Oko polovice svibnja 2026.

Svibanj je mjesec između siječnja i travnja, barem se ove godine čini da je tako. Orkanski udari u prošlom tjednu, pada drveće, pada snijeg, pada kiša, pada tuča,  pada sve osim inflacije i mojega dvadeset godina starog automobila, koji nije pao na tehničkom pregledu, svaka mu čast. Toyota je vječna, kao i Hrvatska, koja doduše nikada nije uspjela proizvesti hrvatski automobil. Dotle je u Saboru na radost zlurade oporbe pao pokušaj popune Ustavnoga suda, jerbo je bila potrebna dvotrećinska većina. A ta je 101 zastupnik. Zatim su svi otišli u kino, pogledati animirani film 101 dalmatiner i dobro se zabavljali, osobita cvjetna dalija, koja se pronašla u ulozi Cruelle De Ville i pričala o prerijskom žbunu, te tko je na kojoj strani povijesti, tko je iz Livna a tko nije. Lijep primjer unutarhrvatskoga šovinizma, perverzan rez u cjelovito hrvatsko biće, nepovijesna provokacija, koja na žalost ima ponešto sljedbenika među kavanskim šajserima. Hrvati u Heceg Bosni i bez takvih niskih udaraca imaju dosta problema, pa se čak raspravlja je li legitimno uopće razgovarati o trećem entitetu, štoviše čitam da to nije državnički pristup. Ma nemojte. Dok vlada formula tri u dva, ne će biti mira ni spokoja, ne će biti one stalne uzrečice moga djeda o mirnoj Bosni („Učini to kako treba, i mirna Bosna“), koju je nedavnih dana napustio tzv. visoki povjerenik, nakon što se zapleo u sarajevske čaršijske mreže. Aferim.

A Herceg Bosna živi iako „nelegitimna“, pa i njezina Radiotelevizija, koja za razliku od HRT u danima sjećanja na hrvatsku tragediju ima na repertoaru dokumentarni film „Bleiburg: Titova dozvola za genocid“. U filmu govore engleski časnici, iz prve ruke, američka produkcija, redatelj Nikola Knez, Hrvat koji je u Teksasu utemeljio Hrvatski filmski institut. Gdje „Titovu dozvolu“ mogu vidjeti Hrvati u RH, ne znam, samo znam da film ne mogu gledati na svojoj, nacionalnoj televiziji. Čestitam. A u danima tragedije ne prikazuje se ni Sedlarov „Četverored“, snimljen po romanu Ivana Aralice. Još jedna čestitka.

U RH zato raspjevan tjedan, te Eurosong koji se odavno pretvorio u festival frikova (iznimka naše izvrsne Lelekovice) i svjetlosnih senzacija, te glazbeni brojevi na obljetnici HRT-a, sto radija, sedamdeset televizije, sve skupa stotinu i sedamdeset, te podsjet na 13. svibnja i utakmicu Dinamo – Crvena zvezda, a nekako se u toj simfoniji izgubio rođendan Franje Tuđmana, ovlaš spomenut, te početak bleiburških užasa (15. svibnja) pomaknut za jedan dan, da ne narušava glazbeni ugođaj.

Na obljetnici HRT-a nisam bio, što ja ondje imam tražiti, ali čujem da u nekoliko sati programa ni jednom riječi nisu spomenuti Smogovci, čestitam. Čame u bunkeru. Valjda zato što nisu franšiza, nego originalni hrvatski proizvod, u produkciji Hrvatske televizije, ili kako se već zvala dok ja nisam došao.

U sjeni obljetnice neke su novine žustro raspravljale o nacionalnim televizijama u Europi, i kako im ide. Na zapadu im ide dobro, ne daju ljudi svoje takoreći narodne televizije, na istoku više vole privatne, jer su im u dugim desetljećima neslobode državne televizije prodavale maglu, pa su i sada oprezni.

