Sto dana pokreta prema Jugoslaviji

Što se vidjelo i dalo zaključiti iz prvih sto dana I. Josipovića?

Njegova stajališta prema nešto daljoj i nešto bližoj povijesti postala su posve jasna.

Prema totalitarnim sustavima 20. stoljeća: zločinački je bio samo onaj fašistički (nacistički), ali ne i onaj komunistički. Koliko sam pratio, Josipović nikada i nigdje nije izrijekom potvrdio da je antikomunist, a kako je već uvriježeno načelo civiliziranoga svijeta da samo antikomunist može biti i antifašist, I.J. se sam diskvalificirao kao prešutni podupiratelj jednoga zločinačkog sustava.

S tim je u svezi i izbjegavanje pojavljivanja na Bleiburgu, izostanak nedvosmislene osude komunističkih zločina i traženje odgovornosti za (još žive) zločince. Izlika da na Bleiburg ne ide jer se ondje pokušava obaviti revizija povijesti, krajnje je licemjerna i lažna. Genocid nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata jest povijesna istina i nema povjesničara ni iole upućenoga čovjeka koji to negira. Revizija povijesti bila bi kada bi netko uspio dokazati neku drugu istinu.

Prema Jugoslaviji: nikada i nigdje I.J. nije rekao da je komunistička Jugoslavija bila umjetna tvorevina stvorena na masovnom zločinu i izbornoj prijevari, održavana nasiljem, pod vodstvom doživotnog diktatora i zločinca Tita, te još deset godina poslije njegove smrti.

Izbjegavajući da to izrijekom kaže, I.J. se svrstava u tendenciozne tumače povijesti i diskvalificira samoga sebe kao predsjednika svih Hrvata.

Prema raspadu Jugoslavije i srpskoj (i crnogorskoj) agresiji devedesetih godina prošloga stoljeća: sve su strane više-manje krive, premda je Milošević pretjerao. Ako je srpske agresije i bilo, treba ju relativizirati i to tako da Hrvatska povuče tužbu za genocid protiv Srbije, jer postoji opasnost da bi u procesu dokazivanja genocida bude dokazana agresija, što I. J. – u nikako ne odgovara.

Prema Bosni i Hercegovini: svi su krivi, ali najviše Hrvati. Hrvatska je izvršila agresiju na BiH, Tuđman je dijelio BiH. Za te tvrdnje I.J. nema nikakvih dokaza, pa čak ni krivotvorina. Hrvati su u BiH ubijali muslimane i Srbe, a nešto malo su i Srbi ubijali muslimane, vrlo malo i Hrvate.

Prema unutarnjem ustrojstvu BiH: Dayton je O.K., dakle jedna država s dva entiteta i tri naroda. Taj treći narod su Hrvati. Oni ne trebaju imati svoj teritorij, važno je da su konstitutivni narod i jednakopravni, bez obzira što život pokazuje da nisu.

Prema Republici srpskoj: ona je činjenica i što se tu može. Nastala je na međusobnom ubijanju tri naroda. Da Hrvati u Sijekovcu nisu ubili nekoliko Srba, povijest bi bila drukčija.

Perverzna parada

U skladu s rečenim, I.J. je paradirao po Republici srpskoj, odajući počast "hrvatskim, srpskim i bošnjačkim žrtvama". Svi su bili oduševljeni, posebno Hrvati, jer je na taj način priznato i da su Srbi ondje nešto ubijali. Hrvati se, doduše, nisu mogli okupiti u većem broju jer ih u RS gotovo i nema, jer su ih Srbi svojedobno "iselili". Nisu ih prognali, jer Milorad Dodik (ljubitelj srpskih zločinaca i zločinka) reče u nazočnosti I.J.: " Spreman sam doći među iseljene Hrvate u Hrvatsku i pozvati ih na povratak."

Da je tko neupućen pratio Josipovićevu paradu, doista bi mogao zaključiti da su se tu pobila tri plemena i da su sva tri stradala, vrlo simetrično. Tek kad bi proučio povijesne izvore shvatio bi da je prevaren. Da su Srbi u bestijalnoj agresiji zaposjeli ogroman teritorij , da su to učinili ubijajući, pljačkajući, paleći i silujući, da su dakle izvršili genocid i etnocid.

