Uz Lojkićev apostolat istine i slobodne Hrvatske

Na poziv samoga autora, a zadivljen njegovim stvarateljskim književničkim apostolatom istine i slobodne Hrvatske, prihvatio sam dati svoj prigodni prilog na tomu istomu veličajnomu putu ljudske i intelektualne borbe za dobrobit čovjeka, stvorena na sliku Božju, da ne nestane Hrvata, ugroženih zlosiljem i sjemenom Zloga onih koji, "nalegoše na jezik hrvatski", da obstane samostojna, duhovno i teritorijalno ujedinjena, slobodom i Pismom već u stoljeću sedmomu posvećena, prema svemu stvorenju prijateljska, Hrvatska.

To je ona, sveudilj u Duhu živa, tridesetosvibanjskom Hrvatskom demokratskom revolucijom A.D. 1990. uzkrsnula, Hrvatska, koja je oko godine 679. sklopila ugovor s papom Agatonom, a koji ugovor, prema izvješću cara Konstantina Porfirogeneta u njegovoj knjizi De administrando imperio, glasi: "Ovi pak pokršteni Hrvati ne će ni s kim da ratuju izvan svoje zemlje, jer su primili nalog i zabranu od rimskoga pape... Ovi naime Hrvati poslije krštenja učinili su ugovor, vlastoručno potpisan, i tvrdom su se i nepokolebivom vjerom zakleli sv. Petru Apostolu, da ne će nikada provaljivati u tuđe zemlje ni ondje ratovati, nego da će radije živjeti u miru sa svima koji budu htjeli. A od rimskoga pape dobili su osiguranje, da će se za njih boriti i na pomoći im biti Bog Hrvata, kad god drugi narodi s neprijateljskom namjerom provale u hrvatske zemlje; a Petar, Kristov učenik, da će im biti zaštitnik." (Dr. o. Dominik Mandić: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, prvo domovinsko izdanje, str.177., Hrvoje Biblioteka, Zagreb, 2009.)

Hrvati su, prema stoljetnim načertanijima srbijanskoga ekspanzionizma i nacističkoga im barbarogenija "u carstvu ponesenih duša" (P.Šegedin), trebali naime biti iztrijebljeni i ime hrvatske Hrvatske zauvijek izbrisano, i u srbsko ime posvema pretopljeno, za vrijeme z a v r š n o g a č i n a velikosrbske neobarbarske najezde iz Srbije i Crne Gore na Hrvate i Hrvatsku, izvedena u razdoblju od početka svibnja 1990. (kada su nas Srbi, "JNA" i "hrvatski" jugokomunisti u službi Beograda potpuno razoružali) do 15. siječnja 1998. (kada je tzv. mirnom reintegracijom bio oslobođen Vukovar, hrvatski Termopili, grad koji je pod srbskočetničko i stanimirovićevsko, čudovišno "oslobođenje" pao 18. studenoga 1991., nakon junačke obrane Grada i Domovine i pogibije hrvatskoga Leonide – Blage Zadre), u tijeku genocidne i kulturocidne srbijanske najezde i pansrbističke infiltracije u Kraljevstvo Hrvata znakovito započete Nikopoljskom bitkom 23. rujna 1396., kada su Srbi, kao saveznička ratna postrojba u taboru osmanlijske Turske vojske, zadali smrtni udarac europskoj i hrvatskoj kršćanskoj vojci na čelu sa samim kraljom Sigismundom.

Srbijanska pomoć Osmanlijama

Ugledni je hrvatski povjestničar Ferdo Šišić, u svojoj knjizi Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba 1350.-1416. (Hrvoje Biblioteka, Zagreb, 2004., str. 112., pretisak prvoga izdanja iz 1902.), ovako prikazao tragični svršetak te velike i krvave bitke između katoličke križarske vojske od 100.000 momaka, s jedne strane, i 150.000 "dobro discipliniranih momaka" sultana Bajazida i AgresijaHrvati su, prema stoljetnim načertanijima srbijanskoga ekspanzionizma i nacističkoga im barbarogenija "u carstvu ponesenih duša" (P.Šegedin), trebali naime biti iztrijebljeni i ime hrvatske Hrvatske zauvijek izbrisano, i u srbsko ime posvema pretopljeno, za vrijeme z a v r š n o g a č i n a velikosrbske neobarbarske najezde iz Srbije i Crne Gore na Hrvate i Hrvatsku, izvedena u razdoblju od početka svibnja 1990. (kada su nas Srbi, "JNA" i "hrvatski" jugokomunisti u službi Beograda potpuno razoružali) do 15. siječnja 1998. (kada je tzv. mirnom reintegracijom bio oslobođen Vukovar, hrvatski Termopili, grad koji je pod srbskočetničko i stanimirovićevsko, čudovišno "oslobođenje" pao 18. studenoga 1991., nakon junačke obrane Grada i Domovine i pogibije hrvatskoga Leonide – Blage Zadre).5.000 vojnika savezničkoga mu srbskoga despota na tomu osvajačkomu prodoru Turaka u Europu: "...Kad to primijete u središtu postavljene čete, dadoše i one pleći. Jedino oni momci, kojima su zapovijedali hrvatski ban Nikola Gorjanski, te Herman grof Celjski, ostadoše nepomično na svom mjestu, bijući se junački s dušmaninom. Ove je vojske bilo tek 12.000 momaka, a gotovo da je spasla čast kršćanskom oružju slavu toga dana; dugo se vremena nije bitka odlučila. Francuzi, vidjevši to junaštvo, opet se okuraže, te uzeše nanovo sjeći Osmanlije, kad li se podigoše Srbi sa svojim despotom Stjepanom Lazarevićem, njih 5.000 ljudi, što ih je sultan za krajnju nuždu sačuvao. Njihova nenadana i svježa navala zaglavi poraz krstaške vojske, koja se dade u divlji bijeg prema Dunavu."(kraj navoda).

