Kardinal König i SPC – razgovori o Hrvatskoj

Posjet kardinala Königa Beogradu izazvao je razumljivu pozornost hrvatskih sredstava javnog priopćavanja. U razgovoru za "Nedjeljnu Dalmaciju" od 12. srpnja 1996. g. kardinal je, između ostaloga izjavio:

"Tijekom svoga posjeta Beogradu stekao sam dojam (podcrtao Đ.V.) da, kako u narodu, tako i u vrhu Srpske pravoslavne crkve, postoji određena čežnja za mirom, pa samim time vjerojatno i spremnost na dijalog. Istodobno, međutim, primjetno je kako se u tome povijesno-zemljopisnom dijelu svijeta 'teret povijesti' osjeća posve drukčije negoli u drugim dijelovima Europe."

Slijedi govor o ekumenizmu, a potom, ako se malo zaviri između redaka, kritika Crkve u Hrvata, zbog, kako sam razumio iskusnoga austrijskog kardinala, podrške hrvatskoj državnoj neovisnosti. Na pitanje: "Kako procjenjujete aktualnu situaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj, posebice u pitanju odnosa između vjere i nacionalizma" (primjer tendencioznog pitanja, Đ.V.), umirovljeni bečki kardinal je odgovorio:

"Ne bi bilo opravdano govoriti o Crkvi u drugim zemljama.Za nešto takvo, uostalom, nemam dovoljno informacija. No, što se tiče vaše domovine, imam dojam da hrvatski katolici predvođeni svojim biskupima, jasno daju do znanja da su religija i nacija, vjera i povijesna svijest, posve različite kategorije. 'Dajte Bogu što je božje i caru što je carevo', pročitati ćemo u Evanđelju. To načelo bit će ujedno i najbolja nit vodilja za svaku 'lokalnu" crkvu'. (...) Crkva je bila i ostala odlučni protivnik svakog oblika totalitarizma" - poručio je, dakako, svome kolegi kardinalu Kuhariću, ugledni knez naše Crkve.

Vladika Lukijan, Voja Šešelj i SPC

Ovakvo upozorenje „lokalnoj Crkvi" u Beogradu nije spomenuto. U Beogradu se javno propovijedalo o stradanju srpskog naroda i neopravdano lošoj slici koju Zapad ima o njemu, a koju svakako treba promijeniti i ispraviti. Nije se lagano oteti utisku kako je kardinal König čitao ono što je Ernst Bloch pisao o Hrvatima! Što se tiče "neopravdano loše slike koju ima Zapad o Srbima», nameće se pitanje: Hoće li se König založiti da tako ne bude? Ako ga nalog savjesti primora da to učini, prije toga će morati sam sebi i svojoj savjesti odgovoriti na slijedeća pitanja: Od koga su stradali, gdje i zašto? Na žalost, nije bilo nikoga tko bi upitao austrijskoga kardinala što je činio i o čemu je razmišljao 1991. g kada je nakon stravičnog masakra u Borovu Selu i Dalju, patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve, Pavle, postavio vladiku Lukijana za episkopa "osječko-poljskog i baranjskog", sa sjedištem u okupiranom Dalju, a ovaj je odmah, na još vrućim i krvlju zalivenim zgarištima, blagoslovio temelje nove srpsko-pravoslavne bogomolje. O tome događaju koji nema ama baš nikakve veze s ekumenizmom, piše povjesničarka Ljubica Štefan u dragocjenoj knjizi: "Srpska pravoslavna crkva i fašizam":

"U razgovoru s vojvodom Vojislavom Šešeljem, kojega je u to zvanje svojim pismenim dekretom proizveo Momčilo Đujić ( živi i danas u SAD! kao utjecajan i častan član zajednice američkih građana srpskoga podrijetla ), episkop Lukijan kaže prvih dana kolovoza 1991. u Borovu Selu: 'One zemlje na kojima žive Srbi moraju biti u sastavu srpske države', određujući u isto vrijeme i neke od daljnjih ratnih ciljeva: 'Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni (!) centar.' A Šešelj dodaje: 'I Osijek i Beli Manastir..."

Episkop osječko-poljski i baranjski Lukijan (svjetovno ime Jovan Vladulov; 1953.-2017.)

