Davor Vuković

Nisam na „fejsu"! Ali imam otvoren profil na facebooku. S njim stigla je nova i potpuno nepotrebna gnjavaža. Neprestano mi na elektroničku adresu stižu „nove obavijesti" i „zahtjevi za prijateljstvo". Sve to završava u košu, ali ipak... Počelo je tako što mi je potomak punio glavu informacijama s „fejsa". Na moje pitanje što je to, odgovorio je praktičnom mjerom – otvorio mi je „profil". I od tada sam u problemu. Isprva mislio sam da će mi taj „fejs" podići razinu informiranosti. Kad ono – gubljenje vremena, ljudi objavljuju što su jučer jeli, koji film su gledali, što su slušali, gdje su ljetovali, što su kupili...

Pokušavam pronaći neku opciju kojom bi zauvijek izbrisao i „profil" i „fejs", ali ne uspijevam, a potomak se iza ugla smije što se nad tim problemom već duže vrijeme uzalud znojim. Još jednom, ponavljam, nisam na „fejsu". Ne zanima me. Ne želim biti virtualno umrežen. Mreža u meni izaziva negativne asocijacije. Društvena, osobito. Draži su mi susreti s prijateljima uživo. I nasamo. Bez ovih ili onih „mreža".

Bio na „fejsu" ili ne bio, zaobišla me je tužna vijest o preminuću dobroga mi poznanika, sugrađanina, pjesnika i slikara Davora Vukovića (24. listopada 1951. - 14. veljače 2014.). Sinoć me potresla ta relativno stara informacija, na koju je slučajno naletjela supruga, koja također, hvala Bogu, nije na „fejsu". Ostao sam VukovićZadnji put nazvao me prije nekoliko mjeseci i pozvao na čaj u kompleks Novih dvora bana Jelačića, da mi kaže što ima novoga. No, do susreta nije došlo. I sad imam osjećaj krivnje koji želim pobijediti ovom kratkom crticom. Ljutim se, pritom, i na lokalni „kulturni krug" što me nitko nije obavijestio, ali uzalud. Tupo stojim pred njegovom platnom i promatram sliku dopuštajući mislima da me odvedu na onaj čaj koji sam odložio „kad prođe zima", ne znajući da prigode za susret više ne će biti.zatečen, gotovo shrvan. Zlovoljan što mi nitko nije javio da je Davor, Dado, Vuković preminuo iznenada u svom ateljeu na sredini šestoga desetljeća života, baš u trenutku kad je otvorio svjetsku likovnu pozornicu o čemu sam s veseljem pisao u zaprešićkoj Panorami, na portalu HKV-a, možda još ponegdje.

Zagledao sam se u njegovu sliku što mi visi na zidu. Mediteranski ugođaj, jadranski arhipelag u metamorfozi nad kojim lete šarene ptice, šarene poput otoka pod njima. Pokušao sam u hrpama nesortiranih knjiga pronaći njegove zbirke poezije, ali nisam uspio što mi je samo pojačalo osjećaj zlovolje i nemoći. Tamo su, negdje, kao i Davor, ali gdje točno, nitko ne zna.

Upoznali smo se na otvorenju izložbe Drage Jančića. I odmah se prepoznali, kao da se znamo desetljećima. Razgovarali smo potom kod mene, u njegovu ateljeu, pa onda uz čaj u kafiću, uglavnom o poeziji i slikarstvu, malo i o politici – usput, a osobito o njegovoj posljednjoj stvaralačkoj fazi čijom je originalnošću probio obruč globalne mreže trivijalnosti i probušio omotač njegovane nam prosječnosti što nas okružuju i zaglupljuju.

Nismo, dakako, komunicirali preko „fejsa". Zadnji put nazvao me prije nekoliko mjeseci i pozvao na čaj u kompleks Novih dvora bana Jelačića, da mi kaže što ima novoga. No, do susreta nije došlo. I sad imam osjećaj krivnje koji želim pobijediti ovom kratkom crticom. Ljutim se, pritom, i na lokalni „kulturni krug" što me nitko nije obavijestio, ali uzalud. Tupo stojim pred njegovom platnom i promatram sliku dopuštajući mislima da me odvedu na onaj čaj koji sam odložio „kad prođe zima", ne znajući da prigode za susret više ne će biti.

Ako već ne mogu iskopati zbirke, znam točno gdje se nalazi njegova likovna monografija (Darko Glavan, Davor Vuković, Naklada Markulin, 2010.)! Donio mi ju je na dar poslije nekoliko dugih razgovora i u nju napisao da mi je daruje „...za otvorenost, izuzetno profesionalni pristup, neposrednost i jasno, nedvojbeno prepoznavanje mojega rada, na čemu sam posebno zahvalan...". Bilo je to prije četiri godine. U međuvremenu on je u newyorškim galerijama postao kućnim autorom.

Naravno, izmijenili smo knjige. Zajedno komentirali slike. Švrljali ateljeom. Šetali i razgovarali. Otišli i na zagrebačku izložbu u Poreznoj upravi - taj njegov posljednji „jadranski štih" meni je posebno dobro sjeo, bolje od prethodnih mu slikarskih faza. Naši su razgovori bili bez praznoga hoda. Sve je slutilo na trajno prijateljstvo... A vidi sad ovu iznenadnost!

Njemu su poezija i likovnost bile životna potreba. Objavio je zbirke pjesma Gatara i Oslanjam se na tišinu. Neke od pjesama su mu uglazbljene. Objavio je grafičke mape Nacionalni park RH Risnjak u očima Davora Vukovića, Paklenica, Impresije iz Novih dvora i Zagrebu za milenij. Ostvario je više od pedeset samostalnih izložaba. Izlagao je u SAD-u, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Švicarskoj...

Vuković je podrijetlom iz Krila Jesenica. Igrom slučaja rođen je u Herceg Novom. Školovao se u Splitu i Zagrebu. Preminuo je u Zaprešiću. Postumno 1. ožujka 2015. dodijeljena mu je nagrada Botticelli za stilističku originalnost. Nagradu je dodijelio talijanski likovni kritičar Salvatore Russo u palači Guicciardini Bongianni u Firenzi. Nagradu je preuzeo Davorov sin Marin Vuković.

Kako je Dado doživljavao svijet najbolje govore njegovi stihovi:

„na kraju
nema kraja
ne postoji više
niti manje
nema ni dobra niti zla
nema neznanja
niti znanja
ostaje tajna
bezdan svekoliki
i čudesni
kao i na početku
kojega nikad
i nije bilo"

Drago mi je što nismo komunicirali preko „fejsa". Samo i jedino uživo. Zato mi je sjećanje na originalnoga pjesnika i slikara Davora Vukovića ostalo snažno i živo. Globalnim i lokalnim mrežama unatoč. Sad zasigurno znam - na čašicu razgovora on ne će doći k meni doma, niti u Nove dvore Jelačićeve, već ja k njemu. Kad-tad.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.