U Vukovaru 18. studenoga 2011.

Ako je ikada zadnjih desetljeća studeni bio doista studen onda je to bilo 18. studenoga 2011. na dvadesetu obljetnicu vukovarske tragedije, pa ipak je pedeset tisuća ljudi, žena, djece i muškaraca iz svih hrvatskih krajeva stiglo u Vukovar i pješačilo pet i pol kilometara od bolnice do groblja. To se zahvalna Hrvatska, to se zahvalno hrvatstvo opraštalo još jednom s onima koji će u hrvatskoj povijesti za vječnost ostati junacima, a kako će vrijeme prolaziti legendarna hrabrost hrvatskih branitelja spominjat će se u krvavoj knjizi poput kobne epopeje Gvozdanskog i Sigeta.

Zahvalna Hrvatska

Stijegovi svih borbenih postrojba, hrvatske zastave, povijesni hrvatski ratnički kostimi, tiha, beskrajna kolona koja je odavala počast i onoj koloni pretežito žena i djece koja je prije dvadeset godina istjerana iz Vukovara, dok su u pokrajnjim ulicama i kućama ubijani muškarci, civili i branitelji ili ubacivani u autobuse i kamione na putu za logore u Srbiji iz kojih se mnogi ne će vratiti, a ranjenici iz bolnice odvedeni u Ovčaru, mučeni i ubijeni.

Uz mene hodaju 18. studenoga 2011. i djeca. Dvoje djece jednoga od članova Velikoga vijeća Hrasta, djevojčici je deset, dječaku dvanaest. Tresu se od hladnoće ali ne odustaju. U blizini velika skupina školske djece s naprtnjačama, možda mali Vukovarci ili đaci iz kojega obližnjeg grada ili izdaleka. Oni znaju da je dvije tisuće djece bilo u gradu kada je po njemu svakodnevno padalo tisuću granata u ona tri strašna mjeseca 1991. Znaju i tko su bili zločinci, srbizirana "JNA", srpske paravojne dotično četničke postrojbe. Znaju više iz naših priča o istini stradanja Vukovara nego iz svojih udžbenika koji i nisu drugo do obično parapovijesno smeće koje namjerno hladno i kratko spominje Domovinski rat na isti onaj uravnoteženi način glede krivnje na koji taj dio povijesti tumače neprijatelji hrvatske države i hrvatstva, što je nedopustivo i sramno te sve te pisce udžbenika i sličnih knjiga, kao i nakladnike, kao i tijela koja ih odobravaju treba izvesti pred sud javnosti i zabilježiti njihova imena u popis crven od stida.

Jedan lijepi grad na Dunavu pretvoren je u prah i pepeo, a tisuće njegovih stanovnika ubijene u bestijalnoj srpskoj agresiji. Tisuću i osamsto branitelja, Vukovaraca i hrabrih ljudi koji su stigli u grad dok se još u nj moglo probiti, slabim naoružanjem i snažnom voljom tri je mjeseca branilo Vukovar i zaustavilo srpsku vojsku u prodoru prema zapadu, baš kao što je Zrinski sa svojim ljudima zaustavio turski prodor. I on je pao, ali je pobijedio, i Vukovar je pao – pao je tako visoko da taj pad svijetli u noći kao velika kometa koja se rasprskava u tisućama svjetala nad grobovima branitelja i za one koji vide ispisuje riječi NIKADA VIŠE.

