Genocid je počinjen, ali nenamjerno. Dakle, nema krivca?!
Međunarodni sud pravde 3. veljače 2015. odbacio je hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid. U presudi je utvrdio da je genocid počinjen, ali da Hrvatska nije dokazala specifičnu namjeru. Genocid je učinjen na specifičan način, nenamjerno, neplanirano, dakle, slučajno. Dežurni je sudac ovu neobičnu situaciju ovako 
obrazložio: „Djela koja sadrže actus reus genocida nisu počinjena sa specifičnom namjerom koja je potrebna da bi se ta djela kvalificirala kao djela genocida. Hrvatska nije uspjela dati potvrdu svojim tvrdnjama da je počinjen genocid. Nije postojala specifična namjera da bi se djela karakterizirala kao genocid“.
K tomu djela su genocida počinjena u nekoj zamumuljenoj crnoj rupi u kojoj nije moguće odgovornu državu pravno locirati i pravedno osuditi. Nepostojeća država SRJ nije postojeća joj slijednica država Srbija, možda i jest, ali nije sigurno da jest, jer možda nije. Čini se da je Sud previdio notornu istinu: I u jednoj i u drugoj državi Beograd je bio i ostao glavnim gradom. I glavni protagonisti agresije i genocida, likovi službene politike i vojske, recimo – Milošević i Kadijević, bili su i ostali isti. Promjena imena nikoga ne bi smjela osloboditi odgovornosti za zločin genocida.
Mršavi razlozi za hrvatsko zadovoljstvo
Hrvatska je, kažu, i s odbijenom tužbom ipak na dobitku po dvije osnove. Prva, Međunarodnom sudu pravde u Haagu mogu se obratiti samo države. Kako je UN-ov MSP prihvatio hrvatsku tužbu, znači da UN priznaje 
Republiku Hrvatsku! Što bi Hrvati još htjeli?! Imaju državu, a sad bi nezahvalni htjeli i osuditi krivca za genocid. Stavljajući na vagu hrvatsku želju za slobodom i srpski slučajni genocid, MSP je odlučio kako je prirodno pravo naroda da živi u svojoj državi jednako nevino ili krivo kao i nedokazana namjera slučajno provedenoga genocida.
Drugi razlog hrvatskoga dobitka odnosi se na činjenicu da sada imamo „opsežnu dokumentaciju“ o počinjenom nenamjernom genocidu, to jest velikom skupu dokazanih ratnih zločina dirigiranih iz Srbije, počinjenih uz pomoć JNA, čijim „starešinama“ sada, 2015., Hrvatska najavljuje tužbe. Temeljna pretpostavka za ovaj zaokret jest radikalna promjena sadašnje jugoslavenske politike u hrvatsku nacionalnu politiku.
Genocidnu namjeru dokazuju srpska vrela
Specifična namjera na koju se poziva MSP lako je dokažljiva pod uvjetom da tužitelj, hrvatska država, hoće namjeru dokazati i pod uvjetom da Sud hoće čuti nepobitne dokaze. Oba preduvjeta, čini se, nisu postojala u dovoljnoj mjeri.
Odnos tužitelja prema vlastitoj tužbi najbolje zna Ivo Josipović i srpski veleposlanik Cvetićanin. Oni bi trebali uz pomoć Ivana Šimonovića, objasniti što je i zašto mijenjano u prvotnoj optužnici.
Specifična namjera Srbije stara je koliko i Načertanije Ilije Garašanina. Njegov Nacrt (Plan) temelj je srpske vanjske politike. I danas. Objavljen je 1844. Ne znam je li uvršten u dokazni materijal, to jest u „opsežnu dokumentaciju“, kao i ostala kapitalna srpska djela o namjeri da se genocidom u službi imperijalne politike istrijebe nesrpski narodi u zamišljenim granicama Velike Srbije. Namjeru genocida, kao jedini zdravorazumski zaključak, najbolje dokazuju srpska vrela u kontinuitetu dugom stoljeće i pol, od Načertanija do Memoranduma 2., od Garašanina do Miloševića i Ćosića, Kadijevića i Aksentijevića.
