Svršetkom svibnja 2026.

 1111 godina između dva dana državnosti

Ide svibanj prema svršetku, u početku maskiran u veljaču, na kraju navukao krabulju kolovošku, s temperaturama oko trideset. Pa što, to je normalno, čak malo niže od normalne temperature ljudskoga tijela. Čovjek je toplokrvna životinja, premda  i među ljudima ima hladnokrvnih zmija, koje plaze uglavnom po kamenjarima i društvenim mrežama, gibaju se kukavički anonimno, gladni skandala i slabosti onih koji su nešto učinili u životu. Zanimljivo, iako nemaju noge, zmije su sklone cipelarenju. Pišem to i tako poradi slučaja čovjeka koji je pao s Olimpa, ravno u opisanu mrežu.  

Pustimo to. Idemo prema Danu državnosti, koji je neko vrijeme bio nestao voljom ljevičarske klateži, pa se opet pojavio. Trideseti svibnja. A samo devet dana prije blagoslovio je papa Ivan VIII. kneza Branimira, hrvatski narod i hrvatsku zemlju. Znači, 21. svibnja. Između ta dva događaja prevažna za hrvatsku državnost, 879. i 1990., prošlo je 1111 godina, ako sam dobro izračunao. Vrlo interesantna brojka, lako zapamtljiva. I za đake.

A  glede (privremenoga) nestanka Dana državnosti 30. svibnja, u to se doba počelo zdušno raditi na nestanku Oltara domovine, pa i kada je na vlast opet došao tzv. desni centar, i nadalje. To jest, nije Oltar baš nestao, ali je zapušten i ignoriran, izbačen iz protokola, pa strane državnike vodamo na onaj beton između Lisinskog i Gradskog poglavarstva, beton bez duha i duše, bez  šarma, povijesne dimenzije i (na kraju krajeva) pogleda na hrvatsku metropolu preko očaravajućih obronaka Medvednice. Bez svega što je Oltar domovine, autora Kuzme Kovačića, imao i ima, kao mjesto gdje se grle umjetnost, povijest i priroda.

Možda zagrižene sekularce smeta naziv „Oltar“. Kako bilo, u zadnje se vrijeme šuška da bi Oltar domovine opet mogao biti onaj stari, s vječnom vatrom (koja je u nekom trenutku ugašena!). Čujem, naime, da se neki dečki  raspituju kako smo mi to palili vatru i gdje se mogu nabaviti baklje. Valjda je baklja velik problem generacije sklone svjetlosnim efektima i sličnim vragolijama, Oltaru domovine posve nepodesnim. Uostalom, treba pitati nogometne navijače, osobito plave dečke, koji su bakljadom proslavili naslov Dinama.

Vraćamo se tako u svršetak prošloga tjedna, kada su se poklopila dva događaja: avetinjski skup u Kumrovcu, s bezubim jugoomladincima uglavnom iz „regiona“, a nedaleko, u Varaždinskoj županiji u isto vrijeme pokop pronađenih zemnih ostataka  Hrvata, pobijenih po višnjoj zapovijesti toga slavljenog zločinca Tita, u sklopu mračne i sustavne krvave represije, koju habulinci nikako ne mogu priznati, nije se dogodila, govore crveni senilci. To ih medicinsko stanje unekoliko opravdava, ha.

U isto vrijeme, otprilike, norijada maturanata. Nisu oni nori, samo se ne daju navući na suvremene zabrane, koje smrde po vremenima neslobode, hoće slobodu da rade,  viču i govore  barem jedan dan što žele, a ne što im drugi kažu, iako mladi prokljuvili su nekako da ih licemjerni sustav pokušava „usmjeriti“, pa i u predmetu koji se naziva povijest. A da su svi uglavnom dobri i osjećajni cure i dečki, svjedoči dar maturanata nastavnici, ni više ni manje nego automobil. Ipak malo više od Mazala, koji nije imao (ni njegov razred) novaca za cvijeće, pa je cvijeće – naslikao.

