Ma, kakve devedesete?! Hrvatska je stjerana u osamdesete

I dok u Srbiji ne prestaje protuhrvatska kampanja još od osamdesetih godina prošloga stoljeća, najpoznatiji etnobiznismen „na ovim prostorima“ po srbijanskim medijima uznemirava srpsku javnost izmišljotinom da se Hrvatska vratila u devedesete. Bilo bi odlično da je istina! Hrvatska je za razliku od devedesetih članica NATO i EU. Ona je za razliku od devedesetih postala prezadužena država iz koje Hrvati iseljavaju i kojoj EU nameće tzv. migrantsku kvotu. Devedesetih je Hrvatska bila regionalna sila. Danas je mentalno „dio prostora bivše Jugoslavije“ u kojoj je Pupovac postao povlaštenim arbitrom. Od 3. siječnja 2000. politikama povratnoga komunističkoga vala i izdajom nacionalne politike pretvorena je od subjekta u objekt. Umjesto ponosa iz devedesetih instaliran je jad i očaj.

Pupovčev raport Beogradu vrvi netočnostima

Hrvatska se nije vratila u devedesete, već u osamdesete. Da se vratila u devedesete ona bi bila stabilna država, JadHrvatska se nije vratila u devedesete, već u osamdesete. Da se vratila u devedesete ona bi bila stabilna država, imala bi stabilnu vlast s polupredsjedničkim sustavom u kojemu se zna tko je za što odgovoran. Da se Hrvatska vratila u devedesete Milorad Pupovac bio bi običan građanin, a ne politički faktor sa zadatkom da glumi protezu beogradske politike. Da se Hrvatska vratila u sjajne devedesete Pupovac ne bi mogao jednom godišnje tiskati velikosrpski uhidbeni nalog protiv svojih neistomišljenika. Hrvatska je, ponajprije izdajom, a onda i uz njegovu nesebičnu pomoć vraćena u osamdesete.imala bi stabilnu vlast s polupredsjedničkim sustavom u kojemu se zna tko je za što odgovoran. Da se Hrvatska vratila u devedesete Milorad Pupovac bio bi običan građanin, a ne politički faktor sa zadatkom da glumi protezu beogradske politike. Da se Hrvatska vratila u sjajne devedesete Pupovac ne bi mogao jednom godišnje tiskati velikosrpski uhidbeni nalog protiv svojih neistomišljenika. Hrvatska je, ponajprije izdajom, a onda i uz njegovu nesebičnu pomoć vraćena u osamdesete.

Ne stoji ni drugi dio njegove tvrdnje o tome da se Hrvatska vratila u devedesete i obnovila antisrpsku kampanju. U njoj je obnovljena velikosrpska antihrvatska kampanja, koja uvijek počinje oživljavanjem teze o „vekovnoj ugroženosti“. Političko vodstvo Srba u Hrvatskoj upravo insistira na toj tezi. Glavnu ugrozu pritom stvara činjenica da se Velika Srbija nije protegnula do Virovitice, Karlovca i Karlobaga, već samo do Banja Luke.

Netočno je da je „nova vlada potpuno isključila Srbe i druge manjine iz svog programa, a uključila ekstremno desne i ekstremno konzervativne grupacije“. Nova vlada niti je koga uključila, niti ikoga isključila. Ona nije ni preuzela vlast od prošle vlade koja je potpuno isključila Hrvate iz svog Programa 21, a uključila ekstremno lijeve i ekstremno liberalne grupacije te ih etablirala kao profesionalne sisavce hrvatskoga proračuna sve dok rade za njezine interese.

Netočna je teza da se „stanje pogoršalo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju“. Stanje se u Hrvatskoj dramatično pogoršalo 3. siječnja 2000. I to ne samo za srpsku nacionalnu manjinu već za sve državljane Republike Hrvatske. Stanje se još dodatno pogoršalo kad je Pupovac postao čimbenikom vlasti u hrvatsko-srpskoj vladi Ive Sanadera. Pupovac je neizostavni dio politike sveopćeg pogoršanja stanja u Hrvatskoj.

Čiji je ekstremizam likvidirao dr. Ivana Šretera

Netočno je da „građanski otpor“ slabi „val desnog ekstremizma i povijesnog revizionizma“. Otpor o kojemu je riječ TruležSamo truli ostatci propaloga jugokomunističkoga režima mogu danas u Hrvatskoj vidjeti otvoreni klerikalni i nacionalni totalitarizam. Nije ga bilo ni u devedesetima. Ali ga je bilo na srpskoj strani i u osamdesetima i devedesetima. Izjave najviših dužnosnika Srpske pravoslavne crkve, srbijanskoga političkoga vodstva i pobunjenog krila Srba u Hrvatskoj tome najbolje svjedoče. Pupovac ih je zaboravio, kao što je zaboravio sudbinu dr. Ivana Šretera.u Pupovčevu beogradskom intervjuu nije građanski, već neokomunistički. On podriva stabilitet hrvatske vlade i zaziva povratak na prošlu, šestu najlošiju vladu na svijetu ili barem na onakvu kakvu je vodio Sanader.

Pupovčevo spominjanje HDZ-a i Katoličke crkve u kontekstu potrebe njihova doprinosa slabljenju vala desnog ekstremizma i povijesnoga revizionizma predstavlja političku iznudu. Desni ekstremizam po svim objektivnim pokazateljima u Hrvatskoj ne postoji. A sve glasniji pokušaji da se utvrdi povijesna istina mimo ideološke, komunističko-velikosrpske, predstavlja povijesni revizionizam samo komunistima i velikosrbima. Bilo bi dobro da Pupovac objasni ulogu SPC u jačanju vala velikosrpskog ekstremizma i povijesnog revizionizma.

