Retro ljubav britanskog časnika za JNA doktrinu

General Ante Gotovina imao je prije, tijekom i nakon operacije Oluje punu kontrolu nad svim podređenim postrojbama i sve potrebne informacije s terena, kao i pravo i odgovornost da poduzme mjere protiv podređenih za svaku povredu vojne discipline, navodi se u prvom tužiteljskom dokazu u predmetu "Gotovina, Čermak i Markač" koji je Haški sud objavio javnosti - izvještaju tužiteljskog vojnog stručnjaka Belgijca Reynauda Theunensa. Tužiteljstvo je taj Theunensov izvještaj od 682 strane predalo Sudu i obrani 18. prosinca prošle godine. Dokument detaljno prenosi hrvatsku vojnu doktrinu, hrvatsko zakonodavstvo u vojnoj sferi, ustroj i organizaciju Hrvatske vojske, zapovjedne linije i odgovornosti unutar vojske i specijalne policije, ustroj vojnog pravosuđa, opće političke okolnosti koje su prethodile operaciji Oluji, planiranje i detaljni tijek same operacije i ulogu trojice optuženih hrvatskih generala u toj operaciji, kao i pregled njihovih obveza i učinjenog u pogledu kaznenih djela koje su počinili njihovi podređeni.

Theunens je izvještaj sačinio na temelju hrvatskih propisa, izvještaja UN-a, zapovjedi i izvješća Glavnog stožera HV-a, Zbornog područja Split, specijalne policije i Zbornog mjesta Knin te drugih tužiteljskih dokaza. Tužiteljstvo će tu dokumentaciju preko ovog svjedoka uvesti u predmet ukoliko obrane optuženih ne ospore autentičnost dokumentacije. Theunens na temelju te dokumentacije zaključuje da je jasno da su u Hrvatskoj vojsci zapovjednici odgovorni za ponašanje svojih postrojbi i dužni su osigurati da njihovi podčinjeni poštuju međunarodne propise o ratovanju. Oni mogu delegirati dio svojih odgovornosti na druge podređene zapovjednike ali to ne mijenja odgovornost zapovjednika i oni ostaju odgovorni za njihov rad.

U izvješću se navode pojedinačne Gotovinine zapovjedi kojima tužiteljstvo želi dokazati da je general Gotovina, čak i kad je preuzeo zapovijedanje operacijom Maestral i Južni potez u zapadnoj Bosni u rujnu i listopadu 1995., nastavio izdavati zapovjedi koje su se odnosile na područje odgovornosti Zbornog područja Split dugo nakon završetka Oluje, te da je stoga bio odgovoran za događaje na tom području. U HV-u postoje jasne i čvrste zapovjedne linije, piše Theunens. Tijekom ratnih operacija propisi nalažu da zapovjednici odmah a najkasnije u roku od 24 sata poduzmu mjere za kršenje vojne discipline, navodi Theunens. On ocjenjuje da dokumentacija HV-a pokazuje da je Gotovina to i činio u nekim slučajevima i to kad se ticalo borbene pripravnosti ili odnosa s UNCRO. Poduzimanje takvih mjera haško tužiteljstvo u drugim predmetima koristilo je protiv optuženih kao dokaz da je neki zapovjednik znao i mogao kažnjavati svoje podređene ali je za djela za koja ga tereti optužnica propustio učiniti. Tako se među ostalim tvrdi da je 4. kolovoza, nakon incidenta s UNCRO Gotovina uhitio i razriješio tadašnjeg zapovjednika Zbornog mjesta Split.

Prema Theunensu Gotovina je znao za sudjelovanje svojih podređenih u nekim pljačkama u operaciji Zima '94 i i na području Bosanskog Grahova i Glamoča tijekom operacije Ljeto '95. "Gotovina je prisutan kada se izvješćuje o slučajevima pljačke i paleža i u najmanje jednom slučaju pokušava prikriti neke od tih zločina", navodi se u izvješću. "Na temelju dokumenata koji su proučeni za potrebe ovog izvješća nema indikacija da je Gotovina poduzeo mjere protiv počinitelja ili njihovih zapovjednika", zaključuje Theunens. On navodi da su predstavnici međunarodne zajednice od samog početka Oluje upozoravali generale Gotovinu i drugooptuženog generala Ivana Čermaka na to da njihovi podređeni krše međunarodno humanitarno pravo, a da je takve informacije Gotovina primao i od svojih podređenih uključivši vojnu policiju, IPD, SIS - kroz pisana izvješća i redovne brifinge u Zapovjedništvu. U izvješću se nabraja niz pojedinačnih upozorenja IPD-a o pljački i paležu te izvješća SIS-a o sudjelovanju pripadnika gardijskih brigada i domobranskih pukovnija u pljački i uništavanju.

