Postojani i neumorni glas šutljive većine

U Zagrebu je 16. siječnja 2015. predstavljena šesta knjiga iz serije Vjera u sjeni politike Damira Borovčaka. Istoimena mjesečna emisija Radio Marije, koju Borovčak uređuje i vodi, emitira se proteklih četrnaest godina. Ne slučajno, kako je na predstavljanju naglasio Stjepan Fridl, glavni urednik Radio Marije. Njezin kontinuitet prati hrvatsku suvremenu agoniju započetu po 3. siječnju godine 2000. Toga je dana trebala biti jedna u demokratskoj državi normalna smjena vlasti. Uslijedilo je, međutim, nešto nenormalno.

Izborni rezultat je iskorišten za povratak komunizma i implementaciju mekane inačice totalitarizma. Naravno da to nije bio izborni program na kojemu su izbori dobiveni, već tajni, zaplotnjački plan. Oni kojima je ponuđena nacionalna pomirba umjesto lustracije, iskoristili su izborne rezultate kako bi proveli lustraciju nad onima koji su iznijeli teret obrane i obnove hrvatske države. Hrvatska će otada do danas biti okrenuta naglavačke.

Teme zbog kojih se nekad gubila glava

Autorov izbor tema u cijelom je tom razdoblju, u kojemu je Borovčak ostao vjeran zdravoj pameti, elementarnoj istini i pravdi, otvarao i osvjetljavao niz otvorenih pitanja koje su glavni mediji i službena politika prešućivali, kad se radilo o nacionalno i civilizacijski bitnim odrednicama, ili napuhavali, BorovčakŠesta knjiga u nizu izišla, dakako, u vlastitoj nakladi (a kako drukčije u sadašnjim okolnostima koje podsjećaju na razdoblje druge polovice osamdesetih godina kad nismo „imali Hrvatsku"?), zaokružila je četrnaestogodišnji sustavni novinarski i publicistički rad u kojima se autor odlično snalazi. Borovčak podjednako dobro, inženjerski precizno, brodi u radijskome i tiskanom novinarstvu, ali i u publicistici u koju je uplovio godine 2001. knjigom Hello Toronto, ovdje Zagreb.kad se radilo o ideološko motiviranim temama.

Šesta knjiga u nizu izišla, dakako, u vlastitoj nakladi (a kako drukčije u sadašnjim okolnostima koje podsjećaju na razdoblje druge polovice osamdesetih godina kad nismo „imali Hrvatsku"?), zaokružila je četrnaestogodišnji sustavni novinarski i publicistički rad u kojima se autor odlično snalazi. Borovčak podjednako dobro, inženjerski precizno, brodi u radijskome i tiskanom novinarstvu, ali i u publicistici u koju je uplovio godine 2001. knjigom Hello Toronto, ovdje Zagreb.

U netom predstavljenoj knjizi sabrane su teme od 126. do 150. emisije Vjera u sjeni politike. Teme koje su sve samo ne oportunizam! Teme zbog koji se nekad gubila glava, ili sloboda, što je jedno te isto, jer nema glave ako nema slobode. I, osobito vrijedi i obrnuto – nema slobode bez glave. I tu je naš hrvatski problem. Obezglaviti narod, tako da postane, kako bi rekao jedan naš biskup - kao stado bez pastira, „platforma" je na kojoj su s predumišljajem zidani danas glavni problemi i nepotrebne prepreke hrvatskoga naroda i države.

Glava i sloboda. Jedno bez drugoga u slobodnoj državi ništa ne vrijede. Zato su hrvatsku slobodu obezglavili. Umjesto slobodnih i odgovornih glava nama su nametani i podmetani ideološki i klijentelistički ovisnici Račan i Mesić, Sanader i Josipović. Te su nam glave donijele neizdržljivu glavobolju i put u slobodno iseljavanje.

Upornost i u nenaklonjenim okolnostima

Damira Borovčaka upoznao sam početkom druge polovice devedesetih u uredništvu Hrvatskoga slova, Pod zidom, u Dodinom uredništvu. Ne spominjem Dubravka Horvatića bez veze, reći ću i SanaderSanadera smo, kak se ono veli - „analizirali" i pročitali još u doba prije negoli su mentalni komunisti od njega stvorili hodajuće božanstvo u službi detuđmanizacije Hrvatske i HDZ-a. U vrijeme galopirajućega obezglavljivanja. Spominjem Sanadera jer je on tipičan primjer u tipičnoj situaciji. A naša je tipična situacija već desetljeće i pol – obezglavljeno tumaranje prema ponoru.zašto. Ali, prvo moram reći, ako smo se susreli slučajno, naše se zajedničko druženje od tada do danas ne može svesti pod slučajnost. Radili smo na knjigama, predstavljanjima, susretima ove i one vrste, i uvijek naši su razgovori, ako li i ne bi započeli, onda su u pravilu završavali hrvatskim političkim prilikama i još više neprilikama.

