivančaninu, i Radiću - ali je istovremeno i u ključnim dijelovima izmijenjena. To optužnicu iz 1997. čini posebno važnom za razumijevanje uloge koju je odigrao Ured tužiteljstva pod vodstvom Carle del Ponte, o čemu će biti više riječi u trećem nastavku ovog našeg serijala.(mmb)

 

 

Budući da ni jedan medij, koliko je nama poznato, nije pokazao veće zanimanje za razloge zbog kojih je presuda "vukovarskoj trojci" Mrkšić-Šljivančanin-Radić ispala kako je ispala, odlučili smo se sami istražiti njezinu pravnu pozadinu. Kroz pet nastavaka na ovom portalu moći će se uz popratna objašnjenja pročitati: 1) najvažnije pravne akte za suđenje, 2) ključne dijelove optužnice protiv Mrkšića, Šljivančanina, Radića i Dokmanovića, koju je 12. prosinca 1997. podnijela Louise Arbour, u tom trenutku glavna tužiteljice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 3) ključne dijelove zadnje inačice optužnice koju je potpisao David Tolbert, zamjenik današnje glavne tužiteljice Carle del Ponte, 4) dijelove obrazloženja presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću od 27. rujna 2007. godine koja je donesena pod presjedanjem sudca Kevina Parkera, 5) naše zaključne komentare. Kako dokumenti koji su relevantni za temu koju ovom prilikom obrađujemo sadrže više stotina stranica, može se dogoditi da nam je u našoj raščlambi ponešto nenamjerno promaklo. No, to teško može promijeniti glavni zaključak do kojeg smo došli - suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću je bilo namješteno s namjerom da ova trojica ne odgovaraju za najteže zločine za koje ih je 1997. godine teretila u svojoj optužnici glavna tužiteljica Louise Arbour.