Šesnaest hrvatskih biskupa na misi na vukovarskom groblju i kardinal, nadbiskup vrhbosanski, s porukama vjere i nade, uskrsnuća i vječnoga života. Pa ipak, i iza tih svetih riječi, iza kršćanskoga milosrđa, tinja posve ljudska gorčina onih koji poput mene ne samo da ne namjeravaju zaboraviti nego ne mogu i ne će oprostiti jer nema oprosta za zločine i jer ni ljudski sud ne oprašta zločine pa zašto bi onda narod i kakve su to uopće blasfemije o oprostu kao da se radilo o nehotičnom ubojstvu ili zločinu iz strasti a riječ je bila o organiziranom, animalnom genocidu nad hrvatskim narodom, genocidu i kulturocidu kojemu je cilj bio potpuni i konačni nestanak Hrvata, hrvatskoga jezika i hrvatske narodnosti i naravno posljednji udarac pomisli na samostalnu hrvatsku državu, u čemu su Srbi imali potporu istih onih pred čijim nogama gmiže hrvatska politika zadnjih deset godina ne bi li ju primili u svoje licemjerno društvo.

Zašto Savo Štrbac nije optužen?

Razorili su sve, kuće, ulice, trgove, industrijska zdanja, ubili su i poklali sve što im je došlo do ruke, kao Mongoli nekada. Dvorac Eltz sada je doduše obnovljen, nešto ukradenih umjetnina je vraćena ali većina nije niti će biti,Povijest se ponavljaHrvatski ministar pravosuđa daje tjeralice protiv hrvatskih branitelja izravno općinskim sudovima a da Vladu i ne izvolijeva obavijestiti, dok istodobno Savo Štrbac već govori o sedam tisuća (!) srpskih žrtava što se lijepo poklapa s dimenzijama Jasenovca koje su bile "službena istina" u bivšoj Jugoslaviji te se dodavanjem ništice od sedamdeset tisuća došlo do sedamsto tisuća, kao i sada od sedamdeset, vjerojatno do sedam tisuća Tadić je u omanjoj kutiji vratio tek tisućiti dio dokumentacije iz bolnice, dajući tom gestom na znanje da se Srbija i nadalje zabavlja hrvatskim patnjama i da od Ćosićeve definicije Srba kao neizlječivih lažova nije odstupio ni milimetra, a još je glazbeno ponešto upućenom ali nenačitanom Josipoviću podvalio danajski dar, knjigu velikosprskoga provokatora, eto – tome mentalitetu, tome nositelju općih crta svojih predšasnika trebalo bi valjda oprostiti? I uopće, kakve su to kategorije u kojima i o kojima razgovaramo?

Nama treba jasna i dosljedna politika, svjesna prošlosti koju nosimo prema novim danima kao podsjetnik, uvijek u džepu kaputa, da se nađe kada dođemo u dvojbu. Kao što su recimo srbijanske optužnice protiv hrvatskih branitelja na koje treba reagirati ne samo zakonom o ništetnosti nego obnoviti sve one procese na kojima su srpski zločinci pošteđeni pritiskom izvana i prevedeni u "obične pobunjenike", kao i realizirati dohvaćanje onih koji su osuđeni "u odsutnosti" pa raspisati za njima tjeralice (što se čeka) i zagorčati život srbijanskim tužiteljima koji će tada vrlo brzo odustati od svojih podmuklih nebuloza koje i nisu neko nastavak ubijanja hrvatskih branitelja, sada ljudi u godinama natjeranih u nove tjeskobe.

Ali ne, hrvatski ministar pravosuđa daje tjeralice protiv hrvatskih branitelja izravno općinskim sudovima a da Vladu i ne izvolijeva obavijestiti, dok istodobno Savo Štrbac već govori o sedam tisuća (!) srpskih žrtava što se lijepo poklapa s dimenzijama Jasenovca koje su bile "službena istina" u bivšoj Jugoslaviji te se dodavanjem ništice od sedamdeset tisuća došlo do sedamsto tisuća, kao i sada od sedamdeset, vjerojatno do sedam tisuća. Tako se povijest ponavlja. A ta je brojka navodno u srbijanskoj tužbi za genocid koji nikada nije postojao, ali – idemo lagati, u tome smo dobri. Zašto Savo Štrbac nije optužen pred hrvatskim sudom, nitko ne zna odgovoriti, a znano je da je upravo on dijelio zemljacima opljačkanu imovinu Hrvata, što je također ratni zločin, ali bi se u procesu mogli pojaviti i dokazi o još težim zločinima, pa, velim – što se čeka?

