Nakon nedavne zabrane Thompsonova koncerta u Umagu, kao i preimenovanja pulskoga kina «Zagreb» u «Valli» ime talijanske glumice za koju se špekulira kako je osim po ulogama u profašističkim filmovima između ostalog poznata i kao Mussolinijeva ljubavnica, Istra je ponovno u središtu medijskog zbivanja. Naime u utorak poslijepodne na prilazu najvećim istasrkim turističkim središtima, oštećene su dvojezične ploče na ulazu u Poreč, Vrsar i Funtanu. Na četiri ploče - one na ulazu u Poreč iz smjera Vrsara i Funtane na jugu te na onima sa sjevernog prilaza iz Novigrada - prešaran je naziv Poreč, a ostavljen talijanski naziv -Parenzo. Sličan "scenarij" primjenjen je i na pločama na ulazu u Funtanu i Vrsar.
Istarski Hrvati tako su ponovno zaprimili talijansku pljusku - ionako bi se po imenu ulica, trgova i parkova u istarskim gradovima vrlo lako moglo zaključiti da se oni zapravo nalaze u Italiji, a ne u Hrvatskoj, a ovo je samo još jedan korak ka tom cilju. Uz ovaj efekt multi-kulti bumeranga, uskoro će se možda i ono malo ulica s hrvatskim nazivima "izmijeniti", a nakon toga jedino preostaje tricolori carinska rampa na Učki. A sa neumjesnim pretjerivanjem s davanjem talijanskih naziva svemu i svačemu u Istri započelo se još prije skoro dvadesetak godina gdje se kod izmjene naziva ulica mogao uočiti nesrazmjer u davanju talijanskih i hrvatskih naziva.
Primjerice, Pula je stoljećima bila grad s značajnim udjelom talijanskog stanovništva i istina je da su mnogi istaknuti i zaslužni stanovnici ovoga grada bili Talijani, te da svakako zaslužuju ulice sa svojim imenom. Ipak, postoji dojam da se debelo pretjeralo, a na štetu hrvatskih naziva i istaknutih osoba, kao i na štetu ostalih zaslužnih stanovnika ovoga grada. Ima npr. u Puli Benussijeva ulica. Benussi je talijanski povjesničar koji je dosta pisao o Istri. Osim što je pisao o povijesti Istre, pisao je o tome kako su Slavi (tako su pogrdno nazivali Hrvate) parafraziram: najniža bića na kugli istarskoj i da ih treba svakako potalijančiti. Mussolini je nešto kasnije to zdušno pokušao napraviti.
Tako se u namjeri da se talijanskoj nacionalnoj manjini ugodi i tim putem dokaže «svijetu» koliko Hrvatska svoje manjine poštuje otišlo malo predaleko, a poslijedice takvoga ponašanja danas su jasno vidljive, jer Talijani iako su dobili previše, stalno za sebe traže još. A zašto i ne bi s obzirom na afinitete i navade hrvatske političke elite koja u skladu s vlastitim ambicijama šakom i kapom dijeli ono što nikako ne pripada njima. Za ovakva i slična događanja djelomično se mora okriviti i medije koje vijesti prenose tendenciozno i selektivno, a nikako s pravom svrhom pružanja objektivne informacije. Tako primjerice novinarka Večernjeg lista svoj komentar na ovu temu završava u prosvjetiteljskom tonu, objašnjavajući valjda malim praznoglavim građanima kako dvojezične table s natpisima ulica i nekih spomenika kulturne baštine nisu talijanizacija Istre nego odraz tolerancije prema talijanskoj manjini koja u Istri živi.
Pa tko je tu lud? Iz zaključka njenog teksta čovjek bi pomislio da su Hrvati pošarali talijanske natpise, a ne obratno. No, takav je princip «pila naopako izvještavanja» već posve uobičajena metoda većine «hrvatskih» medija, potpomognutih isto takvom «hrvatskom» politikom. A dok se stvari ne promijene iz srži, ovakve (i još gore) će se stvari i nadalje događati. Hrvatima u Istri, voda je već očito došla do grla. Iako - baš fašizam nije, sve agresivnije potalijančivanje hrvatskoga - je.
M.M.B.
{mxc}