Udruga mladih antifašista grada Zagreba (UMA) u svome je priopćenju u utorak istaknula kako hrvatski političari (a vjerojatno pogotovo oni "lijevi") ne trebaju odlaziti na Bleiburg sve dok se ne utvrde imena ubijenih i ubojica, a Bleiburg prestane biti mjesto politizacije. Sličnoga je mišljenja (znenađenja li) i predsjednik Mesić koji je kazao kako je za njegov odlazak tamo još rano i kako se protivi svakoj politizaciji i manipulaciji brojem žrtava. Što se «mladih antifašista tiče» oni ovim i ovakvim istupima svima dokazuju smisao svog postojanja, a to je da predstavljaju produženu ruku većih igrača za ostvarivanje čijih ideologija služe. Što se pak Mesića tiče, taj je čovjek već toliko puta u svojoj karijeri promijenio mišljenje i odijelo da vjerojatno ni sam ne zna što zapravo misli i na čijoj je ono strani, barem dok se ujutro ne pogleda u ogledalo.

Činjenica je kako u Hrvatskoj većinu vlasti još uvijek obnašaju komunistički činovnici ili njihovi politički nasljednici. A mnogi od njih su se uglavnom dobro dokazali u komunizmu - najviše po nesposobnosti i neznanju koje je rezultiralo dugogodišnjim katastrofalnim stanjem (a tako je i danas) i korupcijom u administraciji, upravi, gospodarstvu, sudstvu i tako dalje... Neki od njih - odnosno njihovih političkih mentora - sudjelovali su međutim i u mnogo gorim stvarima, u sustavnim pogubljenjima bez suđenja krajem Drugoga svjetskog rata.  S političkoga stajališta, izostanak lustracije doveo je do toga da su te strukture i dalje veoma moćne, što se najbolje vidi po neprocesuiranju svih ovih godina zločina počinjenih nakon Drugoga svjetskog rata.

Nema tu pravde. Nema tu želje za objektivnosti, i onemogućavanja manipulacije, jer da je ima, onda bi svi oni danas mogli i morali postupiti upravo suprotno – jer ubijanje preko stotinu tisuća zarobljenih ljudi, od toga većine civila nije ni ustaško slavlje niti politikanstvo. Mesić bi trebao razmisliti o funkciji koju obnaša i o tome čiji je on predsjednik jer povijest Hrvata ne počinje sa njegovim ustoličenjem, a bleiburška tragedija i križni put spadaju u vrh patnji hrvatskog naroda te kao takva zaslužuju ne samo suosjećanje i pijetet prema žrtvama, već i studiozno znanstveno istraživanje kako bi se konačno saznala prava istina o broju žrtava i spriječila bilo kakva mogućnost manipulacija o kojima spomenuti pričaju. No studiozno istraživanje, s druge strane, ne može i ne smije biti alibi vladajućim elitama da se spomenuti masovni zločini jasno i glasno ne nazovu njihovim pravim imenom.

Ovako ispada de se predsjednik iz neutvrđenih razloga srami velikoga djela svog građanstva kad podržava ljude sa ovako teškim izjavama protiv hrvatskog naroda. A i Mesić i svi njegovi «istomišljenici» jako dobro znaju kako je Bleiburg simboličko mjesto gdje su i zločinci i nevini zarobljeni da bi kasnije na sličan način ubijeni bez sudske istrage i bez ljudske oznake grobišta i obavjesti obitelji. Zanimljivo je kako je Mesić s puno suosjećanja početkom devedesetih godina, o čemu uostalom svjedoče i brojne arhivske snimke govorio o partizanskim žrtvama, čak je ponekad u svojim istupima odlazio i u krajnost koketirajući s onim od čega mu se danas diže kosa na glavi. Postavlja li si hrvatski predsjednik ikada pitanje o vlastitoj vjerodostojnosti dok se svake godine pojavljuje u Jasenovcu – jednoj od najvećih svjetskih manipulacija stvarnim brojem žrtava. Jer ovakvim stavom i ponašanjem dokazuje samo da ili njegove namjere što se promicanja hrvatskih interesa tiče nisu nimalo iskrene ili da jednostavno čovjek nije dorastao časnoj funkciji koju obnaša. Na žalost hrvatskoga naroda – u pitanju je možda i oboje.

M.M.B.

{mxc}