Također se sve više povlači pitanje o pretplati, koju je Francuska glede svoje nacionalne tv  ukinula prije dosta godina, za druge ne znam. I nije u tomu bit, nego naravno u programu – ako vidite sočne i zdrave jagode, ne će vam biti teško platiti za njih možda i više nego treba, ako su sive ne želite kupiti, ne želite „televizijske“ nizanke namijenjene gledanju na mobitelima, tako se u slavu nepismenoga naraštaja podilazi i niskom ukusu publike. Pa se onda urednici hvale s pola milijarde gledatelja uvezene serije besmislenoga sadržaja.

No dobro, nije sve sivo. Čujem da je obljetnica HRT-a podosta odisala domoljubljem, barem u spomenutom glazbenom dijelu, od To je moja zemlja u izvedbi reinkarniranoga Vice Vukova (na TV Zagreb dva desetljeća zabranjenoga) do Moje domovine, koja je razgalila dvoranu. Ima nade, pomislio sam. Kadli, sutradan vidim da nema nade, ekipa s HRT-a proglašena žirijem daje vampirskom nastupu Srbije na Eurosongu pregršt glasova, zauzvrat dobiva pljusku. Pridružujem se onima koji žele da se javno objave imena zagrebačkoga žirija, osoba vjerojatno preživjelih  sječu novinara 2000. godine, a možda i onih poslenika do 1990. U potonjem ima i moje krivnje, ne bježim. Jednostavno nisam sklon masovnim čistkama, što mi se vratilo kao bumerang, pa sam na HRT-u više-manje persona non grata već tridesetak godina. Čestitam. A glede Andromede još: jednostavno se nije uklopila u debilne pjesmice bez smisla i melodije. Duboku povijesnu dimenziju Andromede (ne one Perzejeve) nitko osim nas nije mogao shvatiti, hrvatski jezik je vrištavoj publici nerazumljiv, a mi u glasovanju nismo bili organizirani, nimalo, za razliku recimo od Izraela, koji je potegnuo sve moguće svoje lobije i umalo da nije pobijedio, premda mu na Eurosongu nije bilo mjesta, kao ni Rusiji, a uz to je Eurosong učinio krnjim, jer zemlje poput Španjolske ili Slovenije drže do sebe, pa nisu ni poslale svoje predstavnike, kao ni Irska, čini mi se. Ne žele biti u istom prostoru s ekipom koja  (doduše ni kriva ni dužna) zastupa genocidni  Izrael, to jest genocidni izraelski režim, koji je izvrsno iskoristio napad i divljaštvo Hamasa, te odgovorio recipročno, je li, pobio 75.000 Palestinaca, uglavnom žene i djecu. A nije to gotovo, idemo na Zapadnu obalu, uz Palestince protjerujemo kršćane. Kao i Turci svojedobno u Bosni, pa su djevojke pribjegavale tetovaži s istaknutim križem, ne bi li izbjegle otomanske nasilnike. Taj je križ bio neku večer u Beču i razlogom zašto grupa Lelek nije pobijedila, križ, simbol kršćanstva, toga istoga kršćanstva kojega se Europa odrekla, a zauzvrat kao kaznu dobila ogromnu nekršćansku populaciju.

Rekoh, Bleiburg je prošao u sjeni zabave. Prošloga sam tjedna napokon dobio u ruke knjigu Mitje Ferenca i Uroša Košira naslovljenu Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji. Knjiga teška nekoliko kilograma, teška kao sudbina Hrvata. Grobišta, opisana, likovno prikazana, otkrivena, prikrivena, velika knjiga u nakladi Školske knjige s vrlo sadržajnim uvodom Ante Žužula pod naslovom Smrtopis jugoslavenskoga komunizma. Pogovor napisao jedan Englez, da, ali kakav, Robin Harris, povjesničar, moj dobri poznanik, koji je uzeo i hrvatsko državljanstvo, živi u Samoboru kao i ja, srećemo se tu i tamo.

