„Rat, poguba ljucke naravi“

Zbogom pameti

Zato što mu se NATO godinama nenasilno približava granicama, Putin je preventivno pokrenuo opću agresiju na Ukrajinu i tako se samoinicijativno i u krvi približava NATO granicama?! Čak kad bi i ako, on sutra okupirao cijelu Ukrajinu, to ne može dovesti ni do čega drugog nego do neviđenog zapadnog gomilanja oružja na ukrajinskim granicama. Nije ujedinjen samo NATO, već i cijela Europa i velik dio svijeta. Da je ruska vojska ostvarila 90 % Putinovih planova on ne bi pristajao ni na kakve pregovore, već bi žurio svom konačnome cilju: potpunoj okupaciji Ukrajine te instaliranju marionetske ruske vlasti u Kijevu. Što dakle postiže Putin, osim neviđenog krvoprolića, najvećeg u Europi sve od 2. svjetskog rata?

Zbogom istini

On se poziva na poštenje i iskrenost koju je Zapad navodno izigrao, smijali su se i najavi agresije koju je Zapad davno pročitao, bajali priče tek o vojnim vježbama i glumatali povlačenje tenkova, lagali kako rata ne će biti, a sada u Ukrajini, u Europi, vode najgrublje krvoproliće. Puste Putinove priče o zaštiti ruske manjine u regijama Luhansk i Donjeck na istoku, padaju u vodu jer njegova okupacija obuhvaća i Odessu na jugu, na Crnome moru, i Ivano Frankivsk na krajnjem zapadu i napad na Kijev na sjeveru. Novi Hitler Europe Putin, time je ovom agresijom, stigao na sama istočna vrata Europe. Hoće li tu stati, nitko ne zna. Ovisi koliko se ujutro bude osjećao ugroženim, što će ga sve sutra naljutiti.

Kad smo kod iskrenosti, tipično je za agresora da lansira stalno nove razloge za okupaciju. Tako je Putin prvo započeo s crvenom linijom, koju je već davno bio prešao NATO. U suverenim državama, njihovom suverenom odlukom i odobrenjem, instalirao je svoje zaštitne vojne kapacitete prema najjačoj atomskoj sili svijeta. Pa je takav mirni ali potencijalni NATO bio Putinovo opravdanje za stvarnu, krvavu okupaciju?! Zatim je govorio o zaštiti ruskog stanovništva po dobro nam poznatoj logici: gdje je jedan Rus tu je Rusija. Pa je to bilo opravdanje za okupaciju. Zatim se uhvatio tvrdnje da je njemu neprihvatljivo da Ukrajina uđe u NATO, pa je ta hipotetska prijetnja valjda bila logično opravdanje za stvarnu i krvavu vojnu agresiju. Shvativši da je i to promašena tvrdnja jer Ukrajina ne može ući u NATO, počeo je tražiti neutralnost Ukrajine. A što ta neutralnost znači? Prema kome? Prema NATO-u čija nije članica? Prema EU čija Ukrajina nije članica? Pa kad je i ta izlika za okupaciju potrošena, Putin je započeo tražiti razoružanje Ukrajine. Logika je to kojom bi lanac zapadno-graničnih zemalja s Rusijom mogao, baš isto to tražiti od Rusije. I ne samo da bi mogao, nego mu je to realna želja o sigurnosti, još od kraja 2. sv. rata. Nitko ne želi s Rusijom, kao što nitko nije želio ni s Jugoslavijom.

Historia non est magistra...

Upravo je nevjerojatno da nakon okupacije Čehoslovačke (1968), koja je izvedena kao „bratska pomoć“ i na „poziv“ tamošnjih vlasti, Putin svoju agresiju na Ukrajinu godine 2022. opravdava istim takvim prozirnim pozivom tzv. vlasti iz odmetnutih pokrajina. Zaostao u vremenu: pedeset pet godina kasnije, Putin svijet želi obmanjivati izgovorima i povodima koji su kao farsa odavno poljubili zid. Sigurno mnogo brojniji ruski narod, danas poziva Putina da prekine rat, pa to njemu ni ne pada na pamet. Toliko o pozivima.