Nakon što je Vukovar potopljen u hrvatskoj krvi, kao i stotine drugih gradova i sela, nakon što je pola milijuna Hrvata istjerano iz svojih domova, nakon što su pobunjeni srpski teroristi uz podršku Republike Srbije organizirali brojne koncentracione logore i podvrgli martiriju Hrvate i Muslimane, patrijarh je Pavle, sredinom krvave 1992. g. izjavio:

"Kao patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve u oblastima Pećke patrijaršije uvek sam za jedinstvo našeg naroda u njegovim matičnim zemljama i krajinama."

Patrijarh SPS, Pavle

Kardinal König kao stručnjak za istočne Crkve odlično znade koje su granice Pećke patrijaršije, a sigurno znade i za činjenicu kako te granice znače okupaciju Hrvatske do crte Virovitica - Karlovac - Karlobag i pripajanje svih hrvatskih krajeva istočno od te crte Velikoj Srbiji. Tu granicu su željeli JNA i pobunjeni hrvatski Srbi, uz maksimalnu podršku Miloševića, osvojiti, a potom pregovarati o sudbini ostataka Hrvatske. S tim ciljem stvorili su na okupiranom teritoriju paradržavu "Republiku Srpsku Krajinu" kao jednu od "srpskih zapadnih zemalja" koja se mora "što pre ujediniti s maticom". Dakle, patrijarh Pavle je blagoslovio genocid nad nesrpskim pučanstvom. U igri je i Šešelj kao reanimator četništva u Srbiji, čovjek kojega je imenovao četničkim vojvodom osobno pop Momčilo Đujić, jedan od velikih ratnih zločinaca, bivši svećenik SPC koji je tijekom Drugog svjetskog rata postao četničkim komandantom u Hrvatskoj, gdje je palio i žario uz podršku talijanske okupacijske vojske. Taj isti Momčilo Đujić poslao je preko beogradskog Radija "B - 92" (čiju slobodoljubivost ističu kao uzor zapadni demokrati u najnovije vrijeme) poruku srpskom narodu, a tu je poruku potom objavila "Borba" od 28. svibnja 1991. g. U Đujićevoj poruci stoji:

"... Pred nama je borba za slobodu i obnovu Srpske države na Balkanu, države u kojoj će biti ujedinjeno sve srpsko, sve srpske zemlje...To je naš nacionalni program i životni zadatak našeg pokolenja. Ne bojte se Hrvata. To su plašljive životinje, strvinari. Ja sam se sa njima obračunavao u prošlom ratu...Zapamtite, sa Hrvatima ne sme biti nikakvih razgovora, pregovora ili nagađanja - sa njima možemo razgovarati samo kroz puščane cevi. Oni su crna vojska Vatikana, a i sami ne znaju tko su. Granice srpskih zemalja dopiru doklen su naši hramovi, naši domovi, naši grobovi.... Na jugoistoku srpskih zemalja to je naša srpska Krajina, tu smo na straži i predstraži srpstva... Srbija, naša matica, treba da zna da su joj najbolji sinovi na straži u Krajini... Držite se hrabro, složno i ujedinjeno, Bog je s nama, jer ne otimamo ništa tuđe, nego tražimo svoje... Nek se Hrvati ispreče pred nas, pa da vidimo kom obojci kom opanci. Srbija se rađa, živeli!"

Momčilo Đujić (Kovačić kraj Knina, 27. veljače, 1907. - Chicago, 11. rujna 1999.)

Šteta što se nitko od naših korespondenta uvaženoga kardinala nije sjetio pročitati mu knjižicu "Nacionalizam Svetoga Save" koja je tiskana u Beogradu 1935. g. U njoj je episkop žički, Nikolaj Velimorović, danas pokojni vladika koji se štuje kao svetitelj, napisao:

"Mora se odati poštovanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najviši posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Europi" (istaknuo Đ.V.).