Ako su hrabri Vukovarci odgovorili na stvarnu, fizičku agresiju kako je bilo potrebno, zar hrvatsko pravosuđe ne zna odgovoriti na pravnu agresiju, koja naravno i nije samo pravna nego i politička, a možda i više od toga jer Srbija oštri zube na novom Memorandumu i sa smiješkom prati stvaranje ruske euroazijske integracije koje u nekim trenutku mogu biti ne samo gospodarske nego i poprimiti druge oblike.

Sraz euroatlantskih i euroazijskih integracija

Kraće rečeno, pred nama je novo vrijeme koje neodoljivo podsjeća na staro i u kojemu se nakon dvadesetgodišnjih previranja i lutanja stvaraju opet dva bloka od kojih je onaj istočni i vitalniji i opasniji i prema kojemu srbijanska politika sve više svrće oči. PredziđeHrvatska, ako bude što je programirano, ulazi u staru, poviješću izmorenu i gospodarski iznurenu zapadnu Europu čija konačna sudbina ovisi o snazi ili slabosti prekomorske države. U srazu euroatlantskih i euroazijskih integracija ishod je (gotovo) predvidljiv Hrvatska pak, ako bude što je programirano, ulazi u staru, poviješću izmorenu i gospodarski iznurenu zapadnu Europu čija konačna sudbina ovisi o snazi ili slabosti prekomorske države. U srazu euroatlantskih i euroazijskih integracija ishod je (gotovo) predvidljiv.

Čekaju nas zanimljiva vremena, u kojima će Hrvatska i opet na stanovit način biti predziđe zapadne Europe i to vrlo izloženo i vrlo uzbudljivo, to više što na Balkanu ništa nije riješeno, ništa nije gotovo i barem za sada ne vidi se izlaz. Zato Hrvatska mora imati političare koji su državnici a ne lutke svakojakih tuđih interesa, mora imati gospodarsku stabilnost, mora imati svoju volju i snagu, što znači i respektabilnu vojsku koju trebaju voditi oni koji su i u mnogo lošijim uvjetima znali i zapovijedati i pobjeđivati.

Novi Vukovar i Den Hag

Vraćam se u Vukovar 18. studenoga 2011., u gorčinu. Ogromni dijelovi grada još su u ruševinama, veliki dijelovi grada ne postoje ni kao ruševine jer su uklonjene bagerima i sada je ondje ravno tlo na kojemu ni trava ne raste. Eto, ako se uz dvorac Eltz uputite tom stranom ceste na kojoj je dvorac, sve do nekih kavanica preko puta bolnice nema ničega, kao da je pala hidrogenska bomba. A te dvije kavane (kafići, što bi se reklo) i same svjedoče o sadašnjosti – u jednoj koja se zove Novi Vukovar, čini mi se, srećem Hrvate koji i mene prepoznaju, u drugoj mnogo manja gužva, a zove se "Den Hag". Baš tako.Dvije kavaneDvije kavane (kafići, što bi se reklo) i same svjedoče o sadašnjosti – u jednoj koja se zove Novi Vukovar, čini mi se, srećem Hrvate koji i mene prepoznaju, u drugoj mnogo manja gužva, a zove se "Den Hag". Baš tako. Kažu mi da tu zalaze Srbi Kažu mi da tu zalaze Srbi. Ima ih inače, vele, oko trideset posto, ćirilice nema osim ispod jednoga prozora obnovljene barokne zgrade u središtu gdje je vlasnik napisao na pozlaćenoj ploči ispod prozora svoje ime i prezime, mislim na početku Ulice dr. Franje Tuđmana.

