Ovoga je ponedjeljka iskazom novoga svjedoka tužiteljstva, Kanađanina Murraya Douglasa Dawesa, nastavljeno suđenje trojici hrvatskih generala Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču. On je u Hrvatskoj, kao civilni djelatnik UN-a boravio u razdoblju od svibnja 1994. do listopada 1995. i, prema tvrdnjama tužiteljstva, u vrijeme i poslije Oluje svjedočio je granatiranju Knina i okolice te navodnom paležu i pljački srpske imovine koje su provodili pripadnici Hrvatske vojske. Niti ovaj, kao uostalom niti brojni svjedoci tužiteljstva prije njega, nije rekao ništa novo ili bar argumentirano. Kanađanin je, kao i njegovi kolege sunarodnjaci koji su svjedočili prije njega, aktivno i otvoreno na prosrpskoj strani čitave priče, no i nadalje su ti iskazi nepovezani, parcijalni, konfuzni i uglavnom netočni.
Primjerice, Dawes je ostao poprilično iznenađen kada mu je hrvatska obrana pokazala sliku škole za koju je dotični tvrdio da je srušena od strane HV-a. A to je samo jedan primjer odnosno pokazatelj, koliko su iskazi ovakvih «svjedoka» pouzdani i vjerodostojni. No istodobno, činjenica da ih tužiteljstvo, unatoč evidentnoj manjkavosti i dalje forsira, pokazuje u kakvom se «nebranom grožđu» optužnica za Oluju nalazi. Drugim riječima, tužiteljstvo protiv generala nema ništa, a optužnica sve više puca po šavovima, i to proporcionalno kako se povećava i broj njihovih svjedoka koji su odradili, recimo to tako, davanje iskaza. Pritom ne treba zaboraviti kako im u njihovom planu nisu pomogli ni brojni transkripti dopremljeni iz Hrvatske, od kojih su mnogi sadržavali najveće državne i vojne tajne. Toliko o tome. A iz Kanađaninova iskaza, također su se mogli saznati određeni zanimljivi detalji o principu na kojem je oformljena i funkcionirala famozna Krajina.
Prema njegovim riječima, glavni izvor «financiranja» bila je pljačka UN-ovih vozila i opreme, a zatim i svega drugog što se moglo opljačkati i unovčiti na crnom tržištu. Priča je to koja se nadovezuje na komentar Večernjakovog kolumnista Dujmovića, kojeg smo danas prenjeli, a koji također govori o principu «srpskoga načina preživljavanja» na ovim prostorima, koji se u biologiji obično opisuje terminom - parazit. Dakle, predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović po prvi je puta za Novi list otvoreno izjavio kako ne žali za svojom «slavnom» prošlošću u krajinskoj vladi i četničkom pokretu, kako bi sve ionako ponovio da može. No, postoji ipak jedna stvar za kojom Stanimirović itekako žali, a to je izgubljena ili neostvarena politička autonomija Srba u Hrvatskoj.
Pa da se fino nastavi po starom dobrom principu, Hrvati rade, dok Srbi vladaju i drže sve konce u svojim rukama. A to je ono od čega Stanimirović i njegovi istomišljenici nisu i ne će odustati nikada. A zašto i bi? Srpska manjina u Hrvatskoj danas ima podpredsjednika Vlade Uzelca, ima Stanimirovića koji sve otvorenije iskazuje svoje pročetničke stavove i Pupovca koji svojom mirnijom retorikom stvara s druge strane jedan potrebni balans i dojam predstavnika neke nove srpske inteligencije, koja zapravo veze nema s onim što se u Hrvatskoj tijekom devedesetih događalo. No, isti se taj Pupovac, kao uostalom i podpredsjednik Sanaderove vlade niti jednom riječju od iznesenih zabrinjavajućih stavova nisu ogradili. Što to znači i da li bismo iz tog primjerice mogli zaključiti kako oni nisu Stanimirovićevi istomišljenici?
Na žalost ne. Ako se svemu tome doda još i "nacionalno nastrojena" hrvatska opozicija koja na čelu s Milanovićem svečano slavi obljetnicu četničkog ustanka u Srbu, jasno je da postoje svi preduvjeti kako bi se ponovila ne tako davna prošlost, s tom razlikom, ako se ponovi, ovoga će se puta očito sa srpske strane probati otići do kraja, do neprežaljene političke autonomije, odnosno odcjepljenja. A tada im na tom putu, i na ostvarenju cilja ništa (kao uostalom ni prije petnaestak godina) ne će biti sveto ni prepreka. A kamoli današnja hrvatska vlast, koja na nedvosmislene najave i poruke uporno ne nalazi snage i volje reagirati.
M.M.B.
{mxc}