U Drnišu maturanti nisu slavili, tuga i očaj zbog ubijenog maturanta Luke. Ništa slično „Slučaju maturanta Wagnera“ Marijana Matkovića, premda ih veže tragika. U drniškom slučaju riječ je o ubojstvu maturanta, koji je zaradi omanje zarade raznosio hranu po narudžbi, donio tako i drniškom čudovištu, koje ga je hladnokrvno upucalo. Kao što je isti monstrum godinama prije bez razloga ubio mladu djevojku, a nakon nevelike  zatvorske kazne terorizirao Drnišane, svi su znali tko je i za što je sposoban, osim policije, koja se vadi na sudstvo i nije u nepravu, jer je monstrumu bio prestao rok nadzora. I tako se sav bijes i jad cijele Hrvatske prelio na krivosuđe, kolokvijalno nazvano pravosuđem, isplivale upravo iracionalne pukotine u sustavu, koji sam sebi i sam od sebe zamračuje bitne podatke o optuženima, i slično, a svemu se pridružuje tromost i lijenost nekih sudaca, slažu li slažu „predmete“ u tornjeve, poneke slične čuvenom u Parizu. Ili se tvrdokorno drže svojih „načela“ u suđenju, što sam imao prilike iskusiti na vlastitoj koži – općinska kaznena sutkinja odbija provesti odluku Ustavnog suda i što? Ništa. Sve u svemu podosta kaotično stanje u zemlji koja se naziva pravnom državom. A drniški je maturant mrtav, i nikakvo ga zgražanje ne će oživjeti. Ni mogući popravak sustava. Otvara se i pitanje zajednice koja se plašila čudovišta, umjesto da – kada nema druge – nekoliko snažnih momaka napravi reda. Nemojte mi samo reći da nisam u pravu. Jesam. Tako se zajednica brani od terorista, ako institucije ne rade svoj posao. Jednako se tako brani i u ratu od terorista, „domaćih“ ili pridošlih, sve dok ne stasa profesionalna vojska, što me vodi prema još jednom svibanjskom datumu, prvom postrojavanju Zbora narodne garde, nukleusa Hrvatske vojske, stvorenog usred povampirenog srpskog terora. Iliti velikosrpskog, kako se službeno naziva, je li. A o monstrumu nismo saznali puno, osim o zločinima koje je počinio, koje je nacionalnosti, recimo. Nije važno? Ma sve je važno.

Kako je dug put da se pronađe što bi se s malo mozga pronaći moglo, svjedoči baš tih dana odvažni novinar Jarak i njegova televizijska priča o paru koji je trovao ljude u Plaškom, trovao, pljačkao, a dosta je dugo trajalo dok  se onima koji su trebali shvatiti nije upalila žarulja. Priča gotovo nevjerojatna, a eto…

Dobro. To jest, nije dobro. A kada sam već spomenuo televiziju, čast autorima dokumentarnoga filma o Danijelu ili Danielu Marušiću (vidim da mu ime pišu ovako ili onako), čoviku od Malog mista, hrvatskom domoljubu, kojemu je neko  vrijeme nakon Proljeća bilo zabranjeno snimati, pa se uputio u povijesni  grad Osor i zaključio da mu treba vratiti stari sjaj, koliko se već može. U Osoru sam ga i upoznao osamdesetih, Marušić i Oto Reisinger imali su ondje kuće, ja u kampu pod šatorom kao Indijanac, jednoga ljeta susjed mi je bio izvrstan autor stripova Igor Kordej. No, navečer smo svi bili na Osorskim glazbenim večerima, koje je Marušić pokrenuo, i ne samo to, nego oživio Osor i na druge načine, likovno. A zajedno smo pokrenuli aferu, koja ima, da ima, vezu s hrvatskim jezikom – naime, slovenski su turisti u obližnjim Nerezinama svoj „teritorij“ počeli obilježavati slovenskim jezikom, oznake, upute. Aferu smo dovršili u našu korist. Tek detalj, ali da se ne zaboravi. Benigno, ali je u to doba već počela i hajka na hrvatski jezik, puno ozbiljnija.

Mnoge smo značajne ljude izgubili, glede književnosti osobito u zadnje vrijeme, Luku Paljetka, Stipu Čuića, sada i Veljka Barbierija, plejadu na prijelazu stoljeća. Smrt potonjega izazvala je lavine napisa, nitko nije ostao ravnodušnim. Knjigu Epitaf caskoga gurmana čitao sam dalekih osamdesetih, i teško mi je svega se sjetiti, ali bio sam očaran parodiranjem dnevničkih zapisa, u stvari gurmanskim uvodom u slabo prikriveno, subverzivno ismijavanje totalitarističkoga sistema, što su šuvari očito razumjeli, pa se našao u bijeloj knjizi. Postmoderna, kažu, ali ja te epohe i pravce ignoriram, ladice i pretince, postoji samo dobra književnost i ona druga. Iz Epitafa, čini mi se, pamtim rečenicu koja povezuje Barbierija s potonjom njegovom širokom popularnošću, a sada dobiva nov smisao:  „I ne zaboravite da je umro vaš prijatelj, koji je iznad svega mrzio konzerve.“

Raspisali se o Veljku Barbieriju i oni koje je prezirao, orjunaši raznih fela, paranovinari i paraknjiževnici, spomenuli ipak da je bio i ratnik. Točno, u Domovinskom ratu, na jugu, na kraju i na sjeveru, u Pakracu i okolici, o čemu napisao knjigu „Tko je sa mnom palio kukuruz“. Jednom iz gnijezda ljigavih orjunaša bio je to i povod da s velikim prijezirom spomene i „art satniju“ (kako pišu ne znajući joj ni ime), u kojoj, dakle, Barbieri nije bio jer je on ratovao, a „artisti“ se valjda švercali daleko od fronte. Odvratna laž, naravno. Jest da je bilo umjetnika koji su djelovali na ratištima izvan Satnije hrvatskih umjetnika, Miro Međimorec, Sven Lasta, Slobodan Praljak i još poneki, pa tako i Barbieri,  ali većina je bila u sastavu Satnije, pod zapovjedništvom Glavnoga stožera, na svim područjima, od Nuštra do Dubrovnika, o čemu sam u nekoliko navrata pisao i ne mislim sada opširno ponavljati. A da je dragovoljačka Satnija bila važna u svakom pogledu, najbolji je dokaz da su i poslije rata na svaku obljetnicu Satnije dolazili generali Antun Tus i Imra Agotić, sve do smrti. Tako je bilo, a bagra orjunaška pokušava pisati svoju povijest, u kojoj su junaci razni šerbedžije ili oni koji su se razišli po Europama, pa se vratili tek kada su dobili mig da se mogu vratiti bez straha, štoviše, da su pritajeni njihovi opet zavladali hrvatskom kulturom, a pomalo stasali i razni frljići, koji i danas zagađuju hrvatski teatar, nakon što su izbačeni iz mnogih zemalja EU.