Zanimljivo je da je intervencija Varšavskog pakta pod vodstvom Kremlja i Leonida Brežnjeva (tadašnji SSSR) kao i ovaj rat u Ukrajini, započeta na isti dan: u četvrtak. Tada se toj intervenciji s velikim ogorčenjem protivila i NR Kina. I to i vođa KP tadašnje Kine, Mao Ce Tung, i tadašnji premijer Zhou Enlai. Potonji je otvoreno napao SSSR zbog njegove „fašističke politike, šovinizma velike sile, nacionalnog egoizma i socijalnog imperijalizma“. Tu točnu ocjenu iz daleke 1968. slobodno možemo preslikati i danas: na Putinovu agresiju na Ukrajinu. Prošlo je „samo“ 55 godina ali u Moskvi se ništa promijenilo nije. Istu je tu „ugroženost“, samo po drugom pitanju državnoga uređenja, preuzeo sada Putin. Toliko o promjeni starog imperijalizma u modernoj Rusiji. Nota bene, ruski su vojnici od 1968. sve do 1991. ostali u Čehoslovačkoj. Svidjelo se to Kremlju, kako onda tako bi i danas.

Uslijedili su, kao „povod“ agresiji na Ukrajinu, novi Putinovi razlozi: zaštita „ljudi osam godina maltretiranih i izloženih genocidu kijevskog režima“. Ali ode ta „zaštita“, u obliku okupacije: na cijelu državu. Obratite pozornost kako u Putina nigdje nema suverene Ukrajine i to čak trideset godina od proglašenja neovisnosti. Štoviše, ispalio je i kako suverena Ukrajina „nikada nije trebala ni postojati“! Osim toga, njegova samovoljna „zaštita“ od navodnog genocida potvrđuje da Putin ne želi rješavati probleme kroz opće prihvaćene međunarono-pravne kanale i alate zaštite ljudskih prava, nego zakon uzima u svoje ruke i dvije pokrajine pretvara u cijelo-ukrajinski i svjetski Divlji Istok.

Zahtjevi, kao prohtjevi i interesi

Putin zatim konfabulira i o denacifikaciji Ukrajine i to su isto „razlozi“ zašto je otpočeo krvavu okupaciju. Jučer započeti ukrajinsko-ruski pregovori pokazali su i njegov najnoviji ultimatum: da Ukrajina prizna ruski Krim. Vrlo vjerojatno, time nisu iscrpljene sve želje, svi povodi za njegovu „opravdanu“ agresiju.

Okupacijom Krima i nedavnim priznanjem odmetnutog Donbasa Putin je imao ostvariti sve svoje ciljeve iza kojih se skriva. Za priznanje Luhanska i Donjecka nije mu trebala ni agresija. No pri njoj se zaboravljaju stvarni razlozi: pokrajina Donbas zove se još i Donets Coal Basin (Donječki bazen ugljena). Ukrajina se k tome, na svjetskoj listi bogatstava, po cijeloj paleti parametara nalazi među prvih deset država. Putinu su znači, trebali lažni politički izgovori da prikrije svoje stvarne razbojničke apetite.

Neki govore da je pretjerano Putina nazivati novim Hitlerom, jer on, kao, ne mrzi i ne proglašava druge narode manje vrijednima... nego ih „samo“ razara, dodao bih. I proglašava ih genocidnima. I negira njihovo postojanje. Kako isto: i Hrvati su u HOR-u, isto bili genocidni, zar ne? Čini se zato očitim kako lopticu nacizma Putin jednako želi prebaciti Ukrajini i to po onoj uvrježenoj: reci mi da ti ne rečen.

Oba jadna, nisu imali izlaza

Na sve te imperativne zahtjeve, Putin misli da ima pravo. U drugoj suverenoj državi! On mrtav hladan Ukrajini nameće ograničen suverenitet. Upravo bolesno zvuči njegova tvrdnja kako nije imao drugog izbora jer su mu prije svi pokušaji bili uzaludni. Napad na drugu, mirnu i suverenu državu, nije imao alternative? Agresija i krvoproliće nisu imali alternativu?

