Svibanj 2026. ide dalje

Ide svibanj, idem i ja, idu dalje Hrvatske kronike. Idem i u dućan, šalju me nekidan po grincajg, lijepa hrvatska riječ. I ne slutim da će to biti nastavak  priče o mrkvi iz Srbije, koju sam, ako se sjećate, kupio u velekonzumerističkom trgovačkom centru. Nađem grincajg, za svaki slučaj pogledam zemlju porijekla. Nije Srbija, nego piše EU i Srbija. Dobro, ali zagonetno. Grincajg se sastoji, kao što znate, od mrkve, celera i peršina. Što je od toga iz Srbije, a što iz Europske unije, ne piše. Eh, moja Hrvatska. Ali dobra vijest za Srbiju, ako još nije u Uniji, barem je u grincajgu. I u Zagrebu, kao srpska udarna divizija 8. svibnja 1945.

Što se dogodilo rečenoga datuma, povijest je u međuvremenu objasnila. Znači, Pavelić je napustio bio Zagreb 6. svibnja, ode on ispred naroda i oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske da spasi barem sebe, a za njim  rečeni narod i snage, uz Zagrepčane i dvjesto pedeset tisuća izbjeglica, koje su bile stigle u  Zagreb, u bijegu pred komunističkim terorom. Povijest kaže da Pavelić nije otišao samo tako, nego je pozvao saborskoga kvestora Đuru Kumičića i ovlastio ga da istoga dana putem radija proglasi Zagreb otvorenim gradom. Pa je Kumičić tako i učinio. Čula to i jugoslavenska soldateska, pa nakon kraćeg krzmanja ušla u otvoreni grad. Bilo je to 8. svibnja, uljezla srpska divizija i oslobodila pusti i otvoreni grad, uz tu diviziju još neke, samo ne ona u kojoj je bilo zabludjelih Zagrepčana. Ta je morala pričekati.

Taj se dan, daklem, slavi u Zagrebu - ne u jugoslavenskim komunističkim vremenima, što je bilo normalno, takoreći, nego u samostalnoj hrvatskoj državi, što je nenormalno i zastrašujuće, ali razumljivo kada se zna tko je u metropoli na vlasti. Riječ je o morbidnom slavlju, koje može proisteći samo iz bolesnoga uma, o proslavi zločina i zločinaca, slavlju početka divljačkoga komunističkog totalitarizma, koji će  većim ili manjim intenzitetom trajati do početka devedesetih 20. stoljeća. I koji je 8. svibnja 1945., kao dobar učenik, zamijenio prethodni totalitarizam, da ne ponavljam već stotinu puta izrečeno. Na stranu europske rezolucije o komunističkim zločinima, aktualnu zagrebačku vlast ne zanimaju takve trice, usprkos rezolucijama ujedinjenih europskih zemalja, od kojih su zapadne svršetkom Drugoga rata nakon (doista) oslobođenja izborile put u demokraciju ili nastavile predratnu demokratsku tradiciju, a istočne,  srednjoeuropske i južnoslavenske pale u ralje komunizma i jedva se izvukle krajem stoljeća. A sve je počelo u Teheranu, danas vrlo aktualnom, sastankom  Staljina, Roosevelta i Churchilla, kada je sovjetski vođa uspio preveslati američkoga predsjednika. Na Jalti je samo udaren pečat polustoljetne podjele -jednom dijelu Europe sloboda, drugom sužanjstvo, nazvano i ograničenim suverenitetom. I zato Dan pobjede koji slavi Europa jest licemjerna floskula. Što se odnosi naravno i na Hrvatsku, koja je čamila utonuta u strašnu šutnju, s povremenim bljeskovima poput Hrvatskoga proljeća, prethodno i Deklaracije.

Zagreb, kak imam te rad, pjevali su partizani. A kako i ne bi, toliki prazni stanovi, ali i oni u kojima su zaostali narodni neprijatelji, te ih je trebalo uhapsiti i pobiti. Kao što  je trebalo isprazniti bolnice, ranjenike utovariti u kamione i s njima do Jazovke, uz časne sestre milosrdnice, mnoge od njih strijeljane, za nagradu što su spašavale ljude, uključivo i Židove, u stalnoj vezi sa Stepincem, koji im je slao ljude, s preporukom. Nisu pošteđeni ni bolesnici u Brestovcu, na Sljemenu. Onda se narodna vlast bacila na školstvo, pa odvela iz djevojačkoga doma u Preradovićevoj sedamdeset djevojčica, odvela do blizine Gorice i ondje ih pobila, plakale su i privijale se jedna uz drugu, reče godinama poslije svjedok. O masovnim grobnicama na brežuljcima poput Gračana, a neke se tek sada otkrivaju, da ne govorimo. Kćer Mile Budaka živu su pilili, odrezali joj ruke i noge, izvadile srce i  partizanke ga pekle ga na ražnju. Takvu crvenu klatež, zločince, slavi aktualna vlast zagrebačka, u gradu u kojemu nema obitelji bez gubitaka, bez pobijenih, nestalih četrdeset pete ili u  daljnjim postratnim racijama. (Crni humor u filmu Snivaj, zlato moje, gdje jedan Trešnjevčanin kaže: Dok je racije, bit će i Kroacije.) Nije važno komu su ljudi pripadali, politički, i HSS  je došao na naplatu, glavno je bilo da nisu komunisti, pa su tako (doduše ne u Zagrebu) ubili i Tuđmanova oca, haesesovca. Valjda skratili haeses u eses. Potom se, nakon školstva i pobijenih djevojčica pozabavili kulturom i umjetnostima uopće, pa priveli Matačića, Jakova Gotovca, ubili pjevača Konca, poslali na robiju komičara Vikija Glowatzkog. Gotovca su srećom brzo pustili s Kanala, navodno (kaže legenda) na zahtjev sovjetske delegacije, kojoj se sviđao Ero. Ali nisu Gotovca pustili na miru šumadinski omladinci i slični, koji su ispred Velikoga kazališta zahtijevali da im skladatelj bude izručen. Oni u prvim redovima vikali su da hoće autora, oni u zadnjim nisu dobro čuli i vikali da hoće Artura.