Da se najveća kvaka krije u dokazivanju namjere bilo je jasno još od presude po tužbi za genocid protiv Srbije koju je podnijela Bosna i Hercegovina. Ništa Hrvatska iz te tužbe naučila nije. Težište dokazivanja namjere ostalo je postrani, a Sud je, čini se, tu činjenicu dočekao raširenih ruku i s neskrivenim olakšanjem. I Srbija, dakako, u društvu s 
hrvatskim jugointegralistima.
Čim je Sud skopčao da nema dovoljno jake kopče između dokazanoga djela genocida i nedokazane specifične namjere genocida, odmah se 2008. proglasio nadležnim za odbacivanje, tada već s jugoslavenskom politikom usklađene i reparirane hrvatske tužbe.
Srbija je pokorila međunarodno pravo
Sa stajališta međunarodnoga prava MSP je svojom odlukom po drugi put obeshrabrio žrtvu i ohrabrio napadača. Dvaput je zaštitio Srbiju, to je bitno, a ne činjenica da se dvaput o Srbiji raspravljalo kao državi optuženoj za genocid. To je teza hrvatskih minimalista.
Sud je, istina, u stanju prepoznati genocid, ali nije u stanju osuditi državu odgovornu za genocid. Time nas je podsjetio kako je Srbija, pod jugoslavenskim imenom, genocidom provodila službenu politiku velikih sila opstanka Jugoslavije makar i kao Velike Srbije. Tek kad Srbija nije brzo i efikasno sprovela genocidnu politiku za koju je dobila zeleno svjetlo, velike sile povlače ručnu kočnicu i gase zeleno svjetlo, na što Srbija odmah reagira i odbacuje ime SRJ.
Srbija ni uz pomoć genocida nije pokorila Hrvatsku. I nikad ne će, a pokušavat će opet, upravo je na to potiče
odbacivanje hrvatske tužbe. Ali! Srbija je uspjela pokoriti međunarodno pravo. I to zato što je presuda MSP voda na mlin ciljevima Memoranduma 2 više negoli povijesnoj istini i pravdi. On govori o tome kako u mirnodopskim okolnostima izjednačiti počinjeni genocid s legitimnom obranom i kako od države agresora, odgovorne za genocide i ratne gubitnice ostati politički neokrznutom, moralno i međunarodnopravno neosuđenom te neobveznom platiti ratnu odšetu.
Josipović je glavni urednik hrvatske tužbe
Zašto je Hrvatska izgubila? Zato jer i sama izgubljena. Ponajviše zbog toga što već petnaest godina ima projugoslavensku vlast koja se na unutarnjem i vanjskom planu ponaša kao da genocida nije bilo, jer za nju nije bilo ni agresije – već nekakav „rat“, oružani sukob dviju zajedničkih zločinačkih pothvata, stoga se trebamo svi svima ispričati, pravno izjednačiti žrtvu i agresora, a sve u želji da se opet u bilo kom obliku skrpa neka jugozajednica.
Hrvatska je izgubila i zbog toga što nije procesuirala agresore i petokolonaše, što nije nametnula pretrpljeni genocid na domaćem i međunarodnom planu, što je umjesto filmova o masovnim grobnicama financirala ismijavanje agresije Urednik JosipovićHrvatska je tužba odbačena i zbog toga, barem sudeći po završnoj riječi dežurnoga sudca, što u njoj uopće nema spomena srpskih koncentracijskih logora, uloge Kontraobavještajne službe JNA i ostalih relacija koje izravno povezuju genocidno djelo s genocidnom namjerom države Srbije. Može li Josipović, od 2000. glavni urednik hrvatske tužbe, izbjeći odgovornost ili barem neugodna pitanja javnosti? Ako je suditi po Mesićevoj postpredsjedničkoj karijeri – može i hoćes „pašta šutom“, što je umjesto povijesne istine insistirala na maglama i mitovima
„regiona“. I zbog toga što joj ustanove poput DORH-a rade selektivno. I zbog toga što nema slobodne medije, a ima pokvareno višestranačje. I zbog toga što uzgaja tzv. nevladine udruge koje rade posao bivše Udbe, KOS-a, SUBNOR-a... I tako dalje.
Hrvatska je tužba odbačena i zbog toga, barem sudeći po završnoj riječi dežurnoga sudca, što u njoj uopće nema spomena srpskih koncentracijskih logora, uloge Kontraobavještajne službe JNA i ostalih relacija koje izravno povezuju genocidno djelo s genocidnom namjerom države Srbije. Može li Josipović, od 2000. glavni urednik hrvatske tužbe, izbjeći odgovornost ili barem neugodna pitanja javnosti? Ako je suditi po Mesićevoj postpredsjedničkoj karijeri – može i hoće.
