Srpski pisci iz Dubrovnika

Neki dan mi je u splitskom HNK uručena (treća) nagrada "Marin Držić" za dramsko djelo "Asasin". Prvu je nagradu dobio Zlatko Sviben za djelo " Odsjev magle". Kao trećerazredni pisac uglavnom prozne orijentacije pristojno sam primio dramsku nagradu koja ima određenu težinu – skulptura dubrovačkih zidina i renesansne bine teška je brat-bratu više od pet kilograma i imao sam ponešto problema pri unošenju u zrakoplov.

Nego, upravo u to vrijeme hrvatska je javnost saznala da Srbijanci opet jednom prisvajaju dubrovačku književnost, a poglavito Marina Držića. Točnije, svu dubrovačku renesansnu i baroknu književnost – uključujući Gundulića i Palmotića. Drugim riječima sve što se zove starijom hrvatskom književnosti, koja je ujedno izvor i temelj hrvatskoga književnog jezika.

Pratio sam tu novu srpsku agresiju na hrvatsku književnost, koja je najširoj javnosti postala poznatijom tek zahvaljujući (trećem) Dnevniku HTV-a u produkciji Mislava Togonala – pratio sam ju od prve pojave i ostavila me ravnodušnim jer je klasični deja vu. Ni prvi ni zadnji put.

U rečenom Dnevniku najtočnija je bila Dunja Brozović koja je svratila pozornost na Memorandum SANU i neumrlu velikosrpsku misao koja eto opet cvate kao i svršetkom osamdesetih i početkom devedesetih prošloga stoljeća, osokoljena novom (starom) međunarodnom potporom, u čemu presude hrvatskim generalima nisu na zadnjem mjestu, štoviše. Nešto opširniji ali i u detaljima izgubljeni časni Josip Bratulić imao je jednu tvrdnju, naime da Srbi idu i dalje, pa sam se nadao da će doći do Vojnovića, ali nije.

Zašto to govorim? Zato jer je na prisvajanje (krađu) hrvatske dubrovačke književnosti reagiralo i hrvatsko Ministarstvo kulture. Tekst nisam vidio, a ne znam ni tko ga je sastavio. Po raspodjeli područja unutar Ministarstva to bi trebao učiniti Ured (ili kako se već zove) za književnost. Je li, dakle, tekst prosvjeda protiv otimačine potpisao ravnatelj toga ureda (ili što već), Višnjić?

Teško da je tako, jer upravo Čedomir Višnjić vodi do one priče "Srbi idu i dalje", budući da je prije nekoliko godina svrstao Vojnovića u " srpske pisce iz Hrvatske". Isti Višnjić dao je zeleno svjetlo za sufinanciranje knjige "Jezik i nacionalizam", gdje se negira posebnost hrvatskoga jezika (utvrđujem gradivo).

I tu je na jednome mjestu sva tragika idiotske hrvatske politike naših dana: u istom Ministarstvu kulture iz kojega dolazi plačna reakcija na srbijansko i općesrpsko prisvajanja hrvatske kulture, zaposlen je kao pomoćnik ministra velikosrpski kadar koji usred Zagreba vodi istu "kulturnu politiku" kao da je usred Beograda – bez pardona prenosi hrvatske pisce u srpsku književnost, dakle potkrada hrvatsku kulturu, a usporedo pripomaže pokušaju ubojstva hrvatskoga jezika. Da se nije dogodilo što se zbilo u prvoj polovici devedesetih, ta pljačka i ubojstvo ostali bi na metaforičkoj razini, ali je zbilja pokazala da je od duhovnoga do stvarnog zlodjela vrlo malen korak.

Hrvoje Hitrec