Big Bogović Band

Ili kako su zemljom Hrvatskom putovali jedan biskup i tri mučenika

U kasnu jesen godine Gospodnje 2010. objavilo je nakladničko poduzeće "Alfa" knjigu biskupa gospićko-senjskog Mile Bogovića pod naslovom "Žao mi je naroda". Knjigu je priredio dr. Ante Bežen, a uredništvo potpisao književnik Božidar Petrač. I bila bi to samo jedna u nizu knjiga, ali se nije tako zbilo – njezino je predstavljanje postalo legendarnim.

Ako je Biblija najčitanija knjiga na svijetu, "Žao mi je naroda" svakako je najpredstavljanija knjiga, barem u povijesti hrvatske knjige, ali vjerojatno i u svjetskim razmjerima. Naime, promocije su održane u čak šesnaest gradova, u nekoliko mjeseci, od Metkovića na jugu do Virovitice i Požege na sjeveru Hrvatske.

Knjiga je svakako zaslužila pozornost jer obuhvaća Bogovićeve intervjue dane različitim medijima, kao i govore i poslanice, a uz sagu o gradnji Crkve hrvatskih mučenika na Udbini najveći je broj poglavlja posvećen društvenim i političkim zbivanjima početkom 21. stoljeća, naime dekonstrukciji hrvatske države, kobnim zabunama i zabludama, te razaranju vrijednosti imanentnih hrvatskome društvu.

Biskup bez dlake na jeziku, kolokvijalno nazvan ličkim biskupom (kato-ličkim), nesretan zbog svega što se događa u Hrvatskoj i s Hrvatskom – zaslužio je da se o njegovoj knjizi piše i govori, no kako mediji ne pišu i ne govore o knjigama, odlučio je otići u narod koji je postao njegovim medijem i kojega mu je žao jer ga nema tko voditi, a ovi koji ga vode rade to po mjeri neprijatelja Hrvatske.

Dok nam hrašće bura vije

Potpisnik ovih redaka načinio je kardinalnu pogrešku, premda se radilo o biskupu. Naime, prvi sam objavio recenziju knjige "Žao mi je naroda" i to na portalu HKV-a, vrlo povoljnu i opsežnu, ne znajući da sam u tome trenutku postao kandidatom za mučenika. Rado sam pristao govoriti na predstavljanju u Zagrebu polovicom prosinca, a kako i ne bih kada je monsignor Mile Bogović, povjesničar, uvaženi član uprave Hrvatskoga kulturnog vijeća. Bilo je prirodno da knjiga potom bude predstavljena i u Gospiću, sjedištu biskupije, premda je pred Božić bilo snijega do koljena i jedva smo se sutradan dovukli do Zagreba, naime Bežen, Petrač i ja.

Prava je drama počela poslije Nove godine, odnosno poslije Sveta tri kralja. Po najvećim olujama i burama ovoga svijeta, u doduše nebijeloj zimi, putovali smo Likom, Gackom, Krbavom i Dalmacijom, verali se više puta starom cestom preko Velebita, itd. Otočac, Ogulin, Slunj, Senj, Zadar, Rijeka, Pula...jedino u Senju nije bilo bure, vjerovali ili ne. Počelo nam se sviđati. Biskup nas je držao na minus sedamnaest stupnjeva da se ne pokvarimo. A kada je vidio da se i narodu sviđa, kada je vidio pune dvorane, Bogović je dobio teritorijalne pretenzije pa smo se počeli oprezno kretati crtom Karlobag- Karlovac- Virovitica, s nekim nostalgičnim postajama – recimo u Slunju, odakle je biskup rodom. Da, stigli smo i do Varaždina. Ako sam koji grad ispustio, neka se javi.

Posvuda, velim, čudo naroda, osim u jednome gradu koji ne ću imenovati. Sila svijeta, okupljen onaj narod kojega je biskupu žao, a jedino mu nije žao – kažem na jednoj promociji – nas trojice mučenika koji ga slijedimo iz grada u grad kao književni apostoli, nastojeći da se previše ne ponavljamo, premda je ponavljanja nemoguće izbjeći. Tako u Senju i Rijeci više govorim o glagoljici i Bogoviću kao jednom od najboljih poznavatelja, u Ogulinu ga uspoređujem s Petrom Berislavićem, u Karlovcu s Maksimilijanom Vrhovcem. Kad je bal, nek je bal. Usput: na prvoj promociji, u Zagrebu, rekao sam da su Bogoviću uzori Stepinac i Mesić, na što su se svi konsternirano trgnuli, čak i biskup, ali kada sam objasnio da se radi o svećeniku Marku Mesiću koji je istjerao Turke iz Like – ljudi su odahnuli i čak pljeskali.

Pričali smo na predstavljanjima i viceve i šale, poput one da Isus ne bi mogao imati posljednju večeru u Hrvatskoj jer bi ga izdali već za doručkom. Teme su bile ozbiljne, trebalo je malo vedrine, malo opiranja malodušnosti. Našu sam skupinu proglasio sastavom – Big Bogović Band (BBB).

Razlistavanje Hrasta

Premda je bila hladna i olujna zima, Hrast se na tom legendarnom putovanju lijepo razlistao. Naime, ne posve izvan konteksta predstavljane knjige, nije se moglo izbjeći govorenje o Hrastu, o pokretu toga istog naroda kojemu je pun nos stranaka i želi ljude, kojemu je pun nos izdaje, sluganstva, političke stupidnosti i bezidejnosti, a povrh svega bezočnoga pljuvanja po kršćanskim vrijednostima. Hrvatski, katolički narod shvatio je da mora s obje ruke i obje noge u politiku, da ga je anacionalna i asocijalna klatež prevarila i ponizila, da su slabo reformirani komunisti i snažno reformirani nacionalisti našli zajednički jezik – a taj jezik nije hrvatski. I zato i jedni i drugi trebaju otići...Bit će zanimljivo na izborima ujesen.

Narod se trgnuo iz pospanosti. A bilo ga je na opisanim putovanjima u dobrom presjeku: od gradonačelnika, načelnika i župnika, biskupa, nadbiskupa, književnika, glazbenika, slikara i kipara do pravnika i znanstvenika, akademika, radnika, seljaka, činovnika. A posebno branitelja u Hrvatskom domovinskom ratu - poneki i sada u Hrvatskoj vojsci, poneki u svojim predratnim zanimanjima.

Narod u cjelini, narod s kolarom i bez kolara, katolički puk s istim mislima, istim težnjama i istim vrijednostima, bez kojih bismo odavno bili izgubljeni. I svugdje dobivam ponešto knjiga i zbornika, sve vrlo poučno, pa i očaravajuće. Daleko od pozornosti visokotiražnih medija stanuje jedan paralelni svijet sa cjelovitom duhovnom infrastrukturom, kreativan i dobar u duši, vrlo stamen i mudar. Za ilustraciju: u Senju mi dolazi čovjek kojega ne poznajem osobno, pisac je, Milan Krmpotić. Čuo sam za nj, ali ga prvi put vidim, valjda. Daje mi svoju knjigu "Tek braća" koju ovlaš čitam dok vozim serpentinama do Žute Lokve, a onda stanem jer je riječ o vrhunskoj prozi, usporedivoj s Andrićem i Aralicom (AA oznaka vrsnosti).

A glede knjige "Žao mi je naroda" – prvo je izdanje rasprodano. A kako i ne bi.

Hrvoje Hitrec