A stanovi, znači, privlačni. Tako su izbacili iz stana i moju mamu, mladu liječnicu s dvoje male djece, poslali ju u Otočac da liječi partizane, ali i malobrojne  zarobljene njemačke vojnike. Djeca našla utočište kod bake i djeda u Zvonimirovoj, preoblikovanoj u Ulicu Crvene armije. Oca nije bilo. Mladi je liječnik u ratu regrutiran u Hrvatsku mornaricu na Crnom moru, pod zapovjedništvom nećaka bana Mažuranića, Božidara Fedora Mažuranića. Dotično u Hrvatsku flotilu lovaca podmornica, zapamćenu i po potpori konvoju koji je prevozio Židove iz Rumunjske u Tursku. Dobro, otac je u finalu rata uspio brodom stići u Italiju, pa u Venezuelu, pa u Kaliforniju. Jedan od njegove braće nestao u Zagrebu nakon 8. svibnja, progutao ga mrak. Kćer pjesnika Đure Arnolda, prijatelja moje obitelji, držali su godinama u gulagu, kada ju napokon pustili, umrla je od posljedica mučenja. Tetu moju Malvinu, činovnicu u nekom državnom resoru, bacili u betonsku samicu, preživjela je, ali teško oboljela i slabo pokretna.

Moja je majka bila podstanarka do osamdesete, kada su joj zagrebačke vlasti dodijelile garsonijeru u Studentskom gradu, u zgradi gdje je stančić dobila i velika hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. Oca sam uživo vidio tek kada sam imao osamnaest godina, sastali se mi u Veneciji. Hrvatski argonaut imao je tada još troje djece, s drugom ženom.

Nije samo 8. svibnja, teror se nastavio i većom žestinom, podbadan iz Beograda, te je tako Zagreb (Prečko, Kanal) u nastavku svibnja 1945. postao jednom od postaja Križnoga puta, zaglavili tu „povratnici“ iz Bleiburga, ali i oni koji su naivno ostali u rodnom gradu, pa završili u Gračanima, na Tuškancu (opjevanom) i u dvorištu gimnazije na Savskoj 77., te drugdje.

Pa kada, znači, 2026. crvena klatež slavi 8. svibnja, pitam ja državnoga odvjetnika je li normalno da se slavi, dopušta li se slavlje zločina i zločinaca, pale krijesovi i pričaju morbidne svinjarije u doduše maloj dvorani Lisinskog, gdje se skupile spodobe s krvavim zubima? Je li to ta normalna Hrvatska u kojoj živimo, nastala u krilu odvažnih, obranjena hrabrošću hrvatskih branitelja, koji su se borili protiv iste one jugosoldateske s crvenom zvijezdom na čelu, iste one zločinačke Titove jugoarmije. Iste. Ubrzo nakon devedesete potpuno srbizirane. S pozdravom Smrt fašizmu, sloboda narodu, u prijevodu Smrt Hrvatima. Još i danas nekažnjenu na bilo koji način, pa u Osijeku ili gdje ratni zočinac (jedan od rijetkih suđenih) nakon izricanja kazne, pozdravlja nekidan sudsko vijeće cinično upravo tim Smrt fašizmu, sloboda narodu, taj nitkov koji je mučio  i ubijao zarobljene hrvatske mladiće u srpskoj agresiji devedesetih. Ali zna on znanje, u žalbi će se to uvažiti, dobit će manju kaznu.