Kako piše povjesničarka Ljubica Štefan, "sav prihod od te knjižice, u kojoj je sv. Sava proglašen Hitlerovim pretečom i uzorom, Nikolaj je namijenio podizanju hrama sv. Save u Beogradu (koji se još gradi). Kako je rasla Hitlerova moć u Europi, tako je knjižica u Srbiji bivala sve "aktualnija" pa je ponovo tiskana u Kragujevcu 1938. godine. To oduševljenje Hitlerovim nacionalsocijalizmom Nikolaj je potvrdio i nekoliko godina poslije, 1939., u svom govoru povodom 550. obljetnice kosovske bitke. Tada je u manastiru Ravanici posve jasno iskazao svoj rasizam:

"Mi smo deca Božja, LJUDI ARIJEVSKE RASE kojoj je sudbina dodelila časnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu...da plemena SLABIJE RASE I NIŽE VERE NE BI..."(istaknuo Đ.V.).Zbog toga ne čudi što je Sv. Arhijerejski Sinod SPC, 8. srpnja 1941. izdao službeni 'Raspis... sveštenstvu i narodu' u kojem, između ostaloga stoji:....u brizi za sudbinu srpskog naroda i u uverenju da će Sveta Srpska pravoslavna Crkva u svojim eparhijama i dalje moći bez smetnje vršiti svoju božansku misiju ,i da će njena stečena i zakonima priznata prava, zajedno s njenim tradicijama, i dalje biti poštovana i čuvana, Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti..."

 

Nikolaj Velimirović (1881.-1956.)

Riječ dana nacistima poštovana je sve do dolaska Rusa, odnosno Crvene armije, kada slijedi, u br. 10., 11. i 12., od 31. XII. 1944., "Glasnika Srpske Pravoslavne Crkve", slijedeći tekst:

"20. oktobar 1944 god. s Avale plave zaklikta orao i zaleprša se, posle tri i po godine teškog i vrlo krvavog ropstva, zastava slobode. To se zbilo 20 .oktobra 1944. Vila s plave Avale doviknula je vilama s Lovćena, Durmitora, Fruške gore i Triglava da je prestonica Jugoslavije, beli grad, oslobođen od ropstva i od našestvija inoplemenikov. Zahorila se toga dana pesma iz oduševljenih grla ...naše braće i sestara iz prostrane i velike slovenske zemlje Rusije i naših div-junaka i junakinja, javiše oslobodioci, kroz ognjeno bratimljenje u borbi, da nema nečeg lepšeg i krasnijeg nego kada braća žive u slozi i zajedno. 20. oktobar 1944. god. potpuno novo poglavlje je u istoriji cele naše zemlje, a ponaosob beloga nam stolnoga grada Beograda (...) Visokopreosvećeni g. Josif, s g.g. episkopima Nektarijem, Simenonom, Vladimirom i Valerianom, a u pratnji pridvornog monaštva Patrijaršije, u nedelju 22. oktobra o. g.,uzeli su učešća u drugarskom večeru oficirskog hora Ruske crvene armije koja je učestvovala u oslobođenju Beograda. Visokopreosveštenoga Mitropolita i g.g. episkope pozvao je glavnokomandujući trupa koje su učestvovale u oslobođenju Beograda, general Ždanov, preko svoga ađutanta.' Istoga dana 'Njegovo Visoko preosveštenstvo Mitropolit g.Josif, zamenik Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog, posle svete liturgije održao je blagodarenje očitavši blagodarstvenu molitvu i pomolivši se Gospodu za i dalje pospešenje bratske ruke i naše vojske" - stoji u ovome povijesno važnome priopćenju.

Pokušaji „predjelavanja“ hrvatske povijesti

Diplomatski govor umirovljenog bečkog kardinala otkriva i činjenica kako on u razgovoru za zagrebačke novine, niti jednom riječju nije spomenuo zakladu "Pro Oriente" koju je on osnovao, a preko koje je odlučio, u ekumenskom zajedništvu sa srpskim istoričarima, pisati novu "južnoslavensku povijest", a Hrvate privesti da u ime ekumenizma na to "predjelavanje" pristanu. Dr. Walter Marija Stojan je lijepo i precizno objasnio kako se do sada pisala povijest, tako da poučeni tim iskustvom ne vidimo niti jedan jedini razlog zbog kojega bi se radovali ovoj inicijativi. Štoviše, osjećamo opasnost, naprosto osjećamo da se nešto radi preko naših leđa, iza naših leđa, u naše ime, a protiv nas, pri čemu se očekuje da zbog plemenitih ekumenskih ciljeva prihvatimo rješenja koja nam se ponude. Trebalo bi tome kardinalu, uz puno poštovanje prema Crkvi i ekumenizmu, otvoreno kazati, kako su Hrvati kao "predziđe kršćanstva", tijekom mnogih stoljeća, više uradili za ekumenizam od mnogih naroda, pa bi bilo bogougodno djelo da nas Njegova preuzvišenost izvjesno vrijeme poštedi tih napora, ma koliko nam željeli blizinu rajskih dvora, te da sami nešto porade, ali ne tako da nas koriste kao glinu za izradbu novih ćupova za svoje staro vino.