A Veljko Barbieri bio je sjajan čovjek i vrlo uporan u svemu, pa i u ratnim vremenima. Sjećam se da sam ga vidio u Zagrebu negdje 1994. i vrlo sam se začudio da je i dalje u odori, popili smo kavu i pitao sam ga nije li vrijeme da se vrati svojim poslovima, kao što smo mnogi od nas već bili učinili, ta Hrvatska je međunarodno priznata, izrasla je profesionalna Hrvatska vojska, i to kakva, mi joj više nismo prijeko potrebni kao u jesenskim i zimskim mjesecima 1991. Samo se smješkao, očito mu se nije dalo vratiti u civilni život, obuzelo ga.

Kada se napokon „presvukao“, u činu bojnika, i vratio gastronomiji, povijesti i povijesti umjetnosti, opet je bio onaj stari Barbieri, u knjigama i novinama, za potonje pisao kolumnu naizgled gastronomsku, u stvari kulturološke bisere, nenadmašnom rečenicom i tako bogatim vokabularom da sam neke riječi zapisivao, jer su dolazile iz meni nepoznatih izvora drevnih autora, kulinarskih genijalaca.

Toliko, za sada, o Barbieriju, ali nisam gotovo s orjunaškom klateži. Tako nedavno  jedan od njih, prikriveni, fukara u stvari, otkrio u prilogu dnevnih novina ni više ni manje nego – Dubravka Horvatića. Otkrio da je Horvatić velik pjesnik. Dobro, točno, ili kako bi taj lumen rekao: tačno. A da mu Horvatić svjetonazorski ne odgovara, ni njegova politička  biografija, eh to je tako zamuljao da ni pas s maslom ne bi pojeo. I na kraju perfidno poantirao da su ga „njegovi zaboravili“. Jadno, pa i neinformirano. Naime, tjedan dana prije dodijeljena je Nagrada Dubravko Horvatić nekolicini književnika i autorima izložbe U početku bijaše kraljevstvo. Nema li bolje počasti velikanu nego kada se nagrada nazove njegovim imenom, nema li boljeg načina protiv zaborava?

Da, umrla na žalost i Julienne Bušić, odvažna žena koja postade hrvatskom Penelopom, a ostavila je napokon i trag u književnosti.

Jezik naš svagdanji

Nisam sve pratio, pa se ograđujem, ali koliko sam ipak shvatio riječ je o polemici oko „novoga“ Vijeća za hrvatski jezik i Nacrta plana hrvatske jezične politike. Vijeće je prepuno uglednih ljudi, koji ne trebaju mentore, ali ni cenzore. A imaju ih. Što u resoru, koji pokriva i jezik, valjda, što u znamenitom Institutu za hrvatski jezik, kojemu je već zaboravljeni ministar Jovanović nametnuo nikada zaboravljenog ravnatelja Jozića, a taj preživljava pod lijevima i desnima, pliva kao riba. Pa se njega, čini se, pita je li Vijeće za hrvatski jezik poćudno, odnosno odluke Vijeća, što li, pa se njemu  prepušta „usklađivanje“ nacionalnoga plana hrvatske jezične politike. Treba podsjetiti da je taj veliki lingvist bez samostalnoga znanstvenog rada, bio protiv Zakona o hrvatskom jeziku. Eh, moja Hrvatska, čudesa su to.

U vrijeme norijade

U  rečeno vrijeme, prošloga petka, održana skupština Hrvatskoga kulturnog vijeća, udruge nesimpatične lijevima, naravno, ali očito antipatične i desnima, to jest centrodesnima. Zašto? Jer je udruga nezavisna i na to ponosna, traje već dvadeset godina, nikomu podložna ni pokorna, preživljava ipak, samo Bog zna kako, gotovo bez ikakve financijske potpore, a njezini projekti  – kada se  javlja na natječaje – uvijek su malo, malo ispod crte, tek toliko da ne dobiju ni lipu, ni centa. Kao što ništa nije slučajno, nije ni u ovoj priči, ne bih se iznenadio da postoji neki opći befel s više razine: ne dajte im ništa, neka crknu. Ma ne ćemo mi samo tako iza plota krepati, moj Gustl.

Inače, nakon skupštine HKV-a bijaše bogata zakuska. Svatko od nazočnih dobio je čašu vode.

                                                                  Hrvoje Hitrec