Vrhunac službenog ruskog licemjerja (Ministarstvo obrane) je kad ono izlazi s priopćenjem kako njihovi zračni napadi “ne predstavljaju prijetnju civilima” (RIA). Vrhunac bijede izričaja dolazi zatim i od bespogovornog ruskog saveznika Bjelorusije. Njihov instalirani A. Lukašenko, pere ruke (u pokušaju): “bjeloruske snage ne sudjeluju u vojnoj operaciji u Ukrajini.” On “samo” ruskim tenkovima omogućuje nesmetan prolaz kako bi okupirali Ukrajinu. Da li ih ispraćaju i cvijećem kao na Vukovar? Mirotvorac se Lukašenko zalaže za prekid krvoprolića tako da se rakete na Ukrajinu ispaljuju iz njegove Bjelorusije... tako da on, ruski nuklearni arsenal, dopušta razmještati po Bjelorusiji.

Drugovima je klanje kolega, prirodno stanje

Ono što znatno dodatno komplicira ratnu situaciju i paralizira Zapad jest to da su (ovog puta) drugovi iz Kine mnogo bliži drugovima iz Rusije. Kina danas govori kako nije riječ o ruskoj agresiji... Hrabra obrana Ukrajine u međuvremenu mora izdržati sama, što joj zasad i uspijeva a Putin već bjesni. Proces pregovora je otpočet no, tragikomičan je bio poziv: tajnik Kremlja D. Peskov prozirno je nutkao Kijevu pregovore, pa navodio kako je “ruski predsjednik izrazio spremnost na pregovore s ukrajinskim kolegom”. To je naime isti onaj “kolega” kojem Putin već tjedan dana drži nož pod vratom, čiju je zemlju okupirao, koju nemilice razara te u kojoj ubija i civile i vojnike. Sve same kolege: narkomani i nacisti. Ta vrlo loše umotana “prijetnja sigurnosti Rusije” prvo je uperena protiv Ukrajine. Ne znam zašto ne bi i duž cijele Putinove “crvene linije”? On posvuda vidi prijetnju i ako se osjeća ugroženim u miru, kao što su bili ugroženi u miru i Srbi, tada i on ima pravo na krvavu okupaciju, zar ne?

Sme da se bije ruski narod

Nedavno sam uspoređivao Napoleonov pa Hitlerov napad na Rusiju te kako je oba puta Rusija prvo dopustila dubok prodor na svoje zapadno ozemlje a zatim je osvajače i pobjedila. Ustvrdio sam i da se Putinu sada može dogoditi obrnuto proporcionalan efekt: on je izašao na zapadne, vanjske granice Rusije i još dalje, no što će na to reći ruska unutrašnjost? Rusijom se danas širi proturatni val prosvjeda, potpisuju se peticije: znanstvenici, nobelovci, umjetnici, slavne osobe, novinari… toliki prosvjeduju. Tolike premlaćuju. Rusi ustaju protiv nepotrebne Putinove agresije u više desetaka gradova, uhićenja se broje u tisućama. No, Sibir je velik…

Ruski i svjetski šahovski velemajstor Gari Kasparov, kojeg neki drže najvećim šahistom svih vremena jer je punih 15 godina bio svjetski šahovski prvak, vrlo je aktivan borac protiv Putina, protiv rata. Iako je nekad podupirao Putina, Aleksander Ovečkin, jedan od najboljih ruskih športaša u povijesti, poslao je snažnu proturatnu poruku. Vođa ruske oporbe Aleksej Navaljni imenovao je 35 ruskih oligarha ključnim pokretačima kleptokracije koju predvodi Putin. Prvi je pao Roman Abramovič, procijenjeno težak oko 10 milijardi eura. Ovaj poznati Putinov prijatelj morao je predati upravljanje zapadno-londonskim nogometnim klubom Chelsea kojemu je vlasnik, a nedavno mu je zabranjeno i prebivalište u Britaniji. Dok se tamo raspravlja o pljenidbi njegove ukupne imovine, Abramovič se mora javno odreći Putina ili prodati klub. No, on zasad ulazi u državu s izraelskom putovnicom.