Dakle, junački su Srblji, samo sedam godina poslije slavne bitke na Kosovu polju, postali neupitno zaslužnima i pred poviješću odgovornima za anticivilizacijski prodor tadašnjega najvećega neprijatelja kršćanstva, islama, u Europu (o čemu, sve do jučer, gotovo ništa nismo mogli doznati), a ne za njihovu navodnu, kosovopoljsku, "obranu Europe od islama" (o čemu su sve do u naše dane diljem svijeta samodopadno trubili poznati nam majstori izmišljotina svake vrste, nadasve onih na štetu hrvatskoga naroda).

Da Hrvati ne nestadoše, da ne propadoše u bezdan "Velike Srbije" (toliko potrebne zlotvornim "vladarima svijeta" i iluminatsko-framasonskoj C r n o j r u c i, da su ti vladari i njihova peta kolona među Hrvatima sve poduzeli, i svojim šestarima nove mape narisali i polovicu Bosne i Hercegovine etnički očišćene od Hrvata i Muslimana-Bošnjaka memorandumskoj "Republici Srpskoj" prepisali, ne bi li se, u zemljama hrvatskim, u Hrvatskoj i u Herceg-Bosni, i uz naše Mare Croaticum, zauvijek ukorijenila ta njihova saveznica u izgradnji kulture smrti i uništavanju svega ljudskoga i narodnoga što bogoštovno živi i stvara u tvorbenoj zajednici s Vječnim Gradom, pa su tako Srbiji, podmuklo iza leđa drevnom narodu Hrvata kojega je suverenitet "nedjeljiv, neprenosiv i neotuđiv", bili pripremili za Božićni dar, g. 1994., europsko-atlantsko-ruski "Plan Z-4", dijabolički pokušaj državnopolitičkoga ovjekovječenja, u avnojevskomu ostatku ostataka Regni Croatorum, paračetničke fašističke državice kao sastavnoga dijela zamišljenih "Sjedinjenih Država Srbije"!), zaslužni su narodna sloga i svi junački nam branitelji, bojovnici hrvatskoga Domovinskoga rata za nezavisnost, a među njima i gospodin Mladen Lojkić, borac i knjigotvorac, koji svoju dragovoljnu ratničku domobraniteljsku bitku za opstanak i slobodu i državnu samostojnost i suverenost Hrvatske u Domovinskomu ratu danas nastavlja na polju intelektualne duhovne bitke razkrinkavanja suvremenih sila Zloga i zemaljskih silnika i zombija globalističkoga neofašizma koji, i nakon O l u j e, neumorno opslužuju, na žalost još uvijek nelocirano, neidentificirano i neuklonjeno, slavoserbsko "ravnateljstvo ravnateljstva" što je i dalje usredotočeno na i s t r a g u Hrvata, na uništenje Hrvatske, na povratak Hrvatske bilo u treću "Srboslaviju" (za koju su godine 2000. Mesić i Račan priredili u Zagrebu neki ustavolomni "sastanak na vrhu", a, još g. 2007., izrijekom je, za hrvatsko umreživanje u balkansku "Srboslaviju sve do Crnoga mora" a ne u EU, otvoreno i programski navijala predsjednica HNS-a Vesna Pusić, aktualna ministrica i navodno zagovornica europske Hrvatske!), bilo u vazalni odnos i robski položaj u nekoj velikodržavnoj zajednici, sa slobodama i demokracijom na priliku nacističkoga Trećega Reicha, ili, možda, onih pod vojno-policijskom diktaturom srbskoga komunističkoga cara Dušana Silnoga II., zvanoga Tito (kojemu su se kao takovomu na njegovu pogrebu u Srbiju došli pokloniti mnogobrojni svjetski državnici) , koji je ubio i razkomadao i Banovinu Hrvatsku i Nezavisnu Državu Hrvatsku, osmišljeno počinivši milijunski democid nad Hrvatima, kulturocid i memoricid, a sve pod cesarskim nazovi izgovorom: "Trebalo je dopustiti da se izdovolje Srbi!".

