Film „Svetac, Zločinac i dvorske lude“ redatelja Jakova Sedlara i scenarista Nenada Piskača - sinoć (i) u Zaprešiću

Nakon projekcija u Krašiću, Zagrebu i Splitu jučer je održana projekcija ovog sjajnog dugometražnog filma i na vrlo značajnom lokusu za samu temu – u Zaprešiću. Vrijedi odmah naglasiti,ovaj međunarodni projekt iseljene i domovinske Hrvatske višekratno je toplo ispraćen snažnim pljeskom iz pune dvorane Pučkoga otvorenoga učilišta Zaprešić u samom središtu grada. Premijeru je organizirala Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskoga rata – Zaprešić, a publika je nesebično pozdravila autore i time barem dijelom nagradila njihov velik trud.

Kad mi se prije nekoliko mjeseci Nenad Piskač pohvalio PiskačNa brojnim povijesnim vrelima i suvremenim činjenicama o dva ključna povijesna lika 20. stoljeća, Titu i Stepincu, Piskač se živim medijskim lažima u nas suprotstavio mirom pravednika i istinom činjenica. Ništa drugo nije mu trebalo, pred njim je svijetlio lik blaženoga kardinala, žrtve i dobrotvora, velikog čovjeka, povijesnog lika i uzora. Osobe široko omiljene, ne samo u rodnome Krašiću.kako ga je glasoviti hrvatski redatelj Jakov Sedlar zamolio i angažirao da napiše scenarij za film o zvjerstvima počinjenima nad kardinalom i, nadamo se, budućim svecem Stepincem, moram priznati malo sam se trznuo hoće li to Piskaču uspjeti. No, on se odao (i) ovom snažnom izazovu i od početka nije dvojio. Ta me sigurnost zatekla. Nikada prije nije se našao u ovakvu grožđu, tema je škakljiva i polemička i lako je ne zadovoljiti kriteriju, skliznuti u obračun, u mržnju ili vrijeđanje. U isto ono zlo koje je uništilo kardinala Stepinca, a nosi Titov potpis. Uništilo njegovo fizičko poslanje, ali duh nikada.

Odgovornost je dakle bila golema. Tema je iznimno osjetljiva, konačno riječ je o ubijenom čovjeku, mrtvu čovjeku, slavnom pastiru. Riječ je o najistaknutijem i najzločinačkijem suđenju u aranžmanu i izvedbi brojnih Titovih divljaka i antifašističkih koljača. Na brojnim povijesnim vrelima i suvremenim činjenicama o dva ključna povijesna lika 20. stoljeća, Titu i Stepincu, Piskač se živim medijskim lažima u nas suprotstavio mirom pravednika i istinom činjenica. Ništa drugo nije mu trebalo, pred njim je svijetlio lik blaženoga kardinala, žrtve i dobrotvora, velikog čovjeka, povijesnog lika i uzora. Osobe široko omiljene, ne samo u rodnome Krašiću.

Piskač je poznat kao oštar kritičar truleži hrvatskog političko-novinarskog establišmenta i mainstreama, poznat po britkom identificiranju i potpunom raskrinkavanju brojnih hrvatskih juda, ali i institucionalnog kukavičluka Europske unije sa svim njezinim namjesnicima nekad i danas, uzduž napaćene domovine Hrvatske. No, kada je projekcija započela, a tekst u interpretaciji iznimnoga Joška Ševe suvereno potekao, moje su se strepnje stale otapati. Brinuo sam još „samo“ hoće li započetim visokim standardom podataka, rečenica, mira i staloženosti jednog povjesnika (što Piskač nije) autor izdržati do samoga kraja. No njegov je senzibilitet pobijedio.

Ubojiti niz istine

Upravo me iznenadilo koliko je podataka marljivi Piskač pronašao i odlično složio u ubojit niz istine. Očito je vrlo mnogo izvora konzultirao jer film donosi mnoge podatke po prvi put. Tako prvi OlošUpravo me iznenadilo koliko je podataka marljivi Piskač pronašao i odlično složio u ubojit niz istine. Očito je vrlo mnogo izvora konzultirao jer film donosi mnoge podatke po prvi put. Tako prvi put javno saznajemo u kojoj su to zgradi partizanski suci linčovali kardinala Stepinca. Prvi put je objašnjen pokušaj atentata na kardinala upravo ovdje u Zaprešiću. Zločin koji je počinio kardinal sastojao se u tome da je došao posvetiti novoizgrađenu crkvu. Titova organizirana banda uličara dočekala ga je pred samom crkvom i napala jajima i kamenjem a zatim je pucala za automobilom! Ološ ostaje ološ.put javno saznajemo u kojoj su to zgradi partizanski suci linčovali kardinala Stepinca. Prvi put je objašnjen pokušaj atentata na kardinala upravo ovdje u Zaprešiću. Zločin koji je počinio kardinal sastojao se u tome da je došao posvetiti novoizgrađenu crkvu. Titova organizirana banda uličara dočekala ga je pred samom crkvom i napala jajima i kamenjem a zatim je pucala za automobilom! Ološ ostaje ološ. To je ta antifašistička pravda, ta sjajna borba za slobodu. Duboko poslije rata. To je nama naša borba dala...