Sjećam se dobro: Sanadera smo, kak se ono veli - „analizirali" i pročitali još u doba prije negoli su mentalni komunisti od njega stvorili hodajuće božanstvo u službi detuđmanizacije Hrvatske i HDZ-a. U vrijeme galopirajućega obezglavljivanja. Spominjem Sanadera jer je on tipičan primjer u tipičnoj situaciji. A naša je tipična situacija već desetljeće i pol – obezglavljeno tumaranje prema ponoru.

Prebirući teme obuhvaćene u šest knjiga objavljenih pod istim naslovom s autorovim tekstom prožimaju me sjećanja. Da, prije predstavljanja rečene knjige, susreli smo se posljednji put u katedrali, prošle godine, na zadušnici za Dubravka Horvatića. Došlo nas je troje! Damir – kao i obično inicijator i organizator, Ico Bastijančić i ja. Sjećam se i onoga doba kad smo uz Dodu ostali do njegova zadnjega daha. Oboje ga vozili na kemoterapije i natrag doma u stan. Posjećivali ga. Dolazili na svaki njegov poziv, a on nam se odužio tako da nam je otvoreno govorio o „ljudima i događajima". I prošle godine, kad smo se posljednji put uživo vidjeli, otišli smo s Kaptola na Mirogoj. I upalili oveću crven-bijeli-plavu svijeću. Toga prijepodneva na obljetnicu Horvatićeve smrti bila je to jedina svijeća na njegovu grobu.

Kad je riječ o domaćoj političkoj sceni i iseljeništvu ne pamtim nijedan Damirov izrečeni ili napisani sud koji se s vremenom pretvorio u promašaj. I evo me sad nad njegovom novom knjigom. Koja upornost! Biti uporan i kad su okolnosti izrazito nenaklonjene, a nenaklonjene su proteklih petnaestak godina, nije neka vrlina koja se u nas osobito cijeni. A trebalo bi se upornost cijeniti kao vrlinu kaže mi to uvid u sadržaj dosadašnjih šest Vjera u sjeni politike. Petnaest godina, ni od koga tjeran osim vlastitom savješću, uzdignute glave broditi protiv glavne struje, javno, bez zadrške, hrabro i beskompromisno, nije mala stvar.

Neusustavljeni prostor osobne slobode

Borovčakova se specifičnost ogleda u tome što je on sam sebi šef. Nije ni u kakvome sustavu. On će pronaći put za istinu i slobodnu riječ i tamo gdje puta nema. Potpuno neovisan o hrvatskim kretanjima i skretanjima, odnosima i klipovima u kotačima, u svijetu medija, politike i uopće javnoga života, izgradio je prostor osobne slobode. Može li se na osobnome planu takvo što izgraditi bez glave? Ili bez osjećaja odgovornosti u izborenoj slobodi?

I prije 3. siječnja 2000. upozoravalo se kud bi brod mogao otploviti i da bi se s krivim kormilarima mogao nasukati, kao što se i nasukao, zbog čega Hrvati s njega bježe u valovima poznatima iz doba kad nismo „imali Hrvatsku". Borovčak me početkom ovoga tisućljeća poticao da saberem upravo takve tekstove koji su od sredine devedesetih do prijelomne dvijetisućite upozoravali „što nam se događa", tekstove pisane u doba kad smo „imali Hrvatsku" i objavim ih u njegovom CC marketingu. I učinili smo to knjigom Poražena Hrvatska, opominjućim naslovom na kojemu sam insistirao znajući da ćemo zbog njega i ja i knjiga i nakladnik proći bosi po trnju. Potom i naslovom Javora Novaka Da sam imao Hrvatsku, zatim je uslijedio Tomislav Nürnberger... Napominjem ovo gledajući u retrovizor zbog toga što hoću naglasiti kako je Damir Borovčak i prije pokretanja emisije Vjera u sjeni politike prepoznavao znakove vremena i nevremena što se na horizontu tek sprema.