Osnovan je i Antiratni komitet, koji Ruse (logikom) mobilizira: “Postali smo Putinovi taoci”. Bunt se širi, nižu se lanci uhićenja i prijekih presuda prosvjednicima. U Komitet su ušli bivši oligarh i sibirski uznik Mihail Hodorkovski… toliki vrhunski intelektualci te jedan od najbogatijih Rusa: bankar Mihail Fridman. Unatoč batinama i zatvorima sa svakodnevnih prosvjeda, rat nazivaju “bratoubilačkom agresijom”. Internetsku peticiju potpisalo je već milijun ljudi a u Komitetu traže da se generale koji su kovali rat te političko vodstvo koje ga vodi, proglasi ratnim zločincima te kazni. Iako se takav zahtjev danas čini apsurdnim a Rusija ni ne priznaje Međunarodni kazneni sud (ICC) u Haagu, eppur si muove: glavni tužitelj najavljuje istragu. Sutrašnjica pobija ikakav apsurd. Sve je to zasad nedovoljno da se zaustavi Putinov pokolj ali lavina promjene može početi i s onom najmanjom grudom…

Putinovi skorojevići

Sramežljivo se javljaju i Putinovi oligarsi i traže zaustavljanje rata jer ovaj Putinovu Rusiju stoji 140 milijardi dolara tjedno. Financijski stručnjaci procjenjuju da su samo u prvim danima rata, ruski oligarsi, pretrpjeli gubitak veći od 50 milijardi dolara. Čini se, upravo će njima voda najbrže doći do grla. A što će tek biti kad zapadne sankcije počnu izazivati lančane gospodarske gubitke i pripadajuću mnoštvenu nezaposlenost? Kad udar gubitaka osjeti i širok sloj poslovnih ljudi a za njima i građani? Dok rubalj nezaustavljivo pada, panika u gradovima već raste. Hoće li Putin moći voditi rat, ovu krvavu avanturu, protiv vlastitog i ukrajinskog naroda istovremeno? Široke, duboke i zakašnjele sankcije, tek trebaju započeti davati rezultate, ali hoće. Putin je s njima unaprijed računao ali čini se samo donekle. Tek sad, kad on bjesni zbog neostvarenih agresorskih planova na vojnom polju, raspituje se (i to javno!) kod svojih financijaša kakve bi štete zapadne sankcije mogle nanijeti Rusiji. Dobro jutro! Netko je točno rekao: “Putinova Rusija ide u istom smjeru kao Brežnjevljeva, te je vođena istom kombinacijom oholosti i paranoje.”

Žele feudalno doba

Teško je shvatiti i jedno i drugo kad bivši predsjednik i visoki sigurnosni dužnosnik, bivši premijer Ruske Federacije i današnji predsjednik upravnog odbora najveće ruske tvrtke, naftnog diva Gazproma, Dmitrij Medvjedev, tresne slijedeće: “Rusiji zapravo više nisu potrebni diplomatski odnosi sa Zapadom. (…) Vrijeme je da zaključamo veleposlanstva i nastavimo kontakte gledajući jedni druge kroz dalekozore i preko nišana.” To je željeni feud, Rusija izolirana od svijeta, kakvu danas sanjaju samo patološki tipovi. Oni, kojima tisuće života, ne znače baš ništa. Upravo kao što (od početka) ništa nisu značili ni Hitleru. Razlika je samo u tome što se tajna bogatstva Medvjedeva, tu & tamo, procjenjuju na 1,2 milijarde dolara.

Ne dvojim da Putin ima razrađene planove, kao Hitler, kao svaki krvavi diktator kad napadne jednu državu, što će i s “preostalih” dvanaest susjednih. Širenje požara nije pitanje da li će, nego kada će se proširiti. Ne dvojim da će Putin pokušati ići do kraja, kao što to svaki diktator čini. Po bilo kojoj cijeni. Ali to ga vodi bliže rumunjskome scenariju, onom pada Nicolae Ceausescua. Samo, koliko će to ovoga puta trajati? Koliko ljudi ovoga puta treba ubiti?