Theunens ocjenjuje da množina zapovijedi koje je u vrijeme Oluje izdalo zapovjedništvo Zbornog područja Split, kao i sam Gotovina "pokazuje njihovu neučinkovitost"."Čini se da, tek nakon pokretanja operacije Maestral (u BiH), general Ante Gotovina poduzima oštrije mjere za održavanje discipline i sprječavanje zločina ili kažnjavanje počinitelja", zaključuje Theunens, no dodaje da se nakon Daytonskog sporazuma, koji vraća dijelove BiH pod kontrolu Srba, bilježi povećani broj paleža i pljački na području zapadne Bosne. Što se tiče topničkih napada Theunens navodi da dokumentacija pokazuje da je Gotovina imao u svakom trenutku informacije o tijeku granatiranja te da je HV imao mogućnosti precizno gađati ciljeve. Tužiteljstvo, naime, želi dokazati nekritično gađanje civilnih ciljeva u Kninu.Theunens analizira i protok informacija kroz zapovjednu liniju. "U svakom trenutku postoji funkcionirajuća zapovjedna linija, nadzor i protok informacija između zapovjednika/zapovjedništva zbornog područja split i podređenih zapovjednika/zapovjedništava i postrojbi", zaključuje.

Dokazivanje neometanog protoka zapovjedi i povratnih informacija kroz zapovjednu liniju u dosadašnjim suđenjima vojnim zapovjednicima u Haagu bilo je jedan od ključnih preduvjeta utvrđivanja odgovornosti zapovjednika. I u ovom izvješću analizira se brijunski transkript od 31. srpnja 95 na kojem je dogovarana Oluja, a koji prema tužiteljstvu dokazuje udruženi zločinački pothvat i progon civilnog stanovništva. U tom kontekstu Hrvatskoj se pripisuje distribuiranje lažnih letaka krajinskog vodstva na samom početku Oluje, kojima se poziva srpsko stanovništvo na odlazak, a o čijim učincima izvještava i general Gotovina. Iako Theunens zaključuje na temelju hrvatskih vojnih propisa da je zapovjednik zbornog područja nadređen zapovjedniku zbornog mjesta, u slučaju odnosa Gotovina-Čermak on ocjenjuje da njihov odnos nije jednoznačan jer je Čermak, kao zapovjednik Zbornog mjesta Knin, svoja izvješća i zapovijedi proslijeđivao na adresu Glavnog stožera, ali ne i Zbornog područja Split, dok je Gotovina u svojim zapovjedima među podređenima navodio i Zborno mjesto Knin. Čermak je, po Theunensu, bio i civilni upravitelj Knina te je u kontaktima s međunarodnim predstavnicima ostavljao dojam da može sankcionirati počinitelje zločina.

S obzirom na činjenicu da čitava optužnica stoji na vrlo klimavim nogama, haaško je Tužiteljstvo očito reagiralo i u zadnji čas pribavilo ovu opsežnu «ekspertizu» od 700 stranica koja zapravo predstavljaju glavnu osovinu iliti kičmu čitavog slučaja protiv hrvatskih generala, posebice Gotovine, vezano uz akciju Oluja. Jer iz načina na koji je ista napisana, lako je za zaključiti da je upravo Gotovina glavna meta i da mu se svim raspoloživim sredstvima pokušava spakirati što veća odgovornost, s gotovo jednakim žarom kakvim se na drugoj strani odgovornosti – uspješno – pokušavalo osloboditi Mrkšića, Šljivančanina i Radića i njihove nadređene za zločine počinjene u Vukovaru, odnosno na Ovčari.

