U šikaru zarastao meki trbuh Hrvatske

U nedjeljno predvečerje u Ogulinu i nedjelju noć u Josipdolu predstavljali su se kandidati Hrasta za 7. izbornu jedinicu – u punim dvoranama i srdačno prihvaćeni. Bilo je govora, naravno, o samom pokretu Hrast, njegovom programu i strategijama, o općehrvatskim političkim, gospodarskim i inim pitanjima, ali i o mogućnostima razvoja cijeloga toga povijesnog frankopanskoga kraja koji se veže s gorskokotarskim u prelijepu brdovitu i šumovitu cjelinu bogatu vodama i očuvanom prirodnom baštinom, a s druge strane poveznica mu je slunjsko i cetingradsko područje.Bez ognjištaGeneral koji sjedi uz mene za stolom u Josipdolu svjedoči da je u mnogo navrata helikopterom prelijetao ove krajeve, i da u tim prostranstvima nije mogao, ili je rijetko mogao, vidjeti nastambe ili dim iz koje kuće. Opustjela sela, ljudi otišli u gradove ili preko velikih mora Pa ako se, zanemarujući uporabni naziv za određenje središnje Hrvatske (politički i meteorološki) taj pojam suzi na rečena područja, dobiva se točan pojam koji obuhvaća tanki vrat ili meki trbuh sadašnjega zemljovidnoga izgleda teritorija Republike Hrvatske.

A kakav je on danas ? Ondje gdje su bili pašnjaci i oranice sada je šikara. Ondje gdje su bili ljudi, sada je pustoš koja izaziva jezu. General koji sjedi uz mene za stolom u Josipdolu svjedoči da je u mnogo navrata helikopterom prelijetao ove krajeve, i da u tim prostranstvima nije mogao, ili je rijetko mogao, vidjeti nastambe ili dim iz koje kuće. Opustjela sela, ljudi otišli u gradove ili preko velikih mora.

Ništa se nije promijenilo

O tome govorimo danas, o tome sam i ja govorio prije četiri godine tukući se tada po beskrajnu sedme izborne jedinice koja od zapadnih dijelova Zagreba ide sve do mora, do Novog Vinodolskog i zastao sam u tom središtu središnjega dijela Hrvatske potpuno zgranut jer čak ni medvjeda nisam sreo u zaraslim bespućima. A ništa se nije promijenilo, osim što je izgorjela Bjelolasica , pa i oni koji su tu htjeli skijati u snježnim zimama odlaze na austrijska i ina skijališta. Kao što je, nadajmo se privremeno, izgorjela ideja o biatlonskom središtu u Mrkoplju, o čemu govori dugogodišnji gradonačelnik toga slikovitog mjesta, i on na listi Hrasta.

Elem, ondje gdje je Hrvatska najuža i najranjivija, trebala bi biti najrazvijenija i najnapučenija, najsnažnija u gospodarskom i svakom drugom smislu, najvitalnija. A sve je obratno od toga, sve odlazi prema Zagrebu koji apsorbira najbolje ljude, ili prema Rijeci. Teško je to shvatiti, ali i to je slika nesposobnih garnitura hrvatskih vlasti koje ne znaju strateški razmišljati, nemaju prirodan dar razuma, nemaju pojma što je sadržaj sintagme koju stalno rabe a nikako ju ne razumiju – naime ne znaju što su hrvatski interesi.

