Koji su isto razlozi mogli dovesti do rušenja kuća u Medačkom džepu

Suđenje generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu nastavljeno je čitanjem dokumentacije i prikazivanjem videosnimki nastalih tijekom akcije zauzimanja sela u Medačkom džepu, zbog koje su dvojica generala optuženi za ratni zločin protiv civila i ratnih zarobljenika. Prije snimki ulaska u sela na području Medačkog džepa prikazane su pripreme za akciju Norčeve Devete motorizirane brigade. Uz snimke vježbi gađanja u jednom se kadru prikazuje i tadašnji brigadir Norac. Snimke su napravljene od 9. do 15. rujna, to jest od prvih vojnih pokreta Hrvatske vojske nakon artiljerijskog napada rano ujutro do povlačenja sa zauzetih područja i ulaska mirovnih snaga UN-a.

Na snimkama se ne vide srpski civili i vojnici. Sela su napuštena, a na materijalu snimljenom neposredno nakon oslobađanja od strane HV-a gotovo sve kuće su čitave uz manja oštećenja. No, na snimkama s datumima 14. i 15. rujna, odnosno pri povlačenju, većina je kuća uništena i zapaljena. Videosnimke sugeriraju dakle da su toliko spominjani zaključci takozvanog Aneksa VII, odnosno izvješća za Vijeće sigurnosti UN-a, točni. Dakle, u njemu se navodi da ubijanja i masakriranja srpskih civila nije bilo, ali da su kuće od strane pripadnika HV-a naknadno srušene. Izdvajamo dio aneksa u našem prijevodu koji se odnosi konkretno na tu problematiku:

«Stotine domova bilo je razoreno, doslovno stotine drugih zgrada bilo je srušeno, većina životinja je bila ubijena ili odvedena, doslovna je sva osobna imovina uništena ili uzeta, sva vozila i oprema s imanja je uništena ili uzeta, sjenici su zapaljeni i mnogo bunara je zagađeno. Uništavanje je bilo potpuno. Vrijeme rušenja nije u skladu s bilo kakvim zakonitim vojnim ponašanjem. Većina uništavanja dogodila se 16. rujna, prema mnogim svjedocima. Zvukovi eksplozija, dizanje dima od vatri, i činjenica da su mnoge zgrade još gorjele kad je osoblje UN ušlo u Džep to potvrđuju. Do razaranja je došlo prilično nakon što je svaki srpski otpor završio. Nije bilo srpskog otpora u područjima s kojeg su se čule eksplozije i odakle se dizao dim. Sve efektivne srpske snage već su pobjegle s područja u vrijeme glavnine uništavanja. Uništavanje je učinjeno pri povlačenju bez otpora, ne u borbenom napredovanju ili povlačenju. Čak je i hrvatski časnik za vezu bio prisiljen rabiti ispriku koja nije sadržavala zakonite borbene aktivnosti protivničkih snaga. Raspršenost zgrada, uz kratku i nesustavnu početnu srpsku obranu ne objašnjava tu razinu uništavanja. Rašireno uništavanje rušenjem i vatrom isto tako nije u skladu s zakonitim vojnim operacijama. Ako se vode borbe za zgradu, eksploziv se obično ne može staviti unutar njih. Slično, ako nema oružja koja stvaraju vatru, a nema dokaza da ih je bilo, da bi se zapalila zgrada moralo bi se moći prići joj i kontrolirati. To nije u skladu s tim da su u njima bile neprijateljske snage. Različite proturječne isprike koje su dali Hrvati za rušenje sugeriraju nedostatak neke zakonite isprike za tako opsežno rušenje. Izvještaji, ako se potvrde, da su Hrvati u Medački džep donijeli zapaljive materijale je nekakav dokazni materijal o planiranju. No, taj dokazni materijal je dvosmislen. Drvo, čak i drvena građa mogu se rabiti za izgradnju obrambenih položaja, kao i za paljenje zgrada. Izvještaj Canbat I tvrdi da su sve protutenkovske mine rabljene pri uništavanju bile kontrolirane iz centra. To naznačuje da bi njihova uporaba za uništavanje civilnih objekata zahtijevala odobrenje s visoke razine. Takva je kontrola uobičajena kod regularne dobro vođene vojske. Postoji, međutim, dokazni materijal da to nije uvijek slučaj sa snagama koje su sudjelovale u ovom sukobu. Neka su se minska polja u sektoru Sjever preklapala, što ukazuje manjak takve središnje kontrole. Osim toga, sve snage pokazuju veliku mjeru loše stege, nedostatak kontrole i neorganiziranost. Postoje barem dvije obrane na te optužbe koje su ponudile ili koje su dostupne hrvatskim vlastima. Hrvatska izjava za tisak tvrdi da je takva razina uništavanja u Džepu bila neophodna jer su Srbi rabili civilne zgrade kao vojarne ili za uskladištenje streljiva. To je jasno nespretna isprika. Vrijeme rušenja, nakon što je završen srpski otpor, argument je protiv nje. Da je u svakoj zgradi bilo srpskih vojnika i streljiva, Hrvati nikada ne bi zauzeli Medački džep. Uništavanje vatrom i rušenjem, protivno konvencionalnom vojnom napadu, isto tako sugerira da isprika Hrvata nije valjana. Iako Hrvati to još nisu iznosili, druga moguća isprika je da je uništavanje bilo zakonita uporaba politike «spaljene zemlje». No, isticanje da ta isprika nije ono što su sami Hrvati tvrdili ruši taj argument. Odabrali su uporabu tih zgrada za vojne potrebe Srba. Nadalje, to područje nije bilo predano neprijateljskim snagama, niti ponovno okupirano od njihove strane. Kontrolu je preuzimao UN uz isključenje srpske vojske».