Nema političke osude projekta "Velike Srbije"

Jesu li se Srbi izdovoljili nad Hrvatima nakon bleiburškoga genocida g. 1945. i nakon genocida počinjena u Domovinskomu ratu i u Bosni i Hercegovini, nismo još na to pitanje dobili odgovora u smislu jasne političke osude, u Parlamentu Srbije, minihitlerovske Miloševićeve memorandumske politike i izvršene velikosrbske agresije, u smislu nedvosmislene izprike svim žrtvama te agresije, među koje spadaju i unesrećeni kvislinški pripadnici srpske nacionalne manjine zavedeni zovom "Velike Srbije" i zaluđeni "Slobom-slobodom" u tolikoj mjeri da je jedan od njih, sadašnji Pupovčev stranački šef i političko-nacionalni suborac, objavio, u okupacijskomu glasilu "Vojske Krajine", "BK" broj 7-8, g. 1993., na str. 43., da je "tog 18. novembra 1991. palo poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica (...) i oslobođen sami grad Vukovar".

Od nedenacificirane, rečetnizirane Srbije, koja ne odustaje od otimačine i svojatanja hrvatskoga nacionalnoga književnoga blaga i drži pod svojom okupacijom dio hrvatskoga ozemlja, koje je predsjednikom četnički vojvoda, poznat i po svojoj srbskopredsjedničkoj izjavi da je hrvatski Vukovar - srbski grad., ne možemo ni mi, ni Europa ništa dobra očekivati.

Pa ipak, svemu tomu unatoč, moćni pokrovitelji i političko-interesni partneri baš takve fašistoidne i ratotvorne Srbije, doveli su Vuka Jeremića na mjesto predsjednika Opće skupštine Ujedinjenih naroda i dopustili mu da, kao predstavnik države odgovorne za genocid i za slanje stotina tisuća plaćenih "momaka iz Srbije" (godine 1992. bilo tih srbijanskih plaćenika, prema izjavi u "Dugi"zastupnika u srbijanskomu parlamentu i bliskoga suradnika "vožda" Miloševića Bate Živojinovića, samo u Hrvatskoj: 300.000) na okupatorske i paravinjske "radove" u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, stavi na dnevni red rasprave u Ujedinjenim narodima Republiku Hrvatsku, i to ništa manje nego na dan 10. travnja.

Iredentizam i njegovi pobornici izvana

Srbijanski iredentizam i talijanski iredentizam, kao svojevrstni pomoćnici tuzemnoj nenarodnoj nomenklaturi u raztakanju hrvatske demokracije i JeremićMoćni pokrovitelji i političko-interesni partneri baš takve fašistoidne i ratotvorne Srbije, doveli su Vuka Jeremića na mjesto predsjednika Opće skupštine Ujedinjenih naroda i dopustili mu da, kao predstavnik države odgovorne za genocid i za slanje stotina tisuća plaćenih "momaka iz Srbije" na okupatorske i paravinjske "radove" u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, stavi na dnevni red rasprave u Ujedinjenim narodima Republiku Hrvatsku, i to ništa manje nego na dan 10. travnja.slobode, imaju svoje moćne pobornike izvan Hrvatske, a na ruku im ide čak i europski unionistički koncept regija (o kojemu, u ujednoumljenim hrvatskim medijima, vlada direktivno-partijski muk), i muslimansko-srbska podjela vlasti u BiH, kojom je prešutno stvoren brisani prostor za izkorjenjivanje hrvatstva i uništenje hrvatskoga naroda i u Bosni i u Hercegovini, i progon i zabranu hrvatskoga jezika kao "ustaškoga&ustašoidnoga" (prema šovinističkoj presudi bosanskoga akademika Abdulaha Sidrana), podjela načelno dogovorena prema njihovu međusobnomu sporazumu u Sarajevu u ljeto 1991., potvrđenu i od strane Miloševića, između Izetbegovićevih političkih suradnika Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića, na jednoj strani, i Radovana Karadžića sa suradnicima (Koljević, Krajišnik, Biljana Plavšić), na drugoj.

Međutim, "za Hrvatsku još ima nade", s pravom tvrdi Mladen Lojkić, sabrano sagledavši i dojmljivo razčlanivši brojna očitovanja čimbenika i struktura zlosilja usmjerena protiv čovjekova dostojanstva i solidarnošću povezana čovječanstva, protiv kršćanstva i Lijepe Naš, protiv ideala slobode i mira.

Pišući pogovor o Lojkićevu ciklusu "Zombiji Novog svjetskog poretka", pater je Svetislav Krnjak naglasio da "oslobođena, obnovljena i na povijesnim temeljima ustanovljena država Hrvata, naš je ponos i svetinja, ali zbog toga imamo i obvezu čuvati je kao trajni okvir za naš nacionalni opstanak". Stvarateljski posvećen apostolatu istine i slobodne i ponosne Hrvatske, kristocentrično duhovno-religijski usmjeren i o svetopetrovsku stijenu u svojim promišljanjima jasno oslonjen, Lojkić svakom svojom knjigom, i spoznajama koje u njima iznosi pred hrvatsko čitateljstvo, daje svoj dragocjeni prinos u očuvanju hrvatskih svetinja i Hrvatske kao svetinje.

Mile Pešorda