" Država nastala na genocidu (a RS jest država u državi) ne može i ne smije opstati", trebalo bi biti temeljno načelo hrvatske politike prema sadašnjoj "BiH" i oko toga civilizacijskoga načela trebale bi se složiti sve hrvatske stranke i sve sastavnice državne vlasti. S takvom se državom ne pregovara, s takvom se državom ne održavaju odnosni, od takve se države očekuje samo i jedino- da nestane. To više što je u lavljem dijelu sjevera te države, u hrvatskoj Posavini na desnoj strani Save, živjelo uglavnom hrvatsko pučanstvo sve do "iseljenja".

Zašto I.J. to zaboravlja?

A zašto ne? Njemu ne smeta što je komunistička Jugoslavija nastala na genocidu nad hrvatskim ( i muslimanskim) narodom, pa zašto da mu smeta što je RS nastala isto tako genocidom nad Hrvatima i muslimanima/bošnjacima?

Što bi doista trebao učiniti hrvatski predsjednik? Reći: Bosna je hrvatska povijesna baština, a u sadašnjoj realnosti i nakon svega što se dogodilo, tražimo barem ovo: da se Bosna i Hercegovina ustroji kao konfederacija triju republika, ili (ako se narodi u BiH) slože, da se cijelom BiH protegnu županije od kojih bi neke naravno bile većinski hrvatske, druge većinski muslimanske, treće većinski srpske, a koje bi županije bile stvarni nositelji vlasti. Ta druga solucija značila bi ukidanje sadašnja dva entiteta. Dobrim ustavnim rješenjem sačuvalo bi se funkcioniranje središnje države u čijim bi tijelima sudjelovali zastupnici županija. Tek tada bi povratak "iseljenih" bio moguć, tek tada bi (na temelju popisa iz 1991.) mogli biti provedeni stvarni slobodni izbori. Tek tada bi (s vremenom) zavladala potpuna sigurnost.

"Obećanje" Dodika da se Hrvati mogu vratiti, licemjeran je trik bez ikakvog stvarnog efekta. Kao što je licemjerna i simetrija zločina koju je promovirao Josipović, s izlikom da "pokazuje ljudski pristup i poštovanje žrtava". Onaj, znači, ljudski pristup što ga ne pokazuje prema stotinama tisuća Hrvata koje su poubijali komunistički zločinci. Zašto? Pa ondje , na Bleiburgu i križnim putevima stradali su "ustaše", muški, ženski i dječji ustaše, itd.

Čemu služi Sijekovac?

Slučajno znam gdje je Sijekovac, ali ni slučajno do neki dan nisam čuo da je ondje HOS(?) počinio zločin nad "srpskim civilima". Ni hrvatska javnost općenito nije čula. Tek sam zapamtio da je u TV-najavama spominjano dvadeset žrtava, a dan poslije ih je već bilo osam..

Ne ću spekulirati kojim je to "civilima" pripadao dio žrtava (kao u Osijeku, kao u Medačkom džepu) , no siguran sam da se radi o ciljanoj proizvodnji "hrvatskih zločina". Sijekovci će poslužiti prvenstveno u smjeru novoga progona hrvatskih branitelja, uz pomoć hrvatske i srpske policije koje sjajno surađuju, te uz pomoć državnog odvjetništva i nekog suca koji očekuje promociju.

Televizije na djelu

Televizije s nacionalnom koncesijom reagirale su različito. HTV je shvatio cijelu priču kao izvješćivanje s "povijesnog događaja", u maniri prijenosa državnih susreta, s razgovijetnim navijanjem za Josipovića i njegovu paradu u državi nastaloj na genocidu. Ni trunke zadrške, ni trunke samostalnoga razmišljanja. Nova TV je barem podsjetila na to tko vlada u RS, tko je Dodik (teški primitivac, prostak i ljubitelj Biljane Plavšić) i tako stvorila kontekst za priču.

Tiskovine su se pak prisjetile svoje tradicije iz bivše Jugoslavije, pa s neskrivenim oduševljenjem progovorile o "pomirenju", "pljesku", itd. Zapeo mi je za oko podnaslov u jednom dnevnom listu: " Josipović je čelnicima hrvatskih stranaka u BiH poručio da se u RS od 200.000 Hrvata vratilo njih samo 12.000." Zašto je to poručio čelnicima hrvatskih stranaka, ne zna se. U svakom slučaju, čelnici hrvatskih stranaka u BiH sada su doznali . Tako se tradicija tiskovnoga idiotizma nastavlja.