Tu je karakteristiku Borovčakove osobnosti, istini za volju, uoči sudbonosnih godina uočio i dr. Franjo Tuđman kad ga je samo TuđmanTu je karakteristiku Borovčakove osobnosti, istini za volju, uoči sudbonosnih godina uočio i dr. Franjo Tuđman kad ga je samo jednim kratkim i sadržajnim razgovorom nagovorio da u Kanadi ostavi sve i vrati se doma. No, još za Tuđmanova života, Borovčaka su domaći, endemski, crveni pauci locirali. I uklonili s područja politike. Preživio je i to, ali preobražen. Otada počinje Damir Borovcak Volis li Hrvatskunjegov put samotnjaka, vuka koji brani janjad, koji se zavlači u arhive tražeći podatke o „politički nekorektnim" temama. Otada Damir funkcionira na svoj, osoban, specifičan i originalan način. Ne bi on tako trebao funkcionirati, žrtvujući se preko svake mjere, da u državi imamo posložene stvari. Ali, nemamo. No, i da imamo, Borovčak opet ne bi mogao živjeti umirovljeničkim stilom. Nije on od te sorte, kad je Hrvatska u pitanju. A ona je non-stop u pitanju!jednim kratkim i sadržajnim razgovorom nagovorio da u Kanadi ostavi sve i vrati se doma. No, još za Tuđmanova života, Borovčaka su domaći, endemski, crveni pauci locirali. I uklonili s područja politike. Preživio je i to, ali preobražen. Otada počinje njegov put samotnjaka, vuka koji brani janjad, koji se zavlači u arhive tražeći podatke o „politički nekorektnim" temama. Otada Damir funkcionira na svoj, osoban, specifičan i originalan način. Ne bi on tako trebao funkcionirati, žrtvujući se preko svake mjere, da u državi imamo posložene stvari. Ali, nemamo. No, i da imamo, Borovčak opet ne bi mogao živjeti umirovljeničkim stilom. Nije on od te sorte, kad je Hrvatska u pitanju. A ona je non-stop u pitanju!

Nigdje viđeno, osim u Hrvatskoj

Kako je hrvatski brod od 2000. plovio u krivom smjeru, tako je kriza bujala, voda je rasla, a emisija Vjera u sjeni politike pretvarala se postupno u osobnu misiju. I došla je voda do nosa i ojačala kriza toliko da je brod nagnula, samo što se ne prevali na bok i neslavno završi kao olupina Coste Concordie s koje je prvi odmaglio kapetan broda. Mnogi su u proteklih petnaestak godina odmaglili, neki zalutali pa se vratili, a mnogi, uglavnom neznani, odselili jer u Hrvatskoj ne mogu raditi, stvarati i živjeti normalnim obiteljskim životom. Borovčak se vratio da bi ostao i upozoravao na naše neuralgične točke, na naše rak rane i njihove crvene metastaze. On je magnetska rezonanca, aparat na koji se u Hrvatskoj enormno dugo čeka, magnetska rezonanca koja nam daje nedvojbenu dijagnozu, otvara oči pred stvarnošću onakvom kakva ona doista jest.

Kakav paradoks! Kad se stvarala demokratska hrvatska država, našijenci su se vraćali s nadom i pouzdanjem, a poslije petnaest godina vladanja mentalnih komunista razočarani i obespravljeni Hrvati odlaze tamo odakle se Borovčak prije dvadeset i nešto godina vratio. Koji salto mortale! Nigdje viđen, osim u Hrvatskoj. I u toj i takvoj Hrvatskoj, obrnutoj naglavačke – ja bih rekao poraženoj, živi ona iskonska vjera pod prijetnjom sjena kobnih politika kakve više u demokratskoj Europi nigdje nema. Osim u komunistički, preciznije - jugokomunistički poraženoj Hrvatskoj. U redu! Pristao bih umjesto „poraženoj" na termin „premreženoj".

Hrvatska sad gotovo sramežljivo, referendumskim inicijativama i rezultatima predsjedničkih izbora, pokazuje nove znakove vremena. I daje do znanja kako joj je dosta poražavanja, krize, krivih putova iz jedne u drugu krizu, pa joj je dosta i ove „najbolje vlade dosad" i pete (haaške) kolone s pridruženim jugoslavenskim organizacijama koje zagađuju civilno društvo i društvo u cjelini do te mjere da je danas uz kartu za iseljenje najtraženiji naslov Smrad trulih lešina, akademika Ivana Aralice, premda o tom naslovu glavna struja gromoglasno šuti.