Kardinal König niti riječju nije spomenuo kako je sa srpskim prijateljima osnovao "Komisiju za južnoslavensku povijest". Da se vlasi ne dosjete dao joj je navedeno štrosmajerovsko ime, premda u njoj neće sjediti nitko iz redova bugarskih, makedonskih, crnogorskih, bosanskohercegovačkih i slovenskih povjesničara i crkvenih dostojanstvenika. Možda sve to baca više svijetla na kardinalovu "zauzetost" glede predavanja o kardinalu Stepincu. A osim toga, što bi govorio u predavanju, ako znademo da je već tada bio zauzet planiranjem pisanja nove "južnoslavenske povijesti", a u njoj sasvim je sigurno, Stepincu neće pripasti pravedno mjesto, jer je on za Srbe ratni zločinac i fašist. U tom pravcu ide i informacija koju je objavio "Vjesnik" od 27. svibnja 1996. U njoj stoji:

"Prvi ruski episkop za pastoral vojnika Saa Volkov prilikom nedavnog susreta s austrijskim biskupom za vojnike Christianom Wernerom i apostolskim nuncijem u Austriji nadbiskupom Donatom Squicciarinijem u Beču, istaknuo je da pri izgradnji vojničkog dušobrižništva u Rusiji namjerava kao uzor uzeti Austriju.... Volkov je osim toga pozvao biskupa Wernera na uzvratni posjet u Moskvu."

Diplomacija je rijeka s vrlo mnogo vidljivih i nevidljivih rukavaca i meandra. U tom smislu i pisanje "Malog lista" iz Graza protiv Hrvatske ima svoju ekumensku pozadinu. Sve se to može razumjeti, ali nemoral i zlo nikako. U raj se ne stiže lošim djelima.

U svezi s kardinalom Königom, spomenuta je zaklada "Pro oriente.", jer joj je dana važna uloga u ovim procesima. "Hrvatske novine" br. 9, od 1. ožujka 1996. donose nepotpisani članak: "Pro Oriente" za predjelanje je južnoslavenske povijesti" u kojem stoji:

"Ekumenska zaklada "Pro Oriente", ku je utemeljio kardinal Franz König, pripravlja stvaranje visokostručne komisije povjesničarov. Cilj je predjelanje južnoslavenske povijesti a u to neka budu uvezane i katoličanske crikve u Bosni. Pred kratkim je tom prilikom dijecezentski biškup dr. Pavao Iby pozvao inicijativnu grupu u Dom susreta u Željezno . Sudjelovali su srpsko-pravoslavni biškup Šapca i Valjeva, Lavrentije, (pogledajmo retke o posjetu Königa Beogradu, op.a.), bivši generalni sekretar Srpske akademije nauka, Dejan Medaković (predsjednik Jugoslavensko-austrijskog društva prijateljstva iz Beograda, prijatelj Heinza Fischera, predsjednika Austrijsko-jugoslavenskog društva prijateljstva iz Beča i predsjednika Parlamenta Republike Austrije, prijatelja Petera Handkea, a osporavatelja "HDZ-a" - kako su se svi našli na okupu pod mitrom uglednog prelata! To čini jasnijim mnoga pitanja koja se nameću u ovome članku!,op. a.), kao i s katoličanske strane biškup Srećko Badurina i docent Jure Zečević. Austriju su zastupali biškup Iby i predsjednik "Pro Oriente" Alfred Stirnemann. Ubuduće u razgovore i u dijalog kanu uključiti i jednoga zastupnika katoličanske Crikve u Bosni. Prilikom razgovorov su potvrdili svi sudioniki, koliko je važno se baviti skupnom poviješću (?!).Diskutirali su komisiju povjesničarov, ka neka se ustanovi 24. i 25. IV. o.lj. Znanstveni glavni odgovorni je prof. Alois Mosser, ordinarij za gospodarsku i socijalnu povijest na Bečkom sveučilištu čija je zadaća da kontaktira kompetentne ličnosti."

