Papino odreknuće od službe

Iako već odavno iz više razloga ne kupujem novine, ipak sam se u svezi Papina odreknuća načitao mnoštvo tekstova. Uglavnom „on line". I ono malo što još od tiskovina kupujem uskratit će mi ministar financija Slavko Linić kad poštenome narodu ukine slamku preživljavanja - dopušteni bankovni minus po tekućim računima – umjesto da natjera banke na niže kamate na taj, ali i na druge kredite. Linić kao da priželjkuje da narod što prije izađe na ulicu. Proizvodi kaos i nemoguće uvjete za život i rad. Čisti boljševički pristup.

Što mu je to trebalo, pitaju se zabrinuti

Ima sad tih tekstova o Papi i Crkvi toliko koliko ih je svojedobno producirano diljem svijeta kad se medijski, umjetno, stvarao „najbolji nogometaš svijeta" David Beckham, koji je zapravo jedan prosječan igrač, ali i programirani brand Velike Britanije. Tekstovi o Papi i Crkvi što dolaze od ljevice i od jugoslavenske desnice u Hrvatskoj bave se površinskim temama i traže neku „pukotinu" (npr. „zapuštenu vatikansku diplomaciju") koju bi mogli presoliti i onda danima razvlačiti ne bi li me natjerali da ipak kupim tiskano izdanje.

Takve tekstove čitam „po dijagonali" i skačem od veselja što nijedan nije napisala Ingrid Antičević Marinović na materinjem jeziku D. Beckhama. Zdesna pak nitko ništa ne piše, ni o čemu, pa ni o Papi, a i da desnica počne ozbiljno misliti, nema svojih organiziranih intelektualaca i medija.

Najsuvisliji su tekstovi teologa, što je s obzirom na temu i očekivano. Ali, tko njih čita, pa i u samoj Crkvi „popularniji" su religijski estradnjaci različitih praksa kao što su sumnjiva iscjeljenja obiteljskog stabla, frfljanje na jezicima, karizmatičari kod frizera, lijevi klerikalizam u Saboru, magle duhovnih obnova i žalibože seminara.

U mnoštvu napisanih rečenica i u nekim reakcijama tzv. „običnog puka" s kojim sam imao prigodu dotaknuti nezaobilaznu temu papina odreknuća, kao da proviruje nekakva nelagoda. Stid zbog nesvakidašnjega, a ipak crkvenim zakonom predviđena, poteza. Odreći se od službe papinstva!? Šok nije ugodno stanje, pogotovo onima koji su navikli na uhodanu kolotečinu. Višestoljetnu.

Neki tumače odreknuće kao ulazak Crkve u nekakvu veliku neizvjesnost. Iz njih izvire iskrena zabrinutost. Naslućuju moguću katastrofu. Pokleknuće pred nečastivim! Pojavljuje se i iracionalni strah. Iz svega toga konglomerata onda navire i ljutnja i srdžba na (još) aktualnoga Papu, ali nije još posve sigurno smijemo li se na njega ljutiti dok je još papa, ili ćemo mu navući uši za koji dan kad više ne bude papa. Što mu je to trebalo, pitaju se zabrinuti.

Prevrtljivac ili svetac?

Po mojemu sudu najjasnije je takva stajališta u javnosti formulirao komentator Večernjeg lista Milan Ivkošić: „Odstupanje Benedikta XVI. težak je udarac Katoličkoj crkvi. Jer, otac nikad ne podnosi ostavku! On ostaje otac do smrti i poslije. U Ratzingeru je čovjek nadjačao sveca, osobni komoditet Kristova namjesnika, a apsolutnost vjere, istine što iz nje proistječe i Crkve kao njezine čuvarice relativizirana je na najvišem mjestu. Ostavke pripadaju nestalnosti i prolaznosti politike i drugih ljudskih djelatnosti a ne duhovnom vodstvu najautoritativnije religije svijeta. Bože, kako su Ratzingerove knjige dobre, od Wojtyle je teološki i filozofski dublji, ali Ivan Pavao Drugi je bio neusporedivo odgovorniji i spremniji na ono što je u kršćanstvu najvažnije – na žrtvu" (V. list, Obzor, 16. veljače).

Papa udara Crkvu, napustio je svoju doživotnu očinsku funkciju, nije svetac, komotan je, relativizira vjeru i istinu, nestalan je, manje je odgovoran od pape Ivana Pavla II. i manje od njega ima spremnosti na žrtvu. Prevrtljivac jedan!

