Početkom devedesetih godina kada je započela srpska agresija na mladu hrvatsku državu, hrvatski je narod na krilima sloge i nacionalnog osjećaja krenuo u borbu za vlastitu domovinu. U tim trenucima ništa drugo nije bilo bitno i nije se pitalo kako i zašto, država je za veliku većinu ljudi bila vrijedna i vlastitoga života. Tijekom tih istih godina paralelno uz zbivanja na ratištima događale su se i neke crne stvari, koje se u ratu često pojavljuju kao svojevrsna nus pojava, a posebice u društvu koje je uz to što je ratovalo prelazilo tranziciju iz socijalizma u kapitalizam. Pa iako je Hrvatska s jedne strane izvojevala veliku bitku pobijedivši srpskog agresora, s druge je strane neminovno doživjela i jedan veliki poraz. Doživjela je da preko noći neki tipovi sumnjivog morala, interesa i sposobnosti, a često i bez ikakvih obrazovnih referenci postanu novopečeni tajkuni, pripadnici takozvanoga «nova lova» društva.

Taj je poraz utoliko veći što se sve to zbivalo (a i dalje se zbiva) u društvu u kojem se veliki dio građana zapravo nalazi na rubu egzistencije, a značajan broj njih odnosi se baš na hrvatske branitelje, dakle iste one ljude koji su se devedesetih nesebično žrtvovali, da bi na kraju velik broj njih ostao ne samo bez bilo kakve opće zahvalnosti, već i bez, što je mnogo gore, materijalne egzistencije. Druga strana «medalje» možda je još i gora. Nakon promjene vlasti 2000 godine, počela je jedna suptilno-perfidna igra određenog dijela političke elite koja je vrlo sugestivno pokušala u javnosti stvoriti što je goru moguću sliku o svemu što se tijekom devedesetih zbivalo, koristeći upravo privatizaciju i sve što je s njom u vezi da se ocrni čitava jedna politika koja je omogućila današnju demokratsku državu. Koristeći se svim raspoloživim oružjem, a ponajviše medijima na sve se moguće načine pokušalo Hrvatima, a zatim i čitavom svijetu dokazati da smo devedesetih godina svi živjeli u nekakvoj «neofašističkoj» zabludi, u kojoj je još država i opljačkana i to od strane «najvećih Hrvata».

Pritom, ta ista pljačka i kriminal, ne budimo naivni toj istoj politici nije ni najmanje važan faktor, već odličan argument za postizanje cilja, a to je apsolutna kriminalizacija ne samo Domovinskoga rata i svega što je s njime povezano već i svake naznake bilo čega što i malo miriši na nacionalno u ovoj državi. A da kriminal i pljačka nisu cilj i smisao, već sredstvo dokazuje i sama činjenica da ga nikada nije u Hrvatskoj bilo više nego danas. O pljački da ne govorimo. Samo što se ona danas provodi suptilno, ispod žita, uz velike parole o demokraciji, pravnoj državi i nekakvim tamo crnim spodobama iz devedesetih koje su krive za apsolutno sve za što mogu i nikako ne mogu biti krive. I što se dogodilo? U proteklih osam godina ta i takva politika na takozvanom unutarnjem je frontu (dakle unutar Hrvatske) doživjela potpuni uspjeh. Jer žalosna je činjenica da je velikom djelu hrvatskih građana danas prva asocijacija na devedesete – pljačka državne imovine. Mora se priznati, vrlo uspješno zamišljeno i provedeno. Pa ipak, bez obzira na uspjeh unutar države, na vanjskom planu, točnije vezano uz Haaški sud, uspjeh je ipak izostao.

Jer, s obzirom na uloženi trud da se čitavo političko vodstvo na čelu s Tuđmanom u potpunosti diskreditira, u tome se ipak nije u potpunosti uspjelo, jer priča nije dobila pravnu odnosno zakonsku podlogu, u vidu presuda Haaškoga suda. U tome nije pomoglo čak ni to što su u Haag (kao presedan par exelance) odvučeni brojni dokumenti i transkripti s oznakom strogo povjerljivo, što si ni jedna država koja danas imalo drži do sebe nikada ne bi dopustila. No, ni to nije bilo dovoljno, pa je «uspjeh» ipak ostao relativan. No, nema sumnje da će određene političke struje i dalje u tom smjeru nastaviti kako bi ostvarile svoje ideološke ciljeve. Pitanje je samo koliko je još prljavštine, ucjena i priča iz crne kronike potrebno da se taj cilj i ostvari. Jedno je sigurno, sve dok imaju prilike, odustati ne će. Jer, kako to «oni» vole kazati – nema odmora dok traje obnova....

M.M.B.

{mxc}