Njegov pogovor ima naslov Prekid dugotrajne šutnje. Ne samo hrvatske, nego i britanske, a kada  je potonja htjela biti prekinuta (Nikolaj Tolstoj), „prekidač“ je završio na engleskom sudu i trebao platiti masnu odštetu.

Vratimo se grobištima. Kada se pogleda zemljovid Slovenije s ucrtanim pronađenim (za sada) masovnim grobnicama, cijela je ta zemlja ispunjena ostatcima hrvatskih ljudi, manje je slovenskih domobrana. Nema mjesta, šume, jame, ponora, rovova  gdje ne leže kosti naših očeva, djedova, baka, majka, od Maribora do Kočevskoga roga, a uz kosture nađene (u knjizi precizno snimljene) memorabilije: dokumenti, novčići, oznake, pisma, ženske pletenice. Ljudi ubijani noževima, sjekirama, puščanim metcima, bombama (za svaki slučaj, ako u jami tko preživi). Najveći genocid nad hrvatskim narodom u njegovoj i inače podosta tragičnoj povijesti. Nikada kažnjeni razulareni ubojice,  pa ni oni rijetki koji su se pokajali kao Dubajić, napisao knjigu i nikomu ništa. Sitna riba prema zapovjednicima masakra, poglavito prema Titu, koji je – kako smo poslije doznali – uvijek bio negdje blizu mjesta zločina, nadzirao valjda, a držao i plamene govore. Njegovi partizani činili su sve – i opet za svaki slučaj – da prikriju zločine, možda vizionari, možda ipak svjesni da će netko za genocid jednom odgovarati (u čemu su se prevarili). Uz tisuću grobišta u kojima su nađeni kosturi, na poseban se i mračan način izdvaja Huda jama. Zašto?  Zato što ondje nisu nađene lubanje i kosti, nego nepregledna gomila bijelih leševa, s ušima, ostatcima kože, zgrčeni u trenutcima užasne smrti, izrazima lica kao da su nedavno pobijeni i ugušeni, žene i muškarci. A da se krvoločna klatež brinula kako se ne bi doznalo za zločin, u knjizi su detaljno opisane što glinene, što drvene, što betonske barijere kroz koje su se istraživači morali probijati, ne bi li nakon mnogo napora ugledali bijela tijela i ostali u šoku, koji je dugo trajao, a valjda traje i danas. Da, rudnik kod Laškog, Huda jama, ostaje simbolom demonske nečovječnosti. A oni koji danas podržavaju ili pokušavaju smanjiti „efekt“ šoka, oni koji podupiru i opravdavaju zločin, i sami su zločinci, koje treba dovesti na sud. Kad već na sudu nisu završili izravni ubojice. Kao ni 99 posto srpskih i srbijanskih ubojica u agresiji na Hrvatsku devedesetih.

Hrvatska se politika prema Bleiburgu, Viktringu i Križnim putovima odnosi prilično nonšalantno, jest da je Hrvatski sabor i nadalje pokrovitelj, ali sve je manje zainteresiran, šalje na bleiburško polje sve niže predstavnike, nastoji  se povući pod stol, samo da prođu ti nesretni datumi, a u prigodnim izjavama najviših „funkcionara“  pažljivo se izbjegava spomenuti komunizam u svezi sa zločinima, pa se „diplomatski“ ograđuje od bilo kojega totalitarizma. Što je načelno u redu, jest, ali kada je u pitanju bleiburška tragedija hrvatskoga naroda, treba jedino i točno reći da je riječ o komunističkim partizanskim zločinima. Kao što uz druge „obljetnice“ ostalih totalitarizama treba točno reći tko su počinitelji.

Elem, knjiga Prikrivena grobišta Hrvata trebala bi biti u svakoj hrvatskoj kući, kao memento. Stravični događaji nakon predaje hrvatske vojske 1945. bili su, uostalom, i podsjetnik našem naraštaju što bi se dogodilo da nismo pružili otpor srpskoj agresiji, da smo se predali. Nema predaje, nikada više.

                                                           Hrvoje Hitrec