Crtica o današnjem novinarstvu

Bacanjem samo i letimičnoga pogleda na većinu hrvatskih tiskovina i sadržaje koji se u istima mogu pronaći i pročitati, lako je zaključiti da se novinarstvo u Hrvata nalazi na poprilično poražavajućim granama. No, ostavimo li na trenutak po strani same sadržaje i njihov demokratski standard i pogledamo malo pomnije stil i način pisanja i prezentiranja činjenica, shvatit ćemo da je neosporno riječ o jednom trendu «brzoga života», koji nas je u današnje vrijeme zahvatio u gotovo svim sferama života i življenja. Većina nas, svakodnevno funkcionira na način da nam je najveći prioritet obaviti što više stvari u što manje vremena, dakle, optimalizirati svoju vlastitu korisnost do krajnjih granica. Naravno, ovdje se misli prvenstveno na pripadnike mlađih i srednjih generacija ljudi koji se nalaze na vrhuncu intenziteta aktivnosti, što podrazumijeva svakodnevni odlazak na posao, studiranje, brigu o obitelji, djeci, financijama, računima i svim onim «sitnim radostima» bez kojih bi nam život svima bio gotovo nezamisliv.

Odmakom društva i načina na koji ono funkcionira od socijalističkoga prema kapitalističkom principu, promijenile su se, i još uvijek se mijenjaju ustaljene navike ljudi, pogotovo onih koji su određeni dio života proveli u sasvim drugačijem, moglo bi se reći i puno sporijem ritmu života. No, ne mislim pritom da je taj spomenuti moment jedini i ključni faktor iliti razlog zbog kojega smo sve više izloženi svojevrsnoj akceleraciji u smislu načina na koji živimo svoje živote, izvršavamo obveze, pa čak i uživamo u trenucima odmora i opuštanja. Jedan od glavnih razloga zašto čitavi svijet danas sve više funkcionira na taj način, zasigurno je i razvoj novih tehnologija koje pak diktiraju i determiniraju stil života, pa čak i navika. Vratimo se sada na temu s kojom je ovaj konkretni tekst i započet, dakle novinarstvu. Način na koji današnje generacije čitaju i informiraju se o aktualnim događanjima, zasigurno se uvelike razlikuje od onoga na koji su to činile generacije ljudi prije njih, a mnogi od njih to čine i danas.

I dok je mladim ljudima posve normalno nekoliko minuta provesti za računalom i na brzinu prosurfati internetom kroz mnoštvo informacija koje se nude, stariji (ali i značajan dio mlađih ljudi), još uvijek preferiraju u ruke uzeti stare dobre novine, ne samo iz razloga što su one u smislu preglednosti napisanog i mogućnosti arhiviranja istoga puno zahvalnije od virtualnih, nego se radi i o svojevrsnoj navici, koja većinu nas asocira na onaj ugodniji dio dana ili pet minuta koje smo uspjeli «ukrasti» samo za sebe. Zbog svega navedenog, ne treba čuditi što se primjerice dnevne novine danas tiskaju sve više u nekim drugim, manjim formatima. No, nisu samo formati manji, manja je i količina tekstova, kao i njihova dužina, kao i broj informacija koje bi iz istih morali moći saznati. Manja je naravno i cijena, koja ih pritom čini prihvatljivijim izborom od nekih drugih, koje su možda i zadržale svoje prijašnje standarde, no pitanje je koliko će vremena proći, dok i one ne budu prisiljene prilagoditi se toj općoj pošasti brzoga potrošačkog mentaliteta – primi, sažvači i ispljuni.

Kao možebitni odgovor ili određeni bunt protiv takvoga načina razmišljanja, na netu se (ironično, zar ne?) pojavljuje sve više portala, baš poput i ovoga našeg, koji se na razne načine, a uglavnom pomoću vlastitih financija, vođeni željom za što kvalitetnijim informiranjem javnosti, svakodnevno i uporno trude raditi isto. Netko to čini u obliku komentara, kolumni, bloga(takozvanog internetskog dnevnika), dajući pritom svojim čitateljima mogućnost da i sami sudjeluju u kreiranju vijesti, ili bar komentirajući ono što je napisano. Jedan od takvih portala jest i politika.com, čiji su urednici na svojim stranicama nedavno postavili pitanje kako autorima svojih tekstova, tako i čitateljima, da izraze svoje mišljenje o intenzitetu utjecaja koji svi ti i slični portali i stranice imaju na stvaranje mišljenja javnosti, ali i u kojoj mjeri nekima od javnih medija posluže da se povremeno malo «inspiriraju» upravo iz njihovih članaka.

Prevladavajuće je mišljenje da je većini tih autora ipak veoma drago da ono što sami pišu, govore i misle kao svoju osobnu istinu, bar na neki način dođe do šire javnosti pa makar i pod cijenu da je potpisano tuđim imenom. Jer, velikom dijelu tih ljudi prioritet ne predstavlja neka vrst samopromocije, već iznošenje istine ma kakva ona bila, u najčišćem mogućem obliku. S te strane, možemo biti zahvalni što nam današnja tehnologija omogućuje i takav način pisanja i komuniciranja, koji je ipak u manjoj mjeri podložan raznoraznim utjecajima i mogućim pritiscima sa strane pa možda i u najprimjerenijem obliku čini ono što bi sve vrste medija trebale – iznositi istinu. Svejedno, to ne treba značiti da neke stare, dobre navike moraju nestati, pa ću i ja, kao i većina vas, nakon dugoga, nekad manje, a nekad i više napornoga dana, s neskrivenim užitkom sjesti i prolistati stare dobre novine, ma koliko me ponekad iživciraju nakon čitanja crni prsti, i bez obzira koliko mi često ono što u njima pročitam doslovno digne tlak.

M.M.B.

{mxc}