Osnovna škola za krivotvoritelje povijesti

Da se u samoj Hrvatskoj uporno krivotvori hrvatska povijest, potpuno je jasno. Da su krivotvoritelji zadnjih mjeseci u ofenzivi, potpuno je razvidno.

Otvoreno pismo Slavka Goldsteina nadbiskupu zagrebačkom Josipu Bozaniću, prepuno je sitnih, prepredenih krivotvorina, kojima se nitko nije htio baviti, kao ni pismom u cjelini pa ne ću ni ja. Međutim, ima u tome pismu i krupnih krivotvorina, kao što ima i prešućenih istina, a i nespomenuta istina je sestra povijesne laži.

Rabeći pojmove «Jasenovac» i «Bleiburg» kao skupne nazive, simbole zločina, S. G. točno definira Jasenovac, ali prešućuje da je ustaški logor poslije pretvoren u komunistički logor i da je bio u funkciji zločina (najmanje) do 1947., kao što u nedavnom intervjuu «Vijencu» točno kaže i dr. Josip Jurčević iz Hrvatskoga instituta za povijest. U definiciji «Bleiburga» S.G. ulazi u izravnu krivotvorinu. Za razliku od Jasenovca, koji je (kaže S.G.) «zločin genocidnog masovnog ubijanja civilnih pripadnika triju naroda», Bleiburg je po njemu «ratni zločin masovnog ubijanja razoružanih zarobljenika četiriju vojska». Što nedostaje definiciji Bleiburga, a postoji u definiciji Jasenovca? Pridjevi «genocidni» i « civilni». Što je previše u definiciji Bleiburga? Pridjev «ratni».

Pođimo (nekim) redom.

U svome pismu S. G. spominje i sina Ivu, povjesničara. Kada već S.G. kao priučeni historik ima sina povjesničara, mogao je sina upitati kada je završio Drugi svjetski rat. Ako su se komunistički (partizanski, jugoslavenski) zločini nad Hrvatima dogodili nakon svršetka rata, a jesu, kako onda mogu biti «ratni zločini»? Po sličnoj S.G. logici i zločini u Jasenovcu za vrijeme NDH mogu također biti proglašeni ratnim zločinima, s još većim pravom jer su se doista dogodili u vrijeme rata. A nije tako.

Dalje, zašto u definiciji Bleiburga nedostaje pridjev – civilni? Zato što priučeni historik S.G. usprkos svim dokazima i dokumentima zapravo tvrdi da komunisti nisu ubijali civile, nego samo «razoružane zarobljenike». Neka mu sin Ivo pronađe iskaz pripadnika OZNE o ubijanjima pokraj Maribora, gdje se izrijekom spominju starci, žene i djeca, što je samo detalj velike tragedije civila i vojnika masakriranih u Sloveniji i dalje na križnim putovima.

Zašto nedostaje izraz «genocidni»? Zato jer S.G. ne želi priznati da je «Bleiburg» prije svega genocid nad hrvatskim narodom. Jest da su ubijani i pripadnici drugih naroda, ali neka slovenski ekspert Dežman pokaže priučenom S.G. karte na kojima su obilježena stratišta po «nacionalnom ključu», pa će vidjeti da osamdeset i pet posto njih skriva kosti Hrvata, civila i razoružanih vojnika, dakle žrtava.

Đilas je odavno puno točnije definirao «Bleiburg»: Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela. Tome se nema što dodati.

Još nešto ipak: razoružani vojnici borili su se na strani Zla, veli S.G. Može se i tako reći, jer su fašizam i nacizam doista Zlo. Ali na čijoj strani su se borili oni koji su poubijali najmanje stotinu tisuća, ako ne i dvije stotine tisuća Hrvata? Na strani komunizma koji je do tada već poubijao milijune ljudi, za jugoslavensku komunističku državu koja će u poratnim godinama poubijati još stotinu tisuća «narodnih neprijatelja». Nisu li se i oni borili na strani Zla? Jesu, naravno. Ako je bilo idealista, nisu dugo živjeli. (A podatke o poratnim zločinima države Jugoslavije, S.G. može naći u podatcima KNOJ-a, kojima valjda vjeruje.)

Sve u svemu, S.G. se svrstava u mesićevske interpretatore povijesti, što ne vodi ničemu. Jer kada se u Hrvatskoj piše i govori o najdelikatnijim trenutcima bliže povijesti, treba odbaciti lukavost, prepredenost, sitne i krupne laži i naslikati istinu u cijelosti. Samo takva istina, prihvaćena od obje strane (i od treće, demokratske), potkrijepljena istinitim brojkama, dokumentima i svjedočanstvima, može biti temeljem one zamišljene Hrvatske u kojoj ne će biti podjela i koja će se napokon moći posvetiti svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti.

Naše suvremene hrvatske podjele (stranačke, socijalne itd.) mogu se s premostiti i prevladati, ali podjele oko bliže povijesti najteži su uteg oko vrata i svatko pametan je toga i te kako svjestan. Zato, S.G., manite se sitnih lukavština, podržite projekt što ga već dugo nudim Hrvatskoj – općeprihvatljivu i općeprihvaćenu Deklaraciju o Hrvatskoj u 20. stoljeću.