Spomenuti Mrkopljanin Ivan Butković i mladi inženjer iz Oštarija Andrija Mihaljević znaju što treba učiniti. Prvi je inženjer drvne industrije, poduzetnik, dopredsjednik Udruge zemljišnih zajednica Primorsko-goranske županije, drugi je iz Udruge za zaštitu okoliša koja se zove Opstanak Oštarije. Ne govore fraze, govore o životu, govore o šumama, o drvu, o beskrajnim mogućnostima prerade drva, o potrebi srednjih škola drvno-industrijskoga smjera na tom području, koje će školovati mlade i zadržati ih tu, dati im potom posao, da ostanu na svome, da ožive sebe i sve oko sebe i da im djeca ne hodaju po šikarama nego kultiviranom krajoliku podno vječnih šuma. "Država" sjedi kao gluha kuja u Zagrebu i ne daje glasa od sebe, osim ako do nje ne dođe glas da netko ondje neštoPotencijal HrastaHrast ne nudi samo opći program za boljitak hrvatske države, nego i za razvoj pojedinih područja. Već na idućim lokalnim izborima kandidati Hrasta bit će u velikoj prednosti pred političkom kastom diletanata koji ponavljaju svoje papagajske fraze gdje god došu, bez ikakve veze s realnošću koja ih i ne zanima. Jedina realnost koju poznaju je unosni neki položaj na kojemu ne treba ni misliti ni raditi želi "u bazi" poduzeti, pa onda nastaju poznate hrvatske dijagonale koje presijecaju zamisli i bacaju ih u ladice.

Oprezno i postupno

Doista, Hrvatsku treba oprezno i postupno decentralizirati. Ne s podmuklim namjerama da ju se reže po šavovima koji su ne tako davno u povijesti jedva sastavljeni, ali da se područjima dade više samostalnosti koja znači više slobode u djelovanju za svoj kraj. Eto primjerice Hrvatske šume na način na koji sada funkcioniraju stvaraju (točan) dojam o velikom, nepreglednom organizmu koji ima svoju nacionalnu funkciju i ne može se zato potpuno negirati niti rastepsti, ali dajmo ljudima i šumama malo zraka, vlastite žiro-račune za pojedina područja, spustimo se na zemlju i bistrim okom vidimo da će se ljudi jednoga kraja, posvećeni tomu kraju, bolje brinuti, da će biti kreativniji i da će znati zaraditi a ne gubiti ili stagnirati. Da ne će prodavati ispod cijene dragocjeni drvo, da ne će samo izvoziti trupce a zatim u Hrvatsku uvoziti obrađeno drvo, pokućstvo i slično, da ne će neka Ikea biti izvor zarade za strance i isisivati novac hrvatskih građana, premda i suradnja s takvim divovima dolazi u obzir, ako je suradnička, ako je partnerska – za što se zalaže Hrast u svim područjima gospodarstva jer inače postajemo kolonijom i možemo se oprostiti s bilo kakvom pomisli o gospodarskoj suverenosti.

Eto, o tome se razgovaralo u Ogulinu i Josipdolu mrzle nedjeljne večeri i zato su pune dvorane pozorno pratile govore i razgovore. I onaj o mogućnosti organiziranja Univerzijade na tom području, i onaj o oživljavanju skijališta i realiziranju biatlonskih natjecanja, ali i o kulturnoj baštini toga kraja i zapuštenim svetištima, kao i nizinskoj željezničkoj pruzi od Rijeke prema Zagrebu, koja bi, kažu, trebala prolaziti tik uz hotel u Josipdolu što nije najvažnije nego opasnost da se devastiraju vodotokovi čija bi sudbina mogla biti vrlo gorka ako na zamišljenoj trasi ne budu provedena seriozna ispitivanja i uvažena sva ekološka "dosađivanja" koja nisu drugo do zaštita prirodne baštine, prvenstveno voda. Da Zagrepčani ne bi odmahnuli rukom, imam za njih podatak da je strateška prirodna rezerva za opskrbu grada Zagreba vodom – upravo u tom području.

Pa da završim – Hrast ne nudi samo opći program za boljitak hrvatske države, nego i za razvoj pojedinih područja. Već na idućim lokalnim izborima kandidati Hrasta bit će u velikoj prednosti pred političkom kastom diletanata koji ponavljaju svoje papagajske fraze gdje god došu, bez ikakve veze s realnošću koja ih i ne zanima. Jedina realnost koju poznaju je unosni neki položaj na kojemu ne treba ni misliti ni raditi.

Hrvoje Hitrec