U čijem je zapravo interesu izlazak ljudi na ulice?

edna od prvih vijesti koja je hrvatske građane dočekala u novoj 2008. godini jesu definitivno poskupljenja energenata: poskupio je tako benzin i nafta, najavljuje se poskupljenje električne energije od 20%, a priča se i o poskupljenju plina za 30%. Špekulacije cijenom nafte i činjenicu da HEP u 2008. godini očekuje gubitak od 1.1 milijardi kuna građani će također, itekako osjetiti na svom džepu. «Najsretniji» od svih vjerojatno su građani Zagreba, koji će podizanje cijena života najviše osjetiti po poskupljenju komunalija od čak 50%, a ponovno je poskupilo i parkiranje. Ono što će većinu potrošača svakako najviše pogoditi jesu poskupljenja hrane, na koju i odlazi najveći dio prosječne potrošačke košarice. Težinu same situacije najbolje može okarakterizirati omjer plaća i cijena u zemlji u odnosu na one u zapadnome svijetu.

ako trenutno imamo oko 1/3 europskih plaća (prosječna bruto plaća u Hrvatskoj iznosi oko 6700 kn, a u EU iznosi oko 20800 kn), ali i 70% europskih cijena, što svakako nije prihvatljiv omjer za većinu ljudi čija se primanja na ruke kreću unutar nekoga prosjeka od 4.500 kn, a mnogi od njih, uključujući i veliki broj umirovljenika mjesečno preživljavaju i s mnogo manjim iznosom. Zabrinut zbog najavljenih radničkih demonstracija, te želeći pokazati da ne podcjenjuje moguće posljedice rastućih cijena, premijer Sanader je već na samom početku novoga mandata okupio šefove svih sindikalnih središnjica i predstavnike poslodavaca te najavio da će već idući tjedan sazvati gradonačelnike. Naime, pritiske sindikata zbog poskupljenja premijer Sanader će, kako je najavljeno, preseliti na gradove i općine u čijoj su nadležnosti cijene komunalnih usluga. Vlada nema mogućnosti izravno intervenirati u cijene koje se formiraju prema stanju na tržištu, ali može utjecati na gradove i općine da vode računa o građanima, a ne samo o punjenju svojih proračuna, kazao je jučer Sanader.

Ipak, bez obzira na evidentnu težinu problema koji zahtjeva ekspeditivna i nadasve produktivna rješenja, gledajući snimke HRT-ova jučerašnjega dnevnika u kojem se nakon dva dana od službenog početka rada nove Vlade i mogućnosti postizanja bilo kakvoga dogovora govori već i o datumu mogućih prosvjeda (u 4. mjesecu) stječe se dojam, kako neki sindikalni vođe zapravo jedva čekaju da ljude povedu na ulice. Prikazane su pritom čak i snimke zadnjih masovnih prosvjeda (onih prije 2000.), kao svojevrsni poziv ljudima na pobunu. Naravno da je izlazak na ulice i izražavanje protesta na taj način građansko pravo i jedna od tekovina demokratskoga društva, no težište bi se ipak trebalo premjestiti na sve ono što se može i mora poduzeti da do toga ne dođe. Jer, ulični prosvjedi ne bi trebali biti prvi potez, već posljednji, kad svi uloženi napori padnu u vodu.

Kada uzmemo u obzir da se čitava priča odvija u režiji sindikalnih vođa koji žive kako narod kaže «kao bubreg u loju» i za koje se stječe dojam da se s vremena na vrijeme probude, ali u pravilu u vrijeme uvjetno rečeno vladavine uvijek istih stranaka, opravdano se može dovesti u pitanje iskrenost njihovih namjera. Hrvatski građani zasigurno bi bili sretniji da se problemi pokušaju zaista riješiti – dakle za okruglim stolom, nego na ulici. No ogorčeni kakvi s pravom i jesu, na žalost predstavljaju idealnu masu za političku, bolje rečeno politikantsku manipulaciju, kojom će se ostvarivati nečiji tuđi interesi pod krinkom borbe za građanska prava.

Najoptimalniju opciju u postizanju zadovoljavajuće socijalne pravde svakako bi trebalo tražiti u podizanju razine društvenoga napretka. Dakle, putem mjera ulaganja u razvoj što bi na posljetku ljudima koji hoće i znaju raditi omogućilo da to i čine, te da pritom budu i adekvatno plaćeni. Sve se ostale mjere, poput preljevanja iz šupljeg u prazno i davanja svima podjednako čine poput pukog gašenja požara i kao takve zasigurno ne će dovesti do dugoročno prihvatljivoga rješenja.

M.M.B.

{mxc}