Nego, 8. svibnja 2026. i vladajući na državnoj razini poslali svoju zdravstvenu  predstavnicu,  ona reče u tv prijenosu sablasnoga skupa, ili drugdje, uglavnom da je 1945. bila „pobjeda demokracije nad totalitarizmom“. Ja ne čujem dobro na desno uho, ali čini mi se da sam to čuo, pa postoji način da se provjeri. Eto nas u normalnoj Hrvatskoj. A kad smo već pri nacionalnoj televiziji, ona je u središnjem Dnevniku započela vijesti pobjedonosnim krikom da slavimo dan oslobođenja,  bez navodnika, mlađi već misle da je to Dan grada Zagreba, a nije nego svršetkom svibnja blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata. I taj će datum biti prekrojen, kada pametni Zagrepčani budu  birali crvene sektaše po treći put, čestitam. Splićani su pokazali pamet otjeravši na izborima Puljka, koji je ukucao na Kuzmin štandarac datum „oslobođenja“, ali se kipar pobunio, a Puljak odletio. Zagrebački puljci i crveni patuljci imaju više sreće, šajseri samo brundaju, ali nemaju petlje, uličari i habulinci govore gluposti, a HTV prenosi. I sljedećega dana, 9. svibnja, dana Velikoga rizika, opet HTV o oslobođenju bez navodnika i ograda. Čija je to televizija, pitam, i može li uopće imati naziv Hrvatska televizija? Pitam i kao prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije godine Gospodnje 1990. Kamo smo to i kada skrenuli, pitam. A onda i dnevne novine uvodno donose bedastoće zadojenoga Hrvoja Zovka. Podnijet ću tužbu Ustavnom sudu, da se općenito zabrani ime Hrvoje onima koji ga ne zaslužuju.

Trnjanski su krijesovi imali antagoniste, oni nosili transparent na kojemu je likovno prikazana istina: da su crvena zvijezda i četnički simbol isti kao i nacistička svastika. I jesu. A rijetko posijani palitelji krijesova kresnuli su usput i hrvatski jezik nazivajući svoje plamence – kresovima. Dok su naokolo letjele kresnice, valjda. U jeziku se uvijek odražava slika intelektualne sirotinje. Mi Hrvati palimo krijesove u lipnju, dan uoči blagdana rođenja sv. Ivana Krstitelja.

Istoga rizičnoga dana u prošlom tjednu, ali dopodne, posve druga, ona prava Hrvatska. Hod za život. Nasuprot Hodu smrti, koju slave možemovci. Vesela, šarena, mnogoljudna procesija, s djecom i balonima, ustrajna Željka Markić  a u povorci i Thompson, koji na Zrinjevcu  pjeva, iznenađenje za osupnute crvene sluhiste. Hrvatska koja želi djecu, koja ne želi izumrijeti, koja za razliku od nepismenih crvenih primitivaca znade što zna i znanost, da život počinje začećem. A nego kako, nekako mora započeti. Divlje feministice stalno govore da žena može raspolagati svojim tijelom, što je točno, ali ne može i tijelom u tijelu, dječjim tijelom već naglo formiranim. Pitam se i što je s muškarcima koji bi rezonirali kao feministice odnosno feministi, zar i oni nemaju pravo glasa, zar nije to malo tijelo i njihovih ruku djelo. Dobro, ne baš ruku, ali tu zastajem.

Dan Velikoga rizika završio je sretno, tu i tamo nekim uhićenjem, da ne bude baš sve idealno. A Dinamo pobijedio, iako mu nije bilo potrebno, ali neka se nađe. Sljedeće godine prvak će biti Hajduk. Navijam za ravnotežu sjevera i juga, a posebno za umjetnika Livaju, kad već nema Petkovića.  

Bliži se lipanj, svjetsko prvenstvo u nogometu, u SAD i još dvije države, koje bi Trump rado progutao, a ne može ni Iran. Sada se vadi na  izvanzemaljska bića, valjda jedina koja bi ga mogla simpatizirati. Vrlo bi se rado izvukao  iz rata s Iranom, ali mu ne da Netanyahu. Kada smo pročitali Obaminu izjavu da je  i njega Bibi nagovarao na grijeh u svezi s Iranom, sve nam bijaše jasno. Vjerojatno je zločinac Bibi nagovarao i Bidena, koji ipak nije bio tako senilan da popuši, ali je onda stigao narci , nobelovac Trump i popušio. Uzgred napravio globalni lom, prijelom kostiju međunarodnoga prava i obične etike, a sve još nije gotovo. Ako Amerikancima ne prekipi, pa potegnu članak svoga Ustava o nesposobnosti predsjednika da obavlja dužnost. Dotle će trajati veliki nered u svijetu, nered u režiji Putina, Trumpa i Bibija. Ujedinjeni narodi i Vijeće sigurnosti zavukli se pod stol, jedino još  Papa ostaje moralnim autoritetom, ali on nema divizije, što reče Staljin. Ipak se i Vatikan oprezno militarizira, kažu, regrutirao je novih dvadeset švicarskih gardista. Šalim se, moram se i ja nekako zabavljati. Ostaje pitanje posjeta Pape Hrvatskoj i naravno pitanje Stepinca. Pokojni papa Franjo bijaše bolestan, i nije se mogao upustiti u daleko putovanje od Rima do Zagreba, ali je novi Papa zdrav i oran. Koliko zna o Stepincu, ne znamo, ali se sigurno „po tom pitanju“ ne će savjetovati s Porfirijem.

                                                                          Hrvoje Hitrec