Dan oružanih snaga RH

U Kranjčevićevoj nakon dvadeset godina

Zvalo me iz protokola Vlade RH, pozvalo me na dvadesetu obljetnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske - a zašto ne? Doduše, zvalo me je kao jednoga od utemeljitelja Zbora hrvatskih umjetnika koji je postao dijelom Zbora narodne garde, ali i kao dozapovjednika Satnije hrvatskih umjetnika u Hrvatskome domovinskom ratu – satnije kakvu ni jedna vojska u povijesti nije imala niti će ju imati. Ali me nije zvalo kao jednoga od onih koji su prije dvadeset godina stajali na nevelikoj i na brzu ruku sklepanoj tribini ispred koje je postrojena prva hrvatska vojska nakon tolikoga vremena, uz policijske snage koje su tada i do tada bile jedini organizirani oružani organizam. Na tribini je bilo tridesetak nas, predvođenih naravno dr. Franjom Tuđmanom, a što mene nema na snimkama koje se repriziraju – dva su razloga. Premda tada u svojstvu ministra informiranja, nikada se nisam gurao u prvi plan jer za to nemam talenta, te me nema gdje bi me trebalo biti, ali je ključni razloga što sam tada (a i sada) pušio više od četiri kutije cigareta dnevno, pa sam pušio negdje u dnu tribine i za vrijeme povijesnoga postrojavanja u Kranjčevićevoj koje se bilo otegnulo u vremenu od jedne kutije. No da sam bio ondje, nema sumnje, forenzičari to mogu dokazati.

Za razliku od 28. svibnja 2011., vrijeme je 28. svibnja 1991. bilo vrlo lijepo sunčano i toplo. Još smo formalno bili u sastavu naddržave Jugoslavije, još formalno nije počeo rat (niti je ikada formalno proglašen), ali je mač bio nad glavom i trebalo je pokazati zube makar kako sitni bili u pogledu naoružanja. Četnici su već odavno divljali, u Hrvatskoj urlali "Ovo je Srbija", spremalo se vruće ljeto i samo su naivni mislili da će "prevladati razum" – a među njima je bilo i dobrih poznavatelja teksta Memoranduma, pa ipak...Na travnjaku igrališta NK Zagreb u Kranjčevićevoj postrojilo se bilo nekoliko stotina zenga i mupovaca, svirala se hrvatska himna i vijorila hrvatska zastava, raportiralo predsjedniku države. Oni koji nisu živjeli ili nisu bili dovoljno odrasli da shvate gdje žive, ne mogu razumjeti što je za nas koji smo odrasli u "okrilju" jugoslavenske armije i komunističke diktature značila Hrvatska vojska, makar još i nije postojala pod tim imenom, ali je toga dana u zbilji postala.

Koliki su od tih tada postrojenih momaka ali i djevojaka preživjeli rat? Ne znam. Koliko ih je poginulo, koliko ranjeno?

Govori, prazni govori

Postrojili su se 28. svibnja 2011. svi rodovi Oružanih snaga RH, kako se službeno zove Hrvatska vojska. Bile su dvije tribine – svečana i stalna, nogometna. Oni koji su zaslužni za pobjedu u ratu bili su što na travnjaku, što na nogometnoj tribini,a najmanje njih na svečanoj tribini. A mnogih od najzaslužnijih zapovjednika uopće nije bilo u Kranjčevićevoj. Neki su doduše mrtvi, neki su u haaškom zatvoru, neki u nemilosti ili u nasilnoj mirovini – a nitko da ih u govorima spomene, nitko da ih se sjeti u ispraznim govorima punim frazetina. Nisam ih mogao slušati, pa sam, kada je najavljen Josipović – ustao, zapalio cigaretu i napustio stadion. Gdje je on zapravo bio u vrijeme rata, što je radio? Ne znam. Nisam se raspitivao. Ako je i svirao klavir, mogao je doći u Satniju hrvatskih umjetnika, premda smo mi u ratu imali druge instrumente, dosta neugodna zvuka. A i teško je vući glasovir na prve crte. Ako i nije bio vojnički upotrebljiv, mogao je od hrvatske umjetničke elite koja je navukla odore u ratu saznati nešto o književnosti i velikosrpskim podmetanjima, da mu Tadić ne može cinično podvaljivati danajskim darovima.