Ćerat ćete se opet!
S druge strane možemo se s pravom zapitati: Što je Hrvatska trebala još učiniti, a nije, da dokaže ono što je svakome dobronamjernome jasno – da srpska genocidna djela 
nisu mogla biti izvršena bez namjere da se na okupiranim područjima unište Hrvati i zbrišu s lica zemlje. Evo kako je provodeći genocidnu namjeru zborio u Baranji „poslanik“ beogradske skupštine Milan Paroški: „Ovo je srpska teritorija i njima (Hrvatima) mora biti jasno da su oni dođoši... nijedan Hrvat ne može uzurpirati taj teritorij“ u suprotnom „možete ga slobodno ubiti kao kera kod tarabe“. Je li glavni urednik, dr. Josipović, ubacio ovaj citat među dokaze?
I bez uredničkih zahvata u hrvatsku tužbu, logično se zapitati što je još Srbija trebala napraviti Hrvatima da bi je MSP osudio za genocid? Koliko još Vukovara, Škabrnja, Sotina, Tovarnika... Srebrenica i Sarajeva? Ako genocid sadrži konkretno djelo i namjeru da se djelomično ili potpuno uništi neka etnička skupina, kako se onda zove zločin za dokazano djelo genocida bez dokazane specifične namjere i koji sud je mjerodavan za tu vrstu zločina? Smije li uopće Hrvatska naplatiti od Srbije ratnu odštetu?
Sud je poslao dvije poruke: Prva je pilatovska, ne bi se štel mešati, genocid je dokažljiv samo ako vam dopustimo.Registar je nužnostPrema tome, osim države Srbije, s presudom Suda mogu biti prezadovoljni i svi oni u Hrvatskoj koji su četrnaest godina neumorno i sustavno radili u korist štete hrvatske tužbe, a riječ je o istome onome jadu koji je kiselo i sa zgražanjem dočekao oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, Tuđmanu i Oluji. Takvih nema puno, ali su dobro i visoko raspoređeni, a zbog negativnih posljedica njihove politike zavrjeđuju javni Registar. Zbog toga što su radili protiv izgleda hrvatske tužbe, u krajnjemu protiv pomirbe u „regionu“ utemeljene na istini i pravdi, trebaju odgovarati pred domaćim sudom koji će u pravednom i zakonitom postupku znati prepoznati specifično nedjelo i specifičnu namjeru specifične hrvatske pete kolone. Proces može početi odmah, budući da je presuda Međunarodnog suda pravde konačna Druga, „ćerat ćete se opet“, upalit ćemo zeleno svjetlo kad nam bude odgovaralo. Da su ubijeni Vukovar i poklana Škabrnja zemljopisno u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Nizozemskoj, specifičnu namjeru ne bi trebalo ni dokazivati. Počinitelj bi po kratkom postupku bio proglašen krivim za genocid.
Osuda za genocid pretpostavlja političku odluku
“Motivi počinitelja zločina i okolnosti ubojstava, kao i njihova pravna kategorizacija, takvi su da nije sporno da su pripadnici zaštićene skupine (Hrvati, N.P.) ubijani i da je utvrđeno
konkretno djelo genocida”, kazao je sudac. Kako se izvode dokazi o nečijoj namjeri da djelomično ili u cijelosti uništi neku etničku skupinu? Popisom masovnih grobnica, popisom ubijenih, popisom prognanih? Na to Sud, a izgleda i Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju genocida, nema odgovora. Griješim li ako zaključujem da se osuda za genocid donosi proizvoljnom odlukom?
Kakav sud?! Osuđujućoj ili oslobađajućoj presudi za genocid prethodi politička odluka. Sve da je Hrvatska i dokazala specifičnu namjeru, bez prethodne političke odluke o potrebi osude Srbije, gdje god da se ona donosi, Hrvatska ostaje kratkih rukava, a s njom i povijesna istina i elementarna pravda. Srbija, jer nije osuđena za velezločin genocida, uzdignute glave može nastaviti sa svojim „europskim putom“, dok su Hrvatskoj, žrtvi genocida, na „europskom putu“ čupani zubi i nokti, ponos i dostojanstvo.
