U posvemašnjem nedostatku medijske zainteresiranosti za uzroke i posljedice optužnica koje su podignute i presuda koje su donijete od strane Haaškog suda u slučaju "vukovarske trojke", ovaj se portal potrudio se dati poseban doprinos u rasvjetljavanju ove teme. Ona je osobito važna, jer se nije nimalo teško složiti s javno izrečenom tvrdnjom Florance Hartmann kako će se povijest pisati na osnovu haaških presuda. A da Vukovarska priča bude kroz Haaška suđenja ispričana na način u kojem je istina prva žrtva, kao što smo vidjeli kroz prva četiri nastavka ovog serijala [1], [2], [3], [4], svojski se pobrinulo Tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu. Način na koji je ono promijenilo optužnicu Louise Arbour iz 1997. čini političke motive toliko očiglednima da se nikako ne može govoriti o ičem drugom do namjeri Carle del Ponte i njezinih suradnika da se dobije presuda koja s međunarodno-pravnog aspekta ničim ne tereti JNA i Republiku Srbiju. No, bilo bi nepotpuno cijeli slučaj gledati jedino kroz pravnu prizmu, kao što smo to činili u prva četiri nastavka. Naime, Haaški sud institucija je preko koje se prvo i osnovno vodila politika, a pravo je tek bilo sredstvo za ostvarivanje zadanih ciljeva. Zato u ovom petom nastavku govorimo o političkim aspektima haaške presude vukovarskoj trojci, dotičući se pri tome i ukupnog djelovanja Haaškog suda.(mm)

 

 

U današnjem, četvrtom dijelu serijala o Haaškim presudama «vukovarskoj trojci» za zločine počinjene na Ovčari, govorimo o presudi Sudskog vijeća i njezinom obrazloženju. Optužnica je, kao što smo već naveli u trećem nastavku, teretila optužene za zločine opisane u članku 3. i članku 5. Statuta Haaškog suda. Odnos ubijenih civila naspram vojnika na Ovčari bio je približno 1:4. Usprkos ovom omjeru, Međunarodni sud je «činjenično utvrdio» kako su gotovo svi bili pripadnici vojnih snaga ("at least the vast majority of them, if not all") - pa je zato odbacilo optužbe po članku 5. koji se odnosi na zločine protiv civila. Po našim saznanjima, u svakoj se civiliziranoj državi za ubojstvo služi značajna kazna zatvora. No, po haaškoj sudskoj presudi brojka od barem 30-40 ubijenih civila nije vrijedna pažnje, odnosno nije dovoljna da se ne odbaci dio optužnice koji proizlazi iz članka 5. Statuta Haaškog suda. Tako dolazimo do apsurda da haaško Tužiteljevo sve ubijene na Ovčari vodi kao civile, a sudsko vijeće sve ubijene vodi kao vojnike. Rezultat ove pravne farse je da su Mile Mrkšić i Veselin Šljivančanin osuđeni samo po članku 3. Statuta - čiji sadržaj izravno ničim ne pokriva ono što se zbivalo na Ovčari. Zato ne bi bilo iznenađenje da obrana ove dvojice u svojoj žalbi istakne ovu činjenicu, tražeći oslobađajuću presudu.(mmb)

 

 