Osobno, gotovo me šokirala scena marširanja Srba tik po uspostavi promašene zajednice, godine kobne 1918. Kada pred jednom veličanstvenom Dioklecijanovom palačom, na bijeloj kamenoj splitskoj rivi, pod krasnim zvonikom sv. Duje, bahato umarširava Srbija u svom svome sjaju, s onim najboljim što ima, brkatim, divljačnim, crnim žandarima i miomirisnim opančarima spalima s planina od tamo daleko... daleko od mora. Taj sraz mora da je lecnuo i one najzadrtije jugoslovene koji su odmicanjem, raskidanjem svih državno-pravnih veza s Austro-Ugarskom i žurnim grljenjem s Beogradom sada dobili što su tražili: primitivan, nasilan i razbojnički svijet postao je mjera i gazda svim Hrvatima.

U poznatu Sedlarovu rukopisu, pri kraju ovog odličnog filma, još jednog odličnog Sedlarova filma, redatelj ne propušta lustrativno uslikati tolike hrvatske jude, redom sve lijepo i uz popratni tekst. Imamo juda za izvoz. Zato nagrada Sedlaru nije smjela biti uručena, zato Piskač još nema pravo saznati od tzv. hrvatske policije tko ga je napao u prometu prije nekoliko mjeseci. Zato podli napadač nikada ne smije postati poznat, nekmoli osuđen. Zato mediji u nas duboko šute i još dublje prešućuju (kako piše Hrvoje Hitrec) i ovaj filmski događaj. Zato je povijest hrvatskih medija, koji se svi od reda hvale svojom tradicijom i mnoštvenošću događaja koje su pokrivali tijekom mnogih desetljeća postojanja, narcisoidno krcata trulom samohvalom, lažnom pluralnošću i falšom demokracijom dok s druge strane stameno stoje kristalni hrvatski događaji ovakvog kalibra koji (još) nisu (za njih) dovoljno značajni, još nisu podobni da bi bili prikazani hrvatskom narodu i zaskočenim i ucijenjenim hrvatskim tv-pretplatnicima.

Čak ni u četvrt stoljeća staroj i ostvarenoj - samostalnoj Hrvatskoj! No, marljiv i uporan Sedlar probit će i taj led kao što mu je to do sada (međunarodno) uspjelo u brojnim nemogućim situacijama. Kao autor, kao slikar istinom i nad (prešućivanim) dokumentima, Sedlar je već mnogo puta uspješno probio tolike debele -upravo bedeme - ne samo zidine svjetskog neznanja. Utvrde domaćih predrasuda i naivnih nasjedanja lažljivim medijima te pravoslavnom, veliko-srbskom i četničkom zlosilju nad hrvatskom povijesti, hrvatskim briljantnim ljudima u nevremenima (ovdje nad Blaženikom kardinalom Stepincem).

Toplo preporučam briljantnom autoru scenarija Nenadu Piskaču da, kad dođe do daha nakon ovog velikog projekta, nikako ne odustane od prirodnog nastavka svog ovog svojeg dragocjenog posla i tiska knjigu. Jer, ovo je velik tekst, snažan scenarij. Ne samo po opsegu. Zapanjuje mirnoća s kojom je Piskač odmotao nisku fakata koji udaraju lažljivce ravno u čelo a da nije zlorabio ni jednu (od mogućih bezbroj) difamacija. Jakovu Sedlaru pak treba poželjeti da s jednakim marom prikupi (i) nova sredstva te ovaj film, kako nam je obećao, prevede na engleski i proširi istinu svijetom. Istinu o našem velikom kardinalu Stepincu. O čovjeku koji je spašavao živote svih. Bez razlike. I Židova i pravoslavnih i Muslimana i nevjernikai djece i žena. Svih koji danas hrabro šute. To je redateljeva velika misija a naša iskrena želja.

Javor Novak