Samo truli ostatci propaloga jugokomunističkoga režima mogu danas u Hrvatskoj vidjeti otvoreni klerikalni i TezePupovac je svojim intervjuom dokazao da je za velikosrpske teze spreman. Velikosrpske teze su sve ono za što optužuje Hrvatsku. Sve do jedne! One nas vraćaju u godine jugokomunizma, u Srbiji shvaćene kao godine Velike Srbije pod drugim imenom. Njihovo ponavljanje predstavlja obnovu protuhrvatske kampanje i zalog su budućega nasrtaja. One su izraz i odraz velikosrpskog svetosavskog klerikalizma. One su velikosrpski lijevi i desni primitivizam, i ovdje i u Srbiji. Njihovo iznošenje i zastupanje predstavlja tendenciju rehabilitacije i trajnog etabliranja četništva, nacionalnog totalitarizma, beogradskih četrdesetih pa sve do devedesetih „20. veka“. Napokon, one su opravdanje za počinjenu agresiju i uvod u nepostojeći „građanski rat“.nacionalni totalitarizam. Nije ga bilo ni u devedesetima. Ali ga je bilo na srpskoj strani i u osamdesetima i devedesetima. Izjave najviših dužnosnika Srpske pravoslavne crkve, srbijanskoga političkoga vodstva i pobunjenog krila Srba u Hrvatskoj tome najbolje svjedoče. Pupovac ih je zaboravio, kao što je zaboravio sudbinu dr. Ivana Šretera.

Velikosrpski primitivizam kao konstanta

Neometani prosvjedi protiv ministra Hasanbegovića i besmisleni prosvjed na Trgu protiv svega i za ništa najbolji su dokaz navodnog povratka Hrvatske u devedesete, navodnog klerikalnog i nacionalnog totalitarizma u Hrvatskoj. Pa, ipak, Pupovac ih u svojim medijskim iskrcavanjima koristi kao argument u dokazivanju „desničarskog primitivizma“. Kako primitivno!

Velikosrpski primitivizam je u ovom slučaju ponavljanje uvijek iste protuhrvatske taktike o „vekovnoj ugroženosti srpske nejači“, koja je u temelju velikosrpske agresije. Veliki hrvatski primitivizam je pak to što na velikosrpsku taktiku Hrvatska ne reagira načelno i u skladu s povijesnom istinom na političkoj, zakonodavnoj i pravosudnoj razini. I po tome se najbolje vidi da je Hrvatska stjerana u mentalno stanje osamdesetih. Stoga navod „da Hrvatska ima tendenciju rehabilitacije i četrdesetih godina 20. veka“ zavrjeđuje postupanje Državnog odvjetništva, ali i osudu političkih stranaka, predsjednika Hrvatskoga sabora, predsjednika hrvatske vlade i predsjednice Republike Hrvatske.

Pupovac je svojim intervjuom dokazao da je za velikosrpske teze spreman. Velikosrpske teze su sve ono za što optužuje Hrvatsku. Sve do jedne! One nas vraćaju u godine jugokomunizma, u Srbiji shvaćene kao godine Velike Srbije pod drugim imenom. Njihovo ponavljanje predstavlja obnovu protuhrvatske kampanje i zalog su budućega nasrtaja. One su izraz i odraz velikosrpskog svetosavskog klerikalizma. One su velikosrpski lijevi i desni primitivizam, i ovdje i u Srbiji. Njihovo iznošenje i zastupanje predstavlja tendenciju rehabilitacije i trajnog etabliranja četništva, nacionalnog totalitarizma, beogradskih četrdesetih pa sve do devedesetih „20. veka“. Napokon, one su opravdanje za počinjenu agresiju i uvod u nepostojeći „građanski rat“.

U ratu 0,4 - u miru 10 preminulih branitelja dnevno!

Rehabilitacija nepostojeće srpske ugroze povratak je na početne pozicije velikosrpske agresije na Hrvatsku. Pupovac je u jednome ipak u pravu kad tvrdi da se Hrvatska vratila u devedesete. Vratila se i premašila devedesete po smrtnosti hrvatskih branitelja. Oni umiru sve više što je Pupovac (i ne samo on) duže političkim tutorom i arbitrom hrvatskoga društva.

Prema podatcima Koordinacije braniteljskih udruga hrvatskoga kraljevskoga grada Knina stanje je gore od ratnoga. Godine 2009. u prosjeku je dnevno umiralo 5 hrvatskih branitelja, ukupno 1890. Godine 2012. u prosjeku je dnevno umiralo 6 hrvatskih branitelja, ukupno 2354. Godine 2015. dnevno je umiralo 8 hrvatskih branitelja, ukupno 2955. Prosječna dob hrvatskoga branitelja iznosi 50,9 godina. Prosječna životna dob u Hrvatskoj iznosi 76 godina.

Tko je onda u Hrvatskoj stvarno ugrožen?! U prva četiri mjeseca 2016. dnevno je umiralo 10 hrvatskih branitelja, ukupno 1085. Smrtnost hrvatskih branitelja danas je skoro deset puta veća negoli u ratno doba. U osam godina trajanja velikosrpske agresije poginulo je 6.891 hrvatski branitelj. Prosječno 0,4 dnevno. Danas 10! Premašili smo devedesete za više od 9,5 preminulih branitelja dnevno, ali još nismo nadišli razdoblje svibanj 1945.- ožujak 1951. O tome Pupovac nije raportirao Beogradu.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.