Danas donosimo i treći od pet nastavaka malog serijala članaka, kojima nastojimo istražiti pravnu pozadinu i činjenično stanje Haaške presude «vukovarskoj trojci», za zločine na Ovčari. Nakon uvida u sam zakonski okvir – putem izlaganja članaka Statuta Međunarodnog suda koji smo donijeli u prvom dijelu, te najzanimljivijih i pravno najrelevantnijih dijelova optužnice koju je 1997. godine sastavila tadašnja glavna tužiteljica Louise Arbour, sada, u trećem dijelu to isto činimo i sa zadnjom optužnicom Carle del Ponte po kojoj je na kraju kazneni postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića pokrenut i vođen. Kako smo već spominjali, del Pontina optužnica u mnogim dijelovima prepisana iz prvobitne verzije tog spisa iz 1997. godine, ali je isto tako u ključnim dijelovima promijenjena. Ti ključni momenti, koje donosimo u nastavku teksta, zapravo objašnjavaju zašto su tijekom samog suđenja mnoge stvari otišle u krivom smjeru i dovele do donošenja katastrofalne i sramotne presude, o kojoj ćemo govoriti u sljedećem, četvrtom nastavku ovog serijala. Bolju optužnicu od one koju je napisalo tužiteljstvo pod vodstvom Carle del Ponte obrane optuženih, kao i službeni Beograd, vjerojatno nisu mogli zamisliti.(mmb)

 

 

Danas donosimo drugi od pet nastavaka serijala članaka, kroz koji - kako smo već jučer najavili - nastojimo istražiti pravne aspekte nedavne presude Haaškog suda "vukovarskoj trojci" za zločine na Ovčari. Naša raščlamba pokazat će jasno i na kome sve leži odgovornost za presudu koja je šokirala čak i onaj dio hrvatske javnosti koji od Haaga zbog niza drugih slučajeva nije puno očekivao. U prvom nastavku, razmatrajući odredbe Statuta Haaškog suda, utvrdili smo kako su one pružale sasvim dovoljan pravni temelj za progon svih odgovornih za ratne zločine u Vukovaru, uključujući i zapovjedni vrh JNA. U ovom nastavku donosimo najvažnije i najzanimljivije dijelove optužnice koju je 12. prosinca 1997. podnijela tadašnja glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Louise Arbour za predmet Mrkšić-Šljivančanin-Radić-Dokmanović. Naime, optužnica iz 1997. u mnogim dijelovima prepisana je u optužnici po kojoj je započelo suđenje 11. studenoga 2005. Mrkšiću, Šljivančaninu, i Radiću - ali je istovremeno i u ključnim dijelovima izmijenjena. To optužnicu iz 1997. čini posebno važnom za razumijevanje uloge koju je odigrao Ured tužiteljstva pod vodstvom Carle del Ponte, o čemu će biti više riječi u trećem nastavku ovog našeg serijala.(mmb)

 

 

Budući da ni jedan medij, koliko je nama poznato, nije pokazao veće zanimanje za razloge zbog kojih je presuda "vukovarskoj trojci" Mrkšić-Šljivančanin-Radić ispala kako je ispala, odlučili smo se sami istražiti njezinu pravnu pozadinu. Kroz pet nastavaka na ovom portalu moći će se uz popratna objašnjenja pročitati: 1) najvažnije pravne akte za suđenje, 2) ključne dijelove optužnice protiv Mrkšića, Šljivančanina, Radića i Dokmanovića, koju je 12. prosinca 1997. podnijela Louise Arbour, u tom trenutku glavna tužiteljice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, 3) ključne dijelove zadnje inačice optužnice koju je potpisao David Tolbert, zamjenik današnje glavne tužiteljice Carle del Ponte, 4) dijelove obrazloženja presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću od 27. rujna 2007. godine koja je donesena pod presjedanjem sudca Kevina Parkera, 5) naše zaključne komentare. Kako dokumenti koji su relevantni za temu koju ovom prilikom obrađujemo sadrže više stotina stranica, može se dogoditi da nam je u našoj raščlambi ponešto nenamjerno promaklo. No, to teško može promijeniti glavni zaključak do kojeg smo došli - suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću je bilo namješteno s namjerom da ova trojica ne odgovaraju za najteže zločine za koje ih je 1997. godine teretila u svojoj optužnici glavna tužiteljica Louise Arbour.