Srbija je postigla cilj, Hrvatska nije
Iritira paternalističko-politikantski naputak sudca o tome da obitelji stradalih trebaju saznati kakva je sudbina njihovih najbližih koji su nestali, pa stoga Sud potiče obje strane da se u dobroj vjeri istraži to pitanje. Hvala mu. Tako se ne razgovara s državom 
tužiteljicom. Tako se razgovara s protagonistima zajedničkih zločinačkih pothvata u oružanim sukobima na prostorima jugoistočne Europe. S Hrvatskom se tako nije moglo postupati dok ju je vodio predsjednik Tuđman. Spor se vodio zbog genocida, a ne zbog sudbine nestalih. U pitanju je bio i ostao neosuđeni genocid. Poslije 3. veljače 2015. možemo govoriti kako je hrvatska tužba za genocid protiv Srbije iskorištena za obranu prava na genocid i njegovo uvođenje u međunarodno pravo kao specifično nekažnjivo sredstvo za postizanje imperijalnih ciljeva. I u tom je pogledu pobijedio plan Garašanina. Srbijanska protutužba sasvim je usklađena s polazištima Načertanija i Memoranduma 2, ali i s repariranom hrvatskom tužbom. Cilj joj je bio eliminirati hrvatsku tužbu. Srbija je dobila što je htjela – bacanje u koš hrvatske tužbe.
Registar hrvatske pete kolone
Presuda nije prinos „pomirbi naroda“, a pogotovo ne pomirbi dviju država. Nju će Hrvatska čitati na svoj način, Srbija na svoj. Sud je odbacivši hrvatsku tužbu (samo to je važno!), činjeničnim djelima unatoč, za pravo dao zagovornicima 
teze da je tužba bila nepotrebna i da ju treba povući. Ta je teza u Hrvatskoj operativna od 3. siječnja 2000. S ove distance čini se da je posao pisanja, „lekture“, prekrajanja i uređivanja teksta hrvatske tužbe bio dobra ulaznica prof. dr. Ivi Josipoviću za buduću kandidaturu za predsjednika države. S tog je mjesta mogao, kao što je i pokušavao, usmjeravati, sugerirati i navoditi tijek sudbine hrvatske tužbe. U tome je poslu došao sve do prijedloga o povlačenju tužbe uz vansudsku nagodbu sa Srbijom, uz istodobno optuživanje Hrvatske za ustaške zmije.
Račanova je vlada čačkajući po originalnom tekstu tužbe, jer se nije uklapao u specifičnu politiku jugoslavenskih integralista, izbacila iz nje Crnu Goru i time umanjila priliku za odgovornost Srbije u doba dok je genocid provodila pod imenom SRJ (jer SRJ ne postoji bez Crne Gore). Izbacila je i hrvatske državljane srpske nacionalnosti koje je okupatorska vlast 1995. otjerala iz Hrvatske, što spada u sastavni dio srpskoga genocida u Hrvatskoj, davši
slabljenjem hrvatske tužbe prigodu Srbiji za protutužbu. Na tragu prilagođavanja hrvatske tužbe ciljevima jugoslavenske politike jesu i kasnija nastojanja da se tužba u cijelosti povuče, da se sa Srbijom postigne nagodba u čemu su prednjačili Josipović i Pusićeva. I još neki znani i neznani.
Prema tome, osim države Srbije, s presudom Suda mogu biti prezadovoljni i svi oni u Hrvatskoj koji su četrnaest godina neumorno i sustavno radili u korist štete hrvatske tužbe, a riječ je o istome onome jadu koji je kiselo i sa zgražanjem dočekao oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču, Tuđmanu i Oluji. Takvih nema puno, ali su dobro i visoko raspoređeni, a zbog negativnih posljedica njihove politike zavrjeđuju javni Registar. Zbog toga što su radili protiv izgleda hrvatske tužbe, u krajnjemu protiv pomirbe u „regionu“ utemeljene na istini i pravdi, trebaju odgovarati pred domaćim sudom koji će u pravednom i zakonitom postupku znati prepoznati specifično nedjelo i specifičnu namjeru specifične hrvatske pete kolone. Proces može početi odmah, budući da je presuda Međunarodnog suda pravde konačna.
Nenad Piskač
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.