Nešto sasvim drukčije: zagonetka Perzeida

Na Zemljinu noćnom nebeskom svodu nema takve pojave kakva je roj „repatica“ Perzeida. Doduše, zovu ga (pretjerano) potokom meteora. No i to da su jedinstveni, mediji jako vole, ali nije točno. I u drugim dijelovima godine imamo slične pojave: Andromedide, Leonide, Geminide i Giacobinide. Sve te pojave dobile su ime po radijantu, točki na nebeskoj sferi iz koje se čini da se širi sloj meteora. Perzeidi su tako ime dobili po zviježđu Perzej na sjevernoj polutci, a iz Ptolomejeve konstelacije. Ptolomej je rođen i umro u rimskome Egiptu. Iako zarobljen u tada vladajućem geocentričkom sustavu, napisao je važnih 13 knjiga o matematičkom sustavu astronomije. No i te su knjige samo dio njegova ukupnoga opusa, pa je tako manje poznato da je Ptolemaeus važan i u istraživanju glazbe. Istraživao je harmoniju i akustiku, rodove i intervale. Sabrao je sve antičko poimanje teorije glazbe, ali i astronomije.

Perzeidi ili u narodu Suze sv. Lovre, slučajno su se vremenski poklopili s jednim tragičnim davnim događajem iz vjerske povijesti. U doba rimskog cara Valerijana, 258. godine, rimski je prefekt tražio od sv. Lovre predaju blaga. No sveti je Lovro blago razdijelio siromašnima, doveo ih pred prefekta i kazao: „oni su moje blago“. Pogubljen je na stravičan način: okretan na žaru. Približno u vrijeme njegova spomendana, sredinom kolovoza, zbiva se kiša meteora koja je njemu u čast nazvana Suze sv. Lovre. Po legendi, sv. Lovro skrbi se o crkvenom blagu i siromašnima, zaštitnik je i knjižničara, komičara, mesara i kuhara te Rima. Diljem svijeta u njegovu čast imenovani su mnogi toponimi.

Po običaju, mediji u Hrvatskoj roje polovičnim informacijama, pozivajući građane da „nikako ne propuste“, „da legnu na travu“, „na deku“, „da pripreme piće i hranu“... a osnovnu informaciju, kada treba gledati i u koji dio neba, ni ove godine nismo dobili. Srećom postoji omrežje. U vrlo toplom i turističkom dijelu godine, nikome nije palo na pamet medijski reći: legnite na ležaljke i pred zoru gledajte prema istoku i zenitu. Ne, mora biti trava. Vjerojatno zbog elektriciteta... Isto tako, sačuvaj Bože da bi taj roj snimila televizija, pa tako „što nije bilo na televiziji - nije se ni dogodilo“. Tako Perzeidi ili Suze sv. Lovre i ove godine (kada su prilike za promatranje bile idealne, bez mjesečine) ostaju slabo vidljive - kao pojedinačne i rijetke pojave u velikim vremenskim razmacima oko ponoći.

Od važnih podataka još treba reći da je najviše Perzeida u bliskoj povijesti bilo 2004. (200 meteora na sat), zatim 2009. (173) te 2016. (150). Ove godine oko 80 (u najintenzivnijem satu). I da: najstariji zapisi o Perzeidima potječu iz stare Kine, čak iz 36. godine. I tu počinju pitanja i zagonetke.

Kažem, slične pojave, ranije navedene, također su ime dobile po radijantu, točki na nebeskoj sferi iz koje se čini da se širi sloj meteora. Što to zapravo znači? Da su u toj točki te pojave postale nama vidljive, a da zapravo ne znamo odakle iz dubine svemira dolaze? Ili nam precizni astronomski računi govore da je upravo taj radijant mjesto sudara u kojem su krhotine nastale i dobile putanju prema Suncu i nama? Bilo kako bilo, čini se da (još) ne znamo iz koje su to dubine svemira dvije sastavnice stigle do točke radijanta (ili prije njega), sudarile se i nastavile nekim svojim sasvim novim putanjama sve dok satelitske Perzeide nije zarobilo Sunce.