No, mani ga, kažem, nije vrijedno trošiti ekran. I tako je razglas bio grozno loš, s tri jeke. U govorima koje sam čuo hvalila se Hrvatska vojska najviše kao sastavnica NATO snaga "diljem svijeta", što u prijevodu znači da su Hrvati opet nečije pomoćne čete, kao što su bili u u svim stoljećima od propasti Hrvatskoga kraljevstva. A što je ostalo od pobjedničke Hrvatske vojske? One koja je trebala biti. Namjerno kažem naoko neodređeno i nedovršeno – biti. Trebala je biti, postojati, živjeti, kako bi njezina postojanja bili svjesni svi politički smušenjaci, politički bludnici, smutljivci i izdajice. Biti kao vojska koja se ne miješa aktivno u politiku, koja u miru drijema kao lav i samo ponekad kratko rikne, tek da se zna. Da je bilo tako, izbjegli bismo mnoga zla i opačine tragične hrvatske politike u prvom desetljeću 21. stoljeća. Dogodilo je na nesreću obratno – toj i takvoj politici ta i takva vojska bila je uteg i prijetnja i zato je morala nestati ili nastaviti život u drugom, podređenom i poslušnom obliku, žrtvovana na oltaru lažne demokracije. Na oltaru izigravanja demokracije.

A i to što je ostalo (predsjedniče, što je ostalo?), dobrih, stručnih, spremnih itd. ljudi, negdje je na rubu zanimanja "politike" (već opisane) i na rubu siromaštva. Kao da ne živimo u i dalje nestabilnom okruženju, kao da nemamo silno dugu granicu s BiH ,rastresitom zemljom koja je bila i ostala bure baruta, kao da ne prepoznajemo znakove srbijanskih presezanja "drugim sredstvima", kao da ne znamo da je svojatanje Gundulića svojatanje juga Hrvatske i da je svojatanje jezika zazivanje "istrage" jednoga naroda, kao da ne vidimo doista velebno podugu morsku granicu i neumrle talijanske aspiracije svedene u ovo vrijeme ne samo na ribarske svađe i provokacije signalima talijanskih odašiljača, nego i na bezočno zahtijevanje da se Hrvatska odrekne svoga gospodarskog pojasa – u korist talijanskih interesa. O Sloveniji da i ne govorim – veće zemlje imaju velike teritorijalne pretenzije, a male zemlje imaju male.

Srebrenica i Kumrovec

A ništa, navečer sam pogledao čuveni Dnevnik HTV-a da vidim je li možda Josipović spomenuo Gotovinu i Markača kada već nisu Jadranka i Luka. Čini se da nije. Možda su ti generali vodili neki drugi rat – ispada tako.

Na visokom mjestu u Dnevniku govori se o Srebrenici, u vezi s Mladićem i mimo njega. Bode me u uho konstatacija koju ne čujem prvi put, naime da se u Srebrenici "dogodio" najveći pokolj poslije Drugoga svjetskog rata. Na prvi pogled izgleda kao nevini lapsus, na drugi kao cinično relativiziranje povijesti, i to hrvatske povijesti. Najveći pokolj poslije Drugoga svjetskog rata dogodio se na Bleiburgu i Križnim putovima, pokolj u kojemu su stradali Hrvati, prvenstveno, te Slovenci i Kozaci. Potonje su poubijali Rusi, prve komunistički zločinci pod vodstvom J.B. Tita.

Nešto niže u Dnevniku bal vampira u Kumrovcu, oko šest tisuća ljudi (kaže voditeljica) slavilo je zločinca koji je dao smaknuti nekoliko stotitna tisuća ljudi, za razliku od Mladića koji se sa skromnih nekoliko desetaka tisuća nikako ne može naći na listi najvećih.

Odakle su bili ti ljubitelji Tita? Iz "cijele Jugoslavije", kratko rečeno. Pa koliko god to bilo blesavo i koliko god služilo za zabavu željnima zabave, toliko je užasno i nedopustivo da se na Dan oružanih snaga RH pedesetak kilometara dalje veliča komandanta Jugoslavenske armije koja je ne samo pobila razoružane hrvatske vojnike, žene i djecu nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, nego je ta ista armija pod istom crvenom zvijezdom poubijala i one koji su (mnoge od njih) bili postrojeni u Kranjčevićevoj 28. svibnja 1991., te još mnogo više onih koji su se tim prvim hrvatskim oružnim snagama priključili, ali i civile, žene i djecu. Upravo te subote, 28. 5. 2011. čujem u radijskoj emisiji (je li konačnu? ) brojku: 401 dijete ubili su srpski teroristi i JNA samo u Hrvatskoj.