 

 

U posljednje vrijeme, kako se povećava intenzitet rasprava o izborima i svim drugim temama koji se uz njih vezane, od naših članova počele su pristizati informacije, čiji bi sadržaj - naravno ako utvrđen istinitim, morao ozbiljno uzbuniti javnost. Točnije, neki naši članovi su nam skrenuli pažnju na razne internetske stranice, uključujući i one koje vode eksponiranije osobe iz javnog života, na kojima se mogu pročitati tvrdnje o navodno pola milijuna nepostojećih birača na biračkim popisima u Republici Hrvatskoj. Ovo nam se činilo nemogućim, ali smo ipak tragom ovih tvrdnji odlučili pokrenuti malu istragu, očekujući da ćemo utvrditi da je sve u redu u desetak minuta - s dva telefonska poziva - Državnom zavodu za statistiku i Državnom izbornom povjerenstvu Republike Hrvatske. Međutim, ispalo je da smo bili vrlo naivni.(mmb,mm)

 

 

Stručna komisija UN-a osnovana temeljem 780. Rezolucije Vijeća sigurnosti radi istraživanja kršenja ratnoga prava na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Vijeću sigurnosti 24. svibnja 1994. podnosi iscrpno Izvješće o vojnim operacijama vođenim na područjima tih dviju zemalja. Završno izvješće, između ostalog, sadrži i aneks o Medačkoj istrazi, «Annex VII, Medak investigation» na 12 stranica. Istragu je predvodio Kanađanin William Fenrick, pravni stručnjak za vojna pitanja koji je od 1974. do 1994. radio za kanadsku vojsku, dok mu je prvi savjetnik bio bojnik J.C. Holland, također pripadnik kanadske vojske. Navedeni aneks VII ovdje prenosimo u cijelosti na engleskom jeziku, dok smo 4. i 5. dio Izvješća, koji donose analizu u zaključke, preveli i na hrvatski jezik. Izvještaj je prvenstveno stručnog karaktera, što i nije za čuditi budući da je namijenjeno Vijeću sigurnosti UN-a. Ono malo političkih procjena pokazuju kako njegovi pisci nisu ničim bili naklonjeni hrvatskoj strani. Primjerice, u uvodnom dijelu spominje se da nisu jasni motivi hrvatske strane za pokretanje akcije Medački džep. Da je ovo pitanje postavljeno bilo kojem stanovniku Gospića 1993. nema sumnje da bi se dobio vrlo jasan odgovor. U svakom slučaju, izvješće sadrži niz vrlo zanimljivih elemenata koji su hrvatskoj javnosti, uostalom kao i samo postojanje ovog teksta, gotovo nepoznati. Primjerice, ono ni jednom riječju ne spominje navodnu bitku kanadskog bataljuna UNPROFOR-a s hrvatskom vojskom, a što se tiče civilnih žrtava jasno zaključuje kako nema ikakvih dokaza o kršenju međunarodnog ratnog prava. (mm)

 

 

Donosimo razgovor s članom Hrvatskog kulturnog vijeća Jadrankom Cigelj. U njemu se gospođa Cigelj osvrnula na mnoge zanimljive pojedinosti iz svog života, otvoreno govoreći i o zbivanjima koje su pratila njezinu smjenu s mjesta predstojnice Vladinog ureda za udruge. U razgovoru smo se dotakli i današnjeg stanja u Hrvatskoj, koje na prvi pogled opterećuju mnogi politički problemi bez izgledne šanse za rješenjem. Po ovom pitanju Jadranka Cigelj nije izgubila vjeru: "Možemo li promijeniti našu stvarnost onako kako otvaramo prozor lijepom i sunčanom danu? Mislim da možemo. I stoga želim sudjelovati u ovakvim promjenama, a one mogu, naravno ne preko noći, nastupiti uz trud svih ljudi koji se nisu pojavljivala na naslovnicama, koji nisu obećavali nemoguće misleći isključivo na svoj probitak. Treba okupiti ljude koji imaju cilj, snagu i ljubav prema Domovini, odnosno ljude koji ne zaboravljaju niti jednog trenutka koliko je golema cijena plaćena za njezinu samostalnost.".