Naklada Pavičić: Predstavljanje knjige sjećanja Nevenke Nekić „Moja dva stoljeća“

U dvorani Vijenac, Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, 27. ožujka o. g. održano je predstavljanje knjige literariziranih, vedrih i mučnih sjećanja, gđe Nevenke Nekić pod naslovom „Moja dva stoljeća“.

Naklada Pavičić, za tu je priliku okupila iznimno jaku družbu predstavljača.

Tako je osim ovoga uglednog hrvatskog nakladnika (svemu unatoč), a ovdje uvodničara i predstavljača Josipa Pavičića, prvi govorio msgr. Juraj Batelja, tumač svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.

U svom nadahnutom i eruditskom obraćanju, a krenuo je od teška djetinjstva i života autorice, mladelaštva prepuna stalnih preseljenja, oslikao je zatim komunističko jednoumlje i mržnju spram hrvatskog domoljublja i bogoljublja.

Zadržao se na još živome, doduše slabo mimikriranome, jahaču apokalipse Josipu Manoliću i njegovim žandarima. Detaljno je opisao kako je, za obdukcije otrovanoga blaženog kardinala Stepinca, njegovo neumrlo srce prvobitno bilo uspješno spašeno, unatoč nemogućim uvjetima, ali snagom jednog liječnika, karakterna pojedinca. Stepinčevo je srce uspješno izuzeto, spašeno i pohranjeno dok mu manolićevci i Udba nisu ušli u trag. Titovi su se sluge, kerberi i divljaci na kraju dočepali mrtvoga srca i pobrinuli se da ga unište (kao dijela ljudskog tijela!) te da ga nedolično odbace. Bilo bi i logično i legalistički da taj zločin ne zastarijeva i da to kazneno djelo u demokratskoj Hrvatskoj bude procesuirano... Manolićevi udbaši uništili su međutim vitalni dio blaženikova tijela, ali nisu mogli uništiti Njegovu ljubav, vjeru i duh.

Monsinjor Batelja dotakao se i navodno Hrvatske radio televizije kao tzv. javne i tzv. hrvatske a kao nekakva kvazi javna, svakako razvikana glasila. Govorio je o tzv. zabranjenim temama, inače normalnim rodoljubnima, za koje u toj kući još nema niti razumijevanja a niti moralne snage da ih se (napokon) obradi.

U iznimno upečatljivu literarnu obliku publici se zatim obratila ugledna hrvatska književnica gđa Marija Peakić Mikuljan, koja je imala djetinjstvo u preseljenjima baš kao i gđa Nekić. I kasniji joj je život, u domoljublju, bio vrlo slično obilježen mnogim crnim listama. Učestalim hajkama i u najmanjem prešućivanjima. Baš kao i svim ostalim maltretiranjima, ali cijele obitelji Mikuljan iz zloglasnoga arsenala podlih režimskih zlostavljanja. Sa svim iživljavanjima podobnih trabanata Titova totalitarizma pride.

Nadovezujući se na monsinjora Batelju, osvrnula se i na bunker u HRT-u i to po sasvim konkretnim naslovima. Bunker u kojemu su od javnosti već više desetljeća (!) skriveni, da bi skupljali prašinu, brojni hrvatski dokumentarci, potpuno zgotovljeni, znači i plaćeni filmovi, za koje Hrvatska televizija još nema ljudskoga junaštva ni osovine smoći kuraže i objaviti te vlastite uratke. U samostalnoj, međunarodno priznatoj RH!, HRT se još uvijek boji progovoriti o svojoj uhodanoj politici bunkeriranja svih nepoćudnih autora i filmova. Mentalitetom drugova iz 1971. i to pri kraju drugog desetljeća 21 stoljeća! I sve to u vrijeme pune medijske laži i trajnog zamagljivanja istine, kada se svakodnevno hvale snimljenim oglasima koje vrte na navodno Hrvatskome radiju, sa motom: Otvaramo sve teme! Baš! Orwell je, ako niste znali, uspješno revitaliziran i živo živ na Prisavlju i u glavicama tamošnjih mentalnih komunista (I. Aralica).

Iako je to ogromna kulturna sramota (o kojoj ministrica kulture RH gđa Obuljen nema ni što reći niti što pitati) i najšira povijesna blamaža, navodno nacionalne radio-televizije, navodno javnoga servisa kojeg svi prisilno plaćamo, kuće s navodno slobodnom novinarskom i uredničkom slobodom... i za direktorovanja g. Bačića... HRT kano JRT strogo brine, milicijski čuva i aktivno štiti punu cjelinu jugoslavenskoga jednoumlja. Promjene na bolje još uvijek nema, štoviše! Zaključuje književnica Marija Peakić-Mikuljan.

Sveučilišni profesor, pisac i političar, gospodin Zdravko Tomac impresivnom je lucidnošću povezivao literarizirane, a proživljene događaje iz knjige autorice Nekić s hrvatskim političkim, a sramnim aktualijama. Pohvalio je i nazočnu Laudato TV koja se s pravom etablirala u jedinu hrvatsku slobodnu, informativnu i nacionalnu televiziju.

Laudato je jedina snimala cijeli skup i sve sugovornike, a na kraju je snimila i kraće razgovore s gđom Nekić i g. Tomcem.

Gospodin Josip Pavičić, u više je navrata duhovito moderirao ovim emocijama nabijenim skupom dobivši pljesak, ali u svome je govornički zanimljivom i sadržajnom obraćanju više puta isti pokupila upravo profesorica Nekić.

Time je okončano još jedno u dugačkom nizu lijepih druženja u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu, sva koja, u vrlo širokome luku i za novac sviju nas, godinama i redovito a potpuno javnosti nasilno i nedopustivo zaobilaze i mikrofoni i kamere tzv. Hrvatske radio televizije. Na punu nacionalnu i strukovnu sramotu. Dokle?

Foto: Dorian Stiegler i JEN
Tekst: Javor Novak