Oko problematičnoga hrvatskog školstva, odnosno obrazovnog sustava u cjelini u medijima se odavno već lome koplja. Prijedlozi su različiti no vizija je ista, mnogo je toga što bi trebalo promijeniti i unaprijediti. No većina stručnjaka, posebice onih koji ne razmišljaju stranački i problematici pristupaju ponajviše sa znanstvenoga aspekta, drugim riječima stručno i objektivno, opravdano postavljaju pitanje, je li za ovu državu danas najoptimalnije moguće rješenje u svemu jednostavno prekopirati europski sustav, odnosno kao i u svim drugim sferama života automatski ispuniti sve želje i prohtjeve EU-je. Da li se itko od ljudi na vodećim pozicijama uopće zapitao može li to i hoće li na najbolji mogući način u Hrvatskoj funkcionirati ili će unijeti dodatni kaos u ionako već kaotični obrazovni sustav. Jer, prve poslijedice proeuropskih reformi itekako su vidljive, ali teško da se o njima, barem što se Lijepe Naše tiče može zaključiti išta pozitivno. Najveći su se problemi svakako ukazali na polju visokoga školstva u smislu takozvane bolonjske reforme, no situacija uopće nije bolja niti u nižim fazama obrazovanja. A što konkretno znači reforma školstva u Hrvatskoj koju od nas traži Europa?
Do sada smo potpisali bolonjski proces koji se uglavnom odnosi na visoko školstvo. Najveća promjena ipak treba nastati u srednjoj školi prema takozvanom stockholmskom dogovoru o jedinstvenoj europskoj školi. To znači da bez obzira u kojem djelu Europe završili školu trebate imati istu razinu obrazovanja. Jedan od preduvjeta za to je univerzalna europska matura. Kako izgleda matura u evropskim školama? Svi učenici u isto vrijeme rješavaju iste zadatke pred mentorima koji nisu iz njihove škole, pa čak da bi se izbjegla kolegijalnost nisu ni iz iste struke. Matura nije samo ocjena učenika, već je u isto vrijeme i ocjena profesora i ravnatelja tih škola. U školama s niskim prolazom ravnatelji ili gube licence za rad ili otpuštaju profesore. Napušta se sadašnji formalizam i profesor više nije glavni sudac uspješnosti, već postaje ravnopravni sudionik obrazovnog procesa.
Ali, što pokazuje praksa? Većina velikih europskih gospodarstava, uključujući Veliku Britaniju, Francusku i Italiju, teškom mukom zadržava postignute razine obrazovanosti, dok je Njemačka u tom pogledu čak nazadovala. "Francuska i Njemačka, koje zajedno čine 35 posto gospodarstva EU-a, vrijednog 11,6 bilijuna eura, više nisu među vodećima u svijetu po razvoju znanja i sposobnosti", navodi se u Schleiherovoj studiji. Sve se svodi na sljedeće. Europa forsira reforme jer na polju školstva sada već u zabrinjavajućoj mjeri «gubi» od primjerice Azije. Istovremeno, opravdano se postavlja pitanje je li način na koji se spomenute reforme provode najoptimalnije rješenje. Jer, Europljani bi da svi učenici odnosno studenti budu prosječni, odnosno unutar njihovih zadanih fiktivnih gabarita «normale». S druge strane, ukalupljenost ubija izvrsnost, imaginaciju i individualizam, koji je jedna od poznatih karakteristika hrvatskoga naroda. Mnogo je slučajeva do sada pokazalo kako su ljudi koji su iz Hrvatske s trojkom iz gimnazije došli u SAD - tamo bili doslovno lumeni.
Hrvati mogu biti iznimno pametni, što potvrđuju osvojene medalje na raznim, primjerice matematičkim i informatičkim natjecanjima i zato bi trebali vjerovati u svoj sustav školovanja. Naravno, to ne znači da određene promjene i prilagodbe, odnosno inovacije koje naprosto nameće vrijeme i razvoj nisu potrebite, no upitno je koliko je uputno posve se odreći svoga prepoznatljivog sustava vrijednosti i pretvoriti mlade ljude u ukalupljenu "šljakersku" masu za Europu. Moraju li se Hrvati, kao uostalom u svim sferama života u potpunosti odreći svoga identiteta? Do sad se to nije pokazalo, blago rečeno, kao najbolje riješenje, kako u školstvu, tako i u politici.
M.M.B.
{mxc}