Prije dvadeset godina

U ulici kojom prolazi kolona od pedeset tisuća Hrvata vidim i reklamu za nekoga prevoditelja koji poručuje da prevodi na engleski, njemački i srpski. I dok tako hodam sa skijaškom kapom navučenom do nosa, ispod koje se vide u stvari samo brkovi i brada te djelujem kao nepatvoreni četnik, prisjećam se onoga zadnjeg dana srpnja 1991. kada sam u svojstvu visokoj državnog dužnosnika banuo u Vukovar s vozačem i pištoljem naoružanim pratititeljem, te osječkim novinarom koji je i sam imao sličnu spravu. Sat ranije bili smo u Vinkovcima, upravo u vrijeme kada je prvi put granatiran iz Mirkovaca. U Vukovaru naelektrizirana atmosfera koju se moglo osjetiti u prvim sekundama. U dvorcu Eltz živahni Tomislav Merčep koji tvrdi da su stvari pod kontrolom, ne može sjediti ni minute. Radio Vukovar je već preuzet, iz Zagreba sam oslužbenio Hrvatski radio Vukovar. Ne znam je li Glavašević tada već bio ondje.

Tako hodam dalje, do mene u koloni sva narječja i svi govori bogatoga i prelijepog hrvatskoga jezika. I sjećam se neuspjeloga povratka u Vukovar iste one godine 1991. svršetkom listopada ili početkom studenoga, ne znam više, kada više nisam bio državni dužnosnik jer me je prvih dana kolovoza smijenilo budući da sam se drznuo obavijestiti javnost kako nas čeka rat i da je neizbježan, što su pristaše iluzije o pobjedi zdravog razuma protumačile kao neprilično iskakanje iz vlaka. Bio sam, velim, te jeseni samo običan dragovoljac i vodio skupinu i te kako značajnih (već tada) hrvatskih umjetnika koji su htjeli u Vukovar. U Vinkovcima me je Mile Dedaković lijepo dočekao i još ljepše otpravio, tvrdeći da u Vukovar više nitko ne može ući, ali nas je za utjehu poslao u Nuštar da vidi kako se držimo pod topovskom paljbom. Dvadesetak ili nešto više dana poslije ušao sam u isto tako potpuno opkoljeni Dubrovnik, gliserom, i to mi je malo smanjilo grižnju savjesti. Malo. Vrlo malo.

Nema ničega u Vukovaru što ne budi sjećanja

Navečer 18. studenoga 2011. magla nad Vukovarom i užasna hladnoća koja ledi krv u žilama. Možda je i ta vlažna, razorna hladnoća na kraju pridonijela padu Vukovara 1991. a ne samo nedostatak streljiva i ljudi. Sjećam se Tromblonove knjige, njegovih zapisa o hladnom jutru u kojemu ga zovu na položaj jer na jednom dijelu opet treba zakrpati rupa kroz koju prodiru neprijatelji – toga prvog jutra kada se umoran, gladan i prozebao pitao zašto baš on mora u svaku bitku. Petra Janjića Tromblona nisam vidio na popisu nedavno odlikovanih junaka Vukovara, njega koji je uništio toliko tenkova i tako se hrabro borio. A nedavno ga stigla i srbijanska optužnica, ali je odbačena. No, sudeći po tomu što ga nema među nagrađenima, i on je odbačen. Nadam se samo u prvoj rundi.

Navečer u kavani robne kuće na kojoj piše VELEPROMET. Nema ničega u Vukovaru što ne budi sjećanja. Sjedimo mi iz Hrasta, političkoga pokreta koji se natječe u ovim parlamentarnim izborima. Zastave Hrasta nismo vadili iz kombija, ne bi bilo u redu. Vidim da su se i drugi suzdržali - nije taj dan bio za izbornu promidžbu nego za čast hrabrima. No ne mogu ne povući usporedbu Vukovara i hrasta. Vukovar je doista hrast zasađen na istočnoj granici Hrvatske, veliko, snažno stablo koje se nadvilo nad hrvatstvo kao štit i pokaznica neslomljive volje da opstanemo kao narod.

Hrvoje Hitrec