U idućem broju "Hrvatske novine" objavljuju novi članak pod nas lovom: "Pro Oriente' osniva komisiju za južnoslavensku povijest", što dovoljno govori o nekoj posebnoj zainteresiranosti urednika za ovu tematiku, koja, objektivno, nema nikakvoga udjela u narodnosnom životu gradišćanskih Hrvata. No u njemu saznajemo neke vrijedne činjenice:"

"... U djelu inicijativne grupe sudjeluje i biškup Željezna dr. Pavao Iby, član Austrijske biškupske konferencije za kontakte s istočnimi državami, ki je bio domaćin prvih dvih sjednic, održanih u 'Domu susreta' u Željeznom. Po prvoj konstituirajućoj sjednici 22. i 23. studenoga - novembra 1995. lj. na ovoj su sjednici biškupi i znanstveniki vodili razgovore i razminili aktualne informacije o sadašnjem stanju u država, ke su nastale po raspadu Jugoslavije.
Rasprava je pridonijela svake pojedine Crikve u sadašnji okolnosti, ter omogućila realniju prosudbu budućih načina djelovanja.

Člani Inicijativne grupa su razmatrali znanstvene grane i područja ka bi tribala biti zahvaćena djelom (koje nosi lažno ime, op. a), ter znanstvene institucije i osobe čije bi sudjelovanje bilo potribno radi stručne i kvalitetne obrade delikatne povijesne tematike. Dogovoreno je da prof. dr. Alois Mosser u ožujku-marcu i travnju-aprilu 1996. ljeta pohodi Zagreb i Beograd ter uspostavi neposredne kontakte sa znanstveniki pojedinih struk radi do govora o suradnji i formiranja komisije 24. i 25. lipnja-junija 1996. Predviđeno je da se od 1. do 4. srpnja-julija 1996. u Celovcu održi znanstveni simpozij o temi: 'Slika o neprijatelju i propaganda u poslijetitovskoj Jugoslaviji. O konstrukciji nacionalnih autostereotipa i heterostreotipa.' Razmatrane su i razne druge inicijative, med kimi mogućnost utvrđivanja egzaktno provjerenih razaranja i oštećenja sakralnih objektov na bojem zahvaćeni područji, (što znači da König i 'Pro Oriente' odbacuju vjerodostojnost hrvatskih podataka, obrađenih, objavljenih i predanih na uvid javnosti, op. a.) ča bi se moglo realizirati u suradnji sa zavodima za čuvanje spomenikov kulture i drugi nadležni institucija. Takaj je bilo riječi o pastoralnom djelovanju u onim područji iz kih su vjerniki i svećeniki morali izbjeći. (...)"

Što se u međuvremenu dešavalo s ovom "ekumenskom" inicijativom koja se bavi "predjelavanjem" hrvatske i srpske povijesti, saznajemo zahvaljujući Draženu Ćuriću, koji je u "Vjesniku" od 19. srpnja 1996. g. objavio o tome članak: "U Austriji se piše zajednička povijest Hrvata i Srba":

"Rimsko-katolička i Srpsko-pravoslavna crkva u bivšoj Jugoslaviji - piše D. Ćurić - surađuju na projektu kojemu je cilj pisanje zajedničke recentne povijesti Hrvata i Srba, koja će svojom objektivnošću zadovoljiti obje strane, pisao je nedavno o inicijativi austrijske ekumenske zaklade Pro Oriente, nizozemski list "Truw" ( moglo se očekivati da ovo nije samo inicijativa Austrijanaca, a čim su u to uključeni Nizozemci, tu su i Englezi, op. a.) također piše da su beogradski patrijarh Pavle i zagrebački kardinal Kuharić povoljno ocijenili inicijativu, te žele biti informirani o rezultatima, ali se, što se ostalog tiče, drže na odstojanju.

Drugi nizozemski list 'Nieuwe Rewue' objašnjavao je svojim čitateljima da Hrvatska osim katolika, broji pola milijuna muslimana, pola milijuna žitelja pravoslavne vjere te 'oko pola milijuna protestanata', Cigana je 'oko tristo tisuća', dok je Talijana i Slovenaca oko dvjesto tisuća. Ostalo su, vjerojatno, Hrvati koje treba regionalno disciplinirati (kad ih već ti šlampavi Srbi nisu disciplinirali), a u tome će pomoći i zaklada 'Pro Oriente."

 Đuro Vidmarović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.