Zanimljivo je zatim istaknuti da brzina kojom ta svemirska prašina upada u našu atmosferu (ili mi u njezin oblak) iznosi oko 60 km/sec ili 216.000 km/h. Kako je srednja udaljenost Zemlje od Sunca 149.600.000 km, put koji Perzeidi, kružeći oko Sunca u godinu dana prelaze, nije dvostruk (299.200.000 km) jer nije riječ o pravcu već o elipsi. A ta elipsa znatno je veća od one koju Zemlja prijeđe kružeći oko Sunca. Kako nisam matematičar (ni blizu) mogu samo nagađati da ako je poznato trajanje putovanja po elipsi i brzina tijela na njoj, onda se navodno lako može izračunati dužina elipse. Tako ju se može približnije smjestiti u svemirski prostor i doznati gdje se taj „vječni“ oblak najviše udaljuje od Zemlje i Sunca te gdje započinje povratak Perzeida k Suncu.

Tu stoji još jedno pitanje: pri slanju naših sonda na kraj Sunčeva sustava služimo se tzv. gravitacijskim praćkama. Budući da pri lansiranju ne možemo osigurati dovoljnu količinu goriva te zato što (još) nismo u stanju proizvesti motor koji bi sondu izbacio do onih vrtoglavih brzina nužnih za višedesetljetno putovanje u mrak daljine svemira, sonda mora kružiti oko pojedinih planeta, te tako, zbog lokalne gravitacije, rapidno ubrzavati svoj let. Kako to da se isto to ne događa i s Perzeidima? Kako to da taj, čini se, prilično kompaktan oblak sitnih čestica isto tako ne ubrzava? Kako to da svake godine njihova brzina upada u Zemljinu atmosferu nije sve veća? A to bi onda neminovno značilo da će jednog dana izletjeti iz okova Sunca i Sunčeva sustava i potražiti svog novog „domaćina“ oko kojeg će kružiti. To je uostalom i pitanje kruženja planeta oko Sunca i njihove „stalne“ ili stalne brzine i putanje. Jer, svi Zemljini sateliti prije ili poslije padnu na nju. Osim naravno onih prirodnih satelita, koji nam se približe većom brzinom od determinirane brzine kruženja pa ubrzaju i katapultirani, napuste zemljinu orbitu.

Još je nešto dodatna zagonetka kod Perzeida. Ako je to oblak sitnih čestica, koji se tako redovito i precizno pojavljuje u Zemljinoj atmosferi svake godine početkom kolovoza, a jest, kako objasniti tako različite putanje meteora? Naime, Perzeidi upadaju u Zemljinu atmosferu pod vrlo različitim kutovima. Neki usporedno s horizontom, neki pod 90 stupnjeva u odnosu na horizont, a neki ukoso, između ta dva upadna kuta. Kako to? Kad se već Perzeidi uspoređuju čak s potokom, kako to da među njima postoji tako znatna razlika u upadnim kutovima?

Zatim je tu još i pitanje mnoštva Perzeida. Njihova elipsa vrlo vjerojatno ne obuhvaća samo Sunce i Zemlju nego vjerojatno ide i dalje od Zemlje u našem rasporedu planeta. Time je njihova putanja još bitno duža. Zbog toga ta prašina, nastala od drobljenja kometa i topljenja u orbitama oko Sunca, udara i u druga tijela na svom dugom putu. I tako svake godine. Pitanje zato glasi je li taj oblak toliko velik i tako prepun sitnih čestica da mu prosječno nekih 70 čestica izgorjelih u Zemljinoj atmosferi svake godine ne donosi nikakvu promjenu? Jer 70 godišnje znači 7000 čestica u stoljeću samo na Zemlji. Ili 70.000 čestica u deset stoljeća, a 140.000 u dvadeset stoljeća otkako su ih Kinezi opazili prvi put i zabilježili. Tu sada treba dodati i ono što ne znamo: koliko se čestica još sudara s drugim tijelima (Mjesecom i drugima primjerice) u Sunčevu sustavu. Pogotovo: koja ih se masa otopi i izgori u putanjama oko Sunca, svake godine. Pa ipak, i nakon puna dva tisućljeća Perzeidi su još uvijek tu (vjerojatno ne tako) privlačni kao nekad davno, u staroj Kini. Odatle možda današnja metafora, kao legenda, a nekadašnja nasušna istina o „potoku“ meteora.

Zanimljivo je i ovo: kad šaljemo sa Zemlje naše svemirske istraživalačke sonde do plinovitih divova (do Saturna i Jupitera) ili do „kraja“ Sunčeva sustava (do Plutona i Neptuna), nemamo blagog pojma koje će ekstrasolarno tijelo tada privući i možda „trajno“ zarobiti našu sondu. Pogotovo ne i kada će se to zbiti. Ili kada će se i gdje, u dubini svemira, sonda sudariti i završiti svoj maestralni let... jer: „Za let si, dušo, stvorena“.

Javor Novak