Znamo da papinstvo nije sakrament na što je u istom večernjakovu Obzoru smirenim tekstom podsjetio dr. Tonči Matulić i StrahNeki tumače odreknuće kao ulazak Crkve u nekakvu veliku neizvjesnost. Iz njih izvire iskrena zabrinutost. Naslućuju moguću katastrofu. Pokleknuće pred nečastivim! Pojavljuje se i iracionalni strah. Iz svega toga konglomerata onda navire i ljutnja i srdžba na (još) aktualnoga Papu, ali nije još posve sigurno smijemo li se na njega ljutiti dok je još papa, ili ćemo mu navući uši za koji dan kad više ne bude papa. Što mu je to trebalo, pitaju se zabrinuti.stvar spustio na mjeru koju odreknuće i zavrjeđuje (str. 2 – 3). Dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu za Papinu odluku kaže – „Da je papa Benedikt XVI. samo ovo učinio, bilo bi dovoljno za kanonizaciju. Donio je odluku o odreknuću i ostao miran. To je vrlina svetaca, a nipošto prevrtljivaca".

Dva dijametralno suprotna stajališta mogu dovesti do novih nesuglasica. Ivkošićevo stajalište nije usamljeno, dijele ga i mnogi u Crkvi, ali ne će ga javno reći sve dok je Papa papa. Ono što je sada nedovoljno jasno odnosi se na to da nije Benedikt XVI. učinio ništa suprotivo crkvenome pravu. K tomu nije se odrekao Crkve, Krista, Pisma, Vjerovanja, svećeničkog reda, ili nauka, dogme i tradicije. Odrekao se službe.

Istina, papinska služba nije služba ministranta, pa, evo, neugoda ostaje, jer smo se i jer su nas naviknuli da papa mora umrijeti kao papa, pod svjetlima svjetske pozornice sa svim pripadajućim ceremonijama i častima. I sad kad je jasno da će Ratzinger umrijeti u tišini nekog samostana kao teolog Jozeph, a ne kao papa Benedikt XVI., neugoda se usložnjava i traje. A onda, barem meni, dolazi spasonosni profesor. Ne profesor Baltazar iz crtića. Već Tomislav Janko Šagi Bunić razrješuje čvor što je počeo stezati katastrofičare i one koji misle da je papa samoinicijativno, bez Krista, donio odluku o odreknuću i ostavio Crkvu na cjedilu. Ma, gotovo je isporučio vražjem naumu!

Vjerujemo li da je Isus sada živ?

„Ima jedna važna spoznaja koju bismo mi suvremeni kršćani, možda posebno mi suvremeni katolici, morali jasno i duboko shvatiti iz toga što vjerujemo da je Krist sada živ. Da on sada radi i da prvenstveno od njega ovisi i sadašnjost i budućnost Crkve, a da Crkva nije naše djelo, da njezina sadašnjost i budućnosti nije tako od nas samih zavisna kao da bismo mi mogli sve isplanirati, izračunati, odmjeriti i razmjeriti i zacrtati i izvesti.

Danas se mnogi u Crkvi vladaju kao da Crkva nije tijelo Kristovo, nego kao da sve ovisi o njegovoj mudrosti i proračunima, kao da je oni mogu staviti u svoje logaritamske tablice i raščlaniti u svoje jednadžbe. Ima ih i takvih koji misle da je to već davno sve načinjeno, da je Crkva već sva doumljena i sve je oblike koji su mogući doživjela, a sada da treba samo to čuvati, i da će to oni učiniti svojim mudrim mjerama ili svojim branama ili svojim povicima na sve što ide izvan okvira onoga što su dosad oni znali i vidjeli.

Ako vjerujemo da je Krist živ i da Krist zaista jest u Crkvi, onda će naš strah svakako biti manji pred svim onim što se može dogoditi ili novo pojaviti, jer tada živimo iz vjere u Njega živoga, a ne iz našega znanja ili iz naših navika" (T. J. Šagi Bunić, Vrijeme suodgovornosti (1), Jedini pravi problem Crkve: Vjerujemo li da je Isus sada živ?, str. 241, KS, Zagreb, 1981.).

Vjerujemo li da Crkvu vodi živi Krist? Ako da, onda ne bi smjelo biti problema s i uokolo Papine legitimne odluke o odreknuću. U suprotnom, ako (i u Crkvi) netko ne vjeruje da je vodi živi Krist, onda nešto ne štima s njegovom vjerom i poimanjem Crkve kao mističnoga tijela Kristova, pa je lako moguće da ga smuti aktualno odreknuće od papinske službe. Naravno, postoje i nevjernici, oni po logici stvari ne vjeruju da Crkvu vodi živi Krist i njegov Duh Sveti, već samo Papa, čovjek, pa mu je onda takva i pozicija polazišta. Nevjerniku ne treba zamjeriti. Vjernik ga treba poučiti i obrazložiti mu „nadu koja je u nama", na kojoj se temelji i bez koje prave vjere nema.