Očajni biskup Komarica

Biskupa Komaricu treba shvatiti i blagosloviti. U svim ovim prošlim godinama kada je Hrvatska ne samo ostavila Hrvate u BiH na cjedilu, nego ih i prezirala, nakon najnovijih poteza koji onemogućuju glasovanje Hrvata iz BiH, hrvatskih državljana – u svim tim strašnim godinama biskup Komarica bio je prepušten samomu sebi i pomoći Crkve u Hrvata.

Zato, velim treba razumjeti biskupa koji je svjesno odlučio žrtvovati se za narod i ovom prilikom, uhvatiti se za tu žutu slamku od Josipovića, koja možda donese nešto dobra Hrvatima, dao Bog.

Redovnici u Plehanu mogli su si priuštiti da kažu što misle (bez riječi, otkazivanjem udomljavanja Josipovićeve paradne povorke).

Tko je smislio paradu?

Josipovićevi savjetnici, od kojih su dvojica zaduženi za vanjsku politiku, a obojica su prononsirani Jugoslaveni: orjunaš i udbaš Budimir Lončar, zadnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, i hrvatskoj javnosti manje poznati Dejan Jović, kojemu spomen Hrvatske i hrvatskoga narodnog imena izaziva tešku alergiju. Smislili su tu paradu u okviru dalekosežnoga plana balkanskih integracija, koje su nemoguće bez sređivanja stanja u BiH. I koliko god se komentatori lijevih i jugonaklonih novina trudili da dokažu kako se nikako ne radi o projektu nove Jugoslavije, sve što se događa – demantira ih. Istom projektu služe sve do sada viđene simetrije: haaška simetrija ( svi su krivi), Josipovićeva simetrija (svi su krivi), ali tješi što u samoj Hrvatskoj vlada asimetrija: krivi su hrvatski branitelji, njih se osuđuje na hrvatskim sudovima (koji ne bi postojali da branitelji nisu spasili Hrvatsku). Tješi također što Srbija nema smisla za simetriju, niti joj je potrebna: ondje nije bilo vojnih akcija, Srbija nije nikoga napala, u Srbiji nije bilo logora u kojima su ubijani hrvatski zarobljenici, dokumenti koji dokazuju agresiju zamračeni su. Srbija još jedino treba srediti stanje u Hrvatskoj, gdje se još slavi Dan pobjede, gdje se za državne blagdane još vidi poneka hrvatska zastava i gdje još svi ne navijaju za Srbiju na svjetskom nogometnom prvenstvu.

Ako se tomu doda "regionalna suradnja" na svim područjima (još samo nedostaje jugoslavensko nogometno prvenstvo), ako se doda da hrvatski film gotovo i ne postoji nego je već godinama utopljen u "regionalnom filmu", da se eto u Hrvatskoj igra P. Handke, ljubitelj Miloševića, pa i kazalište daje doprinos, da se upravo razmišlja o zajedničkoj hrvatsko-srpskoj policiji koja bi imala sjedište u Beogradu, da se planiraju zajedničke vojne vježbe, da se srdačno prate inicijative o BHS jeziku - onda nije daleko od istine zaključak jednoga od naših povjesničara i političara da je potrebna još samo politička odluka, i eto nas gdje smo bili, i eto temelja za nove tragedije.

Neka mi nitko ne kaže da sam sklon mračnim mislima. To sam već doživio. Kada sam svojedobno vrlo jasno, vrlo razgovijetno putem televizijskih ekrana rekao da će biti rata i da će rat biti strašan, onda me je smijenilo. Jako volim taj neodređeni oblik, upravo balkanski.

Sada ne tvrdim da će biti rata, ne dao Bog, ali da se veze trobojnica koja nije crveno-plavo-bijela, očito je. Kao što je očito da se pomirba pokušava provesti na potpuno pogrešan način, što je do karikature dovedeno u Josipovićevoj paradi po RS. Jer ne možeš sagraditi novu kuću na trulim temeljima stare, posebno ako su pod temeljima zakopani leševi . I ne možeš u tu novu kuću pozvati sunarodnjaka tih leševa, štoviše predsjednika, pa zajedno s njim davati izjave o pomirbi.

I na kraju: ima li Hrvatska kakvu vanjsku politiku? Tko ju kreira? Podsjećam još jednom na tekst Ustava koji veli da predsjednik Republika i Vlada RH surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Kada su i kako su surađivali u zadnjih deset godina? Nikada i nikako. A ima za to i opravdanja jer nisu imali ne čemu surađivati, niti sada imaju, budući da je vanjska politika hrvatske države apsolutna nepoznanica.

Hrvoje Hitrec