Dok ne raščistimo neraščišćeno

Kriza! Netočno je da ona u Hrvatskoj traje posljednjih šest godina i netočno je da se ona „prelila" iz bijeloga svijeta na nas. Netočno je toliko koliko nas uvjeravaju da je uzrok tamo gdje nije! Kriza u nas traje od 3. siječnja 2000., kad se počela zidati odozgo prema dolje i odozdo prema gore, tako da u krizi od kuće ne ostane ni kamen na kamenu. Kriza je u nas programirana, baš onako kako je bila programirana i vojna agresija na Hrvatsku s unutarnjom pobunom srpskoga življa protiv ustavnopravnoga nam poretka. Programirana je tako da traje i traje dok Hrvati ne zamrze vlastitu državu. Programirana kriza je osveta, osveta hrvatskih jugoslavenčina i jugovića, jer smo htjeli Hrvatsku bez Beograda, jer smo je izborili i postavili na svjetsku kartu slobodnih država.

Hoću reći, kako u uvjetima krize, kad su prioritetno dnevnopolitičko pitanje frtalj kruha i karta do Irske ili Kanade u jednome smjeru, ovrha i blokada, nije jednostavno ostati dosljedan i ukazivati na uzroke i posljedice koje nadilaze frtalj kruha! Tu je veličina Borovčaka. On ne dopušta da ga kriza udalji od merituma stvari, od nametnutih dnevnopolitičkih tema i njihovih posljedica, ne dopušta da ga zavede sitnež, manipulacija i programirani štosovi proizvedeni u domaćim i vanjskim laboratorijima proizvodnje pristanka. Ne možemo dalje, dok ne raščistimo ono što su drugi europski narodi i njihove države raščistili – poruka je u pozadini tema i dilema obuhvaćenih svescima Vjera u sjeni politike 1-6.

Branitelj hrvatskih branitelja, ma gdje bili

One koji su Hrvatsku htjeli, izborili i postavili na globalni zemljovid crveni pauci love u svoje mreže. Lovili bi nas s još većim revolucionarnim žarom da im je prošla haaška presuda za „zajednički Sv. JosipOn hrvatskoga branitelja štuje kao i sv. Josipa, zaštitnika Domovine! Bori se za njega, kao što se uspio izboriti i za reafirmaciju sv. Josipa u Hrvatskom, nekad državnom, saboru. Ne dopušta da se oduzme dostojanstvo hrvatskih branitelja. I dosljedno tomu odlazi u povijest, pa iz zaborava u jednoj emisiji izvlači branitelje Gvozdanskoga, u drugoj, vrativši se u suvremenost, hrvatsku junakinju Nevenku Topalušić, preminulu usred prosvjeda pred kancelarijom ministra zaduženog za branitelje.zločinački pothvat"! Borovčak, i sam žrtva crvenih pauka, brani branitelje. Njih osobito, premda ne samo njih već i katoličke aktiviste, socijalno ugrožene, silovane u velikosrpskoj agresiji...

On hrvatskoga branitelja štuje kao i sv. Josipa, zaštitnika Domovine! Bori se za njega, kao što se uspio izboriti i za reafirmaciju sv. Josipa u Hrvatskom, nekad državnom, saboru. Ne dopušta da se oduzme dostojanstvo hrvatskih branitelja. I dosljedno tomu odlazi u povijest, pa iz zaborava u jednoj emisiji izvlači branitelje Gvozdanskoga, u drugoj, vrativši se u suvremenost, hrvatsku junakinju Nevenku Topalušić, preminulu usred prosvjeda pred kancelarijom ministra zaduženog za branitelje.

I dok se naglavačke okrenuta nam država već četiri godine odriče Veljka Marića, Borovčak ne dopušta da on padne u zaborav. Upozorava da Veljko trune u srpskom zatvoru nakon što je kidnapiran po logici srpskoga državnoga terorizma, nakon što je u prijestolnici „regiona" osuđen. Kako osuđen? Prema zakonu kakav ne postoji nigdje u Europi, zakonu koji je u Srbiji izrastao na suvezluku velikosrpskog i svetosavskog fundamentalizma. Zakonu kojim je Srbija samoj sebi dala pravo da uhićuje tuđe državljane, da ih optužuje za navodni zločin počinjen u tuđoj državi nad tuđim državljaninom. I takva bi Srbija ušla u Europsku uniju!?

Naša zastupnica u Europskom parlamentu, Marijana Petir, koja je govorila na predstavljanju knjige, slučaj Veljka Marića postavila je na europsku razinu. Izgleda da će Bruxelles prije službenoga Zagreba reagirati na srpski mirnodopski imperijalizam.