"Proslava"u Kumrovcu nije drugo do izazivanje hrvatskoga naroda.

Kada Hrast pobijedi na izborima, u što nema nikakve sumnje, zabranit će uporabu simbola svih totalitarnih sustava, te će se crvena zvijezda moći nekažnjeno javno prikazivati samo na reklami jednoga piva.

Hrast izlazi u javnost

Na stotine je skupova održao politički pokret Hrast u zatvorenim dvoranama. Bilo je hladno , uostalom, bila je zima. Upravo 28. svibnja, toga dana kad se štošta događalo, izašli su ljudi iz Hrasta na ulice i trgove mnogih hrvatskih gradova, a nastavili i sljedećih dana. Mene je dopao Zaprešić, lijep grad, ugodan za život. I to nije sve. U Zaprešiću je toliko lijepih, mladih, pametnih i sposobnih ljudi da mi je bilo gotovo neugodno što imam toliko godina koliko imam. I svi oni u majicama Hrasta, stameni u prohladnom prijepodnevu, uz nas "seniore" i kada dajemo izjave za lokalnu televiziju i s nama poslije na kavi i soku . Znaju što hoće, i znaju što ne će, povezani su kao braća (i sestre), pomažu sirotinji, imaju onu sjajnu ravnotežu nacionalnog i socijalnog naboja koja rađa samosvjesno građansko društvo što se ne da nagrizati opačinama relativiziranja univerzalnih vrijednosti, niti podliježe rasapu narodne svijesti. Ja im se klanjam do zemlje. Istu takvu veliku, vrlo veliku skupinu mladih susreo sam na sasvim drugom kraju Hrvatske, u Metkoviću, kamo me je odveo put u službi Hrasta, ali i u pratnji biskupa Bogovića, čiju sam knjigu promovirao. I tada sam u hladnoj hotelskoj sobi reako u sebi "Još Hrvatska ni propala". Velika je to sreća. Poslije sam rekao (i opet sebi) – pa te pametne, pristojne ljude vidio si na Thompsonovim koncertima. Jest...Uzgred, kada je uhićen Mladić (opet estradizacija, umjesto komentara poput onoga sjajnog Dujmovićevog), otelo se novinama priznanje da je Mladić najveći debakl doživio baš u Čavoglavama, odnosno ispred njih, jer u njih nije ušao...a nisu ni prije. Usput (još jednom), nedavno sam bolje upoznao Thompsona, i mogu potvrditi da je riječ o vrlo razboritom, vrlo suvislom sugovorniku, koji dobro vidi i dobro zaključuje.

Sve go esdepeovac

Što bi se dogodilo s hrvatskim jezikom kada bi nekom nesrećom na izborima pobijedili kukurikavci, manifestirala je njihova najjača sastavnica, dakle SDP. Na nesuvisloj konvenciji kojom je dominirao neuki Milanović, predstavljen je slogan GO!SDP. To bi trebalo značiti IDI! SDP. Kada bi parola imala nastavak, možda bi bila i prihvatljiva. Recimo: Idi, SDP, u....itd. ali ne ćemo se baviti spekulacijama. Slogan je priglup ne samo zbog engleske riječi, nego i zbog činjenice da mnogi u svojim zavičajnim govorima hrvatskoga jezika izostavljaju "l" u riječ "gol", pa "GO!SDP čitaju na svoj, goli način. Sve čestitke lumenu koji je izmislio slogan.

Ozbiljnije govoreći, SDP je dao do znanja da ga ustavna odredba o službenoj uporabi hrvatskoga jezika uopće ne zanima. I što je isto tako bijedno – dao je do znanja da otvoreno služi tuđem jezičnom imperijalizmu. Od 28. svibnja službeni jezik SDP-a je engleski. Možda uspije u izborima za engleski parlament, jer u Hrvatskoj nakon ovoga komičnoga gafa sigurno ne će. A ne će ni HDZ. Ali Hrast hoće. Hrast govori hrvatski.

Hrvoje Hitrec

PRILOG:  Slike s predstavljanja Hrasta  u Zaprešiću

slike: Tomislav Štivojević