Spomenuto rušenje i uništavanje imovine podvedeno je pod sljedeće točke statuta Međunarodnog suda:

a) Obijesno uništavanje (»veliko uništavanje i pljačka imovine, koji nisu opravdani vojnim potrebama i izvedeni nezakonito i obijesno«--Članak 2(d), »obijesno uništavanje. . . sela, ili uništavanje koji nije opravdano vojnom potrebom «--Članak 3(b)); i
b) Pljačka (»pljačka . . . privatnog vlasništva«--Članak 3(e)).

Čak i ako se prihvate UN-ovi argumenti potrebno je detaljnije razmotriti tadašnje vrlo specifične okolnosti u kojima su se hrvatska država i njena vojska nalazile. Tek uzimanje u obzir svih činjenica koje su u ovom konkretnom slučaju u ono vrijeme bile relevantne može se dobiti cjelovitija slika i odgovor na pitanje zašto su se tada možda povlačili određeni potezi koje je iz današnje perspektive teško razumjeti i opravdati, naravno ako ih se izvuče iz šireg konteksta. Naime, medalja ima dvije strane, a vojni se ciljevi ne moraju uvijek naći u potpunoj korelaciji s pravnim ili moralnim. Dakle, valja se prisjetiti da se RH tada nalazila pod velikim međunarodnim pritiskom, te je bilo vrlo teško naći ravnotežu između provođenja zahtjeva stranih čimbenika, a istodobno osigurati sigurnost građana na neokupiranom teritoriju.

Nakon uspješno provedene akcije u Medačkom džepu u kojoj je poginulo 6 i ranjeno 53 hrvatskih vojnika, Hrvatska se našla u situaciji da je bila prisiljena na povlačenje, dok su na njihove položaje trebale doći snage UN-a. S obzirom da je na područjima koja su držale snage UNPROFOR-a, prema službenim podacima ubijeno oko 600 Hrvata, jasno je da dolazak UNPROFOR-a 1993. u Medački džep nije ulijevalo nikakvu sigurnost. Što se sve događalo u okupiranom dijelu Like se može podrobnije pročitati iz članka Ane Tomljenović "Što se događalo u Lici prije akcije Medački džep?". U ovakvim okolnostima, strah od ponovnog zauzimanja oslobođenog područja od strane srpskih snaga mogao je biti potpuno opravdan i rezultirati uništenjem objekata prije samoga povlačenja.

U svakom slučaju, neovisno o okolnostima u kojima se to dogodilo, činjenica je da su mnogi objekti u Medačkom džepu bili srušeni. Ali je isto tako činjenica da srpski vojnici sa tih istih položaja više nikada nisu napadali Gospić i njegovu širu okolicu. Koliko se ljudskih života na taj način sačuvalo možemo sada samo nagađati, umjesto da se to točno zna.

M.M.B.

{mxc}