Pomirba je moguća, lustracija je nužna

Ali, kriza zavrjeđuje još koje slovo, ta, iz nje nam je izaći ili propasti. Sve su se druge države u koje se s globalnoga plana kriza prelila na njihov lokalni, oporavile. Hrvatska se oporavila nije i ne će dok se uzroci i generatori krize ne uklone, da ne velim europski - lustriraju. A kako će se lustrirati? Prema europskim rezolucijama. Uvažavajući pritom naše specifične probleme i područja koje u hrvatskoj javnosti, među ostalima, kontinuirano osvjetljava i Damir Borovčak raskrinkavajući usput i one, koje je Dodo nazivao „crvenim paucima". Jer mi znamo koga treba lustrirati, one, dakle, koji su i prije i poslije devedesete trajno i zauvijek odbacili nacionalnu pomirbu i stvarali nacionalni razdor i na tom razdoru gradili svoje ideološke torove i zadovoljavali svoju volju za moć, vlast, slast i mast.

Pomirba je moguće tek poslije civilizirane lustracije, poručuje nam uvid u teme koje Borovčak stavlja u fokus svoje emisije. A da bi se došlo do lustracije, potrebna je svijest o njezinoj potrebi. Potpuno svjestan da nam je u ovome trenutku preostao samo narod, Borovčak mu se obraća jasnim rječnikom, novinarski preciznom rečenicom i odgovornim odabirom tema. Pa, tko voli nek izvoli. Tko ne voli, nema autoru što prigovoriti. O Borovčakovoj metodologiji na predstavljanju je nadahnuto govorio novinar Glasa Koncila Tomislav Vuković. Ukratko: Faktografija je točna, vrela navedena, metodologija primjerena, podatci provjerljivi. A zaključak? Zaključite sami.

Borovčak nigdje nije napisao, ali je stvar između redaka jasna, kako on apelira na odgovornost. Katoličku, hrvatsku, građansku, biračku i općeljudsku, svima razumljivu, odgovornost. On poručuje: Ja sam svoje napravio, ja svoje radim i radit ću premda ne moram, a za nužne promjene treba podići narodnu svijest na razinu koju zahtijevaju činjenice da imamo svoju državu, da je ona demokratska, da je ona sustavno iznutra sputavana, da ona nije samo zemljopisni pojam, da je ona viša vrijednost negoli samo zbroj svih njezinih dijelova, da je u Europskoj uniji, NATO-u, UN-u i da po svim objektivnim parametrima ona mora postati prosperitetna, ekonomski stabilna, gospodarski domišljena, sigurnosno stabilna, efikasno organizirana, poduzetništvu otvorena, riječju - ona treba biti majka Hrvatu, a ne zločesta maćeha.

PIPS za crvene pauke

Teme šeste knjige, koje ovdje ne ću prepisivati jer to nema smisla, upućuju nas u istinu da je Hrvatska jedno čudo. Kad joj je teško, kao što joj je danas izuzetno teško, ona je najjača. Odakle crpi snagu taj jedva čujni glas šutljive hrvatske većine, ako li ne iz vjere i nade koje se čitaju u podtekstu niza Vjera u sjeni politike Damira Borovčaka. Autor je, uz to, i PIPS za crvene pauke.

PIPS? A kako drukčije crveni pauci sa svojim mrežama mogu doživjeti autora kad raskrinkava novu jednopartijnost staroga jednoumlja, kad se zalaže za lustraciju, kad prokaže ciljeve velikoga dijela tzv. civilnoga društva koje siše enormna državna sredstva (njih se kriza ne dotiče!), kad razotkriva restauraciju komunizma, kad ne dopušta zaborav komunističkih velezločina, kad ne dopušta pokapanje Bleiburga, kad ukazuje na hrvatsku postojanost i junaštvo sustavno potiskivanu u treći plan, kad skoreno vrhovno vezivno tkivo jugokomunizma nastoji ostrugati s Kazališnoga trga u Zagrebu, kad skida mit s Jasenovca, kad se zalaže za istinu o Baćinu, kad ukazuje na povijesnu istinu u Srbu, kad govori o „agresiji manjine", kad se zalaže za političku odgovornost i za uključivanje hrvatske dijaspore ili ukazuje čime je Miroslav Bulešić zaslužio mučeništvo i blaženstvo? PIPS-anje je to koje nelustrirani lustratori, domaći, endemski crveni pauci ne opraštaju.
Emisija Vjera u sjeni politike postala je „brand" Radio Marije. Emitira se svake četvrte nedjelje u mjesecu s početkom u 21 sat.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.