A da bi se manjkava i nevjerodostojna optužnica protiv hrvatskih generala još malo dodatno osnažila, tužiteljstvo je dovelo još jednog svjedoka eksperta, umirovljenoga britanskog general-bojnika Andrew Pringla (19. prosinca prošle godine). O najvažnijim promišljanjima ovog zadnjeg u skraćenom obliku izvijestila je Hina. Budući da se oba navedena "stručnjaka" ne razlikuju ni u čemu u svojoj ulozi i namjeni, umjesto da se nadugo još bavimo ekspertizom Belgijca Reynauda Theunensa na gotovo 700 stranica, za što će zasigurno biti još prilike, ovdje ćemo radije još komentirati stručno mišljenje britanskoga eksperta haaškog Tužiteljstva - koji se sasvim profesionalizirao u svojstvu svjedoka pojavivši se jednako kao i njegov belgijski kolega u nizu haaških procesa.

Dakle, nakon svih budalaština koje je u svojoj «stručnoj analizi» iznio umirovljeni britanski general-bojnik Andrew Pringle, teško da bi ga i malo bolji poznavatelj Domovinskog rata moglo nazvati bilo kakvim, a kamoli vojnim stručnjakom.

Krećući vrlo široko, umirovljeni britanski general-bojnik Andrew Pringle ocijenio je u predmetu optuženih hrvatskih generala da se puno razumijevanje onoga što čini zapovijedanje i kontrolu podređenih, a iz čega proizlaze učinkovite vojne snage, stiče dugotrajnim školovanjem pa zaključuje da su na tom području, zbog kratkoće vremena, probleme mogli imati i HV i HVO. Pringle tako «procjenjuje» da, zbog pritiska događaja i kratkog vremena, novonastale hrvatske snage početkom 90-ih godina nisu imale vremena razviti vlastitu vojnu doktrinu već su se časnici koji su prešli iz JNA oslanjali na njezinu doktrinu. Nadalje, nalazi kako ga je, tijekom proučavanja doktrine JNA, iznenadila njezina sličnost s doktrinom NATO-a ili britanske vojske i drugih zapadnoeuropskih zemalja. Istina, može biti da mi možda ne znamo kakvom se doktrinom vode NATO i britanske snage, primjerice, trenutno u Iraku, ali u svakom slučaju znamo da njegovi zaključci s načinom na koji je funkcionirala Hrvatska vojska tijekom Domovinskog rata nemaju nikakve veze. Zato nam se čini da je umirovljeni britanski vojni stručnjak ponudio sudu toliko nevjerojatno proturječnim glupostima utemeljen iskaz, da njegove tvrdnje u pojedinim dijelovima prkose zdravoj pameti i ozbiljno ugrožavaju vjeru u učinkovitost zapadnog dugotrajnog vojnog školovanja.

No, pitanje koje nas najviše zanima zbog suđenja u Haagu je ono na kojim je to konkretnim činjenicama i zbivanjima kredibilitet iskaza britanskog generala-bojnika Andrewa Pringle utemeljen, i na koji je način zapravo ovaj uspio doći do zaključka da je HV funkcionirala po JNA doktrini. Naime, i potpuni vojni laici i amateri u Hrvatskoj znaju da se u Domovinskome ratu pobjeda izborila na sasvim drugačiji postavkama od onih kojih je propisivala jugoslavenska škola. Ne ulazeći u detalje pripreme vojnih operacija i akcija, a posebice ne u Oluju, zanima nas ipak gdje je britanski vojni ekspert propustio primijetiti da je Hrvatska vojska napravila ono što njegov "Foreign office" nije uspio predvidjeti 1995., oslobodivši Knin u nešto više od 24 sata. To što možda on ili njegovi kolege nisu ukazali na mogućnost brze hrvatske pobjede 1995. bi trebale biti razlog više da ga se udalji s mjesta britanskog eksperta za vojna pitanja -a ne da se pojavi kao britanski časnik svjedočeći protiv hrvatskih časnika. Na kraju krajeva, ne postoji li neki kodeks unutar časničkog zbora unutar kojeg se ne će baš bilo što trkeljati o protivniku.

Kako bilo, izgleda da se britanska politička doktrina na Balkanu nikako ne može prilagoditi ideji da "domorodci" u Hrvatskoj pa i na Balkanu više ne jurišaju na protivnika po JNA "pješadijskom" priručniku na neprijatelja prvih 90 metara, pa onda zadnjih 10 metara kao viču "URAAA!". Hrvatska nogometna reprezentacija je na Wembleyu zaigrala zanimljiv nogomet. Da li ovakve situacije trebaju biti tako veliki problem britanskim vojnim i političkim ekspertima da ne prekinu sramne, jadne, i bezlične manipulacije s Domovinskim ratom?

M.M.B.

{mxc}