Vjera istjeruje strah iz srca

Šagi Bunić dalje u tekstu upozorava vjernike: „Ne umanjuju se dakako time nipošto naše dužnosti, nije to nikakav poziv na kvijetističko mirovanje i spokojstvo nerada i gotovanskog čekanja da će Bog sve riješiti na neki magijski način, mimo nas i bez nas. To je, naprotiv, poziv na to da svi u Crkvi, svaki na svome položaju i u svome poslanju, BunićDanas se mnogi u Crkvi vladaju kao da Crkva nije tijelo Kristovo, nego kao da sve ovisi o njegovoj mudrosti i proračunima, kao da je oni mogu staviti u svoje logaritamske tablice i raščlaniti u svoje jednadžbe. Ima ih i takvih koji misle da je to već davno sve načinjeno, da je Crkva već sva doumljena i sve je oblike koji su mogući doživjela, a sada da treba samo to čuvati, i da će to oni učiniti svojim mudrim mjerama ili svojim branama ili svojim povicima na sve što ide izvan okvira onoga što su dosad oni znali i vidjeli.bude što budniji tražilac onoga što Krist misli da treba danas da se ostvaruje na svijetu, što Krist hoće da poduzimamo, na što nas sada i u ovaj čas goni njegova ljubav, tj. ljubav kojom on ljubi nas i kojom mi ljubimo njega.

Treba imati na umu da je Krist živi preobraženi čovjek o desnici Očevoj, pa da on ima ljudski um, da može misliti na način kao i mi, iako daleko savršenije, pa da on zauvijek ostaje i u ljudskom smislu najviši um u svoj zajednici Crkve koja misli, kao njezina Glava. To nas može samo tješiti kad za nove probleme tražimo nova rješenja, jer Krist kao čovjek u ovaj čas svojoj Crkvi misli ona rješenja koja su joj ovog časa potrebna. I sigurno nije sve u tome da se samo ljubomorno čuvaju nekadanji stari oblici i stare formule". (isto, str. 241-242).

Treba reći da je Šagi Bunić ovaj tekst pisao u kontekstu Drugoga vatikanskoga koncila, koji je vrvio šokantnim novotarijama, kao što je primjerice liturgija na narodnom jeziku, dijalog, posadašnjenje i tako dalje. Ta činjenica, međutim, uopće ne umanjuje dojam da se tekst može „čitati" i u kontekstu „novotarije" odreknuća (Šagi Bunić je kao bestseller, uvijek aktualan), koje nas je tako strašno zadesilo, da u stanju šoka, straha, stida i koječega drugoga nepotrebno padaju i teške riječi. Samo zato jer smo navikli na drukčije stilove papinstva negoli ga ima papa Benedikt XVI.

Šagi Bunić završava s dozom optimizma: „Ako je, dakle, Krist uskrsnuli i živi po svome Duhu Svetome kroz Koncil pokrenuo svoju Crkvu na nove putove, onda onome koji zaista vjeruje da je Krist živ i da je s nama na tom putu, i da nam – kao učenicima na putu u Emaus – tumači Pisma, ta vjera istjeruje strah iz srca, pa makar kako se stvari činile dramatičnima".

Papa je čovjek, dakle, nije Bog

Vjerojatno će se netko upitati što je ponukalo Šagi Bunića da u teološkoj perspektivi razmišlja o temi „Jedini pravi problem Crkve: Vjerujemo li da je Isus sada živ?". Evo stoga i njegova početnoga pasusa, koji kao da je pisan za današnje vrijeme i aktualni trenutak: „Nitko, zaista, nije danas više tako naivan da ne bi vidio koliko ima kriza u Crkvi. Ima ih čak koji kažu da nisu to samo krize u Crkvi nego da je i sama Crkva u krizi. Možda situacija i nije tako dramatična, ali nitko ne može nijekati da su mnogi problemi u Crkvi zauzeli tolike razmjere da zabrinutost sve više raste. Sigurno je da su mnogi od tih problema postojali već odavna, ali su bili prikriveni, a sada sve više izbijaju na javu. Rađaju se međutim danomice i novi problemi. Nije nikakvo čudo da se i najjači duhovi u Crkvi veoma lako nađu na rubu obeshrabrenja i klonuća."

Dok Crkvu vodi živi Krist i Duh Sveti – a vjernici su im pritom u duhu otvoreni i poslušni - nema razloga za unutarcrkvenu nesigurnost, dramatiziranje, predbacivanje, srdžbu i paniku ni onda kad je riječ o Papinu odreknuću od službe. Odreknućem Papa je u slobodi osobne savjesti poručio – sve je u Božjim rukama, ja sam samo ograničeni čovjek, nisam Bog. Osim toga dao nam je lekciju o tome da se čovjek treba povući na vrijeme, prije negoli ga sasvim napuste snage. I pravi otac i pravi svetac i prava odgovornost i pravi smisao za osobnu žrtvu, zna kad se treba povući, kako ne bi svojim narušenim sposobnostima doveo u pitanje ili izravno narušio prirodan razvitak stvari.

Nenad Piskač