Bez saveznika i sve bješnji

Hoće li Putinu prvi otkazati poslušnost policajci ili vojnici, narod ili oligarsi koje je stvorio? On ovaj krvav, a besmisleni rat mora dobiti unutar dva tjedna. Već treći tjedan, njegovi veliki gubici u Ukrajini te razvikane, ali funkcionirajuće sankcije kao i proturatno raspoloženje u Rusiji i diljem svijeta, bit će mu sve teži mlinski kamen. Već se čuju glasovi čak i iz ruske diplomacije: otvoreno protiv rata. A prvi tjedan rata ide svome kraju… Putinova ideja brzog rata je propala, iznenađenja više nema. Ni za Ukrajinu, niti za svijet. Motiviranost ruske vojske nastavit će padati, dok će motiv sve organiziranijih Ukrajinaca, u obrani svog doma, rasti. Razlog Zapada da brani Ukrajinu – od paradne verbalne podrške - postaje nasušni interes.

Putina ne može poljuljati što i mala Srbija naoko osuđuje okupaciju, a oksimoronski odbacuje sankcije, ali mu nikako nije svejedno što se Turska izjasnila za NATO. Ona mu zatvara Bospor. Čak i najbliži i najveći kaspijski saveznik Kazahstan, već ga je odbio: ne želi ući u rat. Bjelorusija podržava Putina, ali se stalno pokušava opravdati i izgovoriti. Kina mu pruža slabu verbalnu podršku koju uglavnom koristi kako bi Americi nabila na nos njezinu ekspanzionističku politiku i ništa dalje, ništa više za Putina. Ostavila ga je i Mađarska. Švicarska nije više neutralna. Čak ni ona. Paradno i budalasto, a potpuno nehumano, još ga jedino podržava udaljen zemljopisno ali i od pameti - brazilski predsjednik, te onaj mali debeli sjeverno-koreanac za kojim vojnici i vojnikinje obučeni skaču u vodu ne bi li ispratili velikog vođu dok isti (sav ozaren) isplovljava. Ukratko, Putina podržavaju oni koji su sramota uljudbe. On je sam. U rat je ušao nepripremljen i bahat a to ima svoju visoku cijenu. Kad se sve zbroji, Putinov brojčanik gubitaka sve se brže okreće što okupacija Ukrajine duže traje, zato on i kipi toliko.

America first… Europa last

No, prostor za Putinovu agresiju neizravno je stvorio Zapad. Naročito Amerika. Dok je ona, u dugim godinama, plameno pratila Sjevernu Koreju, brojeći baš svaku njihovu ispaljenu raketu, Rusija se vraćala na poziciju nuklearne supersile. Zapad tu eskalaciju, sada se pokazuje, ne samo da nije pratio, nego ju nije ozbiljno ni shvaćao. Sad se vidi i koliko je energetska politika Europe bila pogrješna, najmanje dva desetljeća unatrag, i kako je masovno trebalo graditi podzemne spremnike i osiguravati nove dobavne pravce, čim je Rusija prvi put započela ucjenjivati s plinom. Isto se odnosi i na naftu i na žito. Ono o čemu nitko sada više ne dvoji jest da baš sve narode u Europi, bili oni u EU ili izvan, čekaju vrlo teška vremena. Prvo s cijenama energenata a zatim i s cijenama hrane. Čeka nas velik poremećaj tijekova roba. A time više ništa ne ostaje netaknuto.

…I ja sam tu…

U ovom krvavom ratu (kao i u svakome) tu su i neka tragikomična zrnca: bivša predsjednica Grabar – Kitarović još se nije prizemljila s visina, pa se grlati kako mi “ujedinjeni stojimo uz Ukrajinu”, kako “podržavamo njezin suverenitet”, kako “čvrsto branimo međunarodno pravo”… Ma koliko to stand-up moćno zvučalo, ima jedan mali problem u tim bombastičnim izjavama: naime tko smo to, za bivšu predsjednicu, mi? Kao iz onog vica o mišu i slonu, miš će: al nas dva drmamo.

Javor Novak