Medijski cirkusant o najbližoj povijesti

Primjer krivotvorenja povijesti broj 2: Denis Kuljiš uz Dan nezavisnosti, kao ulomak svoje male političke enciklopedije, tumači najnoviju hrvatsku povijest. Budući da napis nema ni trunku serioznosti, nego je izljev medijskoga cirkusanta, tako mu i prilazim. Dakle, djeco,

sredinom 1990. po D.K. vlasti se u Hrvatskoj dokopala mala skupina avanturista i probisvijeta. Ta vlast je naručivala senzacionalističke naslove o demokratskim pobjedama nove Hrvatske, ali se u stvarnosti ništa nije događalo i tu mirnu revoluciju nitko nije primjećivao, osim KOS-a.

Takva interpretacija je zabavna, posebno meni koji spadam u tu malu skupinu, no ostaje mi dvojba jesam li avanturist ili probisvijet. Komentar toj zabavnosti nije potreban jer ona ne spada u političku, nego humorističnu rubriku, obojenu doduše mržnjom prema hrvatskoj državi, hrvatskom narodu i posebno prvom hrvatskom predsjedniku. Nego, možda doista taj napis pročita i mladež, pa počne postavljati nezgodna pitanja, prije svega o tome kako se «u stvarnosti ništa nije događalo» i tko je taj KOS.

U stvarnosti se događala realizacija velikosrpskoga plana, koja je počela već svršetkom osamdesetih i svi su to primjećivali osim Denisa. U stvarnosti (zbilji) se pripremao rat i svi su to osjećali (i čuli od S. Miloševića) osim Denisa. U stvarnosti su i hrvatski komunisti znali što se sprema i uplašili se, pa raspisali slobodne izbore, moleći Boga (samo fraza) da tko drugi dođe na vlast u Hrvatskoj, jer oni nisu bili sposobni ni razmišljati dalje od Jugoslavije, a kamoli se oprijeti srpskoj agresiji i jugoslavenskoj vojsci. U stvarnosti je, gotovo istoga trena kada je «skupina avanturista» došla na vlast u Hrvatskoj, došlo do «pobune» pete kolone u samoj Hrvatskoj, što su primijetili svi osim Denisa. Ta stvarnost, ta zbilja bila je ispunjena tolikim događajima, strahovima i nadama, odvažnim mislima i vizijama, svakodnevnim domišljanjima kako da se naoko pogodan povijesni trenutak pretvori u realizaciju državotvorne misli, a da se izbjegne sukob, najavljeni rat, da se na miran način oslobodimo i Jugoslavije, kao što smo se oslobodili komunizma. Eto to se događalo u stvarnosti, dragi moj cirkusante, a što ti nisi u tome sudjelovao, što ti ništa nisi opazio, doista je privatna stvar i nije za novine. Niti za pohvalu.

I još nešto: to što Denis K. može svašta drobiti i biti zabavan protuhrvatskoj manjini u Hrvatskoj, isto je tako rezultat one stvarnosti u «kojoj se ništa nije događalo» - naime, nakon mnogih desetljeća cenzure komunističkih ideoloških komisija itd. mi smo novinarima, pa i novinarskim cirkusantima omogućili da potpuno slobodno pišu o svemu i još o koječemu. Nismo im dopustili da mrze, ali su oni shvatili da je i to uključeno, i da mržnja prema Hrvatima i hrvatskoj državi nije ništa loše, nego čak poželjno za napredovanje. «Mržnja prema Hrvatima se ne računa», da parafraziram Krležu.

Kako Tuđman nije postao akademikom

Uz ostale zabavne i poučne crtice iz najnovije povijesti, Denis Kuljiš priča i priču o ulasku dr. Franje Tuđmana u HAZU. Iz sivoga kuta mržnje prema Tuđmanu, koja nije ništa drugo nego mržnja prema hrvatskoj državi, D. K. (koji nikada ništa ne primjećuje) nije prepričao kako je to vrlo davno Tuđman trebao postati akademikom i što se tada zbilo. Naime, početkom šezdesetih tadšanja JAZU izabrala je povjesničara Tuđmana za akademika. Još ga je trebalo samo proglasiti. Uto zvoni telefon i javlja se šef kabineta Aleksandra Rankovića, te kaže predsjedniku JAZU Grgi Novaku da se Tuđmana ne smije proglasiti. Grga Novak dobiva infarkt.

Tada još ponešto prihvatljivi Tuđman ne postaje akademikom, ali uskoro postaje posve neprihvatljivim, a poslije pada Hrvatskoga proljeća uznikom, i osamdesetih opet. Pa je li čudo da je mogao postati akademikom tek u samostalnoj Hrvatskoj .

Za Denisa je sve čudo i sve mu je čudno, strašno i nerazumljivo, ali na današnjoj feraliziranoj medijskoj sceni baš takav uživa u novom poletu, kao predstavnik nakaradnoga shvaćanja novinarstva. Takvo novinarstvo uništava novine i o tomu trebaju razmišljati vlasnici i urednici. Dno je dotaknuto.

Hrvoje Hitrec

{mxc}